Kažu kako je blažen i uvijek se iznova začudimo kako smo gorki okus i gorke biljke svjesno i nesvjesno zavili u ogrtač blaženstva. Englezi ga prozvaše St. Benedict’s thistle i blessed thistle a ne bismo ga trebali brkati s “mliječnom” srodnicom iste obitelji, milk thistle, sikavica (Silybum marianum). Blažen je ostao i u francuskom jeziku, le chardon béni, a Nijemci su bili razumni pa su osim Benediktenkraut nazvali ga gorkom istinom, Bitterdistelkraut.
Kod nas je blaženi čkalj, Cnicus benedictus L., Asteraceae, pomalo zaboravljena gorka biljka u šumi drugih. Kao i kod njegove srodnice artičoke, gorčinu mu daju gorki seskviterpenski laktoni namijenjeni, paradoksa li, obrani od biljojeda. Nama je ostao čaj kao gorki aperitiv sličan drugim takvim biljkama. Nema puno da se brani od svijeta, kako bi pjevalo Bijelo Dugme, osim sa dva trna i malo više trna, ali je ostao urezan u povijesti, čak i likera.
Tražio sam ga godinama a onda sam ga našao u vrtu gdje je radio Linnaeus. Tako do bude u životu. Uče nas biljke strpljivosti, doći će kada za to dođe vrijeme.
