Botanika u farmaciji i medicini

Botanika u medicini zvuči kao anakrona disciplina, ostatak nekoć zlatnog doba otkrića u novih vrsta u periodu od XVIII. do XX. stoljeća. Interes za nove, potencijalno ljekovite ili ukrasne vrste započele su kolonijalnim širenjem europskih velesila.

U XVIII. stoljeću organizirane su legendarne botaničke ekspedicije (Anderson, 2008):

  • Real Expedición Botánica a Nueva España koje su organizirali José Mariano Mociño (1757-1820) i Martin Sessé y Lacasta (1751-1808)
  • Real Expedición Botánica del Nuevo Reino (1782 do 1808) koje je vodio José Celestino Mutis (1732-1808)
  • Expedición Botánica al Virreinato del Perú koje su organizirali Hipólito Ruiz (1754-1816) José Antonio Pavón (1754-1840) između 1777. i 1786. godine
  • Putovanje Jamesa Cooka na brodu Endeavour (1768.-1771.). Joseph Banks (1743-1820) i Daniel Solander (1733-1782) bili su zaduženi za skupljanje i opisivanje novih vrsta. Toliko su se oduševili novim australskim vrstama da su cijeli jedan zaljev nazvali – Botany bay.

Prije novih otkrića morali smo stvoriti realni, objektivni okvir klasifikacije biljaka. Njemački botaničar Valerius Cordus (1515–1544) istraživao je biljne vrste i predložio detaljno opisivanje i cvijeta i ploda u klasifikaciji biljnih vrsta. Njegovo veliko djelo Historia plantarum bit će objavljeno tek 18 godina nakon njegove prerane smrti. Ulysse Aldrovandi (1522 – 1605), Charles de l’Écluse (Clusius) (1526 – 1609) i Jean de Brancion zadužit će nas za prva sistematična proučavanja cjelokupne flore određenog područja. Zahvaljujući njima danas i poznajemo koncept proučavanja flore određenog područja i detaljnog opisivanja određenih staništima. Švicarski botaničar Conrad Gessner (1516 – 1565) uočio je kako se temeljem njihove sličnosti grupe biljaka mogu grupirati u rodove. Trebali smo čekati genija sistematike da uvede u red u kaos lokalnih naziva. Švedski botaničar Carl Linnaeus ili Carl von Linné (1707–1778) stvorit će klasifikaciju vrsta kakvu je poznajemo i danas: obitelji, rodovi i vrste. U klasificiranju mnogi morfološki kriteriji igrat će važnu ulogu: prašnici, tučci, plod, listovi… Drugim riječima, svaki element je bitan u klasifikaciji. Njegovo najpoznatije djelo Systema Naturae prvi put je objavljeno 1735. godine. Tada je imalo dvanaest stranica. Istraživači cijelog svijeta slali su biljne vrste švedskom genijalcu i do dvanaestog izdanja djelo je postalo toliko veliko da je po prvi put uveo indeksaciju radi lakšeg snalaženja u knjizi. Djelo Species Plantarum bit će tiskano 1753. godine i u njemu susrećemo binomijalnu klasifikaciju koja će ostati živa do danas u znanosti (Magnin-Gonze, 2015).

Vremena se mijenjaju i zlatno doba botanike u kontekstu otkrivanja ogromnog broja vrsta nepoznatih područja je iza nas. Znači li to da je botanika nepotrebna u medicini? Nimalo. Proučimo na koji način.

Muke po binomijalnoj klasifikaciji

Prvi korak koji moramo napraviti je znati koju vrstu doista koristimo kao lijek. Klasifikacija temeljem morfoloških kriterija (izgleda) je dio tog procesa. Postoji sustav naziva koji je harmoniziran na nivou cijele planete i u tom je bitan nedvosmislen naziv biljke definiran kroz binomijalnu klasifikaciju. Što znači binomijalna klasifikacija? Proučimo najprije nekoliko jednostavnih pravila. Prvo se piše ime roda, iza kojeg stoji riječ koja zajedno s rodom definira vrstu. Rod i vrsta se obično pišu kurzivom (italic).

Nezreli plod medvjeđeg luka (Allium ursinum)
Foto: Stribor Marković

Ovo je jestivi domaći luk:

Allium cepa

Allium je rod u koje ulaze brojne vrste. Listovi medvjeđeg luka su omiljena proljetna delicija, no medvjeđi luk je druga vrsta:

Allium ursinum

Baš kao i češnjak:

Allium sativum

One se razlikuju izgledom, ali su dovoljno slični da su klasificirani u isti rod. Na kemijskoj razini, ove tri vrste sadrže slične sumporne spojeve. I vaše oči ali i vaš jezik razlikuje ove vrste.

Nakon naziva uvijek stoji ime autora koji je opisao vrstu:

Allium cepa L.

Slovo L. je skraćenica za Linnaeus što znači da je biljku opisao i klasificirao sam otac sistematike, Carl Linnaeus. Linnaeus je opisao mnoge vrste. Stoga nakon mnogih uobičajenih vrsta možemo naći slovo L. To ne znači da je Linnaeus opisao i klasificirao sve vrste. Pogledajmo jedan primjer:

Allium telmatum Bogdanović, Brullo, Giusso et Salmeri

Allium telmatum je „mlada“, relativno nedavno opisana vrsta koju je pronašao naš ugledni botaničar Sandro Bogdanović.

