Prvo smo prije skoro stotinu godina naučili da postoje esencijalne masne kiseline, linolna i α-linolenska. Potom su nas Eskimi podučili ω-3 masnim kiselinama i važnosti u održavanju zdravlja. Kasnije smo krenuli u finese i zavoljeli boražinu i noćurak i njihovu pomalo paradoksalnu γ-linolensku kiselinu, pogotovo u zdravlju kože. U prehrani sve se danas vrti oko smanjenja unosa ulja bogatih linolnom kiselinom, povećanja ulja s α-linolenskom kiselinom i diskretnim vraćanje bakinim zasićenim masnim kiselinama koje su predugo i pogrešno bile anatemizirane u kontekstu zdravlja krvožilnog sustava. Obogatite svoj meni uljima, biologija ne trpi monotonost. Pecite palačinke na kokosu, vratite tu i tamo koju šniticu špeka, umjesto (samo) suncokretovog ulja koristite ulje repice, bogatije ω-3 kiselinama, u kombinaciji s maslinovim uljem (koje ima manje linolne kiseline od tipičnog suncokreta), uvedite male količine ulja sjetvenog podlanka. Umjesto industrijskih grickalica počastite se katkad plodovima poput oraha, začinite salatu bučinim uljem bogatog sterolima (pod uvjetom da je kvalitetno što nije lako naći). Jedite riblji obrok 1-2 puta tjedno. I pretvorite teoriju u praksu.
Povijest otkrića esencijalnih masnih kiselina i njihove funkcije
Još 1924. godine mladi istraživač George Burr pridružio se grupi tada uglednog istraživača Evansa koji je dvije godine prije toga otkrio vitamin E. Njegov posao je da uskraćivanjem vitamina E stvori grupu sterilnih ženki štakora, ali iz nekog razloga dio ženki nije postajao sterilan.
To ga je ponukalo da detaljnije istraži uzroke te je štakore podvrgnuo vrlo pročišćenoj dijeti. Otkrio je kako uskraćivanje masnoća uzrokuje ljuskavost kože, repovi štakora bili su upaljeni, kao i koža na šapicama te su gubili dlaku. 1929. godine objavio je skupa sa svojom suprugom svoje otkriće koje je bilo posve suprotno tadašnjem mišljenju: ulja i masti smatrali su se samo izvorom energije. 1930. godine dokazali su kako te iste štakore mogu izliječiti dodavanjem malih količina linolne kiseline, ili ulja koje ju sadrže, u prehranu. Vrlo zanimljiva povijest ovog otkrića objavljena je u JOURNAL OF BIOLOGICAL CHEMISTRY. Još Burr i Evans nazivaju ove masne kiseline “vitamin F”. Taj naziv će vremenom postati anakron, odnosno pogrešan. Esencijalne aminokiseline koje moramo unositi u prehrani ne nazivamo vitaminima, pa će tako i vremenom naziv vitamin F izblijediti. Zanimljivo, taj naziv će se zadržati u kozmetici do današnjih dana, jer ima ugodniji marketinški “okus” od naziva “esencijalna masna kiselina”.
Ono što je zanimljivo je da se neki slični simptomi koje je Burr opisao kod štakora razvijaju i u ljudi koji panično izbjegavaju masnoće u prehrani, tako da Burrova istraživanja ostaju poput trajnog upozorenja ljubiteljima “0% masnoće”.
Trebalo je truda dokazati važnost masnoća, a prije svega esencijalnih masnih kiselina, a rad bračnog para Burr bio je tek početak. Neko vrijeme je važnost esencijalnih masnih kiselina ostala u domeni nutricionizma i dugo vremena nismo bili svjesni njihove važnosti i za relativno zdrav organizam koji unosi dovoljno masnoća. Srećom, medicina već jako dugo ima jedno moćno oružje – epidemiološku statistiku. Proučavanjem morbiditeta (pobola) i uzrocima mortaliteta, 1980. godine KROMANN I GREEN objavljuju u relativno necitiranom časopisustudiju koja će kasnije biti obilato citirana i vjerojatno niti sami nisu bili svjesni da će otvoriti novo poglavlje u medicini.
