Suptilniji ogranak suptilnog. Hidrolati su vjerojatno bili prva mirisna opsesija, možda i prije samih eteričnih ulja. Niska doza aktivnih tvari ali i mala škodljivosti odlike su hidrolata. Omiljeni kao tonici i vodene faze u kremama, neki ih vole koristiti i kao terapiju iznutra. Nije uopće korektni termin, ali hidrolaterapiju katkad nazivamo homeopatija u aromaterapiji.

Definicija i upotreba hidrolata

Hidrolati ili cvjetne vodice nastaju kao nusprodukt u proizvodnji eteričnih ulja. Tijekom destilacije eteričnih ulja vodena para se hladi (kondenzira) zajedno s eteričnim uljem. Budući da se eterična ulja vrlo slabo tope u vodi, ono obično ostaje plivati na sloju vode koja je zasićena tvarima iz eteričnih ulja. Ta fino mirisna vodica, hidrolat ili cvjetna vodica, ima ljekovita svojstva.

Legenda kaže kako ljudi isprva nisu htjeli proizvoditi eterična ulja već cvjetne vodice. Vidjelo se kako tijekom destilacije nastaje mirisna voda, hidrolat, koja bi finije mirisala i bila neobično transparentna i čista, sasvim drugačije od “čaja” te iste aromatične biljke. Nemoguće je potvrditi u potpunosti ovu priču, ali sigurno u njoj može biti istine. Hidrolati su stoljećima dio kulture mnogih starih nacija: originalne libanonske baklave rade se s ružinim hidrolatom.

Kažemo kako su hidrolati tihi pratioci aromaterapije, gotovo poetične sličnosti na idealno čistu vodu sa skrivenom i nevidljivom “dušom” mirisa biljke. U uvodu o aromaterapiji već je rečeno kako terapija u kojoj se koriste isključivo hidrolati naziva se hidrolaterapija. Takav vid terapije ima homeopatski prizvuk. Premda o hidrolatima ima napisano dosta literature, ona nema toliko medicinski prizvuk. To ne znači da nisu prisutni. Medicinski najkorišteniji hidrolat je hidrolat hamamelisa (Hamamelis virginiana). Jedini je hidrolat koji se nalazi na popisu biljnih lijekova ESCOP-a i koji je ispitan i klinički. Jedna od poznatijih studija objavili su KORTING ET AL.

Hidrolati su vrlo popularni u kozmetici i, ovisno o vrsti biljke, vjerojatno su najbolji i najnježniji tonici za kožu koje smo smislili u našoj povijesti. No, hidrolati nisu bez svojeg ali… Nedavno je jedan francuski proizvođač kozmetike rekao kako ne voli hidrolate zbog njihove nestabilnosti. I to je točno, jer većina hidrolata se lako “kvari”, a neki i relativno lako i brzo gube svoje olfaktorne osobine. Primjerice, hidrolat ruže može poprimiti miris koji podsjeća na ocat, a s obzirom na cijenu hidrolata to zna neugodno iznenaditi.

Nekoć su domaći destileri hidrolat doslovce bacali, jer su bili fokusirani na eterično ulje kao finalni proizvod. Manji destileri su se snalazi s njim kako znaju i umiju. Supruga jednog domaćeg destilera i dan danas glača rublje s vlastitim hidrolatima. Vremenom su shvatili da se ljudima sviđaju ovakve fine prirodne mirisne vode, te ih nalazimo u turističkim odredištima u raspršivačima, zajedno s eteričnim uljem. Ne moram naglašavati kako mene to osobno iznimno raduje. Ne moraju svi biljni ekstrakti biti za silno medicinsku primjenu, ponekad nas priroda nagradi s nečim za osobni užitak.

Za razliku od eteričnih ulja koja su jako “koncentrirana”, hidrolati su blagi i neškodljivi. Primjerice, eterično ulje kore cimetovca ne biste mogli uzeti niti jednu kap u usta bez pojave snažne iritacije. Žličica hidrolata cimetovca tek je aromatično peckava. Hidrolati su stoga zanimljivi ljudima koji vole sigurnije i manje iritativne pripravke. U tom konteksu su korisni u kozmetici za sve one koji su vrlo osjetljivi na eterična ulja, te u emulzijskim sustavima daju ugodan miris bez upotrebe eteričnih ulja.

Kao i kod eteričnog ulja, postoje dvojbe oko uzimanja hidrolata oralnim putem. Hidrolati zbog svoje neškodljivosti mogu se uzimati oralnim putem, ali je bitno znati da li je hidrolat mikrobiološki čist te da li eventualno prisutan konzervans u njemu je namijenjen i oralnoj upotrebi. Konzervansi u hidrolatima, čak i kad su “eko”, odnosno u skladu s propisima za ekološku kozmetiku, mogu biti posve neprikladni za oralnu upotrebu. U mom iskustvu bilo je primjera kada bi hidrolat izazvao mučninu, vjerojatno upravo zbog prisustva konzervansa (vidi dio o dobivanju i kontroli kvalitete).

Hidrolate nikako ne valja pojmovno zamijeniti s vodenim ekstraktima biljaka. Vodeni ekstrakti biljaka sadrže cijeli niz u vodi topivih tvari (flavonoidi, kumarini, fenolni spojevi, sluzi…), kojih u hidrolatima nema.

Pogledajte i hidrolate u prirodnoj kozmetici.