Ponekad iza naziva roda i vrste jedno od skraćenica je napisano u zagradi. Što to znači? To ćemo naučiti na primjeru lukovičaste režuhe:

Cardamine bulbifera (L.) Crantz

Zašto je ovdje Linnaeus u zagradi? On je detaljno opisao vrstu, ali ju je klasificirao u drugi rod, kao Dentaria bulbifera, a autor Heinrich Johann Nepomuk von Crantz opisao je njenu pripadnost rodu Cardamine (režuha) kojoj pripada i danas. Ime u zagradi stoga znači da je autor dobro opisao vrstu ali ju je klasificirao u drugi rod, a autor koji nije u zagradi premjestio je biljnu vrstu u postojeći rod po kojoj je danas i poznajemo. Ovo je pravilo sukladno ICN (International Code of Nomenclature for algae, fungi, and plants) odnosno Code international de nomenclature pour les algues, les champignons et les plantes (CIN).

Među autorima katkad znamo nalaziti latinsku riječ „ex“. Primorska režuha ima sljedeći latinski naziv:

Cardamine maritima Port. ex DC.

Što to znači? Švicarski botaničar Augustin Pyrame de Candolle (skraćenica DC) dobro je klasificirao vrstu ali je ime nastalo temeljem prethodnog opisa botaničara Franza von Portenschlag-Ledermayera (skraćenica Port.). Zanimaju li vas više detaljna pravila, možete ih pronaći u knjizi Regnum Vegetabile Volumen 159 (Turland, 2018).

Stvari mogu biti i kompliciranije. Neke „vrste“ koje prepoznajemo kao jednu vrstu su agregati, odnosno sastoje se od niza vrlo sličnih vrsta. Poznati primjer je vrkuta:

Alchemilla vulgaris aggr. odnosno Alchemilla vulgaris L.

U ovom slučaju je „Alchemilla vulgaris“ u potpunosti neprecizan naziv koji sugerira kako se radi u jednoj vrsti. U toj „vrsti“ skriva se niz vrsta koje se razlikuju u malenim morfološkim detaljima. Prava je sreća kako se relativno malo razlikuju u kemijskom sastavu pa ih u medicinskoj primjeni svrstavamo i isti koš. Ista je situacija s vrstom „majčina dušica“ koja je isto agregat više vrsta.

Thymus serpyllum aggr.

Postoji još jedno maleno pravilo. Iza svakog latinskog naziva i autora stoji obavezno ime obitelji kojoj pripada. Vratimo li se na naš domaći luk (kapulu), njegov pun naziv je:

Allium cepa L., Amaryllidaceae

Osim vrstom, biljka može biti karakterizirana podvrstom, varijetom i formom. Pitanje što je to vrsta vrlo je teško i duboko pitanje u znanosti. Podvrsta, varijetet i forma predstavljaju manje varijacije u morfološkim i genetičkim varijacijama biljaka. Stoga grupa takvih jedinki nije mogla biti odvojena kao zasebna vrsta. Tod F. Stuessy predložio je nekoliko kriterija u kontekstu biljnih vrsta (Stuessy, 2009).

 

Karakteristike

KategorijaMorfološke razlikeGeografska razdiobaGenetska raznolikostMogućnost hibridizacijePlodnost hibrida
podvrstanekoliko jasnih razlikaodvojeni, ponekad s kontaktnim zonamaizrazita (različiti geni)moguća uz kontaktne zoneizrazito smanjena
varijetetjedna do nekoliko jasnih razlikaodvojeni, s preklapajućim zonamarazličiti geni ili različita kontrola genamoguća u preklapajućem područjusmanjena
formasporadičnokontrola gena (često jednog)uvijekpotpuna

Pogledajmo jedan primjer biljne vrste koju ne doživljavamo kao biljku s podvrstama. Žuti srčanik, Gentiana lutea L., koji raste u našim krajevima je zasebna podvrsta spojenih prašnika nazvana:

Gentiana lutea L. ssp. symphyandra (Murb.) Hayek.

Botanika poznaje i sinonime ili „paralelne nazive“. Prava lavanda je tipičan primjer:

Lavandula angustifolia Mill.
Lavandula officinalis Chaix
Lavandula vera DC.

Zašto postoje sinonimi? Oni su nastali kada su autori neovisno jedan o drugom ispravno klasificirali vrstu u rod i obitelj, ali je svatko od njih vrstu nazvao svojim latinskim nazivom. U slučaju njemačke kamilice naći ćete sljedeće sinonime:

Matricaria recutita L.
Chamomilla chamomilla (L.) Rydb.
Chamomilla recutita (L.) Rauschert

Nakon dosta „šetnji“ vratili smo se starom nazivu Linnaeusa kao prvim odabirom.

Botanika je živa znanost i neprestano se zbiva proces resistematizacije biljnih vrsta. Nekoć su botaničari kao glavno oruđe koristili morfološke kriterije, a danas na raspolaganju imamo i molekularne metode koje su katkad izmijenile pripadnost pojedinih vrsta ne samo rodu već i obiteljima. Ponekad neke vrste „odu“ iz određenog roda da bi se na kraju vratile. Poznati je primjer medicinska biljka cimicifuga. Linnaeus je klasificirao ovu sjevernoameričku vrstu u rod kojem pripadaju i neke europske vrste, Actaea, te ju je nazvao:

Actaea racemosa L., Ranunculaceae

Tome se usprotivio engleski botaničar Thomass Nuttal. Temeljem dlačica karakterističnih za rod Cimicifuga, svrstao je vrstu u drugi rod te je dobila ime:

Cimicifuga racemosa (L.) Nutt.

