Grčka

Usputne opise ljekovitih biljaka nalazimo u poznatim djelima Ilijadi i Odiseji u 8. stoljeću p.n.e. Cijeli rod Achillea (u koji pripada i slavni stolisnik, Achillea millefolium), kojim je božica Afrodita htjela smanjiti patnju Ahila kojeg je Paris ranio u petu. Podsjetimo se, Ahilej nije otkrio ništa novo. Stolisnik su još koristili i neandertalci.

Hippocrates, Hipokrat (Ἱπποκράτης, 460-375 g. p.n.e.) rođen je na grčkom otoku Kosu. Smatra se ocem moderne racionalne medicine. Pripadao je pitagorejcima i filozofski temelj razumijevanja (pato)fizioloških procesa našao je u četiri osnovna elementa prirode – voda, zemlja, vjetar i vatra. Njima je pridružio četiri „tekućine“ tijela, crna i žuta žuč, sluz i krv te četiri „stanja“ – hladno, vruće, suho i vlažno. Kinezi će, zanimljivo, sagraditi sličan konceptualni sustav. Smatrao je da postoje božanski zakoni odnosno zakoni prirode po kojima se sve ravna, a disbalans elemenata i stanja rezultirat će bolestima. Ma kako god da to zvučalo danas, to je bio veliki odmak od egipatskog pristupa a zakone ćemo kasnije prepoznati kao fizikalna, kemijska i biološka pravila po kojima svijet funkcionira. Liječnik je u tom slučaju, primjenom aktivnih tvari poput emetika (tvari koje izazivaju povraćanje), laksativa ali i kirurških intervencija te krvarenja, trebao dovesti te elemente u ravnotežu. Dug će biti put do fiziologije Claudea Bernarda i kasnije hormeze te farmakološke razine korekcije bolesti. Uveo je niz pojmova koje su duboko zasjele u rutinsku medicinsku terminologiju: dijagnoza, simptom, terapija, trauma, sepsa, manija, epilepsija, eklampsija, enteritis, gastritis, artritis, paraliza, rak; da pobrojimo samo neke. Kakav je bio duh Hipokrata najbolje opisuje sljedeća njegova izjava: „Epilepsija nije više božanska od svih drugih bolesti. Ljudi je zovu božanskom jer je ne razumiju. Ako ćemo nazivati božanskim sve što ne razumijemo, božansko neće imati kraja.“

Ne moram podsjećati da bi više od tisuću godina kasnije za takvu izjavu u Europi gorio na lomači.

Hipokratova zakletva nastala je najmanje dva stoljeća nakon njegove smrti, no u potpunosti je sukladna njegovoj profesionalnoj etici i filozofskom smjeru kojem je pripadao. U svojem radu koristio je oko 300 biljaka. Češnjak kod crijevnih parazita, uveo je gorke biljke poput gorkog pelina i kičice za liječenje povišene temperature, šparogu i peršin kao diuretike a koristio je i biljke poput mandragore i opij (mak) za liječenje boli. Kopitnjak (Asarum europaeum) koristio je kao emetik za što će se koristiti sve do XX. stoljeća [1]. Hipokrat i njegova škola esencijalni su korak za razvoj moderne europske medicine [2], [3].

Dioklo od Karistosa (Διοκλῆς ὁ Καρύστιος, 375-295 p.n.e.), prema Pliniju starijem bio je “drugi po slavi” nakon Hipokrata, opisao je mnoge ljekovite biljke, ali i tekstove iz anatomije. Zovu ga katkad i „Hipokrat mlađi“. Njegova djela nisu sačuvana u cijelosti, već su mahom prenesena kroz djela drugih, grčkih i rimskih liječnika i filozofa. Naglašavao je svijest o zdravoj prehrani, preventivnoj medicini, a pisao je i o anatomiji, fiziologiji, ginekologiji te opisivao pojedine bolesti [4].

