Grâce de Dieu, milost božja, vjerovalo se kako štiti ljude od prokletstva, pa pohrliše ljudi nazvati je sličnim nazivima u francuskom jeziku, „herbe de Dieu“,, božja trava, ali i „herbe au pauvre homme“, biljka sirotinje. Mi smo bili skromniji i nazvali je milica, odnosno ljekovita milica, premda je u XIX. stoljeću zapisan i naziv božja milost. Bili su ljudi uvijek umreženi i bez interneta. Katkad se provlači ime žabljak što ne bi trebao biti poziv da je pobrkamo s rodom Ranunculus. Logično da je i latinsko ima povezano, Gratiola, gratia, milost. Gratiola officinalis L. pripada obitelji Plantaginaceae, trputaca, no nije bezazlena poput trputaca. Nekoć je biljka bila emetik, tvar za izazivanje povraćanja. Otuda i vjerovanje u magijsko djelovanje – europska medicina je voljela katkad emetike. To je i razumljivo s tadašnjeg aspekta, trovanja hranom i otrovima nisu bila rijetka i emetik je mogao teoretski spasiti život – osim ako nije bilo kasno. Danas znamo da su neki otrovi, poput mrazovca, malo polaganiji.
Milica je skromna biljka, do 60 cm visoka, lancetastih, nasuprotnih listova bez peteljki (sjedeći listovi). Cvjetovi su bijeli ili blijedo ljubičasti i žut u unutrašnjosti, gornja usna je jasno dlakava. Ovdje je fotografirana uz Tribaljsko jezero gdje voli rasti na malim plažama. Usprkos sugestibilnim nazivima, milica je otrovna biljka koja sadrži kardiotonične glikozide slične naprstcima (digitalisima) s kojima je pravo umijeće naći razliku otrovne i ljekovite doze, pa je Francuzi i prozvaše „petite digitale“, maleni digitalis.
