Kao neobična jaja izrasla iz tople proljetne zemlje, spremna da se iz njih izvaljaju mali biljni feniksi; svake godine iznova, a nikad ne postanu dosadni. U tim zelenim proljetnim jajima toliko je priča da ne znaš kamo da kreneš, zakoračiš, pa se vratiš da istražiš druge priče, sve ti žao bude, pa nekako objediniš, jedva prihvatiš rukama.
Giovanni Antonio Scopoli rodio se davne 1732. godine u pokrajini Trentino, tada dio golemog austrougarskog carstva koji je obuhvaćalo dijelove današnje Italije i dijelove današnje Ukrajine. Kao i današnji stanovnici tog kraja, odgojen je kao dvojezičan dječak, s njemačkim i talijanskim jezicima kao materinjim. Vrlo brzo je naučio francuski, slovenski, ruski, engleski, mađarski i latinski zasluživši naziv jednog od prvih „paneuropejaca“. Bio je liječnik i prirodoslovac diplomiravši u Innsbrucku. Usprkos velikom znanju, bio je skroman. Odlazi u malenu slovensku Idriju gdje radi kao liječnik. Zovemo ga jednog od očeva slovenske flore, čovjekom koji nam je ostavio vrijedne zapise ne samo botaničkog već i entomološkog bogatstva naših dragih susjeda. Malo je ljudi svjesno kako se marljivo dopisivao se legendarnim Šveđaninom Linnaeusom. Upoznao ga je detaljno sa svojim botaničkim pronalascima i pomogao mu posredno obogatit ga za saznanja potrebna za veliki taksonomski red.
Njemu u čast, jedan maleni rod obitelji pomoćnica (Solanaceae), Scopolia, dobio je ime u njegovu čast, potpuno zasluženo. Scopolia carniolica Jacq. zove se bijeli bun ili kranjski bijeli bun. Carniolicus je kranjski, ime koje nalazimo i kod biljaka poput Potentilla carniolica A. Kern., kranjska petoprsta. Drugi naziv roda, aptovina, a kojeg nalazimo u djelu Flora Croatia, može zbuniti neiskusne jer se lako brka s aptovinom (aptikom) potpuno drugog roda i obitelji – Sambucus ebulus L.
Prema botaničkom ključu, rod se izdvaja sljedećim karakteristikama od drugih rodova obitelji Solanaceae gdje se nalazi velebilje, kužnjak, mandragora, ali i krumpir, rajčica i paprika. Prašnice su usporedne, cvjetovi su pojedinačni ili u malim nakupinama, biljka je zeljasta, stabljika bez trnja, glatka, plod je tobolac, a cvjetne stapke su dosta duge, preko 2 cm. Listovi su naizmjenični, neravne površine, obrnuto jajasti. Cvijet je prekrasan i podsjeća na pomalo na cvijet velebilja, ali je vjenčić vrlo zvonast, sjajan, vrlo kratkih režnjeva i upozoravajuće tamnoljubičaste boje. Raste i cvjeta relativno rano u proljeće, a nalazimo ga u brdskim područjima Hrvatske, pogotovo na Žumberku i Gorskom Kotaru gdje niče u bukovim šumama i njihovom rubu.
Biljka sadrži vrlo snažne alkaloide kao i velebilje i kužnjak. Jedan od njih vuče ime od biljke i dr. Scopolija – skopolamin. Oni su lijek i otrov, a granica lijeka i otrova za te je alkaloide vrlo uska, umijeće koje je farmakologija savladala početkom XX. stoljeća. Skopolamin u kombinaciji s morfijem koristio se u anesteziji da izazove Dämmerschlaf – „spavanje u sumrak“, gdje bi osoba imala iznimno smanjen osjećaj boli, ali bi zadržavala svijest. Dämmerschlaf je bio jedan od prvih uspješnih oblika poroda bez boli koji se zadržao dugo u XX. stoljeću, sve do pojave novih tehnika i lijekova.
Već krajem proljeća i početkom ljeta zeljaste biljke bijelog kranjskog buna požute i nestaju, nova generacija odlazi na počinak sve do novog proljeća. Na žumberačkim padinama vidjet ćete i ovo proljeće nova jaja koja izlaze iz zemlje. Kako bi rekao Forrest Gump, „Life is like a box of chocolates, you never know what you’re going to get“, biljke pričaju nepregledne priče o čovjeku i sebi samima, volim zastati, čuti ih i biti zahvalan. Hodaš i u toj velikoj kutiji priča, ne znaš katkad gdje da se okreneš, dođe ti da ih sve zagrliš, kad ne možeš rukama, a onda barem srcem.
