Gali su koristili riječ abalo (avalo), jabuka, a kroz spajanje s germanskim nastat će jabučica, abaling. Okcitanski jezik približit će ga francuskom – amalenca, podijeliti s provansalskim amalenquièr. Malena jabučica otputovat će do grčkog jezika, μῆλον, melon, što isto znači jabuka baš kao i na staroirskom, ubull. Jedna biljka nas vodi kroz prastare zajedničke korijene premda sama gradi relativno plitki korijenski sustav.
Amelanchier ovalis Medik., Rosaceae je merala, preciznije jajolika merala, ali i božja ili petrovačka hruščica. Neko vrijeme botaničari su se loptali s njom, pa se selila iz roda gloga (Crataegus) do roda Aronia, sve dok nije našla svoj taksonomski mir s nizom drugih vrsta sjeverne polutke Zemlje.
Merala je grm koji može narasti 2-3 metra u visinu i jedna od vrsta koja ozbiljno konkurira drugom proljetnom cvijeću svojom bjelinom koja se vidi izdaleka, baš kao što u Dalmaciji se divimo cvjetovima badema. Linearno duguljaste do jajasto duguljaste latice odlika su roda merala. Listovi su obrnuto jajoliki ili eliptični, vunenasto dlakavog naličja. Cvijet je građen od 10-12 prašnika. U Francuskoj se u srednjem vijeku sadila u blizini samostana.
Plodovi su savršeno jestivi, slatkasto-kiseli i obično se skupljaju u kolovozu. Sliče na vrlo malene jabuke tamne boje. jajolika merala je samonikla biljka koju sretnete na Žumberku, Samoborskom gorju, Velebitu i Lici, pa sve do dalmatinskih brda. Fotografirana je na stazi kod Ptičjeg vrha.
Sresti meralu u proljeće praznik je za oči, treperavo bijelo, kao da je stotine bijelih leptira sletjelo na grm.
