U poplavi marketinga kozmetike danas je sve postalo prirodno. Za neke to vrijedi više, za neke manje. Naučimo što karakterizira prirodnu kozmetiku, koje su njene mane, a koje vrline te u čemu je prirodna kozmetika superiorna, a kada može biti i štetna. Definicija organske kozmetike temeljena je na kemiji i matematici i naučit ćemo ju kroz COSMOS standard.

Koncepti u kozmetici

Kozmetiku trebate shvatiti kao hranu. Tada će vam se u glavi desiti daleko dublje promjene i vaš stav prema kozmetičkom preparatu, koji nanosite na sebe, bit će promijenjen. Kozmetika doista i jest hrana, hrana za kožu, premda kozmetika ima i zaštitnu funkciju poput okluzivne, te naravno, ima i svoju dekorativnu funkciju. U današnje doba postoji, osim već razvikanih brandova, i cijeli niz proizvođača prirodne kozmetike. Treba samo paziti na trikove. Pravila ekološke kozmetike vrlo su jasno i matematički precizno propisana i gotovo imaju formu zakona. Oni čija kozmetika ne zadovoljava ove propise često u naziv svog branda znaju staviti naziv “bio”, “organic”, “prirodno”, “natural” i slično kako bi sugestijom naziva postigli da ih se klasificira u prirodnu kozmetiku. Nešto više sigurnosti unosi neki od međunarodnih certifikata koji se ipak garantiraju da je kozmetika napravljena sukladno takvim propisima. Prirodna kozmetika doživjela je svoj uspon i svoj lagani pad. Prije desetak godina bila je prava pomama za “eko” i prirodnom kozmetikom, no danas je kozmetika opet našla svoj balans među korisnicima, te se jedan dio kupaca zadržao na prirodnoj kozmetici, a drugi je ponovo prihvatio konvencionalnu kozmetiku. Građenje prodaje prirodne kozmetike ne postiže se ocrnjivanjem konvencionalne, bez obzira na neke njene “grijehe”. Svatko ima svoj ukus, a i među prirodnim kozmetikama postoje kvalitetniji i manje kvalitetni proizvodi, kao i u svim drugim granama ljudske djelatnosti. Već je rečeno da je koža ćudljiv i individualni organ i svatko nađe ono što njemu odgovara.

Vrlo grubo bismo mogli reći da postoje dva glavna pristupa u kozmetici. Jedan je baziran na instant efektu, kada koža odmah postaje glatka, prelijepa, nahranjena, bez bora i općenito odmah imam neki učinak koji nam se jako sviđa. To postižemo raznim dodacima, kao pojačivaćima apsorpcije, gelovima i emolijensima. Drugi pristup je baziran na relativno polaganom efektu i temelji se na ishrani kože, ali i promišljanju o njegi kože iznutra, a ne samo izvana. Obje kozmetike, više ili manje uspješno, pokušavaju naći balans između ova dva pristupa. “Skin feel” i ishrana kože uvijek je pomalo kompromis koji treba dobro odvagati. Generalno, što ne vrijedi za sve slučajeve, prirodna kozmetika ide pomalo na uštrb “skin feel”, a konvencionalna kozmetika je upravo na to fokusirana.

Prirodna kozmetika i psihologija populacije

Među korisnicima postoje također različite klase. Ortodoksni prirodnjaci (bez pejorativnog značenja te riječi), preferiraju isključivo prirodne sirovine u kojima nije primijenjena nikakva kemijska obrada. To bi značilo da koriste samo vodene ekstrakte biljaka, hidrolate, eterična i biljna ulja, gelove i minerale. Kreme i mlijeka za kožu (emulzijski sustavi), danas najpoznatiji kozmetički pripravci, ne dolaze u obzir jer je ogromna većina prirodnih emulgatora ipak dobivena kemijskim procesima kao što je trans-esterifikacija. Čak i neki, primjerice uljni sustavi, neće sadržavati nikakve pojačivače apsorpcije ili emolijense, čak i kada imaju eko certifikat. To je kozmetika sancta simplicitas, iliti sveta jednostavnost. To je i cijela životna filozofija koja, često s pravom, propagira pojednostavljenje životnih navika i u kozmetici. To ne znači da su takvi ljudi zakinuti za djelovanje ili obilje pripravaka. Probajte ovu filozofiju jednom i sami na svojoj koži. Velika većina ljudi ipak koristi kompromisne varijante i to su ljudi koji teže ekološkoj kozmetici u skladu s njenim zakonitostima, te koriste emulzijske sustave, ali i aktivne prirodne tvari. Ipak, i oni se katkad nađu zbunjeni sa sirovinama u takvoj kozmetici. Osnove prirodne kozmetike mogu se naučiti za jedan vikend, ali je kozmetika znanost za sebe, komplicirana kao i svaka druga i za dobru procjenu i teoretsku bazu moramo o ovom području učiti godinama. Postoji naravno i još veća grupa ljudi koja koristi miješane kompromisne varijante, gdje će većina sastojaka biti sukladna načelima ekološke kozmetike, ali će koristiti i neke emulgatore ili aktivne tvari koji nisu sukladni tim počelima, ali su u dugogodišnjoj praksi i pokazali su se kao neškodljivi i koži ugodni. Naravno, postoji ogroman broj ljudi koji samo koketiraju s nazivom prirodni ili ih to područje uopće ne zanima. Nijedna takva grupa nije ni za osudu ni za pohvalu. Bogu hvala da smo različiti, svijet bi bio monoton. Prirodna kozmetika ipak je utjecala i na konvencionalnu, te se i danas teži manje agresivnim tvarima u kozmetici, a i europska regulativa je postrožila neke kriterije u zadnjih dvadesetak godina.