Teofrast (Θεόφραστος, 371.-287. g. p.n.e.) bio je učenik Platona i Aristotela, i premda se bavio znanošću i metafizikom, poznat je po dva kapitalna djela, najčešće kroz rimske prijevode Historia Plantarum i De Causis Plantarum. Dao je oblik opisu ljekovitog bilja s botaničkog aspekta, koji je principijelno zadržan do danas. Pisao je opsežne kako botaničke, tako i agronomske savjete oko tla, rasta i razmnožavanja biljaka pa je time zadužio i modernu agronomiju. Profitirao je od osvajačkih ratova Aleksandra Velikog, jer opisuje tada egzotičan papar, cimetovac, miru i tamjan. Teofrast je prvi zamijetio pojavu navikavanja na dozu lijeka, odnosno potrebu da se nakon nekog vremena doza mora korigirati, što će u znanstvenom smislu dobiti na važnosti tek u modernoj medicini [5].

Krateus (1. st. p.n.e.) prva je osoba koja je napravila ilustrirani atlas bilja. Originalno djelo nije sačuvano, ali ga spominje Plinije stariji, te se smatra da je znatno utjecao na kasnija djela Dioskorida. Njegov način ilustracije zadržao se više od 1500 godina [6].

Pedanije Dioskorid (Πεδάνιος Διοσκουρίδης, 40.-90. g. n.e.) naziva se ocem farmakognozije. Njegovo kapitalno djelo De Materia Medica (grčki: Περί ύλης ιατρικής) nastalo je do 78. g. n.e. Dioskorid je bio grčki liječnik koji je služio u rimskoj vojsci. Dioskorid je nesumnjivo bio pod utjecajem egipatske medicine: neke recepture doslovce su prepisane iz Papyrusa Ebersa. Najnovija analiza njegovi djela pokazuje impresivne brojke. Opisao je 536 vrsta u 924 pripravka s 5314 pojedinačnih terapijskih namjena [7]. Iz tog broja teško je izdvojiti ijednu biljku i znatan dio biljaka koje se i danas koriste Dioskorid je detaljno opisao. Prvi uvodi kamilicu u pedijatriju, opisuje precizno vrbovu koru kao antipiretik, prvi jasno opisuje upotrebu biljaka s kardiotoničnim glikozidima za liječnje srca (Scilla maritima). Najpoznatija i vjerojatno najstarija kopija ovog djela iz VI stoljeća čuva se u Austrijskoj nacionalnoj knjižnici. Naravno, indikacije za koje se biljke koriste znatno se razlikuju od današnjih, no trebamo to promatrati kao evoluciju empirijske medicine na djelu. Kolika je bila njegova preciznost? Od 105 opisanih diuretičkih biljaka, moderna znanost je u ljudima ili životinjama dokazala samo 56 (53%) [8]. Utjecaj Dioskorida je bio toliki da se knjiga koristila kao udžbenik preko 1500 godina, a u Europi je bila korištena kao jedna od glavnih medicinskih knjiga sve do XVII. stoljeća. Dioskorid je dao i konačni oblik udžbeniku ljekovitog bilja, sa sljedećim elementima:

1.  naziv biljke, sinonimi i slike
2. stanište i botanički opis
3. djelovanje
4. medicinska upotreba
5. opasne nuspojave
6. količina i doza
7. sakupljanje, priprema i skladištenje
8. patvorenje i način dokazivanja identiteta
9. veterinarska upotreba

Stoga se De Materia Medica naziva i pretečom svim zapadnim farmakopejama, a osim što je otac farmakognozije, zahvalni smo mu na prvom uspostavljanju kontrole kvalitete biljnog materijala zbog potencijalnog patvorenja trgovaca – prevaranata, problemu koji je ostao aktualan do današnjih dana. Premda mu to nije bila namjera, njegove ideje dorađivat ćemo i danas svakog dana u kontekstu kontrole kvalitete svih lijekova, ne samo biljnih.