Ipak, njegov zaključak kojeg smo se držali više od stoljeća bio je pogrešan i bio je baziran samo na jednom morfološkom kriteriju. Kasnije morfološke analize pokazale su sumnju u Nutallov zaključak, a presudna je bila DNK analiza (Compton, Culham, & Jury, 1998). Stari lisac Linnaeus ovog puta je bio u pravu i vrsta se zove Actaea racemosa L., Ranunculaceae. No, toliko nam se omilio naziv „cimicifuga“ da i Europska agencija za lijekove navodi još uvijek pogrešan naziv Cimicifuga racemosa.

Dosta je biljnih vrsta prošlo kroz put promjena. Pogledajmo to na primjeru nekoliko aromatičnih i medicinskih vrsta. Smrdljivi oman, nekoć Inula graveolens L. postaje Dittrichia graveolens (L.) Greuter, Asteraceae. Limunski eukaliptus, izvor poznatog repelenta para-mentan-3,8-diola više nije Eucalyptus citriodora Hook. već je Corymbia citriodora (Hook.) K. D. Hill & L. A. S. Johnson, Myrtaceae. Uskolisni kiprej, uskolisna vrbovica, nekoć Epilobium angustifolium L. ima dva sinonima i više nije dio roda Epilobium. Sada je Chamerion angustifolium (L.) Holub i Chamaenerion angustifolium (L.) Schur., Onagraceae.

Reklasifikacije na nivou obitelji nisu nimalo rijetka pojava. Gospina trava, Hypericum perforatum L. nekoć je pripadala obitelji Clusiaceae. Danas je izdvojena zajedno s cijelim rodom te nizom drugih rodova u zasebnu obitelj Hypericaceae. Crna bazga, Sambucus nigra L. zajedno s ostalim članovima svojeg roda nekoće je bila dio obitelji Caprifoliaceae. Najprije je iz te obitelji izdvojen rod Adoxa u zasebnu obitelj Adoxaceae, a kasnijim analizama toj obitelji pridruženi su i rodovi Viburnum te Sambucus. Rod Veronica (čestoslavica) s najpoznatijom vrstom Veronica officinalis nekoć je bio dio velike obitelji Scrophulariaceae gdje se gužvao s divizmama (Verbascum) i strupnicima (Scrophularia). Početkom XXI. stoljeća postalo je jasno kako rod Veronica pripada drugoj obitelji – Plantaginaceae gdje se danas nalazi u društvu roda trputaca.

Puzava (ljekovita) čestoslavica (Veronica officinalis)
Foto: Stribor Marković

U šumi naziva, gdje možemo naći ispravne podatke? Nazivi u knjigama znaju biti neusklađeni s novima. Postoji niz vrlo kvalitetnih baza posvećenih botanici.
Jedan je Encyclopedia of Life, baza dostupna na engleskom, francuskom, portugalskom, te, zanimljivo, makedonskom i finskom jeziku.
Postoji niz nacionalnih baza flore u koje se možemo pouzdati. U Hrvatskoj, to je Flora Croatica Database (FCD), trud na kojem se treba zahvaliti hrvatskim botaničarima, ali i ljudima iz ovog dijela Europe koji su doprinijeli fotografijama.
Neke resistematizacije rodova i obitelji nisu još uvedene u FCD. Švicarska baza Infoflora dolazi iz ruku autora Centre national de données et d’informations sur la flore de Suisse odnosno Das nationale Daten- und Informationszentrum der Schweizer Flora.
Tela Botanica, je odlična francuska odnosno frankofona baza podataka.
Njemačka je baza Floraweb, a talijanska baza Flora Italiana ima zbirku doista kvalitetnih fotografija.

Mnogi se znaju pitati – čemu svi ti latinski binomijalni nazivi? Nije li jednostavnije s narodnim nazivima? Prvo razlog je planetarni – u doba kada je Zemlja postala umrežena, neke ljekovite biljne vrste poput Actaea racemosa jednostavno nemaju hrvatski tradicionalni naziv. Tu vrstu naši narodi nisu poznavali, najsličnija naša vrsta iz tog roda je Actaea spicata L., klasasta habulica. Katkad transformiramo latinsko ime ukoliko nam je rod poznat, no takve igre su po mom mišljenju dosta proizvoljne i mogu lako zbuniti. Naziv poput „opnasti kozlinac“ za biljnu vrstu Astragalus mongholicus Bunge (sinonim: Astragalus membranaceus var. mongholicus (Bunge) P. K. Hsiao) je vrlo dvojben. Isto tako se moglo vrstu nazvati „mongolski kozlinac“.

Najveća korist latinskih naziva je uvođenje preciznosti i reda u potpuni kaos s narodnim imenima biljaka.

Muke po narodnim nazivima

Narodni nazivi imaju jednu veliku slabost. To je lokalpatriotizam. Netko s otoka Raba zauvijek će voljeti naziv magriž, a ne smilje. Ako netko iz Čakovca čita o ugroženosti magriža, neće znati piše li se o biljci ili životinji. Smreka će u nekim predjelima biti veliko stablo Picea abies (L.) H. Karst. iz obitelji Pinaceae, za neke će biti Juniperus communis L. iz obitelji Cupressaceae. Dapače, oko toga će se oštro prepirati satima. Smrika će pak nekima biti Juniperus oxycedrus L. Ponekad neka sela imaju svoje nazive za biljke. Svađe oko „ispravnosti“ naziva možemo promatrati iz dva ugla. Jedan je tipičan balkanski mentalitet naglašavanja vlastite ispravnosti, a drugi možemo shvatiti puno pozitivnije – kao bogatstvo raznolikosti naših krajeva kojem se treba diviti.

