Veliki vezir Ali Ibn Isa 920. godine napravio je veliki socijalni korak. Odlučio je poboljšati zdravstvenu skrb i naredio je otvaranje bolnica diljem zemlje te slanje liječnika tamo gdje je skrb bila potrebna. Naredbu je pratio tipičan Hipokratov duh etike: premda su to bile muslimanske bolnice, naredio je kako se u njima mogu i moraju liječiti i sve druge konfesije tadašnjeg multikulturalnog svijeta. Nekoć elitistička medicina spustila se u sve pore društva. Veliki protok pacijenata otvorio je mogućnosti iskustvenog istraživanja i izmjenu znanja. Bilo je pitanje trenutka kada će se to višestruko vratiti. Arapska medicina tog doba je bila pod logičnim utjecajem Grčke i grčki jezik bio je jedan od službenih jezika medicine. Prije njega, jedan genijalni um stvorit će preduvjete takve medicine.

Abu Bakr Mohammad Bin Yahia Bin Zakaria Al-Razi (و بكر محمد بن يحيى بن زكريا الرازي‎ 865-925), latiniziranog imena Rhases ili Rasis ili Rasus, bio je perzijski liječnik, filozof i (al)kemičar. Al-Razi je postao direktor bolnice u gradu Rayy u blizini današnjeg Teherana. Slavljen je već u svoje doba kao čovjek velikog znanja i morala. Uveo je obavezno vođenje zapisa o pacijentima u bolnicu. Taj broj je morao biti ogroman – sačuvano je najmanje 2000 tisuće zapisa što znači da je njihov broj bio puno veći. Al-Razi je time otac obrade podataka. Bio je dobar „debunker“ neutemeljenih medicinskih postupaka čak i kad su ti postupci dolazili od autoriteta kao što je Galen. „Zapisao sam imena onih čije se stanje razvilo sukladno Galenovim knjigama te imena onih kojima se stanje razvilo u potpuno suprotnom pravcu. Broj ovih drugih nije bio mali.“. Ako je Asklepijad bio idejni začetnik medicine temeljene na dokazima, Al-Razi je dao njeno temelje kroz promatranje realne kliničke, preispitujući nedvojbene autoritete tog doba. Napisao je knjigu Sumnja u Galena koja predstavlja put napretka medicine. Začetnik je kliničke statistike i točno je prikazivao broj pacijenata koji bi reagirali dobro na liječenje te onih koji bi reagirali suprotno. Ukoliko bi broj ljudi koji negativno reagiraju bio veći, preispitao bi nužnost liječenja [1][2].

Prvi je vrlo precizno opisao razliku između ospica (morbila) i velikih boginja s vrlo jasnim detaljima [3]. U doba kada ljudi ne razlikuju ospice od drugih bolesti u XXI. stoljeću, čini se da neki tek trebaju dosegnuti nivo znanja od pred više od tisuću godina. Bio je svjestan zarazne prirode tih bolesti i upozoravao na izbjegavanje kontakta kako se ne bi desila epidemija. Stvorio je pedijatriju kao medicinsku granu i napisao knjigu na tu temu [4]. Bolnice s kojima je surađivao imale su i prve odjele za psihijatrijske pacijente [5]. Razradio je i dijagnostiku putem urina te točno definirao sedam kranijalnih živaca i 31 spinalni živac [6][7]. Poboljšao je načine destilacije (uključujući i destilaciju eteričnih ulja), prvi proizveo sumpornu kiselinu i kerozin i proučavao minerale.

Kao i neki grčki liječnici, naglašavao je važnost prehrane, čak je napisao kako mu je žao liječnika koji se muče razmaženim bogatašima koji ne žele slušati savjete u vezi svoje prehrane. Po volumenu knjiga i recepturama nadilazi i slavnog Galena. Njegovi etički principi vrijede i danas kao cilj koji treba dosegnuti. Piše protiv šarlatana koji varaju ljude i koji su obilazili gradove nudeći očajnim pacijentima čarobno izlječenje. U isto vrijeme, poziva medicinsku struku da se kontinuirano educira i taj poziv vrijedi jednako i danas jer fiksnih znanja više nema. Poziva liječnike da priznaju koje bolesti, na žalost, ne mogu liječiti uspješno. Naglašava kako postoje bolesti koje se ne mogu izliječiti i kako za to liječnik ne treba osjećati krivnju. Poticao je medicinske djelatnike na pomaganje drugima, pogotovo siromašnim ljudima koji ne mogu platiti liječenje, obvezuje liječnike da ne spravljaju “otrove” odnosno da ne naude pacijentu te da liječe i svoje neprijatelje.