Rim

Prije legendarnog Plinija Starijeg i Galena, trebamo odati počast manje spominjanom velikanu čija je vizija graničila sa znanstvenom fantastikom tog doba.

To je Asklepijad Bitinijski (Ἀσκληπιάδης, 124-40 p.n.e.) [2], [3]. Zbog sličnosti imena potrebno ga je razlikovati od boga liječenja Asklepija (Ἀσκληπιός). Rođen je maloazijskom gradu Prousiasu (Cius), otac mu je bio liječnik i on je odlučio slijediti njegov put. Bio je nevjerojatno široko obrazovan. Diplomirao je na tada slavnom medicinskom fakultetu u Aleksandriji te filozofiju u Epikurejskoj školi u Ateni. S 30 godina seli se u Rim i postat će poznat kao utemeljitelj grčke medicine u Rimu. Epikurejski filozof Zeno iz Sidona ostavio je veliki utjecaj na njega idejom kako je filozofija „medicina za dušu“. Asklepijad je napravio tektonsku promjenu. Odbacio je Hipokratovu doktrinu četiri elemenata, za što je trebalo puno hrabrosti. Sugerirao je kako se tijelo sastoji od molekula (μέρη, „meree“ ili „corpuscula“) a one same se sastoje od atoma (ἄναρμοι ὄγκοι, „anarmoi ongoi“) i praznog prostora (πóροι, „poroi“). Prazni prostor, prema njegovim učenjima, omogućavao je gibanje molekula, koncept koji ćemo tek puno stoljeća kasnije razviti u kemiji i fizici. Bolest je bila samo posljedica promjene oblika, pozicije i toka tih molekula. Njegova ideja bila je teoretska i, sasvim logično, nije mogla biti potkrijepljena eksperimentalnom znanošću. Divimo mu se na fascinantnoj viziji i ako ste se ikada pitali tko je idejni otac molekularne biologije i sveg molekularnog (molekularna farmakologija, fiziologija i patologija), to je upravo Asklepijad. Njegova vizija neće biti potrošena još dugi niz stoljeća. Odbacio je ideju „benevolentne prirode“ koja je prevladavala među dijelom filozofa, kako se priroda brine o svemu. Prema Asklepijadu, mi sami se trebamo pobrinuti kao i sva bića za svoj opstanak i zdravlje. Zvuči li to okrutno, sjetite se ljudi koji svojim životnim navikama narušavaju svoje zdravlje računajući na benevolentnost biologije i bit će vam jasan kontekst koji vrijedi i danas.

Volio je primjenjivati „blage“ terapije – promjenu prehrane, masažu, izlaganje Suncu, tjelovježbu, ali je kao vrsni poznavatelj biljaka koristio preparate tog doba i bavio se kirurgijom. Podučavao je humanu stranu medicine – pacijentu se trebalo pristupati prijateljski i s empatijom. Smatrao je kako sam proces liječenja mora biti ugodan za pacijenta te koristio, primjerice, vino za ekstrakciju biljaka kako bi lijek bio ugodniji. Rezolutno je tvrdio kako žene treba liječiti kao i muškarce jer su mnoge bolesti jednake među spolovima i nemojte misliti da je u ono doba to bila jednostavna ideja. Otac je humanog pristupa prema pacijentima oboljelim od psihičkih bolesti, nije bio sklon njihovoj izolaciji i zatvaranju već im je posvećivao pažnju, izvodio van i bavio se s njima.

Razradio je pojam akutne i kronične bolesti gdje je uočio snažan tijek kod akutnih i manje intenzivan tijek kod kroničnih bolesti. Bio je svjestan svojih limita i pisao o bolestima koje ne znamo liječiti, ali tada moramo dati pacijentu utjehu. Oštro je napadao Hipokratovu školu koja se, po njegovim riječima, „više bavila smrću nego životom“ kod kroničnih bolesti. Postavio je veliki izazov i za medicinu XXI. stoljeća i jasno izrekao kako se uspjeh liječnika i medicine mjeri uspješnošću liječenja takvih dugih bolesti. Povjesničari otvaraju pitanje jedne moguće nepravde. Knjiga Pravila (Παραγγελίαι) svrstana u Hipokratov opus vjerojatno pripada Asklepijadu jer u njoj je previše njegovih ideja.