Mravinac (Origanum vulgare)
Foto: Stribor Marković

Postoji problem i obiteljskih naziva. Prije nekoliko godina na Velebitu sam sreo lokalnog čovjeka koji je brao mravinac odnosno origano, Origanum vulgare L. iz obitelji Lamiaceae. Upitah ga: „volite čaj od mravinca, origana?“. Gospodin mi ljutito odgovori kako ne poznajem biljke i kako se radi o metvici. Tako ga je, kaže, učila njegova baka i ako je tako baka rekla, a bila je mudra žena, onda je to – metvica. U redu, onda je to metvica, nemam razloga svađati se s pokojnom bakom. Pitam se, doduše, da li je gospodin samo nešto krivo zapamtio kada je slušao baku. Puno sam puta znao susretati prenošenja pogrešnih podataka koja toliko ljubomorno čuvamo kao „tradicionalno znanje“.

Neki narodni nazivi vrlo su deskriptivni. Sikavica je u medicinskoj botanici svima poznata vrsta Silybum marianum (L.) Gaertn., Asteraceae koja se koristi kao biljka regeneracije jetre. U narodnim nazivima gotovo svaka biljka bodljikavih listova može biti sikavica. To se fascinantno održalo do današnjih dana. Prateći internet grupe posvećene biljkama identificirao sam sljedeće „sikavice“:

  • Cirsium vulgare (Savi) Ten., Asteraceae, streličasti (kopljasti) stričak
  • Cirsium acaule Scop., Asteraceae, prizemni stričak
  • Echinops ritro L., Asteraceae, dvostrukorasperana sikavica
  • Echinops sphaerocephalus L., Asteraceae, okruglasta sikavica
  • Carduus nutans L., Asteraceae, poniknuti stričak
  • Carduus micropterus (Borbás) Teyber, uspravni stričak
  • Eryngium amethystinum L., Apiaceae, ljubičastomodri kotrljan
  • Eryngium campestre L., Apiaceae, poljski kotrljan
  • Onopordum acanthium L., Asteraceae, obični kravača

Ova liste vjerojatno nije konačna i niz drugih vrsta spomenutih rodova postaje učas „lijek za jetru“. Imamo lude sreće da su vrste navedenih rodova uglavnom bez toksičnih učinaka.

Neki slični nazivi znaju izazvati velike zabune. Vrbovica i vrbica izgledaju kao vrlo slični nazivi, kao da su nastali u dva susjedna sela pa su vjerojatno i iste vrste, zar ne?

Uskolisni kiprej / uskolisna vrbovica (Chamerion angustifolium)
Foto: Stribor Marković

„Vrbovice“ su rod Epilobium te rod izdvojen iz roda Epilobium, a to je rod Chamerion. Oba su iz obitelji Onagraceae. Ima ih više vrsta u našim krajevima i dvije vrste Europska agencija za lijekove priznaje kao lijekove za liječenje benigne hiperplazije prostate.
„Vrbica“ je rod Lythrum iz potpuno druge obitelji Lythraceae. Najpoznatija vrsta je purpurna vrbica, Lythrum salicaria L., biljka koja se koristi u simptomatskom liječenju proljeva te je u nekim zemljama registrirana kao biljni lijek.

Purpurna vrbica (Lythrum salicaria)
Foto: Stribor Marković

Velika slabost narodnih naziva je nepreciznost. Trputac narod poznaje po dvije vrste, „ženski“ i „muški“, iza koji se skrivaju nazivi Plantago lanceolata L., uskolisno trputac te Plantago major L., veliki trputac. Postoje lokalne varijacije koji od njih bi bio „muški“ i koji „ženski“ premda to nema nikakve veze sa spolovima biljaka. U Hrvatskoj postoji preko dvadeset vrsta trputaca. Katkad postoje lokalni narodni nazivi za njih, ali svijest o njima rijetko bi kada prelazila na nacionalni nivo znanja.

Ne postoji jedan maslačak, čičak i srčanik. Ne postoji jedna gospina trava, kopriva, čestoslavica i bazga. Mnoge „vrste“ koje mi poznajemo pod narodnim nazivima su rod, a ne vrste. Oko njih mora biti puno preciznosti jer je katkad samo jedna vrsta doista ljekovita.

Muke po Facebook i internet botanici

Internet je trebao biti jedan od vrhunaca izmjene i dostupnosti ljudskog znanja. On to doista i jest. Traženje literature bez kompjutera danas je muzejska uspomena. Trebali smo rasti u znanju i doista, neki su dostupnost znanja interneta iskoristili upravu za tu namjenu. Istovremeno smo dobili nikada jači pokret ljubitelja „ravne zemlje“ i svih ostalih pokreta proizašlih iz domene Dunning Krugerovog efekta. Botanika je jedna od žrtava od koje pate i sve druge znanstvene discipline.

Šumska preslica (Equisetum sylvaticum)
Foto: Stribor Marković

Ukucate li u dr. Google pretraživač riječ „poljska preslica“ i potražite li slike u pretraživanju, gotovo polovica slika bit će pogrešna. Najčešće će umjesto vrste Equisetum arvense L. biti vrsta Equisetum telmateia Ehrh., ali i neke druge vrste poput Equisetum palustre L. Zabune nisu dobre, neke vrste preslica su otrovne. Slično će se desiti s pretraživanjem riječi „ljekovita čestoslavica“ u kojem će slikovni rezultati umjesto vrste Veronica officinalis L. biti vrste Veronica persica Poirr., Veronica chamaedrys L. te Veronica austriaca L. ssp. jacquinii (Baumg.) Eb. Fisch. Te bi zabune ostale lebdjeti u virtualnom prostoru kada ljudi temeljem tih slika ne bi tražili vrste po poljima. Za taj fenomen „berača s printanim slikama“ znamo i iz daleko opasnije sfere zabuna između jestivih i otrovnih gljiva.