Gledajući period od 1950-1974. godine, u populaciji starosjedilaca Grenlanda koja živi izvornim životom, utvrdili su da su neke bolesti odsutne, poput astme, psorijaze, dijabetesa te, najbitnije, infarkta miokarda. Već tada su jasno pretpostavili da se radi o prehrani. Iste godine, HIRAI ET AL. u uglednom Lancetu objavljuju svoja zapažanja o eikozapentaenskoj kiselini (EPA), koja je ω-3 kiselina, i funkciji trombocita u japanskoj populaciji. Dvije godine kasnije, KAGAWA ET AL. objavljuju odličnu studiju u kojoj su korelirali koncentracije EPA u krvi stanovnika otoka Kohama s pobolom od krvožilnih bolesti, te usporedili s njima japansku populaciju koja živi na glavnom otoku. Specifičnost ovih stanovnika je vrlo visok unos ribe u prehrani, prosječno 147 grama dnevno. Razvoj započet još na studijama linolne kiseline ovime dobiva posve novi pravac. Pomalo bombastično reklamirano kao “izvor vitalnosti Eskima”, riblje ulje dobiva na novom značenju i marketinški nastaje pojam ω-3, jer je riblje ulje poznato u primjeni u medicini kroz puno desetljeća. Još se uvijek sjećam komentara nekih liječnika i farmaceuta iz osamdesetih i devedesetih godina, kako se radi o još jednoj “kerefeki” iliti izmišljenoj i pretjeranoj izjavi. Nekadašnji običaj davanja ribljeg ulja na žličicu koji kod starije generacije još uvijek priziva gađenje, neko se vrijeme smatrao nazadnim ili se promatrao u kontekstu suplementacije vitaminima A i D, a ne ω-3 kiselinama. No, vrijeme je pokazalo kako su ω-3 preparati postali sve popularniji, a studije koje potkrepljuju njihovu korisnu ulogu u prevenciji bolesti krvožilnog sustava postale sve veće i češće objavljivane.
Fiziološka funkcija esencijalnih masnih kiselina
Od dodatka prehrani dočekanog s podsmijehom, kontrolu nad proizvodnjom ulja bogatih omega 3 kiselinama i razvoja lijekova danas imaju giganti poput BASF-a, GlaxoSmithKline, Astra Zeneca i Sanofi. Na čemu se temelji ovakav uspjeh?
Za to je trebalo zaviriti u mehanizme djelovanja. Bergström, Samuelson i Vane 1982. godine dobili su Nobelovu nagradu za otkriće funkcije i biosinteze eikozanoida, skupine lokalnih tkivnih hromona, odnosno medijatora, koji imaju vrlo raznolike funkcije u organizmu. Oni su povezali masne kiseline kao prekursore eikozanoida, te utvrdili kako aspirin i njemu slični lijekovi djeluju tako da smanjuju sinteze nekih od njih. To su objavili u RADU koji je tijekom desetljeća iznimno citiran. Dio po dio, znanstvenici su otkrivali veliku slagalicu ovih iznimno biološki važnih molekula. Esencijalne masne kiseline, premda imaju važnost u građi i funkciji staničnih membrana, su prekursori, “sirovine”, iz kojih organizam sintetizira ove prijeko potrebne spojeve. Problem se počinje zbivati kada dolazi do općenitog manjka ovih masnih kiselina ili do disbalansa u njihovom unosu. Ovakvi su problemi ispočetka nevidljivi, ali tijekom dužeg vremena dolazi do povećanih rizika razvoja mnogih bolesti, uključujući i bolesti krvožilnog sustava jer organizam ne može ispravno održavati homeostazu, ustaljeno stanje zdravog organizma.
Sljedeća shema, odnosno dijagram, dobro objašnjava ulogu masnih kiselina u homeostazi.
Postoje dvije prave esencijalne masne kiseline u organizmu. To su :
- α-linolenska, ω-3 kiselina
- linolna kiselina, ω-6 kiselina
Životinje lako mogu sintetizirati zasićene masne kiseline, ali stvaranje nezasićenih masnih kiselina je već veći problem. Za to su potrebni enzimi desaturaze. Tijekom evolucije sisavci su mutacijom izgubili mogućnost da uvode dvostruku vezu dalje od pozicije 9-10, odnosno izgubili su ove ključne desaturaze. Zbog toga mogu stvoriti oleinsku kiselinu kao ω-9 kiselinu, ali ne mogu stvoriti ove dvije esencijalne masne kiseline za čiju sintezu su potrebni enzimi kojih nedostaje. Stoga ih moraju unositi putem hrane. Iz α-linolenske kiseline organizam stvara niz drugih masnih kiselina, uključujući neophodne EPA i DHA koje prepoznajemo u sastavu proizvoda “omega” preparata na tržištu. EPA i DHA su prekursori za “dobre” eikozanoide koji općenito smanjuju upalu i potiču regeneraciju. Ipak, treba imati na umu da riječi “dobar” ili “loš” su tako nazvane samo iz poučnih razloga i da ništa u organizmu nije “dobro” ili “loše”. Linolna kiselina je prekursor za sintezu drugih važnih kiselina , dihomo-γ-linolenske kiseline i arahidonske kiseline. Iz dihomo-γ-linolenske kiseline nastaju “dobri” eikozanoidi, a iz arahidonske nastaju “loši” koji mahom rastu u raznim upalnim bolestima. I naizgled bi sve bilo u redu, jer organizam može stvoriti i “dobre” i “loše” kada poželi, ako ima i jednih i drugih masnih kiselina na raspolaganju.
Ipak, to nije tako jednostavno. Ključni problem leži u desaturazama. Desaturaze, a pogotovo Δ6-desaturaza, prilično je limitiran enzim koji se lako zasiti, a u beba i starijih aktivnost ovih enzima općenito niža. Zbog toga majka u svom mlijeku luči i druge masne kiseline, poput DHA i arahidonske kiseline, kako bi pomogla metabolizmu svojeg djeteta.
