Odavno smo svjesni kako jedan dio biljke ni nije nešto posebno koristan za nas, a drugi dio njene kemije jest. Razvoj fitoterapije uvelike prati odvajanje ova dva dijela, Dapače, to je skrivena opsesija fitoterapije koje je rijetko tko svjestan i njen razvoj dobiva nove obrise tek u XXI. stoljeću.
Budući da su biljke živi organizmi s brojnim biokemijskim spojevima, jasno je da su neke grupe tvari tek balastna tvar koja ne doprinosi djelovanju. To najčešće budu celulozna vlakna iz stijenki biljnih stanica.
Tako je vjerojatno još davno, u doba kada su ljudi počeli pripremati kuhanu hranu, nastala ideja da se iz biljke izvuku (iscrpe, ekstrahiraju) aktivne tvari koje su ljekovite, a uklone one koje to nisu. Svima je jasno da bi jedenje cijele suhe koprive bio mučan proces, dok je čaj (infuz) koprive daleko lakši za primjenu.
Treba imati na umu kako uklanjanje balastnih materijala poput celuloze povećava i bioraspoloživost ljekovitih tvari. Ipak, još uvijek se neke biljne vrste biljke uzimaju i u integralnom obliku. Stoga se u fitoterapiji koriste dvije glavne grupe pripravaka:
- integralni (cjeloviti) oblici
- ekstrakti
Dugo vremena integralni oblici biljaka često su se koristili u fitoterapiji. U doba moderne tehnologije, ekstrakti su gotovo u potpunosti preuzeli primat. Upoznat ćemo stoga primjere gdje se biljke koriste u integralnom obliku te cijeli niz primjera tehnologije ekstrakcije i tipova ekstrakata.