Smeta samo činjenica agresivnog marketinga. Danas se svi lako pogube u inflaciji riječi prirodno, no to je problem općenite inflacije vrijednosti na cijeloj planeti. Bolje opskrbljena ljekarna ima preko 30 različitih brandova. Kozmetika je ipak poput hrane. Sviđa nam se ono što nam se doista sviđa, a ne samo zbog pojma fine ili razvikane hrane.

Što karakterizira prirodnu kozmetiku?

Pokojna teta Rozika, od koje sam kao vrlo malo dijete naučio kuhati, oduvijek je imala kulinarski talent isprepleten marljivošću. Napraviti stotinu ukusnih krafni za nju nije bio podvig, nego svakodnevica. Posebno je bila poznata po jelima koja inače nisu na dobrom glasu: filekima, hladetini (žuljici) od svinjskih repova, juhi od pilećih nogica, mahunama… Moja baka Mare, srčana Dalmatinka, s kojom sam proveo premalo vremena u životu, spravljala je najbolji grah u svojoj zgradi. Odjednom su se takvi, naizgled sasvim uobičajeni sastojci, pokazali u njihovim rukama kao izvor vrlo ukusnih jela kojima su iznenađivale već tada izumrlu austrougarsku aristokraciju, odraslu na najfinijoj hrani čeških i mađarskih služavki. Kada su pitali tetu Roziku u čemu je tajna, ona je skromno odgovorila: “u novcu i poznanstvima”. Ima u tome i istine. Svjež i kvalitetan sastojak, za koji se isplati platiti malo više ili je za njega trebalo “potegnuti” poznanstva, temelj je dobre hrane, ali i osnova kvalitetne kozmetike.

Svježina je temelj kvalitete kada sami izrađujemo svoju kozmetiku. Jeste li svjesni koliko komercijalna, čak i ekološka kozmetika, stoji na policama? Naravno, u komercijalnu kozmetiku se daju sastojci koji sprječavaju kvarenje, bilo zbog mikroorganizama ili zbog oksidacijskih procesa. Ali nitko vam ne može, kroz klasične distribucijske lance, garantirati apsolutnu svježinu kozmetike, osim vas samih.

Priroda po mnogo čemu simbolizira obilje. Toliko je prirodnih sastojaka na odabir, da biste mogli cijeli život raditi nove i nove kombinacije i recepture, a da ne potrošite svoju maštu. Pedesetak biljnih ulja i macerata, stotine biljnih vrsta, nekoliko desetaka hidrolata i drugih vodenih  ekstrakata, preko 300 dobavljivih eteričnih ulja, znatan broj emulgatora i aktivnih tvari sukladnih ekološkoj kozmetici čine impresivnu sirovinsku bazu za bezbroj unikatnih kombinacija.

Usprkos tome, među onima koji rade svoju kozmetiku postoje dvije vrste ljudi. Jedni su u duši istraživači, te se ne skanjuju napraviti svoje recepture čak i kad je ishod neizvjestan. Drugi igraju na sigurno i sakupljaju svaku moguću recepturu na internetu. Oba pristupa su korektna, premda više volim istraživače. Ponekad neki naprave patološki odmak i postanu opsesivni sakupljači receptura. Ne jednom sam susreo one koji vrlo agresivno traže više i više receptura, a ja sam oduvijek htio educirati ljude da nađu svojeg unutrašnjeg istraživača i da sami kreiraju svoje kombinacije. Primjerice, od jednog emulgatora možete napraviti stotine kombinacije krema. Poštujem naravno da neki imaju svoje fokuse i preokupacije u životu i jednostavno traže elegantna rješenja da ne trebaju dublje ulaziti u teoriju kozmetike. Odabir je uvijek na vama.

Koje su neke osnovne razlike prirodne kućne kozmetike i konvencionalne? Možda je to najbolje predočiti u tablici.

Prirodna (kućna) kozmetika
Konvencionalna kozmetika
Hladno prešana, nerafinirana uljaRafinirana ulja (stabilnost)
Hidrolati u tonicima i kremamaIndustrijska demineralizirana voda
Minimum konzervansa koji se dozvoljavaju u ekološkoj kozmeticiKonzervansa, često parabeni i fenoksietanol
Nepatvorena eterična ulja i mirisni ekstraktiUglavnom sintetski mirisi
Bijeg od sintetskih tvari
Često sintetske tvari
Potpuno izbjegavanje vazelina i parafinaOba sastojka su dominantni u kozmetici
Naglašava se hranjivost i ljekovitostNaglašava se osjećaj na koži i izgled
Korištenje emulgatora sukladni zakonitostima ekološke kozmetikeObilje sintetskih emulgatora i kompleksnih koemulgatora
Zabrana štetnih tvari (poput tri- i dietanol amina)Povremena upotreba štetnih tvari
Korištenje minimuma pojačivača apsorpcije,  mahom prirodnihIntenzivno korištenje pojačivača apsorpcije
Povremeno korištenje nestabilnih, ali vrlo ljekovitih ulja (npr. boražina)Izbjegavanje nestabilnih ulja

Odmah da bude jasno: ovo nisu pravila za sve. Primjerice, i u konvencionalnoj kozmetici postoje slučajevi gdje se ne koriste konzervansi, bilo zbog načina proizvodnje i vrlo sofisticirane ambalaže (spremnika) ili zbog same formulacije, i takvi slučajevi su za svaku pohvalu.

