Mezopotamija

Smatra se da je pisana povijest započela u Mezopotamiji oko 3100 godina prije nove ere. Sumerani su zapisivali klinastim pismom u glinene pločice razne podatke, a francuski arheolog René Labat proučio je četrdesetak pločica posvećenih dijagnozi i liječenju, sačuvanih u knjižnici kralja Asurbanipala [1].

Grčki povjesničar Herod zbunio je povjesničare svojim impresijama medicine Mezopotamije. Prema njegovim riječima, bolesna osoba bi jednostavno sišla na ulicu a prolaznici bi mu ponudili svoj savjet. Ovakav princip sablasno sliči na današnje savjete Facebook grupa. Herodov opis bio je pomalo zlonamjeran i površan [2], [3]. Mezopotamija je imala ustanove posvećene liječenju i čak tri klase „pomagača“. Prava preteča današnjih medicinskih struka bili su asu ili azu. Bili su izvježbani u uzimanje anamneze pacijenta te su bili educirani zapisanima formulama i svojim iskustvom i prenošenim usmenim znanjem. Sam naziv a-su znači „čovjek koji poznaje vodu (ili ulje)“. Prema zapisanoj legendi, bog Enki odabrao je biljke i asocirao njihovo korištenje s pojedinim organima. S današnjeg aspekta priča zvuči naivno, ali je duboko ukorijenila ideju materije liječenja odnosno fizičkog (kemijskog) lijeka i, što je bitnije, otvorila prostor indikacije – za pojedini organ (bolesti) koriste se određene vrste i ne možemo davati „sve za sve“. Važnost potrebe korištenja materije bila je bitna, jer su zapisali vjerovanje kako je bolest posljedica kazne viših sila zbog kršenja nekih pravila ili zakona. Osim asu, postojali su duhovno-religijski iscjelitelji. Hamurabijev zakonik precizno ih je klasificirao u dvije klase. Baru su bili proroci ili vidioci, a ashipu ili asipu su bili egzorcisti no njihova uloga nije bila samo „tjeranje demona“ već i utvrđivanje grijeha ili prijestupa s kojima je bolesnik nagnao boga ili demona da ga učine bolesnim. Pogledamo li današnji svijet, nije se puno toga promijenilo i ovakva razmišljanja nalazimo i u institucionaliziranim religijama, samo je medicina postala neovisnija od ovakvih direktnih utjecaja, premda smo imali i ministre koji se još vraćaju u doba Mezopotamije. Hamurabijev zakonik precizirao je cijene i uveo imovinski cenzus. Tri sloja su postojala – awelum su bili bogati, mushkenum je bio srednji sloj a wardum su bili robovi. Prema istom zakoniku, država je imala pravo nadgledati njihov rad a propusti i pogreške su se fizički kažnjavali.

Mnogi nazivi na pločicama znaju biti zbunjujući, poput naziva “mast lava”, a vjerojatno su slične pojmovima koje i danas koristimo (“tigrova mast”) i koje nemaju puno veze sa životinjama. Ipak, znamo da su na području današnje Mezopotamije koristili timijan, mirtu, vrbu, senu, sladić, smokvu i metvicu (ne paprenu metvicu, koja se kao hibrid pojavila mnogo stoljeća kasnije), one iste biljke koje su planetarno poznate i danas. Mezopotamiji dugujemo korištenje opijatnih biljaka koje su vjerojatno koristili za liječenje boli. Neke od njih i njihovi kemijski spojevi i danas se koriste u medicini, poput bunike (Hyosyamus sp.), mandragore (Mandragora officinarum), maka (Papaver somniferum), velebilja (Atropa belladonna), indijske konoplje (Cannabis sativa) i pijanog ljulja (Lolium temulentum). U Hamurabijevom zakoniku također se spominju ljekovite biljke, poput sezama i njegovog ulja. Kao nosač ljekovitih tvari koristila se voda, vino, pivo, ulja i masti te bitumen, a koristili su se i razni minerali poput morske soli, glina i kalij nitrat. Na prostoru današnje sjeverne Sirije 1928. godine otkriven je grad Ugarit. Tamošnji zapisi dokazali su prve vještine farmaceutskog zanata – vage, kliješta za držanje vrućih posuda, sita i posude za miješanje. Očito je postojala izmjena znanja, grad Ugarit održavao je vezu s Egiptom i Ciprom. Prvi koraci bili su prilično prožeti, kao i u starom Egiptu, mističnim ritualima a ne samo ljekovitim tvarima. Znamo da su s racionalne strane poznavali pojam obrade rane i korištenja prvih antiseptika poput meda, mire i cedra, a usavršena je i tehnika zamatanja rana lanenom tkaninom. Rođena je i prva kirurgija sa skalpelima od bakrenih legura i opisani su procesi otvaranja rana s gnojem te operacija jetrenih apscesa i obrada inficirane kosti.