Perzijska čestoslavica (Veronica persica)
Foto: Stribor Marković

Na društvenim mrežama poput Facebooka postoji niz kvalitetnih grupa posvećenih biljkama i njihovom prepoznavanju. No, porastom grupe dolazi do efekta „zagušenja“ i kada prijeđe desetak tisuća članova gotovo svaka grupa počinje imati previše zombija. Efekt zombija nastaje kada ljudi koji kao hipnotizirani gledaju po raznim grupama i, ne gledajući druge komentare, „bace“ svoj komentar, točan ili netočan.
Bio sam član jedne grupe posvećene biljkama punih pola sata. Netko je pitao za vrstu postavivši prilično dobre fotografije vrste dugolisna metvica, Mentha longifolia (L.) Huds., Lamiaceae. To je trebalo biti jednostavno, naličje lista koje je dlakavo lako diferencira vrstu od klasaste metvice (Mentha spicata L.) baš kao i oblik lista te cvat u odnosu na druge vrste tog roda. Ispod slike se nagomilalo preko pet stotina komentara: menta, divlja menta, ona druga menta, konjska metvica, paprena metvica, menta, paprena metvica, otrovna, liječi rak, menta otrovna, paprena metvica. Tu i tamo netko bi naveo i točan latinski naziv i vjerojatno pobjegao iz grupe kao i ja. Problem je što vrlo veliki broj ljudi nije došao učiti već pokazati to što zna, često i kada ne zna.
Još je gora situacija kada netko objavi pitanje za biljku koja je poznata mnogima, poput borovice, Juniperus communis L. Krenut će odron stotina komentara i ugušiti bilo kakvu potencijalno edukativnu raspravu. Društvene mreže namijenjene komunikaciji završe kao žrtve monologa bez komunikacije. Točan odgovor stručnih osoba u grupama bude zatrpan potpuno brojnim komentarima s pogrešnim identifikacijama.

Prepoznavanje biljaka uči se i na terenu kao i u knjigama (ključevima). Za to treba vremena, najmanje nekoliko godina. Jedan od većih problema je kada ljudi sakupljaju biljne vrste koje prodaju u otkupu, a nisu sigurni koju vrstu.
U jednoj grupi čovjek iz Srbije je objavio sliku purpurne vrbice, Lythrum salicaria, i slavodobitno objavio kako „bolje liječi urinarne infekcije i prostatu od antibiotika“. Klasična zabuna u nazivima između purpurne vrbice i vrbovica došla je na naplatu. Upozoren kako se ne radi o vrbovici već o purpurnoj vrbici, bahato je odgovorio kako „to otkupljuje Švabo, pa valjda Švabo zna“. Taj isti „Švabo“ će možda otkupiti ubrani materijal, a onda prodati na Balkanu onom uvozniku koji neće kontrolirati botanički identitet.
Koliko je opasan utjecaj interneta je pokušaj jedne grupe planinara da sakuplja izdanke smreke za sirup od smrekovih vršaka. Postojao je samo jedan problem. Grupica je sakupljala grančice smrtonosne tise.

Dajte si vremena i polako učite biljne vrste iz kvalitetne literature i na terenu. Budite strpljivi.

Botanički kriteriji kvalitete

Botanika je kompleksna znanost koja ne uključuje samo identifikaciju. Za to se brine sistematska botanika. Prvi korak u kontroli kvalitete biljnog materijala započinje botaničkom identifikacijom. To traže i farmakopeje diljem svijeta. Zašto je identifikacija neophodna? Odgovor je logičan. Različite biljne vrste mogu sadržavati različite aktivne tvari koje stvaraju u svojem metabolizmu. Zbog toga se razlikuju kako u efikasnosti tako i u sigurnosti. Svaka biljka ili skupina vrsta mora se promatrati individualno, od slučaja do slučaja i ne postoji pravilo hoće li samo jedna podvrsta ili vrsta nekog roda biti ljekovita. Promotrimo nekoliko primjera.

Gospina trava (Hypericum perforatum)
Foto: Stribor Marković

Gospina trava (Hypericum perforatum L., Hypericaceae) je samo jedna od brojnih vrsta roda Hypericum. U našoj zemlji nalazimo oko petnaestak vrsti ovog roda a nije rijetkost kako ljudi krivo identificiraju vrste poput Hypericum tetrapterum Fr. i Hypericum perfoliatum L. identificiraju kao Hypericum perforatum. Postoji jedan problem. U rodu Hypericum vrsta gospine trave, Hypericum perforatum L., sadrži unikatni balans hipericina i hiperforina u svojem sastavu (Stojanovic, Ethordevic, & Smelcerovic, 2013). Takav balans nije odlika drugih vrsta. Gospina trava je ozbiljan, klinički ispitan lijek za ozbiljnu bolest depresiju. Bilo kakva zabuna bila bi pogubna po pacijente. Kasnije ćemo naučiti važnost standardizacije ekstrakata koji nam omogućuju kemijsku kontrolu biljnog materijala, ali prvi korak prije velikog procesa nastanka biljnog lijeka jest ispravna botanička identifikacija. Imajmo to na umu danas u doba popularnosti sakupljanja biljaka i samoliječenja.