Kod nekih je pripravaka, poput ulja i tonika, dosta jednostavno povući crtu što je prirodno, a što ne: isključivo prirodni hidrolati bez dodataka konzervansa; prirodna i nepatvorena eterična ulja bez sintetskih mirisa; prirodna, hladno prešana i nerafinirana biljna ulja.

Kod nekih je pripravaka takva crta malo difuznija i manje dorečena. To se pogotovo odnosi na emulzijske sustave, poput krema i mlijeka za tijelo. Naime, postoji samo jedan pravi prirodni emulgator – lecitin. Ostalo su sve kemijski obrađeni prirodni spojevi, no zato se pazi da se tijekom takvih postupaka ne unose štetne supstancije, a i da se sačuva što prirodnija karakteristika osnovnih molekula. Kod gelova za tuširanje i šampona je slična priča. Postoji samo jedna skupina prirodnih tenzida, a to su saponini. Ostalo su sve, poput emulgatora, kemijski obrađene prirodne tvari. No, proizvođači koriste načela zelene kemije (engl. green chemistry, fr. chimie verte), u kojoj je naglasak bez ikakvih lažnih moraliziranja stavljen na očuvanje okoliša.

Srećom, danas postoji regulativa za sve, od Europske unije, SAD-a do Japana. Takve kemijski obrađene tvari moraju zatražiti posebno mišljenje i dozvolu da se smiju reklamirati kao eko-emulgatori ili tenzidi. Upravo takve ćemo najčešće koristiti. Opet, u kompromisnoj kozmetici koriste se ponekad tvari koji nisu u skladu s ekološkim pravilima. Primjerice, koristit ćemo karbopolni gel koji je potpuno sintetska tvar. No, njega se stavlja potpuno malo, ispod 1%, a i to radimo jer sintetski gel ipak ima neka superiorna svojstva kakva ne nalazimo među prirodnim tvarima. I baš u slučaju karbopola, upravo odabir i način proizvodnje znači razliku – nećemo koristiti štetni tri-etanolamin, već običnu natrijevu lužinu, a odabrat ćemo onaj tip karbopola za čiju industrijsku sintezu nisu korištena opasna otapala poput benzena. Koristit ćemo i neke sintetske emulgatore, koji su se, ne samo meni, pokazali dobri i neškodljivi. Ipak, to ćemo raditi u što manjoj mjeri.

Da li je prirodna kozmetika neškodljiva?

Jednom riječju – ne. I botoks je potpuno prirodan, zanimljiv egzotoksin bakterije iz pokvarenih kobasica,Clostridium botulinum. Mikrobiolozi se već više od dva stoljeća ježe na sam spomen ove bakterije, a danas je trovanje ovim proteinom postalo općeplanetarni hit. Možda ste zamijetili televizijske voditelje i voditeljice zamrznutog osmijeha i lica kao da imaju masku, čak i ako su mladi. To nije samo od pudera. Čak i neki dermatolozi/dermatologice nisu odoljele taštini skrivenoj iza botoksa. I svi o tome šute i ne bi priznali istinu niti na srednjovjekovnim mučilištima. Tako su se nekoć davno s radošću koristili preparati žive.

Botoks je možda ekstremni primjer, ali dobar primjer prirodnog. Treba dobro poznavati sastojke, jer i prirodni sastojci mogu štetiti. Krema s eteričnim uljem bergamota može vam stvoriti duboke ozljede ako ju koristite ljeti, mada je sve prirodno. Neki ljudi lako alergijski reagiraju na neka biljna ulja, poput sezama i badema, a i sama eterična ulja ponekad iritiraju jako osjetljivu kožu. Stoga treba znati dozirati i koristiti sve, pa i prirodne sastojke. Općenito, najviše problema mogu stvoriti eterična ulja, premda rijetko. Ali se desi. Mogu iritirati ako se koriste u prevelikim koncentracijama, a i znaju izazivati alergijske reakcije. Zato ćemo i davati dosta sugestija kada se ona mogu potpuno i izbjegavati. Biljna ulja uglavnom rijetko izazivaju veće probleme, a alergijske reakcije su također rijetke. Hidrolati su najsigurniji za upotrebu i glavnom ne izazivaju probleme. Razni drugi dodaci mogu razviti alergijske reakcije, prirodni konzervansi na bazi eteričnih ulja su često pod velikim upitnikom.

Koji se problemi mogu javiti s kozmetikom?

Enfant terrible u prirodnoj kozmetici najčešće su eterična ulja, koja doživljavamo često kao krunu prirodne kozmetike. No, to je posve logično zbog samog kemijskog sastava eteričnih ulja.

