Od jednostavnog miješanja s biljnim uljima, etanolom ili kozmetičkim dodacima pa do kompleksnih patvorenja koje radi tim kemičara, uloženi trud ovisi o cijeni ulja. Za ona najskuplja vrijedi se potruditi, zar ne? Neka ulja poput citronele toliko su jeftina da ih se skoro ne isplati patvoriti. Neka koja i nisu skupa ipak se patvore, poput lavande i ružmarina. Najčešće se patvore dodavanjem jeftinijih ulja, primjerice lavanda se patvori lavandinom, a ruža geranijem. Vrlo često se patvore i dodavanjem sintetskih ili prirodnih spojeva, te kemijskom obradom.

Patvorenja eteričnih ulja

Patvorenje eteričnih ulja podrazumijeva da se dio ili cijeli volumen originalnog eteričnog ulja dobivenog destilacijom ili tiještenjem određene vrste zamijeni drugim tvarima prirodnog, polusintetskog ili sintetskog podrijetla, a deklarira se kao originalno eterično ulje. Više je razloga zbog kojeg se eterična ulja patvore, a patvorenje se može odvijati kod proizvođača te u distribucijskom lancu. Glavni razlog je cijena, odnosno novac. Ponekad je razlog patvorenja nedostatak sirovine ili loša berba. To je primjer sandala čije su šume sve rjeđe zbog intenzivne sječe, a radi ekološke zaštite staništa uvedene su restrikcije proizvodnje. Velika potražnja i mala proizvodnja zna biti jedan od motiva patvorenja.

Patvorenje eteričnih ulja može se zbivati na dva mjesta.

Mjesto i uzroci patvorenja

Patvorenje kod proizvođača. Veliki otkupljivači stalno vrše pritisak na proizvođače da spuste cijenu svog proizvoda. Istovremeno, zbiva nam se trend rasta maloprodajne cijene eteričnih ulja. Tako eterično ulje lavandina postiže postiže otkupnu cijenu od 20-30 eura po kilogramu, što proizvođaču ne omogućuje niti povrat samo dijela uloženog truda. Slušao sam prije par godina kako se proizvođači eteričnog ulja lavandina u Hrvatskoj žale na nisku otkupnu cijenu. Danas proizvođači ne mogu pokriti osnovne troškove uzgoja, ako žele prodavati na veliko, dok su njihove dide prodajom tog istog eteričnog ulja prehranjivali obitelji. Problem je što je cijena eteričnih ulja ostala na istoj razini, dok su druge cijene, poput nekretnina, porasle desetak i više puta u odnosu na prije četrdeset godina.

Važno je pitanje zašto je tako. Općenito, troškovi distributera znatno su porasli u odnosu na prije 40 i više godina, prije svega zbog poskupljenja sustava kontrole kvalitete. Time se trošak kontrole kvalitete ugrađuje u cijenu proizvoda, a dio cijene same sirovine mora proporcionalno padati. To je opravdano jer korisniku omogućuje potvrdu kvalitete sirovine, ali nije opravdano ako je to sustav kontrole koji je glomazan i neefikasan. Moje je iskustvo da danas svi traže “certifikate”, ali vrlo mali broj ljudi doista to sagleda stručnim očima. Svjetski sustav ionako postaje takav da je “papir” ponekad bitniji od sadržaja, a tu pojavu nalazimo posvuda, od tekstilne i prehrambene industrije, do farmaceutske industrije.