Katkad nismo sigurni da li druge, vrlo slične vrste u rodu, mogu imati ljekoviti potencijal. Rod Hieracium je velik i kompleksni rod, a ljekovita vrsta tog roda je mala runjika, Hieracium pilosella L., Asteraceae (sinonim: Pilosella officinarum Vaill.). Kod nas je samonikla, ali raste i iznimno slična vrsta Hieracium hoppeanum Schultes, Hopeova runjika. Te se dvije vrste razlikuju u vrlo malenim detaljima poput širine brakteja i veličine listova na stolonu. Usprkos iznimnoj morfološkoj sličnosti, ne postoje podaci o kemijskom sastavu Hopeove runjike. Možemo li računati na to kako su one kemijske sličnosti samo zbog iznimne morfološke statistike? Zabuna očito nije opasna što svjedoči i sam autor, ali takav izlet sam napravio isključivo zbog poznavanja benignosti kemije cijelog roda Hieracium u našoj zemlji.

Mala runjika, cvijet (Hieracium pilosella L.)
Foto: Stribor Marković

Ponekad je ljekovit cijeli niz vrsta jednog roda. „Vrbovica“ je zbirni naziv za niz vrsta iz dva roda, Epilobium i Chamerion. Koje su vrste doista ljekovite? Maria Treben je poznata autorica knjige o ljekovitom bilju i ona navodi kako su samo vrste roda Epilobium s malim cvjetovima ljekovite kao što je Epilobium parviflorum Schreber. Vrstu velikih cvjetova, Chamerion angustifolium (L.) J. Holub. navodi kao nedjelotvornu. Europska agencija za lijekove citira njemačke autore koji jasno dokazuju kako je „čaj vrbovice“ oduvijek sadržavao dvije vrste: Epilobium parviflorum Schreber i Chamerion angustifolium (L.) J. Holub. Kasnijom analizom shvatili smo kako većina europskih vrsta roda Epilobium sadrži ključne i karakteristične aktivne spojeve i mogu se koristiti (Granica, Piwowarski, Czerwinska, & Kiss, 2014). Žao mi je, ovog puta Maria Treben nije bila u pravu. Koga onda poslušati? Kupujete li čaj, gotovo sigurno nećete dobiti samo Epilobium parviflorum bez obzira što tako piše na njemu. Stoga ćemo poslušati Europsku agenciju za lijekove svjesni mogućnosti kako i druge vrste imaju potencijal korištenja.

Slična je priča s ljekovitom čestoslavicom, Veronica officinalis L., Plantaginaceae. Ljekovita čestoslavica koristi se u simptomatskom liječenju kašlja. Problem? Gotovo niti jedan čaj u Europi ne sadrži samo vrstu V. officinalis (Raclariu et al., 2017). Samo 15% čajeva čestoslavice na tržištu uopće i sadrži bar neke količine V. officinalis. 85% čajeva uopće ne sadrži tu vrstu! Najčešća vrsta koja se nalazi umjesto nje je dvorednodlakava čestoslavica, Veronica chamaedrys L. Za to postoji nekoliko razloga. Mnogi berači niti ne znaju razlikovati ove dvije vrste. Vrsta dvorednodlakave čestoslavice je daleko češća, nalazi se u naseljima, blizu vrtova i u nizinama i lako ju je ubrati u većim količinama. Ljekovita čestoslavica, Veronica officinalis, raste uglavnom u brdskim krajevima i zahtijeva intenzivniju potragu i više vremena se potroši na njeno branje. Srećom, zabuna nije opasna. Da li je optimalno djelotvorna? Ne znamo. Postoje indicije kako se te dvije vrste razlikuju u kemijskom sastavu i kako V. officinalis sadrži potencijalno veće razine nekih biološki aktivnih spojeva (Crisan, Tamas, Miclaus, Krausz, & Sandor, 2007; Salehi et al., 2019). Da li je narodna tradicija preferiranja vrste V. officinalis bila u pravu? Ostaje otvoreno pitanje razlike u njihovoj djelotvornosti.

Suličasti ili uskolisni trputac (Plantago lanceolata L.)
Foto: Stribor Marković

Zabune među vrstama ne moraju uvijek biti toliko specifičan problem odabranih vrsta jednog roda i finesama u njihovom razlikovanju. Problem je ponekad daleko veći. Europska farmakopeja propisuje kako se u čaju lista uskolisnog trputca, Plantago lanceolata L., trebaju odrediti – aktivni spojevi digitalisa (naprstaka). Podsjetimo, rod Digitalis (naprstak) sadrži kardiotonične glikozide koji su lijek u nekim srčanim bolestima, ali su i iznimno toksični ako se ne kontrolira njihova doza. Digitalise iz tog razloga odavno ne koristimo u medicini kao čaj. Uskolisni trputac i razne vrste digitalisa morfološki su izrazito različite vrste. Ipak, zabune su očito potencijalno moguće s mladim listovima digitalisa, kod nas s vrstama Digitalis ferruginea L., hrđavosmeđi naprstak i Digitalis lanata Ehrh., vunenasti naprstak. Listovi zrele biljke vrste vunenasti naprstak samo površno sliče uskolisnom trputcu. Stoga isključivo osobe koje iznimno slabo prepoznaju vrste mogu napraviti ovakvu fatalnu zamjenu. To se odavno zbivalo i očito se i zbiva ponekad i dalje, čak i u proizvodima namijenjenih tržištu u SAD-u (Castello et al., 2012; Slifman et al., 1998).