Iritacije su relativno rijetke, ali su moguće, pogotovo ako se ne znaju dobro procijeniti doze i vrste sastojaka. Iritacije se manifestiraju crvenilom i osjećajem žarenja, a ovisno o jačini, prolaze u roku nekoliko sati, ali mogu trajati čak i nekoliko dana. Najiritativnija, u prirodnoj kozmetici, su eterična ulja. To ne vrijedi za sva ulja i uvijek, jer potencijal iritativnosti ovisi o dva faktora:

  1. kemijskom sastavu eteričnih ulja. Najiritativnije od svih eteričnih ulja je kora cimetovca koja sadrži aromatski aldehid cinamaldehid. On se i ne koristi u kozmetici. Potom slijede ulja koja sadrže fenole (timijan kemotip timol, mravinac, primorski vrisak, ajovan, klinčićevac, list cimeta). Ova eterična ulja se također vrlo rijetko korise u kozmetici. Ulja koja sadrže aldehide, inače ugodno limunastog mirisa, također su iritativna. To su ulja poput limunovca, limunske trave pa i citronele, koja se, za razliku od prethodno navedenih, koriste se u kozmetici. Oksidirana, “stara” ulja bogata terpenima, poput ulja bora, limuna, naranče i grejpa su iritativna. To ne vrijedi ukoliko su ulja relativno svježa i pravilno pakirana. Ovo je samo dodatno upozorenje da trebate paziti na kvalitetu eteričnih ulja koja koristite.
  2. koncentraciji. Što je veća koncentracija, to je ulje iritativnije. Često puta na internetu nađete savjet kako ljudi s aknama trebaju koristiti čisto eterično ulje čajevca. To je pogrešno. Premda je čajevac vrlo blago eterično ulje i ukoliko ga namažete po ruci neće vam se baš ništa desiti, na koži lica, koja je i inače osjetljivija, dolazi do isušivanja kože i nastanka crvenila na ionako upaljenoj koži. Razrijeđeno eterično ulje čajevca, tj, u prikladnom obliku (ulje za lice, krema…), sigurno je za upotrebu i neće izazvati ovaj efekt.

Ne jednom sam vidio i iritacije od sapuna, nastalih zbog loše izrade, pogotovo kod malih proizvođača. Nastaju zbog korištenja pretjerane količine lužine tijekom proizvodnje, bilo zbog ljudske greške u vaganju, ili zbog čistog neznanja o saponifikacijskom procesu. Lužina oštećuje gornji sloj kože, izazivajući prvo suhoću, a potom i iritaciju pa čak i opekotine. Zanimljivo da mali proizvođači najčešće posežu za sapunima, premda je proizvodnja sapuna najteža s aspekta kemijskog računa i dobre teoretske pripreme proizvodnje.

Iritacije mogu vrlo rijetko nastati i od tvari koje se ne apsorbiraju. Primjerice, od čestica gline iz maski koje nista dobro isprali s lica. Tada mogu nastati čisto fizičke iritacije koje srećom vrlo brzo i prolaze. Naglašavam da je ovo rijetka pojava, jer općenito takvi tipovi minerala ne smetaju na koži. Prema autorima Tisserand i Balacs, eterična ulja se mogu klasificirati prema potencijalu da izazivaju iritacije. Srećom, gotovo nitko u kozmetici ne koristi eterična ulja iz prva stupca tablice, poput češnjaka.

Vrlo snažno iritativna
Jako iritativna
Iritativna
Armoracia lapatifoila (hren)
Brassica nigra (crna goruščica)
Cinnamomum verum kora (cimetovac kora)
Allium cepa (luk)
Allium sativum (češnjak)
Pinus sp. (borovi, samo oksidirana ulja!)
Abies alba (jela)
Betula lenta (breza, šećerna)
Cinnamomum sp. (cimetovac  list)
Eugenia caryophylata (klinčićevac)
Cinnamomum verum list (cimetovac list)
Foeniculum vulgare (komorač, gorki i slatki)
Laurus nobilis (lovor)
Origanum vulgare (mravinac)
Salvia officinalis (kadulja)
Saturea sp (primorski vrisak)
Thymus vulgaris timol (timijan timol)
Thymus serpyllum (majčina dušica)
Lippia citriodora (limunovac)
Gaultheria sp. (zimzeleni)

Alergijske reakcije se također javljaju na niz eteričnih ulja, ali i na druge sastojke, poput konzervansa, pa čak i na biljna ulja. Za razliku od iritacije, koja je proces nespecifične reakcije kože na agresivnu tvar, alergijska reakcija je kontroliran, imunološki proces. Ona nastaje tek kada se opetovano koristi neki alergen. Organizam prvo susreće takvu tvar, a potom počinje stvarati imunološku obranu. Nastaju specifična protutijela koja, kod sljedećeg nanošenja te iste tvari, počinju snažnu imunološku reakciju. Javlja se crvenilo, oteknuće, vrućina, ponekad i mali vodeni “prištići”, te jak svrbež. Alergijska reakcija može biti toliko snažna, da se znalo desiti da ljudi iz kozmetičkog salona moraju ravno u hitnu pomoć. Srećom, takve su reakcije u prirodnoj kozmetici rijetke, a ovako jake reakcije upravo se spominju za već ozloglašeno eterično ulje kore cimetovca. Aldehidna ulja, koja smo već pobrojali, također katkad izazivaju alergijske probleme, te već spomenuta oksidirana ulja bogata terpenima. Već spomenut autori Tisserand i Balacs ovako su klasificirali eterična ulja s obzrom na potencijal da izazivaju alergijske reakcije.

