Bila je bura, onakvu kakvu Dalmacija dobro poznaje, vjetar kad se trudi uhvatiti zrake Sunca i odnijeti ih u Italiju. Uzalud, ne možeš uhvatiti ni neutrine niti spektar svjetla, sve su došle do zemlje. Zrake su puzale po istrošenom flišu i budile zaspale crne borove; spusti glavu s njihovih krošnji, najveća bića nisu uvijek i najzanimljivija. Svakojakim mjerama mjerimo vrijednost čovjeka, biljni svijet malo haje za naše mjere. Ne uče nas više skromnosti, u se, na se i poda se, mi, ja, padneš s tave ega na tavu duhovnog ega poput dosadne palačinke. Jedini je lijek kleknuti na fliš, s fliša na vapnenački krš, na koljenima. Taman kad zaboli, dobiješ ono što si tražio. Cijeli jedan svijet po kojem si gazio, svijet u kojem najmanja biljna bića otkrivaju svoje šume, ali to možeš tek kad obraz spustiš skroz do kamena, oči u oči da se pogledaš pa sve to nosiš u srcu. Na putu do vrha brda taj svijet postaje važniji od pogleda na Biokovo uronjeno u bijelu temperu.

Uživajmo u najmanjim biljkama. Obitelj Brasicaceae je započela svoj put kad još nije bilo Himalaje pa se pitaš je li veća biljka ili sama Himalaja.

Draba verna L. = Erophila verna (L.) Chevall., Brassicaceae, čudno je nazvasmo, nemoćnica i gladuš ranocvjetni. Gladuš je samo gladan proljetne sunčeve svjetlosti, kad se probudi, ogrne se crvenom bojom proantocijanidina da štiti samog sebe, nemaju biljke kaput već vlastitu kemiju.

Bura će opet neuspješno probati odnijeti sunčeve zrake u Italiju, od crvene boje nastat će zelena i još dok cvjetaju nastat će plodovi po kojima razlikujemo tri podvrste. Nemoćnica je teoretski jestiva, listova i cvjetova karakterističnog okusa kupusa, no tko bi brao cijelu malu šumu koju vidimo tek kad obrazom dotaknemo kamen? Veliki planinari je gaze, ona nekako izmakne pa sačuva svoj svijet. Svaka sličnost s nama sasvim je namjerna.

Sljedeći put samo treba pasti na koljena i prisloniti obraz na kamen. Koga briga za Biokovo uronjeno u bijelu temperu?