Asklepijad nije samo otac molekularne biologije. On je otac medicine temeljene na dokazima (engl. evidence based medicine), tvrdeći kako „medicina ne smije počivati na teoriji već i na praksi i razumu“. Uveo je u medicinu i elektivnu traheotomiju u spašavanju života i time, prema opisu suvremenika, spasio život čovjeku kojeg su već htjeli pokopati. Asklepijad je kao empiričar promatrao kako ljudi koji piju ustajalu vodu lako obole čak i kad se ona razrijedi svježom. Stoga je hrabro zaključio kako u toj vodi žive „nevidljiva vrlo mala bića“ koji se mogu prenositi i izazivati bolest u ljudi. Ako molekularna medicina i medicina utemeljena na dokazima nije dovoljna, on je i jedan od idejnih začetnika mikrobiologije i zaraze kao pojma.

Ostavio je utjecaj na Plinija Starijeg i osnovao je Metodičku školu medicine, a Aulus Celsus bio je jedan od brojnih studenata te škole. Njegovu „molekularnu“ školu napast će kasnije neoplatonisti uključujući i slavnog Galena i arapskog velikana Avicennu (Ibn Sina). Hipokratovu ideju elemenata prihvatit će kasnije kršćanski i muslimanski filozofi i liječnici i na veliku žalost, Asklepijadova ljepota molekularne vizije zaživjet će tek puno stoljeća kasnije [2], [9].

Gaius Plinius Secundus (23-79 g n.e.), poznatiji kao Plinije Stariji, autor je ogromnog djela Naturalis Historia. Naturalis Historia je jedna od prvih enciklopedija i njen cilj, kao i svih enciklopedija, je sažimanje cjelokupnog tadašnjeg znanja. No, sama forma je daleko od današnjih pojmova enciklopedije, već je više literarna “šetnja” kroz kozmos i prirodu, uključujući i čovjeka. Bio je pod utjecajem stoičke filozofije i Aristotela uključujući klasifikaciju svijeta na biljke, životinje i minerale.

Volumeni IV-VII (knjige 12-27) potpuno su posvećene biljkama, od staništa, opisa i uzgoja, do medicinske upotrebe i opisao je oko 900 vrsta. Postoji i problem identifikacije jer su neke vrste duplicirane s različitim imenima. Samo za tegobe urogenitalnog sustava opisuje 130 do sada identificiranih vrsta, no to nisu klasični propisi kakve danas očekujemo. Mnoge vrste su opisane kao jestive a ne samo kao preparati. Granice između prehrane i terapije gube se u tom djelu što je i razumljivo za to doba [10]. Djelo je u cijelosti preživjelo pad Rimskog carstva i jedno je od prvih tiskanih djela u XV. stoljeću. Svojom opsežnošću duboko je inspirirao sve znanosti kroz cijeli srednji vijek i renesansu. U njegovom djelu naći ćemo i fantastične teme poput kimera ljudi i vukova i jednonogih ljudi koji žive na kraju svijeta, no u svojoj biti predstavlja racionalan pristup proučavanju svijeta. Kao i Dioskorid, govori o patvorenju biljaka, primjerice, piše kako se mira patvori smolom tršlje (Pistacia lentiscus) te se dodaje sok divljih krastavaca kako bi droga dobila na gorčini i sličila miri [11], [12].