Jedan od studentskih primjera fatalne botaničke zabune su dvije planinske vrste, žuti srčanik (Gentiana lutea L., Gentianaceae) i bijela čemerika (Veratrum album L., Melanthiaceae). Razlike među njima su više nego vidljive, od boje, nervature lista, izgleda lista te cvijeta. No, nezgoda je što se biljka često sakuplja u doba uvenuća nadzemnog dijela biljke. Čak i tada su razlike velike, ali podsjetimo se slučaja berača iz Srbije. Za razliku od zabune vrbica – vrbovica, ovo je jako opasna igra koja može ugroziti puno života. Trovanja izazvana zamjenom žutog srčanika s čemerikom odavno su zabilježena. Znanstvenici smatraju kako je Aleksandar Veliki bio jedna od najpoznatijih žrtava trovanja bijelom čemerikom (Schep, Slaughter, Vale, & Wheatley, 2014). Trovanja se događaju i u današnje vrijeme (Anwar et al., 2018; Deguchi, 2016; Gilotta & Brvar, 2010; Grobosch, Binscheck, Martens, & Lampe, 2008; Rauber-Luthy et al., 2010).

Velebilje (Atropa belladonna)
Foto: Stribor Marković

Ljekovite vrste čička žrtve su zamjene s otrovnim velebiljem (Atropa belladonna L., Solanaceae) (Barnes, Anderson, & Phillipson, 2007; De Smet P.A.G.M., 1993). Postoje tri vrste čička koje se koriste u medicini i sve tri se vrlo jasno razlikuju od velebilja. Zbog čega se onda zbivaju zabune? Čičak se često sakuplja, kao i srčanik, u doba kada nadzemni dio uvene. I tada se vrlo jasno razlikuje, no ako berači nisu dovoljno educirani posegnut će za korijenom velebilja s kojim čičak može dijeliti stanište. Ovakav slučaj desio se i u Hrvatskoj, srećom s blažim posljedicama trovanja. Zašto se desio takav problem? Problem je što Europska farmakopeja nema monografiju čička. To propisuje Francuska farmakopeja. Vizualno je nemoguće pronaći kontaminaciju u već gotovom usitnjenom materijalu kakav se i uvozi. Za to je potrebna kemijska analiza koja je opisana u Francuskoj farmakopeji.

Zašto se zbivaju ovakvi problemi i kako ih prevladati?

Prvi problem je naše licemjerje. Otkupna cijena divlje sakupljanih biljaka je vrlo niska. Svi očekuju da su čajevi jeftini, zar ne? Stoga su sakupljači često siromašni ljudi. Koliko otkupljivači potroše vremena u održivost koncepta sakupljanja? Edukaciju? Socijalnu svjesnost? „Fair trade“ je uglavnom samo marketinška magla, nadam se da ste toga svjesni, u koju vjeruju još samo hipsteri. Neki će ovom prvom koraku doista i posvetiti pažnju, neki neće. Neki će se s tim pohvaliti i neka se pohvale. Bogatije europske zemlje itekako znaju „haračiti“ staništa siromašnijih zemalja. U tu klasu „bogatijih“ pripadamo i mi. Kamioni bilja koji dolaze ravno iz Albanije nisu bili rijetkost. Sve to otvara i pitanje ekološke svijesti.

Činjenica kako su biljne droge (čajevi) samo jedna od trgovačkih roba. Oni dolaze iz raznih izvora. Nadam se da ne živite u iluziji kako biljne vrste samonikle u Hrvatskoj doista i završe u vrećicama s domaćih polja. Ponekad da, ponekad ne. One se itekako uvoze. Najsmješnije je kada neki čaj nazovu po planini, a biljni materijal u čaju nikada nije niti vidio tu planinu. Prošao je pored nje u kamionu. Neki se pouzdaju u travare u kontekstu garancije kako se radi o biljkama sakupljanim u prirodi. Ima ih isto tako i u tom svijetu koji ih jednostavno kupuje na desetine kila na tržištu, a neki koji ih sakupljaju znaju imati grozne uvjete skladištenja i procesiranja.

U slučaju uvoza na distributeru je da napravi sve potrebne analize koje zahtijeva Europska farmakopeja ili druge nacionalne farmakopeje. No većina biljaka nisu registrirani kao lijekovi i analize, osim nekih, nisu obavezne. One su samo dobra volja proizvođača. Neki će ih napraviti, neki ne. Neki će napraviti samo dio analiza poput mikrobiologije. Zato se i desio efekt čička. Ovaj problem je dio puno većeg problema registracije dodataka prehrani i s ovim problem se realno Europa mora tek uhvatiti u koštac. Još nije niti zagrebla po površini.

Zbog svih tih potencijalnih zabuna postoje vrste koje ne preporučujem nikada. Neke vrste poput srčanika preporučim samo onda kada znam da su analizirani i uzgojeni a ne sakupljani u divljini (usput, srčanik je zaštićena vrsta). Sljedivost je bitan element koji će jednom trebati puno transparentnije organizirati.

Rješenje je jednostavno. Analiza sukladna svim zahtjevima farmakopeja. Propisati dodatne zahtjeve ako farmakopeje nema monografiju određen vrste, kao što je slučaj sa čestoslavicom. Identifikacija mora započeti na terenu, a ne da „Švabin otkup“ daje kredibilitet botaničkoj identifikaciji. Farmakopeja vrlo jasno propisuje i mikroskopsku identifikaciju vrsta. Sve to i treba transparentno biti dostupno. Nisu svi zločesti, neki doista imaju korektnu analitiku. Neka se time pohvale.