Alergijske reakcije ne nastaju samo zbog eteričnih ulja. Poznati su brojni primjeri alergijskih reakcija na neka biljna ulja poput sezama i crnog kima. To je ponekad tako izraženo da ulje poput crnog kima gotovo u potpunosti izbegavamo u kozmetičkoj primjeni, bez obzira na njegovu ljekovitost kao oralnog biljnog pripravka.

Vrlo snažno senzitirajuća
Jako senzitirajućaSrednje senzitirajuća
Costus sp. (kostus)
Lippa citriodora (limunovac)
Cinnamomum cassia
Cinnamomum verum (cimetovac)
Foeniculum vulgare (komorač, gorki i slatki)
Pimpinella anisum (anis)
Cymbopogon nardus (cejlonska citronela)
Cymbopogon winterianus (javanska citronela)
Lavandula sp. (lavande)
Laurus nobilis (lovor)
Melissa officinalis (matičnjak)
Comiphora molmol (mira)
Pinus pinaster (primorski bor)
Pinus sylvestris (bijeli bor)
Ilicium verum (zvjezdasti anis)
Cananga odorata (ylang-ylang)
Ammi visnaga (kela)

Fototoksične reakcije su relativno rijetke i rezultat su potpunog neznanja. Fototoksična reakcija je pojava da neka tvar, inače neškodljiva, kada se namaže na kožu, pod utjecajem UV zračenja postaje opasna. Postoji više klasa takvih molekula, a najpoznatiji su furokumarini. Oni se pod utjecajem UV zračenja vežu na DNA stanica kože i time izazivaju oštećenje tkiva. Jednostavnijim riječima – ako vas netko izmasira uljnom smjesom u kojoj se nalazi bergamot, ništa se neće desiti. No, ako nakon masaže odete na sunčanje ili u solarij, mogu nastati ozbiljni problemi. U blažem slučaju fototoksičnosti nastaju tamne mrlje (hiperpigmentacije kože). Blaža fototoskičnost stimulira melanocite, stanice koje stvaraju kožni pigment, te nastaju nepravilna i estetski ružna tamnija područja kože koja mogu ostati cijelu sezonu. U težim slučajevima fototoksičnosti, dolazi do nekroze tkiva (smrti tkiva) i nastajanja trajnih ožiljaka na koži. Takve pojave sam često viđao. Neki bi radi vlastitog eksperimentiranja (gdje im je pamet!), povukli crtu eteričnog ulja bergamota preko kože i otišli u solarij, samo da se uvjere u istinitost ove tvrdnje. I sada imaju ožiljke. Spomenuti bergamot najjače je fototoksično ulje i njega u kozmetici izbjegavamo, pogotovo na licu, osim onog koji je tzv. FCF-free. Od ostalih citrusa fotoksičan je i grejp, mada ni izbliza kao bergamot. Limun i gorka naranča relativno su sigurni – 2-3%, što je puno za kozmetički proizvod i uglavnom se koriste u manjoj koncentraciji pa neće izazvati veće probleme. No, imajte na umu da rizik postoji. Slatka naranča i mandarina gotovo su bez rizika. Fototoksična su i relativno rijetko korištena ulja poput anđelike i limunovca.

Eterično ulje
Dozvoljena razina (%)
rizik
Lippia citriodoravrlo niska (ispod 0,05)vrlo visok
Commiphora erythrea
vrlo niska (ispod 0,05)
vrlo visok
Tagetes sp.
0,05
visok
Citrus bergamia (bergamot)
0,4
visok
Cuminum cyminum (kumin)
0,4
visok
Citrus aurantifolia (limeta)
0,7visok
Angelica archangelica (angelika)
0,78
visok
Ruta graveolens (rutvica)
0,78
visok
Citrus aurantium ssp. amara (gorka naranča)
1,4
nizak
Citrus limonum (limun)
2,0nizak
Citrus paradisi (grejp)
4,0nizak

Sastojci prirodne kozmetike

Ako je prirodno, ne znači da je manji izbor! Dapače, prirodna kozmetika vrvi od raznih sastojaka pogotovo biljnih ekstrakata. Kada bi ih sada krenuli nabrajati, bilo bi suhoparno. Tako ćemo ih upoznati malo po malo, kroz poglavlja. Ovdje ću tvari probati barem grubo klasificirati, kako biste imali na jednom mjestu kratki pregled pojmova koje ćete usvojiti u sljedećim poglavljima.

Biljna ulja su temelj prirodne kozmetike, premda postoje pripravci koji ih ne sadrže, poput tonika. Moraju biti hladno prešana i nerafinirana, a o tome čitajte kasnije. Hrane i štite kožu te i sama imaju ljekovita djelovanja.

Uljni macerati ljekovitih biljaka su korak dalje, jer najčešće imaju ljekovitija svojstva od samih biljaka.

Voskovi su posebna klasa lipida koji učvršćuju proizvod (balzam, kremu), ali i djeluju zaštitno i ljekovito na kožu. Koriste se pčelinji, te niz biljnih voskova.

Eterična ulja te mirisni ekstrakti biljaka (apsoluti) biljaka više su od samog mirisa. Neki su protuupalni, neki regeneriraju kožu, a neki su zaista dodatak koji daje mirisnu dopadljivost kozmetičkom proizvodu.