Aulus Cornelius Celsus (25 p.n.e. – 50 n.e.) poznatiji je kao filozof i epikurejac i protivnik kršćanstva. Osim filozofskih rasprava, napisao je enciklopediju De Medicina i prilično je citiran autor još u doba renesanse. Djelo se sastoji od više knjiga. Prva knjiga govori o povijesti medicine gdje spominje oko 80 autora. Knjiga ima enormnu vrijednost jer neke autore nalazimo samo u njegovom djelu. Druga knjiga je opća patologija, treća knjiga govori opisuje pojedine bolesti, a četvrta knjiga posvećena je anatomiji. Peta i šesta knjiga su farmakološke i posvećene su ljekovitim biljkama. Sedma knjiga je kirurški priručnik a osma odvaja zasebnu disciplinu ortopedije. Povjesničari smatraju da se vjerojatno nije bavio medicinom, već je teoretski sažeo prethodna znanja no to ne umanjuje njegovu vrijednost kao vrlo sistematičnog autora. On je otac oftalmičke kirurgije i dermoplastike, opisao je ascites i različite vrste „hernija“: bronhokele, umbilikalna, intestinalna, omentalna, hidrokela, varikokela, ingvinalna i sarkokela [13][14][15][16]. Ta će podjela u određenoj mjeri preživjeti do današnjeg dana. Govori o važnosti prehrane i režimu dijeta [17]. Celsus je otac slavne tetrade upale: calor (toplina), dolor (bol), tumor (oteklina) i rubor (crvenilo, hiperemija). Ove postulate još uvijek uče svi studenti medicinskih znanosti. Toliki je bio njegov utjecaj da se tek sada, u XXI. stoljeću, odmičemo od klasične tetrade i upalu promatramo s daleko više aspekata, prije svega kroz upalu niskog stupnja bez tetrade [18][19]. Opisao je upotrebu opijatnih biljaka ali spominje i egzotične biljke poput kardamoma i cimetovca. Osim De Medicina, napisao je i knjigu o agronomiji De Re Rustica.

Galen, Aelius Galenus ili Claudius Galenus (131.-201.) ostavio je izniman utjecaj na arapsku i europsku medicinu i farmaciju („galenski preparati” se kao naziv zadržao i danas u farmaciji). Zanimala su ga i druga znanja poput astronomije, matematike i filozofije. Njegov koncept četiri elementa i tekućina nije se odmaknuo dalje od Hipokratovih ideja. Zadržao je doktrinu Hipokrata i Platona s tri centra. Mozak je zadužen za psihičku pneumu (πνευμα ψυχικον) kao izvorište senzornih i motoričkih neurona. Time nas je zadužio za definiranje središnjeg živčanog sustava koji putem perifernog živčanog sustava upravlja svim mišićima u tijelu. Srce je centar vitalne pneume (πνευμα ζωτικον) kao izvor arterija i sposobnost ritma (pulsa) i unutrašnje topline. Jetra je središte prirodne pneume (πνευμα φυσικόν), ishodište vena (da li zbog portalnog krvotoka?) i sposobnosti stvaranja nutritivnih tvari. Nije bio prvi koji je eksperimentalno utvrdio prijenos kontrakcije srca kroz arterije (to je utvrdio Erasistrat iz Ceosa) ali je potvrdio njegova zapažanja. Priznao je, doduše, kako nije uspio utvrditi takav prijenos iz jetre u vene što danas razumijemo s anatomskog aspekta jer jetra nije pumpa za venski sustav. Zahvalni smo mu za definiranje venske i arterijske krvi. Naslutio je povezanost arterijskog i venskog krvotoka ali nije idejno formulirao kapilare.

Proučavanjem ozljeda na nivou kralježnice i leđne moždine utvrdio je funkciju, promatrajući koji dio tijela bi ostao bez pokreta ovisno o mjestu (razini) ozljede i njegov rad uvelike će utjecati na razumijevanje fiziologije živčanog sustava. Bio je fasciniran i razvojem još nerođenog bića i začetnik je drugačije embriologije. Pretpostavio je postojanje „muškog i ženskog sjemena (sjemenke)“ i prije mikroskopa idejno stvorio jajnu stanicu i spermatozoid. Opisao je alantokorion i suprotstavio se ideji Aristotela kako dijete nastaje od zadržane menstrualne krvi. Eksperimentalni pristup je bio u njegovim temeljima, radio je sekcije kako životinja tako i biljaka i ljudi.