Ova kultura se zasigurno očuvala sve do prvog tisućljeća prije nove ere. Na prostorima tadašnje Mezopotamije medicina će doživjeti ponovnu renesansu u doba rane arapske kulture.

Egipat

Egipat je druga drevna civilizacija koja je ostavila pisane tragove, te je nesumnjivo ostavila najdublje tragove u grčkoj, a kasnije i u europskoj medicini. U razmatranju povijesti egipatske medicine nailazimo na puno mistifikacije, baš kao i u slučaju piramida i nju, kao i medicinu Mezopotamije, treba staviti u realni kontekst [4].

Prvi i najstariji Ramesseum papirus čuva se u Oxfordu i potiče iz 1980. godine prije nove ere. Postoje dva Ramesseum papirusa i osim navedenog „medicinskog“ postoji i „dramatski“. U njemu nalazimo tipičnu egipatsku povezanost farmaceutskih receptura s magijskim obredima. Opisani su postupci odvajanja majke i tek rođenog djeteta u porodništvu te prvi pokušaj određivanja spola djeteta temeljem majčine fiziologije. Navedeni su recepti za tegobe očiju te prvi preparati u pedijatriji, a posebna je pažnja posvećena tegobama mišićno-koštanog sustava uz tehnike opuštanja mišića.

Sljedeći su Kahun papiri koji vjerojatno datiraju iz 1850. godine prije nove ere iz doba XII dinastije. Prema nekim autorima, moguće je da su oko 150 godina mlađi. Papirus je posvećen ženskom zdravlju. Koristile su se puno fumigacije, tretiranje dimom. Primjerice, kod zubobolje se koristila fumigacija tamjanom i zapaljenim uljem. Prikazane su i recepture za vaginalnu primjenu. S današnjeg aspekta terapije su primitivne. Pogledajmo jedan primjer. Kod boli u utrobi, žena je trebala sjesti raširenih nogu na usitnjene stabljike datulje namočene u pivu. Kod akutne boli, žena je trebala samljeti sirovi grah svojim kutnjacima i kako kažu, to djeluje „milijun puta“. Pomalo podsjeća na današnju Facebook medicinu.

Papirus Ebers je najimpresivniji od svih medicinskih papirusa. Dugačak je preko 20 metara, u odličnim je stanju i čuva se u Leipzigu. Nastao je 1536. godine p.n.e. u Thebesu a nađen je među nogama mumije u Assasifu. Pravo je blago povijesti medicine i sadrži točno 877 različitih recepata. Sadržajno govori bolestima želuca, anusa, kože, srca, urogenitalnog sustava i bolesti ekstremiteta. U njemu se pojavljuje niz biljaka koje danas poznajemo i koristimo. Češnjak su davali robovima radi izdržljivosti, a otrovni mrazovac su koristili kod reumatskih tegoba. Ne zaboravimo kako se aktivne tvari mrazovca i danas koriste kod upalne bolesti gihta. Kao i u Mezopotamiji, mak (Papaver somniferum) koristi se kod nesanice i za smanjenje boli, a primjena u boli održala se i u današnjoj medicini. Morač (kela) koristio se kod tegoba bubrega, baš kao i peršin. Egipćani su srce smatrali središnjim organom svih tekućina, što je djelomično točno, gdje se spominje niz biljaka poput bosiljka, luka i sladića. Sladić se osim za boli u prsima koristio, kao i danas, kod tegoba dišnog sustava. Egipćani nisu poznavali koncept infektivnih bolesti, ali su svejedno empirijski koristili timijan za tretiranje rana. Razmišljali su i o kontracepciji koristeći vaginalno pastu datulje, akacije i meda. Papirus Ebers je simbol psihijatrije kao struke jer jasno opisuje probleme depresije i demencije. „Kada je njegovo srce potlačeno i iskusilo je tugu, imaj na umu da mu je srce zatvoreno a tama je u njegovom tijelu zbog gnjeva koji izjeda njegovo srce.“ Tužan opis depresije star preko 3500 godina. Papirus Ebers je neobično iskren. Za liječenje tumora, reći će: „nećeš poduzeti ništa.“ Ovo priznanje nemoći trenutnog nivoa znanja velika je škola za sve nas. Ne zaboravimo, papirus Ebers je i te kako i prožet inkantacijama – molitvama protiv demona i sila koje uzrokuju bolest i taj dio je integralni dio govoreći o kontekstu tog vremena čije se ideje protežu do današnjih dana [5].

Sljedeći je Hearst papirus nastao oko 1500 godina p.n.e. Sličan je papirusu Ebersu s preparatima ali i kirurškim zahvatima. Sadrži ukupno 260 preparata uključujući i kozmetičke preparate [6].