Drugi važan dio kolača je marketing. Gotovo u svim tvrtkama se uvijek vrši restrikcija proračuna na sirovinama, ali se često ne pita koliko košta marketing. Jedni “mešetari”, kako nazivam tu novonastalu klasu poslovnih ljudi, bili su spremni za formulaciju konačnog proizvoda platiti par tisuća kuna, ali su za inicijalni trošak marketinga bili spremni platiti, slovima, dva milijuna kuna. Razumijem da je svijet postao takav i da je većina ljudi postala reklamama hipnotizirana masa. Herbert George Wells još 1895. godine u knjizi The Time Machine piše o Elioma, dijelu evoluirane ljudske vrste koji na zvuk sirena hipnotizirano i bez otpora jure u skloništa gdje ih jedu Morlock-i, drugi dio evoluirane, odnosno degenerirane ljudske vrste. Na stranu malo ironije, ali postoje dva tipa marketinga, jedan je bubnjanje i reklamiranje, a drugi je stvaranje trajne vrijednosti. Svaki proizvođač bi trebao imati želju stvoriti što kvalitetniji proizvod, a kvaliteta proizvoda često ovisi o kvaliteti sirovine. Stoga je ovo poziv na stvaranje ugodnog balansa budžetiranja marketinga i sirovine. Vizionar može biti i onaj tko promijeni tendenciju modernog svijeta da ne stvara kvalitetan proizvod.

U Hrvatskoj sam nailazio na razne načine patvorenja kod proizvođača, no takva patvorenja bi obično bila “priprosta”, poput dodavanja biljnog ulja masline i repice. Za složenija patvorenja  treba dosta znanja. Jednom sam dobio uzorak “lavandinog eteričnog ulja” koje je sadržavalo preko 70% linalola, što lavanda NE može nikako sadržavati. Očito je proizvođač nabavio sintetski linalol i dodao u eterično ulje.

Ponekad patvorenje zna imati sasvim drugačije ruho. U našim trgovinama i OPG-ovima se zna pojaviti “domaće” ulje slatke naranče, “bračka” ili “hvarska” naranča, premda dobro znamo da nitko u Hrvatskoj ne proizvodi tiještena ulja citrusa. Slatka naranča je jeftina u veleprodaji, stoga je “proizvođač” doista možda i nabavio iznimno kvalitetnu naranču, posve nepatvorenu. Ovo je bitno naglasiti jer je krivo deklariranje mjesta proizvodnje siva zona koju u širokom semantičkom smislu možemo nazivati patvorenjem.

Nisu samo domaći proizvođači krivi. Jedan vrlo ugledni europski distributer eteričnih ulja prodavao je prije nekoliko godina eterično ulje jele na kojoj je bila deklarirana zemlja podrijetla “Österreich”, a ispitivanjem toka materijala vidjelo se da je ulje nabavljeno od austrijskog veletrgovca koji je to eterično ulje kupio u Rumunjskoj, ali je igrom birokracije uspio kao zemlju podrijetla navesti Austriju.

Svaki jasmin koji su mi donijeli turisti koji su posjetili pitoreskne tržnice Tunisa, Maroka ili Egipta, čini mi se, došao je ravno iz indijske ili kineske kemijske industrije. Kako li je onima koji tamo doista prodaju pravi apsolut jasmina?

Patvorenje kod distributera. Eterična ulja prođu nekoliko “ruku” dok ne stigne do konačnog kupca. Naravno, svatko tu želi dobiti svoj dio kolača, a neki žele da taj dio kolača bude enorman. Ponekad to zna sličiti na sustav dilanja droge, gdje svaki diler, od velikog prema malom, dodaje u drogu druge supstancije kako bi se povećao volumen “proizvoda” i zaradilo više. Distributeri znaju nekada “proaktivno” dodavati sintetske supstancije, organska otapala i druga eterična ulja kako bi povećali volumen i zaradu.

Ponekad se zna desiti i namjerna zamjena naziva u distribucijskom lancu. Nekoliko puta sam vidio da je domaći distributer nabavio od vanjskog distributera “miris ylang”. Vanjski distributer je posve fer bio označio kao “miris”, no domaći proizvođač je to zamijenio nazivom “eterično ulje ylang ylang”. Isto tako i “lavandin” kod prvog distributera se pretvara u “lavandu” sljedećem distributeru u lancu. Gotovo je fascinantno koliko je ljudska mašta kreativna kada treba nešto “smuljati”.

Distribucijski lanac je daleko složenija priča od obične preprodaje, kako se percipira u balkanskim krugovima. Distributer treba brinuti o eteričnom ulju, paziti na temperature pohrane, kisik, kontaktni materijal, treba osigurati kontrolu kvalitete kako bi bio siguran da od drugog distributera ne kupuje “mačka u vreći”. Nažalost, strogoća farmaceutske industrije u koju bi se katkad trebalo ugledati nije još u potpunosti implementirana za tako nešto kao što su eterična ulja.