Kao i Asklepijad, promatrao je čovjeka u cijelosti. Promjena prehrane, tjelovježba, masaže, odmor, solni život, sve je to činilo važan korak u liječenju i medicina i danas ima vječni podsjetnik iz tog doba kako se čovjek ne sastoji od bolesti i bolesnih fragmenata.

Farmakologija nije postojala kao struka u doba Galena, a sama riječ pharmakon, to znamo, bila je i otrov i lijek. Farmakopoles (φαρμακοπώλης) bili su putujući prodavači lijekova a rhizotomos (ριζοτομος) bili su u doslovnom prijevodu „rezači korijena“, oni koji skupljaju biljke. Galen se obilato naslanja na opise Dioskorida. Velika je šteta što Galen nije usvojio molekularnu ideju Asklepijada. Ljekovitu aktivnost biljaka objašnjavao je „hladnim, vrućim, suhim ili vlažnim“ koja direktno izlazi iz Hipokratove idejne zamisli. To su bila inherentna svojstva biljaka. Trebat će puno vremena da dođemo na nivo kemije i farmakologije. Ovakav koncept održao se u kineskoj medicini i nije jasno da li se razvila neovisno ili pod međusobnim utjecajima. Tradicionalna kineska medicina se ljubomorno drži ovog koncepta koji je od nedavno uguran u klasifikacije Svjetske zdravstvene organizacije. Ne znamo jesmo li time napravili korak naprijed ili veliki korak unazad.

Galen je živio u doba velike epidemije, vjerojatno ospica ili velikih boginja, koja je izbila za vrijeme Marka Aurelija. Bolest se navodi kao „kuga“ i Galen je propustio detaljnije opisati bolest, to će tek kasnije bolje odraditi arapska medicina. Galenu dugujemo uvođenje medvjetke kao uroantiseptika, te recepturu za galenovu kremu (cold kremu) čija je formulacija ostala principijelno ista skoro 2000 godina. Galen će utjecati na arapsku medicinu ali i europsku medicinu sve do razvitka kemije. Sam naziv „galenski“ kao galenski lijek nastat će puno kasnije. 1581. godine Francuz Nicholas de Nancel kreirat će taj izraz. Nehotice, Galen će posredno stvoriti prvu napuklinu između medicine i fitoterapije. Francuski kemičar i farmaceut Nicolas Lémery (1645-1715) kritizirat će galenski preparat sensu stricto kao zaostali dio herbalistike, dok je na medicini da se bavi kemijskim tvarima. Napuklinu ćemo, možda, zatvoriti tek sada u XXI. stoljeću. Ostavštinu Galena teško je citirati, stoga ostavljam najzanimljivije reference [9], [20], [21].