Sustav distribucije poput ljekarni i specijaliziranih prodavaonica je taj koji treba zahtijevati isto. Do ovog stupnja tek treba doći.

Reference

Anderson, R. G. W. (2008). Joseph Banks and the British Museum. The World of Collecting, 1770-1830. Journal of the History of Collections, 20(1), 151-152.

Anwar, M., Turner, M., Farrell, N., Zomlefer, W. B., McDougal, O. M., & Morgan, B. W. (2018). Hikers poisoned: Veratrum steroidal alkaloid toxicity following ingestion of foraged Veratrum parviflorum. Clin Toxicol (Phila), 56(9), 841-845.

Barnes, J., Anderson, L. A., & Phillipson, J. D. (2007). Herbal medicines 3. [London]; [Chicago]: Pharmaceutical Press.

Castello, L. M., Negro, S., Santi, F., Zanotti, I., Vidali, M., Bagnati, M., . . . Avanzi, G. C. (2012). Accidental digitoxin intoxication: an interplay between laboratory and clinical medicine. In Biochem Med (Zagreb) (Vol. 22, pp. 380-384).

Compton, J. A., Culham, A., & Jury, S. L. (1998). Reclassification of Actaea to include Cimicifuga and Souliea (Ranunculaceae): phytogeny inferred from morphology, nrDNA ITS, and cpDNA trnL-F sequence variation. TAXON, 47(3), 593-634.

Crisan, G., Tamas, M., Miclaus, V., Krausz, T., & Sandor, V. (2007). A comparative study of some Veronica species. Rev Med Chir Soc Med Nat Iasi, 111(1), 280-284.

De Smet P.A.G.M., K. K., Hänsel R., Chandler R.F. (1993). Adverse effects of herbal drugs. 2. 2. Berlin: Springer.

Deguchi, Y. (2016). A case of accidental intoxication completed by paralytic ileus with Veratrum album. Chudoku Kenkyu, 29(3), 251-252.

Gilotta, I., & Brvar, M. (2010). Accidental poisoning with Veratrum album mistaken for wild garlic (Allium ursinum). Clin Toxicol (Phila), 48(9), 949-952.

Granica, S., Piwowarski, J. P., Czerwinska, M. E., & Kiss, A. K. (2014). Phytochemistry, pharmacology and traditional uses of different Epilobium species (Onagraceae): a review. J Ethnopharmacol, 156, 316-346.

Grobosch, T., Binscheck, T., Martens, F., & Lampe, D. (2008). Accidental intoxication with Veratrum album. J Anal Toxicol, 32(9), 768-773.

Magnin-Gonze, J. (2015). Histoire de la botanique.

Raclariu, A. C., Mocan, A., Popa, M. O., Vlase, L., Ichim, M. C., Crisan, G., . . . de Boer, H. (2017). Veronica officinalis Product Authentication Using DNA Metabarcoding and HPLC-MS Reveals Widespread Adulteration with Veronica chamaedrys. Front Pharmacol, 8.

Rauber-Luthy, C., Halbsguth, U., Kupferschmidt, H., Konig, N., Megevand, C., Zihlmann, K., & Ceschi, A. (2010). Low-dose exposure to Veratrum album in children causes mild effects–a case series. Clin Toxicol (Phila), 48(3), 234-237.

Salehi, B., Shivaprasad Shetty, M., N, V. A. K., Živković, J., Calina, D., Oana Docea, A., . . . Sharifi-Rad, J. (2019). Veronica Plants—Drifting from Farm to Traditional Healing, Food Application, and Phytopharmacology. In Molecules (Vol. 24).

Schep, L. J., Slaughter, R. J., Vale, J. A., & Wheatley, P. (2014). Was the death of Alexander the Great due to poisoning? Was it Veratrum album? Clin Toxicol (Phila), 52(1), 72-77.

Slifman, N. R., Obermeyer, W. R., Aloi, B. K., Musser, S. M., Correll, W. A., Jr., Cichowicz, S. M., . . . Love, L. A. (1998). Contamination of botanical dietary supplements by Digitalis lanata. N Engl J Med, 339(12), 806-811.

Stojanovic, G., Ethordevic, A., & Smelcerovic, A. (2013). Do other Hypericum species have medical potential as St. John’s wort (Hypericum perforatum)? Curr Med Chem, 20(18), 2273-2295.

Stuessy, T. F. (2009). Plant taxonomy : the systematic evaluation of comparative data. New York: Columbia University Press.

Turland, N. J., Wiersema, J. H., Barrie, F. R., Greuter, W., Hawksworth, D. L., Herendeen, P. S., Knapp, S., Kusber, W.-H., Li, D.-Z., Marhold, K., May, T. W., McNeill, J., Monro, A. M., Prado, J., Price, M. J. & Smith, G. F. (2018). International code of nomenclature for algae, fungi, and plants (shenzhen code). KOENIGSTEIN: KOELTZ SCIENTIFIC Books.

Podijeli znanje

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on pinterest
Share on email
Share on print

PRIČE IZ ŠUME STRIBOROVE

Stribor Marković
Pet stotina stranica literarne šetnje kroz biljke koje su inspirirale lijekove
Scroll to Top

Ova stranice koristi kolačiće kako bi pružila bolje korisničko iskustvo.