Hidrolati i esencijalne vode su blagi ljekoviti ekstrakti, koje naširoko koristimo umjesto vode u tonicima, gelovima, emulzijskim sustavima i svugdje drugdje.

Mineralne tvari, soli i elemente koristimo najčešće za maske i pilinge. To mogu biti gline, ali i mljeveni minerali za pilinge, poput obične soli (natrij klorida). Katkad ih koristimo i kao aktivne tvari, poput otopina zlata, srebra i mnogih drugih tradicionalnih tvari u kozmetici. Čisti elementi, poput listića zlata, nemaju drugu funkciju osim marketinške, jer se ne otapaju na koži.

Mljevene biljke i biljni dijelovi imaju razne namjene. Od praha neema rade se sredstva za osobnu higijenu, prah centele iskorištava se za proizvodnju macerata, dodaju se u maske, a postoji i klasa koja se koristi za izradu pilinga, poput mljevenih koštica marelice.

Suhi ekstrakti biljaka nastaju ekstrakcijom biljne tvari te kasnijim sušenjem i pulveriziranjem (pretvaranjem u prah). Dodaju se posvuda, najčešće su vodotopivi, pa se koriste u tonicima, emulzijskim sustavima, sredstvima za osobnu higijenu i drugim proizvodima. Suhi ekstrakt jabuke, primjerice, dodaje se u emulzijske sustave.

Tekući ekstrakti dijele se na osnovu ekstrakcijskog sredstva. Tako imamo vodene ekstrakte, razrijeđene ili koncentrirane. Neke spravljamo sami, poput “čajeva” koje koristimo u tonicima, neke kupujemo, poput ekstrakta tratinčice, u komercijalnom obliku. Dodajemo ih tamo gdje postoji vodena faza, od tonika, emulzijskih sustava do sredstava za osobnu higijenu. Glicerolni esktrakti su također popularni, a kupujemo ih također kao gotove proizvode. I oni se dodaju u vodene faze. Etanolne tinkture nekoć su bile stup tradicionalne kozmetike, a danas se rjeđe koriste u kozmetici zbog sadržaja etanola. Postoje i mnoge druge klase, u otapalima poput propilen glikola, no takve ekstrakte izbjegavamo u prirodnoj kozmetici. Neki vodeni i etanolno vodeni ekstrakti koriste se kao sredstvo za aromatizaciju poput mirisnih ekstrakata voća (jagoda, mango, borovnica…).

Pojačivači apsorpcije i emolijensi, u kozmetičkom smislu, pojačavaju prodor tvari kroz kožu. U prirodnoj kozmetici koriste se kod ulja i krema. U farmaceutskoj i kozmetičkoj industriji dosta ih nalazimo dok se u prirodnoj kozmetici trudimo koristiti prirodnije i manje štetne pojačivače, poput skvalana, skvalena i decil-oleata.

Emulgatori  i koemulgatori neophodni su za nastajanje emulzija, pa ih koristimo za proizvodnju krema i mlijeka, katkad balzama, ali i u gelovima za tuširanje i šamponima. Postoji veliki odabir sintetskih emulgatora. U prirodnoj kozmetici koriste se prirodni ili minimalno kemijski obrađeni emulgatori. O njima, te trikovima kako se koriste, puno ćemo govoriti upravo u poglavljima o emulzijama.

Gelovi se koriste bilo kao samostalni pripravci koji nose vodene otopine te vlaže i štite kožu ili se koriste u svemu što treba ugustiti – kremama, mlijeku, gelovima za tuširanje, pastama za zube. Neki su sintetski, ali srećom postoji veliki odabir potpuno prirodnih gelova.

Konzervansi sprečavaju mikrobiološko kvarenje (koče rast mikroorganizama koji uništavaju proizvod) ili usporavaju proces oksidacije (antioksidansi). Puno se koriste u emulzijama, ali i u biljnim uljima. Velike dvojbe postoje oko sintetskih i prirodnih konzervansa, stoga ćemo obazrivo vidjeti koje točno konzervanse možemo koristiti.

Tenzidi i surfaktanti se koriste kao sredstva za pjenjenje u gelovima za tuširanje i šamponima. I ovdje ćemo se potruditi da koristimo što prirodnija sredstva. Mnoga od njih gotovo uopće nisu prisutna na tržištu u gotovim proizvodima.

Aktivne tvari, koje su najčešće izolirane iz prirodnih izvora, ili su sintetske, ali molekulski identične prirodnim. Najpoznatiji su alantoin i dekspantenol.

Druge tvari, poput korektora pH (natrij hidrogen karbonat, limunska kiselina, natrijeva lužina) te razna otapala (etanol, glicerol).

Ambalaža nije samo “okvir” za kozmetiku. O njenoj kvaliteti ovisit će i kvaliteta proizvoda. Ambalaža bi trebala biti što inertnija kako se iz nje ne bi oslobađale tvari nastale u proizvodnji, a to se pogotovo odnosi na polimere, odnosno plastičnu ambalažu. Staklo je najkvalitetniji materijal, no i najskuplja ambalaža.