Edwin Smith papirus nas zbunjuje. Premda je nastao oko 1500 g. p.n.e. njegova lingvistička struktura je puno starija i vjerojatno je prijepis nekog daleko starijeg dokumenta. Moguće je da je Edwin Smith papirus i najstariji medicinski dokument Egipta. Neki autori su spekulirali da mu porijeklo vuče sve do Imhotepa, no sam tekst je iznimno moderan i znanstven i smatra se temeljem racionalne medicine. Da, u njemu nalazimo osam egzorcizama, ali struktura je uglavnom empirijska i racionalna. Edwin Smith je prije više kirurški a manje farmakološki i opisuje rane, nagnječenja ali i frakture kostiju uključujući i kosti glave. Opisuju se manipulacije i bandažiranje. Papirus je vrijedan zbog anamnestičke procedure koje uključuju vizualni pregled, palpaciju (pipanje), te mjerenje pulsa. Vrlo precizno postavlja opservaciju, potom dijagnozu te na kraju – prognozu. Odlučuje se hoće li se bolest tretirati ili ne. U njemu nalazimo kozmetičke recepture mineralima i Ebers i Edwin Smith se smatraju početkom kozmetičke znanosti [7][8][9].

Potom slijede nekoliko drugih papirusa: Ermanov papirus (1450-1350 p.n.e.), Londonski (1350 p.n.e.) i Berlinski (1300 p.n.e.). U Berlinskom nalazimo recepture slične Ebersovom i zanimljivu „anti age kremu“ od piskavice, bušina (Cistus ladanifer) i paste biljke Citrullus colocynthis. Kasniji Chester Beatty papirus sadrži relativno malo medicinskog sadržaja dok Carlsberg VIII papirus (1200 p.n.e.) sadrži preparate iz oftamologije.

2007. godine pariški muzej Louvre nabavio je iz misteriozne privatne zbirke osobe koja je, navodno, pedesetih godina kupila ogroman papirus dug sedam metara, drugi po veličini nakon Ebersa. On sadrži pravu farmakopejsku strukturu s preparatima (lijekovima) i striktnim indikacijama. Nazvan je Louvre 32847 i nedavno je o njemu objavljena i knjiga [10].

Premda je egipatska medicina jedan od korijena moderne medicine, njenu vrijednost ne treba precjenjivati. Magijski rituali bili su duboko ukorijenjeni u njenu strukturu, mnoge recepture su s današnjeg aspekta bizarne ili škodljive. Ipak, ostaje nam utjeha kako su to prvi koraci u modernu medicinu kroz ljekovite biljke i kirurške intervencije i empirijski pokušaj jednog vremena. Amiodaron i kromoglikat, primjerice, direktno su bili inspirirani biljkom Ammi visnaga (kela, morač), čija upotreba seže od doba starog Egipta.

[1] J. Filliozat, “Notice sur la vie et les travaux de M. René Labat, membre de l’Académie,” Comptes rendus des séances l’Académie des Inscriptions B.-lett., vol. 122, no. 4, pp. 698–707, 1978.
[2] F. P. Retief and L. Cilliers, “Mesopotamian medicine.,” S. Afr. Med. J., vol. 97, no. 1, pp. 27–30, Jan. 2007.
[3] E. K. Teall, “Medicine and Doctoring in Ancient Mesopotamia.”
[4] W. Ledermann, “Una mirada crítica sobre la medicina en el Antiguo Egipto,” Rev. Chil. infectología, vol. 33, no. 6, pp. 675–679, Dec. 2016.
[5] F. R. Ali and A. E. T. Finlayson, “Pharaonic Trichology: The Ebers Papyrus,” JAMA Dermatology, vol. 149, no. 8, p. 920, Aug. 2013.
[6] B. Joseph Offord, “A New Egyptian Medical Papyrus,” 1913.
[7] A. Vargas, M. López, C. Lillo, and M. J. Vargas, “El papiro de Edwin Smith y su trascendencia médica y odontológica,” Rev. Med. Chil., vol. 140, no. 10, pp. 1357–1362, Oct. 2012.
[8] M. Stiefel, A. Shaner, and S. D. Schaefer, “The Edwin Smith Papyrus: The Birth of Analytical Thinking in Medicine and Otolaryngology,” Laryngoscope, vol. 116, no. 2, pp. 182–188, Feb. 2006.
[9] J. J. van Middendorp, G. M. Sanchez, and A. L. Burridge, “The Edwin Smith papyrus: a clinical reappraisal of the oldest known document on spinal injuries.,” Eur. Spine J., vol. 19, no. 11, pp. 1815–23, Nov. 2010.
[10] T. Bardinet, Médecins et magiciens à la cour du pharaon : une étude du papyrus médical Louvre E 32847. .