Postoje dva uzroka prodaje patvorina u distribucijskom lancu. Jedan je neznanje, vrlo omiljena i planetarno hvaljena pojava, a pogotovo kod nas (osim lijepih iznimaka). Distributer jednostavno ne zna koji su zahtjevi za kvalitetom eteričnog ulja i čak mu, možda, motiv nije nerealna zarada. Drugi razlog je neiskustvo. Kada čovjek pomiriši nekoliko stotina uzoraka eteričnog ulja prave lavande nitko mu više ne može prodati lavandin. Naravno, nos ima svoje limite osjetljivosti i dobre patvorine skupih eteričnih ulja znaju zavarati i najiskusnije noseve. Ipak, i to je bitan faktor u radu s eteričnim uljima, baš kao i s parfemima. Drugi uzrok je namjerno (svjesno) prodavanje patvorina. Tada je motiv uglavnom zarada. Kada sam počinjao s aromaterapijom, čudio me veliki otpor oralnoj primjeni eteričnih ulja, kada u svijetu postoji niz lijekova i dodataka prehrani baziran na eteričnim uljima. Naravno, neki su imali sasvim znanstvene argumente contra, o kojima se kasnije dalo ugodno raspravljati. Ali neki su bili protiv znajući da prodaju patvorine i ipak su se bojali posljedica.

Vrlo su zanimljivi uzroci patvorenja koji su bazirani na psihologiji opće populacije, odnosno kupaca. U današnjem svijetu inflacije vrijednosti, svi bi htjeli imati “zvučne vrijednosti”. I to im se nudi nazivom pod jeftinom cijenom, ali ne i sadržajem. Time im se barem djelomično utažuje taština i kompulzija kupovanja. Dobra je analogija s octom Aceto balsamico koji se prodaje u svim trgovinama. Je li to doista pravi? Ne! Pravi originalni Aceto balsamico dobiva se iz grožđa polaganom redukcijom volumena tijekom više godina (za Extra Vecchio više od 25 godina!), i to prijenosom u bačve napravljene iz različitog drveća kako bi svaka vrsta dala svoju aromu. Naravno, to ima i visoku cijenu. Stoga kupujemo (opet) šarenu laž obojenu karamelom, birokratski dozvoljenu, jer se ne naziva zaštićenim imenom Aceto balsamico di Modena. I to je sve u redu, ali to nije original i njegov okus se jednostavno ne može usporediti s originalom. Stvar je osobnog stava želimo li imati vrijednost koja nije vrijednost, ili ćemo si priuštiti pravu vrijednost nekoliko puta godišnje. Nisu sva eterična ulja kraljevske cijene, ali ista je priča hoćemo li si priuštiti pravo eterično ulje ruže ili nerolija, ili ćemo posegnuti za patvorinama koje koštaju 30-tak kuna. Ne treba suditi ni o čemu i sve je dopušteno. Neki ljudi jednostavno više vole sintetske mirise od prirodnih i ne možemo nikome zamjerati osobni ukus. Da parafraziram riječi jedne kolegice, uvijek će biti više ljudi koji više vole “parizer” od najfinijeg pršuta. Jest će pršut samo zbog pojma pršuta. Ponekad je nos taj koji odaje pravu prirodu: u simbolici osjeta nos simbolizira suptilnu, ali snažno penetrirajuću istinu. Jedna “noćna dama” iz elitne prostitucije voljela je skupe stvari, fina društva, lijepu odjeću i vrhunske restorane i vrlo je bilo teško naslutiti njenu pravu suštinu (uz naravno poštivanje svake struke). Ona je kod mene kupila prirodni n-heksanski ekstrakt jasmina. Nakon nekog vremena, pohvalila mi se kako ga je doradila u parfem. “Doradila” ga je dodajući neugodan sintetski parfem koji se bljutavo “tukao” s jasminom. Istina je neumoljiva. Ne moramo biti noćne dame. U jednoj dokumentarnoj emisiji prosječnim ljudima dan je prirodni sladoled od vanilije i sladoled napravljen sintetskom aromom. Pogađate, svi su više voljeli sintetsku varijantu. To je nastalo kontinuiranim otupljivanjem naših osjetila. I to također utječe na lanac patvorenja eteričnih ulja.