Već su Grci uveli pojam „rak“ u medicinu, a Al-Razi je krenuo razrađivati tu temu puno dalje. Potvrdio je kako tumori mogu nastati bilo gdje u tijelu. Klasificirao ih je po učestalosti te naveo kako je tumor dojke jedan od najčešćih tumora. Smatrao je kako nedovoljan rad jetre i slezene izaziva nastajanje tvari koji mogu prouzročiti tumore. Danas znamo kako je istina daleko šira, ali u rizicima nastanka nekih tumorima, primjerice kod metabolizma estrogena, dan danas ova opservacija ima smisla. Njegova medicinska statistika dala je onkologiji vrijednu opservaciju. Postotak preživljavanja pacijenata bio je puno veći ako bi se tumor dijagnosticirao rano, kao malen, te operirao. Kasnije, kod velikih tumora, operativni zahvat bio bi slabo uspješan. Opisao je pojačanu vaskularizaciju (prokvrljenost) tumora i metastaze. Dok su Egipćani rekli kako se tumor ne liječi, Al-Razi je otišao korak dalje. Kao talentirani kemičar shvatio je kako se tumor mora napasti snažnim tvarima. Koristio se lokalne preparate od olovnog karbonat, arsenovih spojeva i masti živinih spojeva, te ispitivao kako tumori reagiraju na pojedine biljne preparate. Ne sudimo oštro ove prve korake, Al-Razi jest otac onkologije i idejni začetnik liječenja onkoloških pacijenata [8].

Abu Ali al-Ḥusayn ibn Abd Allah Ibn Sina (پور سينا) živio je od 980.-1037. U Europi je daleko poznatiji po svom latiniziranom imenu Avicenna.

Rođen je u gradu Afshaneh u Perziji, a kako mu je majka govorila farsi a otac arapski, tako je bio dvojezičan od rođenja. Svoja djela će kasnije pisati na arapskom koji je bio jezik komunikacije tog doba. Postao je liječnik s 18 godina i izliječio je već tada princa Samanida. Zauzvrat, princ mu je dao pristup kraljevskoj knjižnici. Tadašnju dinastiju Samanid Turci su vojno porazili i Ibn Sina odlazi u Iran. Bit će politički angažiran i završit će i u zatvoru. Dio njegovih knjiga napisan je baš u zatvoru.

Napisao je kapitalno djelo Knjiga iscjeljenja (arapski: Kitab Al-Shifa کتاب الشفاء latinski: Sufficientia), no premda naziv sugerira medicinsko značenje, ovo je knjiga koja u svoja četiri dijela govori o logici, matematici, prirodnim znanostima i metafizici. Naziv knjiga iscjeljenja nije toliko vezan za samo liječenje tijela, već iscjeljenje duše od neznanja.

Kanonik medicine ili Zakonik medicine (arapski: القانون في الطب latinski: Canon medicinae) jedno je od najutjecajnijih djela koje je ostavilo duboki trag u europskoj medicini. Na latinski ga je preveo Talijan Gerardus Cremonensis [9]. Postao je obvezan udžbenik na starim francuskim i talijanskim fakultetima kroz više stoljeća. Knjiga je prevedena i na kineski te je odigrala ulogu čak i u razvoju te, stranim mišljenima inače zatvorene, medicine, a uslijedili su i prijevodi na francuski, engleski i njemački jezik. U svojem djelu daje pregled anatomije s puno detalja. Premda su već Grci naglašavali važnost prevencije bolesti, Avicenna je dignuo preventivnu medicinu na visoko mjesto. U tom procesu je sve bilo bitno, ne samo fizička aktivnost i prehrana već i čistoća okoliša i mjesta stanovanja [10]. Bio je učitelj današnjeg modernog nutricionizma. Precizirao je koje se bolesti mogu spriječiti tjelovježbom. Prva grupa bolesti je imtela, „punjenje“ u kojima se određeni materijali mogu nagomilati u provodnom sustavu, poput žila. Podsjetite se procesa ateroskleroze. Druga grupa bolesti su o’ram, upala. Razlikovao je više vrsta upale – „tvrda“ kao u tumorima i „meka“ poput apscesa na koži. Konceptualno će jednom nastati pojam tihe upale kao kod metaboličkog sindroma, čak i depresije, što Ibn Sina nije još bio svjestan ali je dao začetak koncepta prevencije kroz tjelovježbu [11]. Opisao je migrenu i diferencirao više vrsta glavobolje, a postulirao je cirkulacijski problem i opisao problem glavobolje nakon konzumacije vina [9]. Avicenna je prvi naglasio zaraznost (prenosivost) tuberkuloze, općenito govorio o mogućnostima zaraze kroz tlo i vodu [12], opisuje detaljnije srčane tegobe, vrlo precizno definira anatomske pojmove, prvi jasno definira povišeni krvni tlak kao uzrok bolesti (ili bolest samu). Bio je i nadareni farmaceut te opisuje 760 receptura, no većina je bila kompilirana iz ranijih djela. Prvi uvodi doktrine u farmakologiju koje na neki način vrijede i danas [13]:

1. aktivnost lijeka može se utvrditi analogijom ili eksperimentom
2. lijek mora biti bez slučajnih stranih primjesa te se treba imati na umu stabilnost lijeka na hladnom i toplom (važnost kontrole kvalitete lijekova i stabiliteta)
3. mora se koristiti za jednostavnu, a ne složenu bolest (mogućnost interakcija i važnost odabira lijekova kod pacijenata s više bolesti)
4. lijek se mora ispitati na dva suprotna tipa bolesti, jer će u jednim djelovati svojom osnovnim svojstvima, a u drugima sporednim svojstvima (poznavanje mehanizma lijeka na temelju mehanizma bolesti)
5. kvaliteta lijeka mora odgovarati snazi bolesti (važnost doze, ali i mehanizma djelovanja lijeka ovisno o težini bolesti)
6. mora se promatrati vrijeme djelovanja, kako se bit i slučajnost ne bi pobrkale(važnost vremena doziranja, ali i praćenja pacijenta i potreba za točnim vremenom terapije svake pojedine bolesti)
7. djelovanje lijeka mora se vidjeti uvijek, ili u većini slučajeva, jer se u suprotnom radilo o slučajnosti (bit ispitivane skupine i broja pacijenata u ispitivanju lijeka, medicina temeljena na dokazima)
8. eksperiment se mora raditi u ljudskom tijelu, jer djelovanje na lava ili konja ne govori o djelovanju u čovjeka (bez obzira na animalne modele, lijek postaje lijek tek nakon kliničkih ispitivanja na ljudima)

Teško je prenijeti sav njegov doprinos medicini. Za kraj, promotrimo jedan njegov sirup za olakšanje rada želuca, kao antiemetik (sredstvo protiv povraćanja), boli žuči [14]: sok dunje i šećerni sirup se kuhaju dok mu se volumen ne smanji na pola. Obavezno se miče pjena, dodaje se med i u njemu se kuhaju đumbir, mastika (smola tršlje), cimet, kardamom, i sjemenke biljke Aframomum melegueta, klinčić i šafran. Nakon kratkog kuhanja masa se ocijedi kroz lanenu gazu.

Ala-al-din abu Al-Hassan Ali ibn Abi-Hazm al-Qarshi al-Dimashqi (علاء الدين أبو الحسن عليّ بن أبي حزم القرشي الدمشقي), kraće Ibn al-Nafis (Arabic: ابن النفيس), 1210–1288, bio je sirijski liječnik koji je živio u Damasku. Školovao se u poznatoj bolnici Al-Nasiri. Povjesničari medicine zovu ga „drugi Avicenna“. Već s buntovnih 29 godina starosti kritizira Galenovu ideju direktne komunikacije između dvije klijetki i pretklijetki srca. Temeljem obdukcijskih istraživanja utvrdio je kako krv iz desne klijetke ne može direktno prijeći u lijevu klijetku, kako je tvrdio Galen. No, kamo ta krv ide? Napisat će: „krv iz desne klijetke mora teći u vena arteriosa (plućna arterija) i širi se u pluća, miješa se tamo sa zrakom i vraća se kroz arteria venosa (plućna vena) u lijevu komoru srca“. Ibn al-Nafis je time definirao važnu anatomsku i fiziološku strukturu, a to je plućni krvotok. Otkrio je i koronarne krvne žile, Avicenna je tvrdio kako krv lijeve klijetke hrane srce direktno, dok je on utvrdio postojanje zasebnih krvnih žila u samom srcu.