[1] B. B. Petrovska, “Historical review of medicinal plants’ usage.,” Pharmacogn. Rev., vol. 6, no. 11, pp. 1–5, Jan. 2012.
[2] C. F. Kleisiaris, C. Sfakianakis, and I. V Papathanasiou, “Health care practices in ancient Greece: The Hippocratic ideal.,” J. Med. ethics Hist. Med., vol. 7, p. 6, 2014.
[3] C. Yapijakis, “Hippocrates of Kos, the father of clinical medicine, and Asclepiades of Bithynia, the father of molecular medicine. Review.,” In Vivo, vol. 23, no. 4, pp. 507–14, Jul. 2009.
[4] Diocles of Carystus. Volume One, Text and Translation. Brill, 2000.
[5] Theophrastus., W. W. Fortenbaugh, P. M. Huby, R. W. Sharples, and D. Gutas, Theophrastus of Eresus : sources for his life, writings, thought, and influence. .
[6] Pliny the Elder, “The Historie Of The World: Commonly called, The Naturall Historie Of C. Plinius Secundus. Translated into English by Philemon Holland Doctor of Physicke. The first Tome. (second Tombe.) | Books | RA Collection | Royal Academy of Arts,” 1634. [Online]. Available: https://www.royalacademy.org.uk/art-artists/book/the-historie-of-the-world-commonly-called-the-naturall-historie-of-c. [Accessed: 29-Jun-2019].
[7] P. O. Staub, L. Casu, and M. Leonti, “Back to the roots: A quantitative survey of herbal drugs in Dioscorides’ De Materia Medica (ex Matthioli, 1568),” Phytomedicine, vol. 23, no. 10, pp. 1043–1052, Sep. 2016.
[8] E. Yarnell and A. Touwaide, “Accuracy of Dioscorides, ‘De materia medica’; (First Century C.E.), Regarding Diuretic Activity of Plants,” J. Altern. Complement. Med., vol. 25, no. 1, pp. 107–120, Jan. 2019.
[9] L. Santacroce, L. Bottalico, and I. A. Charitos, “Greek Medicine Practice at Ancient Rome: The Physician Molecularist Asclepiades.,” Med. (Basel, Switzerland), vol. 4, no. 4, Dec. 2017.
[10] G. Aliotta and A. Pollio, “Useful Plants in Renal Therapy according to Pliny the Elder,” Am. J. Nephrol., vol. 14, no. 4–6, pp. 399–411, 1994.
[11] ALLAIN-E., Pline le Jeune et ses héritiers. HACHETTE LIVRE – BNF, 1901.
[12] Y. Lehmann and H. Lehmann, “La pharmacologie romaine antique. Avènement, développement, prolongements,” Rev. Hist. Pharm. (Paris)., vol. 101, no. 384, pp. 447–458, 2014.
[13] N. S. Papavramidou and H. Christopoulou-Aletras, “Treatment of ‘Hernia’ in the Writings of Celsus (First Century AD),” World J. Surg., vol. 29, no. 10, pp. 1343–1347, Oct. 2005.
[14] G. Androutsos, “[Urology in the work De re medica of Aulus-Cornelius Celsus (1st c. A.D.)].,” Prog. Urol., vol. 15, no. 2, pp. 344–52, Apr. 2005.
[15] D. J. Hauben, “[Our surgical heritage. Aulus (Aurelius) Cornelius Celsus (25 B.C. – 50 A.D.) – father of plastic surgery].,” Zentralbl. Chir., vol. 109, no. 6, pp. 441–3, 1984.
[16] W. L. Marmelzat, “Medicine and history. The contributions to dermatologic surgery of Aulus Cornelius Celsus (circa 30 B.C.-A.D. 50).,” J. Dermatol. Surg. Oncol., vol. 3, no. 2, pp. 161–2, 166.
[17] D. Tesařová, “Aulus Cornelius Celsus and a regimen.,” Cas. Lek. Cesk., vol. 157, no. 5, pp. 263–267.
[18] R. P. Tracy, “The Five Cardinal Signs of Inflammation: Calor, Dolor, Rubor, Tumor … and Penuria (Apologies to Aulus Cornelius Celsus, De medicina, c. A.D. 25),” Journals Gerontol. Ser. A Biol. Sci. Med. Sci., vol. 61, no. 10, pp. 1051–1052, Oct. 2006.
[19] A. Scott, K. M. Khan, J. L. Cook, and V. Duronio, “What is ‘inflammation’? Are we ready to move beyond Celsus?,” Br. J. Sports Med., vol. 38, no. 3, pp. 248–9, Jun. 2004.
[20] A. Pasipoularides, “Galen, father of systematic medicine. An essay on the evolution of modern medicine and cardiology,” Int. J. Cardiol., vol. 172, no. 1, pp. 47–58, Mar. 2014.
[21] É. Felsenheld, “14. Boudon-Millot (Véronique), Galien de Pergame. Un médecin grec à Rome,” Rev. Etud. Grec., vol. 126, no. 1, pp. 271–277, 2013.