Načini patvorenja eteričnih ulja

Patvorenje eteričnih ulja je znanost za sebe. Neka su gruba, a neka toliko umješna da i najiskusniji distributeri po mirisu ne prepoznaju patvorinu. Djelatnik tvrtke Pranarom rekao mi je u jednom prilikom kako su dobili uzorak eteričnog ulja ruže koji je bio patvorina. To nije prepoznao niti čovjek koji se time bavio desetljećima i znao je nepogrešivo prepoznati (do tada) patvorinu od originala. Kolega iz Bugarske mi je pričao kako je osamdesetih godina bugarska mafija došla na originalnu ideju: prodavali su u posudi od litre eterično ulje ruže. No, na vrh su stavili posudu od vrlo tankog stakla. U toj posudi je bio maleni volumen pravog eteričnog ulja ruže, tako da bi svatko tko je uzorkovao eterično ulje, analitičkim tehnikama utvrdio da je ulje pravo. No, ispod tog tankog stakla nalazila se patvorina. Složenost i trud oko patvorenja direktno je proporcionalan skupoći ulja. Neka ulja su toliko jeftina, poput palmarose, naranče ili citronele, da bi bio skuplji pokušaj patvorenja. Već se oko lavande da potruditi, a oko ruže, nerolija ili jasmina se svakako isplati iznimno potruditi.

Iznimno informativan pregledni članak o patvorenju eteričnih ulja možete naći na Cropwatch internet stranici, koji je napisao Tony Burfield pod naslovom The Adulteration of Essential Oils – and the Consequences to Aromatherapy & Natural Perfumery Practice.

Ukratko, eterična ulja mogu se patvoriti na sljedeće načine:

• Patvorenje organskim otapalima i biljnim uljima. Ovo je vrlo jeftin način patvorenja, ali iznimno čest. Dodavanje maslinovog ulja u lavandin s Hvara praksa je nekih prodavača sa «štandova» na jadranskoj obali, no na sličan način i drugi distributeri dodaju jeftino ulje uljane repice. Nezgoda kod ovakvih patvorenja jest to što može zavarati i iskusnog analitičara jer na plinskoj kromatografiji, jedne od tehnika analize, takva se ulja i otapala ne detektiraju. No, otkrivaju se zato drugim, vrlo jednostavnim tehnikama (ispitivanje topivosti u etanolu). Neka druga organska otapala «vide» se u analizi plinske kromatografije, a to su otapala poput izopropil miristata, benzilnog alkohola, estera ftalne kiseline, transkutola (dietilenglikol-monoetil-eter), PEG-ovi (polietilen glikol) te mnoga druga otapala.
• Dodavanje kemijski obrađenih eteričnih ulja. Jeftina eterična ulja (Ho-ulje, lavandini…) znaju se podvrći procesu acetilacije. Tim kemijskim procesom nastaju spojevi esteri, povećava se volumen, a miris im postaje “mekši”. Njima se patvore ulja bogata esterima, poput prave lavande i bergamota.
• Dodavanje jeftinijih ulja u skuplja ulja. Umjesto prave lavande prodaju se ulja lavandina , pogotovo lavandina klon “super”, geraniji umjesto prave ruže, citronele umjesto matičnjaka. Takvi primjeri postali su već poznati svima koji se imalo duže bave aromaterapijom. No, čak i profesionalci na neka ulja ne sumnjaju. Tako se ulje relativno jeftinog virđinijskog cedra (Juniperus virginiana), zna patvoriti još jeftinijim kineskim cedrom (Cupressus funebris), a ulje posve pristupačne paprene metvice (Mentha x piperita) patvori se japanskom (kineskom) metvicom (Mentha arvensis).
• Dodavanje izoliranih prirodnih spojeva u eterična ulja. 1,8-cineol, spoj dobiven pročišćavanjem eteričnog ulja eukaliptusa globulusa, dodaje se u eterično ulje ružmarina raznih kemotipova. Ponekad to neki znaju i upotrijebiti na vrlo “mudar” način: dodavanjem cineola u eterično ulje ružmarina kemotipa kamfor (iz Španjolske i Dalmacije) raste sadržaj cineola pa ga klasificiraju u kemotip cineol (relativno skuplji kemotip iz sjeverne Afrike). U stručnoj literaturi to se zove konverzija kemotipa patvorenjem. Linalol pročišćen iz Ho-ulja koristi se u ptavorenju eteričnih ulja bergamota i lavande.
• Dodavanje sintetskih spojeva identičnim prirodnim tvarima. Tako se skupo ulje anisa (Pimpinella anisum), osim jeftinijim uljem zvjezdastog anisa (Ilicium verum), patvori sintetskim anetolom, kora cimetovca se često patvori cinamaldehidom, a čak i relativno jeftino ulje timijana kemotipa timol patvori se sintetskim timolom. Dodavanjem sintetskog linalola u bosiljak kemotip metil-kavikol, nastaje opet konverzija kemotipa patvorenjem u “bosiljak linalol”. Nažalost, dodavanje i takvih prirodno identičnih tvari jako povećava škodljivost eteričnih ulja.
• Dodavanje sintetskih spojeva sličnog mirisa. Umjetni miris ylang ylang sadrži kompleksnu smjesu sintetskih spojeva geranil-acetata, benzil-benzoata, benzil-cinamata te još cijelog niza spojeva koji možda izdaleka nalikuju na pravo eterično ulje, ali iskusnom nosu odmah izazivaju gađenje.
• Kombinacija navedenih načina patvorenja. Najbolji primjer za to je bergamot. Ovo vrlo traženo i relativno skupo eterično ulje sadrži spojeve kumarine koji jako upijaju UV zrake. To svojstvo upijanja UV zraka traži se kao jedan od kriterija kvalitete koji se dokazuje u laboratoriju. Ukoliko se bergamot razrijedi otapalima, sintetskim linalolom i linalil-acetatom ili acetiliranim Ho-uljem ili lavandinom, smanjuje se apsorpcija UV zračenja, pa bi čak i neiskusan analitičar otkrio prevaru. No, patvoritelji bergamota tada dodaju određenu količinu sintetskih kumarina ili jeftinog eteričnog ulja limete (koji kao i bergamot jako upijaju UV zrake), i tako uspiju zavarati neiskusne dobavljače. Začudo, na sličan način patvori se čak i relativno jeftino ulje limuna.
• Prodavanje eteričnih ulja dobivenih iz biljaka iz konvencionalnog uzgoja za ona iz organskog uzgoja. Zadnjih dvadesetak godina trend korištenja organski (ekološki) uzgojenih ulja u uzlaznoj je putanji. Eterična ulja iz organskog uzgoja su obično skuplja zbog većeg truda oko uzgoja i (često) manjeg prinosa biljnog materijala. Zbog toga se takvim patvorenjem i povećava margina zarade. Teško je znati koliko je to raširena pojava, pogotovo u zemljama sklonim korupciji gdje agencije koje izdaju ekološke certifikate jednostavno budu potplaćene da za izdavanje bez pokrića. Nadalje, agencije ne mogu 24 sata dnevno nadgledati rad svakog uzgajivača. I u Hrvatskoj kruže ponekad istinite priče o eko-uzgajivačima koji su sve, samo ne eko-uzgajivači. Na kraju, sve ovisi o osobnim etičkim vrijednostima samog proizvođača. Još 1998. godine objavljen je izvještaj (Organic produce. Consumer Reports 63(1):12-18, 1998.) u kojem je pokazano da 25% organskih proizvoda sadrži rezidue (ostatke) pesticida. Raspravlja se i o mjerljivim učincima prednosti organski uzgojene hrane, o čemu je i izdan pregledni rad. Ipak, organski certifikat barem djelomično garantira drugačiji način uzgoja i u općoj populaciji ima dobru percepciju.