COSMOS standard

Kako je bilo puno rasprava i sitnih prevara oko naziva prirodno, europski stručnjaci kreirali su točan propis što je to ekološka kozmetika, a što nije. Tako je nastao COSMOS standard. Prema tom standardu, sastojci moraju zadovoljavati točno određene kriterije kvalitete.

Sirovine i procesi

Voda može biti pitka, izvorska, morska, destilirana i voda dobivena reverznom osmozom. Voda smije biti procesirana dozvoljenim fizikalnim procesima.

Minerali se smiju koristiti, ali je potrebno da su dobiveni na način da ne ugrožavaju okoliš, odnosno tijekom njihovog dobivanja ne smiju se koristiti tvari koje zagađuju okoliš. COSMOS propisuje točno određene dozvoljene minerale. Puna lista prezentirana je na stranici 19 standarda.

Fizički procesirani biljni sastojci su naravno dozvoljeni, ali moraju biti procesirani na dozvoljen način. Dozvoljeni su i neki životinjski i mikrobiološki ekstrakti, ali biljni, životinjski ili mikrobiološki izvori sirovine ne smiju biti genetski modificirani. Dozvoljena je maksimalna razina od 0,9% kontaminacije sirovine genetski modificiranim česticama. Ako je proizvod dobiven iz životinja, on NE smije biti integralni dio životinje niti se smije životinja žrtvovati da bi se dobila sirovina. Primjerice, ulje sjemenki grožđa je naravno dozvoljeno, ali samo hladno prešano, a ne ono dobiveno heksanskom ekstrakcijom. Pažnja prema okolišu je neophodna. Primjerice, palmino ulje je česta sirovina u kozmetici koja je ishodna supstancija za sapune, ali i za neke emulgatore. Ipak, potrebno je da su takve palme uzgojene na taj način da nisu zasađene na mjestima gdje se iskrčila prirodna prašuma, što je čest slučaj. Zbog toga BASF, primjerice, proizvodi ekološki emulgator gliceril-stearat-citrat u kojem nije korišteno palmino ulje kao sirovina. Biotehnološki dobivena hijaluronska kiselina je dozvoljena, ali ne i hijaluronska kiselina dobivena, primjerice, iz organa kokoši. Životinjske masnoće poput svinjske masti nisu dozvoljene jer njihovo dobivanje zahtijeva žrtvovanje životinje. Teoretski, lanolin bi se mogao koristiti jer je proizvod u vuni ovaca koje se ionako šišaju, a za njegovo dobivanje se životinja ne žrtvuje. Ipak, zbog upotrebe pesticida u uzgoju lanolin, premda sigurna i tradicionalna sirovina, nije sukladan COSMOS standardu. Pčelinji vosak je pak proizvod pčela čijim se dobivanjem pčele ne žrtvuju. Neki životinjski proizvodi, poput hidrolizata svile za njegu kose, dozvoljeni su u 20-mjesečnom periodu tranzicije koji uskoro istječe. Ako se proizvod dobiva iz životinja, mjesto uzgoja mora imati potvrdu regulatornih agencija da poštuje dobrobit životinja, a sama vrsta ne smije biti na CITES listi ugroženih životinja. To znači u praksi da je zabranjena upotreba cetaceuma iz ulješura, nekoć tradicionalni farmaceutski sastojak.

Nano-materijali, primjerice nano čestice cink oksida u sredstvima za sunčanje, su zabranjene. Treba imati na umu da je većina cink-oksida na tržištu usitnjena na veće čestice od nanočestica i podesan je za upotrebu. Zabranjena je upotreba gama ili X zračenja, što je bitno jer se mnoge biljne droge steriliziraju gama zračenjem.

Kemijski procesirane tvari su dozvoljene, sve dok se poštuju pravila zelene kemije, odnosno tzv. dvanaest načela zelene kemije. Mnoge sirovine u kozmetici su kemijski procesirane, pogotovo emulgatori i tenzidi. Na stranici 7 i 8 standarda detaljnije su objašnjeni zahtjevi za zelenu kemiju, pogotovo oko ekonomičnosti procesa. Primjerice, prinos kemijske reakcije mora biti veći od 50%, što garantira manju količinu otpadnog materijala iz proizvodnog procesa. Stranica 17 izrijekom navodi dozvoljene kemijske procese. Dozvoljena je tako hidroliza, kojom se iz lecitina dobiva emulgator lizolecitin. Samim time je dopuštena i saponifikacija u proizvodnji sapuna. Dozvoljena je i transesterifikacija, poput “prebacivanja” masnih kiselina iz jedne molekule u drugu, a zahvaljujući kojem imamo emulgatore poput sukroestera, phytocream, olivoil-avenat, hitecream i mnoge druge. Stranica 18 navodi izrijekom nekoliko procesa koji nisu dozvoljeni, poput alkoksilacije (uključujući i tretman etilen ili propilen oksidom), što čini emulgatore polisorbat (tween) serije zabranjenima. Zabranjena je i proces sulfonacije, što je razlog zašto se planetarno korišteni tenzid u gelovima za tuširanje i šamponima, natrij-lauret-sulfat, ne koristi u ekološkoj kozmetici.

Mnogi fizikalni procesi poput maceracije, izbjeljivanja, tretmanom ultrazvukom i liofilizacija su naravno dozvoljeni. Proces ekstrakcije smije biti izveden vodom, glicerolom, ekološkim etanolom, medom, CO2 i biljnim uljima. Njihova lista nalazi se na stranici 16 standarda.