Ḍiyāʾ Al-Dīn Abū Muḥammad ʿAbdllāh Ibn Aḥmad ili skraćeno(ابن البيطار) Ibn al-Bayta (1197-1248) rođen je u Malagi (Andaluzija). Bio je, prije svega, pasionirani botaničar koji je nadmašio uobičajena znanja iz Grčke i Rima. Napisao se prvu farmakopeju, premda se službeno nije tako zvala. Proučavao je floru i medicinsku upotrebu ljekovitih biljaka od prostora današnje Sirije i cijele sjeverne Afrike. Napisao je djelo vrlo dugog naziva, Kitab Al-jami fi-mufradat al-adwiya wa al-aghdhiya (كتاب الجامع في مفردات الأدوية والأغذية‎) – Knjiga medicinskih proizvoda i jednostavnih prehrambenih proizvoda, s opisom preko 1400 biljaka i biljnih lijekova. Knjiga je i bogato referencirana i navodi druga djela arapskih, rimskih i grčkih autora. Ibn al-Bayta vrlo jasno razlikuje ekstrakte eteričnih ulja ruže i nerolija dobivenih ekstrakcijom u mastima u odnosu na eterična ulja dobivena destilacijom.

[1] P. E. Pormann, “Qualifying and quantifying medical uncertainty in 10th-century Baghdad: Abu Bakr al-Razi.,” J. R. Soc. Med., vol. 106, no. 9, pp. 370–2, Sep. 2013.
[2] F. Ghaffari, M. Naseri, R. Jafari Hajati, and A. Zargaran, “Rhazes, a pioneer in contribution to trials in medical practice.,” Acta Med. Hist. Adriat., vol. 15, no. 2, pp. 261–270, Dec. 2017.
[3] I. C. Band and M. Reichel, “Al Rhazes and the Beginning of the End of Smallpox,” JAMA Dermatology, vol. 153, no. 5, p. 420, May 2017.
[4] S. Zarrintan, A. Shahnaee, and S. Aslanabadi, “Rhazes (ad 865–925) and his early contributions to the field of pediatrics,” Child’s Nerv. Syst., vol. 34, no. 8, pp. 1435–1438, Aug. 2018.
[5] N. Vakili and A. Gorji, “Psychiatry and psychology in medieval Persia.,” J. Clin. Psychiatry, vol. 67, no. 12, pp. 1862–9, Dec. 2006.
[6] T. Monadi, M. Azadbakht, A. Zargaran, and A. Chabra, “Avicenna and Rhazes, two Persian scientists,” Acta Chir. Belg., pp. 1–2, May 2019.
[7] S. Changizi Ashtiyani, M. Shamsi, A. Cyrus, B. Bastani, and S. M. Tabatabayei, “A critical review of the works of pioneer physicians on kidney diseases in ancient Iran: Avicenna, Rhazes, Al-akhawayni, and Jorjani.,” Iran. J. Kidney Dis., vol. 5, no. 5, pp. 300–8, Sep. 2011.
[8] M. Karamanou, G. Tsoucalas, K. Laios, and G. Androutsos, “History of Oncology – Rhazes’ (864-925) views on cancer and the introduction of chemotherapy,” JBUON, vol. 24, no. 2, pp. 868–871, 2019.
[9] A. Zargaran, A. Mehdizadeh, M. M. Zarshenas, and A. Mohagheghzadeh, “Avicenna (980–1037 AD),” J. Neurol., vol. 259, no. 2, pp. 389–390, Feb. 2012.
[10] R. Kelishadi and H. Hatami, “Avicenna as the Forerunner of Preventive Medicine: On the Occasion of 1032(nd) Birth Anniversary of Avicenna (22 August 980).,” Int. J. Prev. Med., vol. 3, no. 8, pp. 517–9, Aug. 2012.
[11] M. Siahpoosh, M. Ebadiani, G. Shah Hosseini, M. Isfahani, A. N. Nasrabadi, and H. Dadgostar, “Avicenna the first to describe diseases which may be prevented by exercise.,” Iran. J. Public Health, vol. 41, no. 11, pp. 98–101, 2012.
[12] R. Hajar and M.D., “The air of history (part v) ibn sina (avicenna): the great physician and philosopher.,” Heart Views, vol. 14, no. 4, pp. 196–201, Oct. 2013.
[13] M. Nasser, A. Tibi, and E. Savage-Smith, “Ibn Sina’s Canon of Medicine: 11th century rules for assessing the effects of drugs.,” J. R. Soc. Med., vol. 102, no. 2, pp. 78–80, Feb. 2009.
[14] R. Jazi and F. O. Asli, “La pharmacopée d’Avicenne,” Rev. Hist. Pharm. (Paris)., vol. 86, no. 317, pp. 8–28, 1998.