Neke sintetske tvari su dozvoljene. To je bilo potrebno prije svega zbog konzervansa: postoji relativno malo posve prirodnih konzervansa. Njih možete naći na stranici 21. Benzil alkohol i dehidro-octena kiseline, komponente konzervansa Geogard 221, su dozvoljene. Isto su tako dozvoljeni konzervansi salicilna i benzojeva kiselina i njihove soli. Izrijekom su dozvoljen biotehnološki gelovi poput ksantana, ali i n-heksanski apsoluti poput jasmina, koji se naravno ne mogu ubrajati kao ekološke sirovine čak i kada je biljni materijal dobiven ekološkim uzgojem.

Petrokemikalije su zabranjene (vazelin, parafin i slični). Izrijekom su u tranzicijskom periodu dozvoljene neke takve sirovine, poput betaina u šamponima, te je njihova kompleta lista na stranici 22.

Račun organskih sastojaka

Voda i minerali se ne računaju kao organski sastojci. Dodani u sustav, oni smanjuju postotak organskih sastojaka. Voda se ovdje odnosi na vode navedene u sirovinama, ali ne i na vodene ekstrakte biljaka uključujući i hidolate.

Za vodene ekstrakte, vrijedi račun:

% eko = (masa eko svježe biljke/masa vode) x 100

Ako je ekstrakcijsko sredstvo neko drugo otapalo uz vodu, račun je malo kompleksniji. Najprije se računa omjer:

omjer = masa eko svježe biljke/(masa ekstrakta – masa otapala)

Ako je ovaj omjer veći od jedan, računa se kao jedan.

Potom se računa % eko.

% eko = (omjer x (masa ekstrakta – masa otapala) + masa org. otapala/masa eksktrakta) x 100

Ako je sustav ekstrakcije bez vode i izvodi se dijelom s otapalima koja su organska i ona koja nisu, te se koriste biljke koje su dijelom iz organskog uzgoja a dijelom ne, račun je sljedeći:

% eko = (masa eko svježe biljke + masa eko otapala)/(masa svježe biljke + masa svih otapala) x 100

Ako se u ekstrakciji koristi suha biljka, račun se modificira tako da se izračuna omjer suhe biljke i svježe biljke. Omjeri su:

  1. Drvo, kora, sjeme, plod i korijen 1 : 2.5
  2. Listovi, cvjetovi i nadzemni dijelovi (zelen) 1 : 4.5
  3. Plodovi bogati vodom 1 : 8

Kod kemijski procesiranih sirovina, izračun ovisi o udjelu organski uzgojenih sirovina. Računa se na sljedeći način:

% eko = [(masa eko sirovina – masa eko sirovina u suvišku) / (masa svih sirovina – masa svih sirovina u suvišku)] x 100

Prema COSMOS-u, masa sirovina iz ekološkog uzgoja mora biti 30% ukupne mase sirovina.

Zahtjevi za kozmetiku

Na osnovu ovih računa, kriteriji da se nešto proglasi organskim su sljedeći:

  1. udio eko tvar među sirovinama koje mogu biti eko (znači ne računajući minerale i vodu), mora biti 95% i više.
  2. ukupni organski udio u proizvodu mora biti 20% i više.
  3. za proizvode koji se ispiru, poput gelova za tuširanje, ne-emulzijske vodene formulacije (npr. tonici) te pripravci koji sadrže više od 80% minerala moraju imati najmanje 10% organskog udjela.

Možda ste se do sada pitali zašto nam je matematika jako bitna u životu. Sada vidite da i u eko kozmetici postoje jasna i matematički precizna eko pravila. To je i razlog zašto nalazite toliko naziva “organic”, “bio” i slično ali bez stvarnog eko certifikata. Ove matematičke omjere treba postići. Isto tako, čak ako ih postignete, SVE sirovine moraju biti sukladne ovim pravilima. Imate proizvode koji imaju sve važnije eko sirovine, ali primjerice sadrže emulgator polisorbat i one ne mogu biti ekološke. To ih ne čini štetnima ili nepoželjnima, ali samo moramo biti svjesni pravila i zakona što je eko, a što nije.

Evo dva jednostavnija primjera.

1. ulje za lice

Kako su biljna ulja fizički procesirane sirovine, udio organski uzgojenih sirovina mora biti najmanje 95%. Koristite li eko lješnjak i jojobu, te jangu ulje iz konvencionalnog uzgoja, morat ćete u smjesu staviti samo 5% jangu ulja ako mislite imati eko proizvod.

2. tonik

Pretpostavite da želite napraviti tonik od vode, hidrolata i glicerol (humektans u kozmetici, najčešće bez Ecocert certifikata). Pretpostavite isto tako da je hidrolat dobiven s omjerom ekstrakt:biljka=4:1 (25% organsko).

Dodate li 10% hidrolata, 2% glicerola i ostatak vodu, proizvod će biti:

88% neorganski (voda se ne računa) + 2% glicerol + 0,25×10% = 2,5% organski. Ovakav proizvod nije eko.

Povećate li udio hidrolata na 40%, dobit ćete 0,25×40% = 10% organski. Ovo je eko proizvod.

Naravno, vjerujem da ćete raditi s kompletnim udjelom hidrolata u tonicima.