Južna Amerika

Mezoameričke kulture sukcesivno su nastajale kroz dugi niz stoljeća. Prve su bile Olmek, Zapotek i Maja i njihov uspon započinje 2000 godina p.n.e. Majanska kultura preživjet će najduže. Klasični i postklasični period obilježit će kulture Asteka i Tolteka. Razvit će se neovisni pisani jezik a svoj vrhunac doživjet će u XV. stoljeću netom prije dolaska Španjolaca. Majanska kultura ostavit će najdublji trag svojom opsesijom astronomijom i vremenskim ciklusima i to će kasnije iskoristiti i holivudski režiseri i New Age. Originalnih medicinskih zapisa, na žalost, bit će vrlo malo. Najviše smo naučili od Španjolca koji su u suradnji s lokalnim narodima prepoznali vrijednost upoznavanja novih biljnih vrsta i lokalne medicine.

Cruz badiano codexPostoje dva kapitalna djela. Prvi je Badianus codex. Napisao ga je lokalni liječnik i starosjedilac Martin de la Cruz, inače student u franjevačkom samostanu u gradu Tlateloco. Napisao ga je nahuatl jezikom, a povijesna zabuna odredit će mu ime. Juan Badiano, profesor latinskog jezika koji je živio u istom gradu prevest će 1552. godine djelo na latinski jezik i učiniti dostupnim njegov sadržaj ostatku Europe. Nazivat će se Libellus de Medicinalibus Indorum Herbis i Codex de la Cruz-Badiano. Rukopis je bio gotovo izgubljen u ogromnoj vatikanskoj knjižnici kroz nekoliko stoljeća. 1929. godine Clark i Thorndike pronašli su predivno ilustrirani original. Leon Pinelo 1629. godine opisuje čak pet knjiga, no četiri su nestale. Gates će 1932. godine objaviti engleski prijevod a Guerra dvadeset godina kasnije španjolski prijevod. 1990. papa Ivan Pavao II vratio je knjigu Meksiku kao znak poštivanja njihove originalne kulture.

Drugo važno djela je skupina rukopisa Sahagun codices. 1529. godine franjevac Bernardino de Sahagun dolazi u Južnu Ameriku i započinje proučavanje i zapisivanje kulture Asteka. 1558.-1560. godine završit će Primeros Memoriales u kojem se dijelom posvećuje medicini Asteka. U petoj sekciji opisat će vanjske organe čovjeka, u šestoj unutrašnje a u devetoj se fokusira na opis bolesti i lokalnih lijekova. 1565. godine djelo će se proširiti i poglavlja XVII i XVIII bit će posvećeni medicini. Tri godina kasnije nastat će novo prošireno izdanje Florentinum Codex. Djela se znatno razlikuju u opisu biljaka vjerojatno zbog promjene jedne ili više osoba od kojih je doznavao podatke. U zadnjoj verziji zapisao je i imena lokalnih liječnika koji su mu davali informacije o biljkama. U XIX. stoljeću Sahagun codices se prevode na engleski i francuski jezik.

Modernije interpretacije oba djela napisati će Francisco A. Flores 1888. godine. Francisco del Paso y Troncoso 1886. godine imat će drugačiji pristup i objavit će direktni doticaj s ostacima lokalne kulture.

Sahagun codicesSahagun je opisao „majku svih bogova“ Teteoinam ili Toci koja je bila zaštitnica lijekova i ljekovitih biljaka i svih koji se bave liječenjem ljudi. Kao i mnogi drugi narodi, Asteci su vjerovali kako su bolesti kazna bogova zbog nepoštivanja njihovih zakona. Postojala je određena analogija s medicinskim vjerovanjima od stare Kine do Europe. Reumatske bolesti nastajale su zbog uvrede boga voda Tialoca, a povezanost hladne vode i bolesti zglobova razvile su se neovisno u nizu naroda. Sahagun opisuje simptome slične sifilisu. Neki znanstvenici pretpostavljaju kako je sifilis možda došao u Europu upravo iz Amerike, premda postoje i druge hipoteze.

Asteci su asimilirali stara znanja drugih mezoameričkih civilizacija, ali čini se da nije bilo jasnog opisa liječnika, što smo kod nas usvojili još u helenističko doba. Ticitl su bili ne samo liječnici već i proroci i astrolozi. Sahagun spominje četiri mudraca iz naroda Tolteka: Oxomoco, Cipactonal, Tlatetecui i Xochicaoaca. Oni su darovali svijetu poznavanje ljekovitih biljaka. Ipak, oni su bili i astronomi i astrolozi i spominje se utjecaj zvijezda na ljudsko zdravlje i bolesti. Postojali su „specijalisti“ bez obzira na mutne granice profesija. Tetecqui ili texoxotla ticitl bili su kirurzi, tezoc ili teximani su specijalizirali puštanje krvi, tlamatqui ili temixintiani ticiti su bile primalje a papiani ili panamacani su bili ljekarnici. Preteče veterinara su bili totolpixqui. Sahagun opisuje i žene- liječnice koje su bila najviše specijalizirane za ljekovite biljke. Medicina tog doba dobro je definirala upalne bolesti izazvane infekcijama i razne oblike patološki „izlučevina“ poput gnoja, iscjetka iz uretre, proljev pa i obloženi jezik i sputum iz dišnog sustava. Kao i u starom Egiptu magijski rituali bili su dio liječenja, od bacanja zrna kukuruza za određivanje prognoze bolesti, slično i danas prisutnom „bacanju graha“. Koristile su se i halucinogene droge poput pejotla kako bi se našli viši uzroci bolesti. I Sahagun codices i Badianus codex spominju običaje higijene usne šupljine. Nakon svakog obroka sugerira se ispiranje vodom i čišćenje zuba od ostataka hrane malim trnjem ili posebnim štapićima koji se zovu netlancuicuiuani. Korijen jedne vrste geranija tlatlauhcapatli koristio se kao četkica za zube.

Asteci i drugi narodi mezoameričke kulture su poznavali zaraznost bolesti. Bolest matlazahuatl i danas zbunjuje povjesničare i vjerojatno se radi o tifusnoj groznici. Cocolitztli je mogla biti kuga ali i bilo koja druga zarazna bolest.

Kao i kod starogrčke riječi farmakon, riječ pahtli značila je i lijek i otrov. Badianus codex spominje 251 biljnu vrstu a Sahagun codices 123. Kultura ljekovitih biljaka bila je na visokom nivou. Netzahualcoyotl i Moctezuma I (Montezuma) imali su vrtove ljekovitog, otrovnog i jestivog bilja, a grad Tenochtitlan je bio slavljen kao središnje mjesto trgovine ljekovitim biljkama.

Što je s majanskom kulturom koja je daleko starija od astečke? Ona sama je vjerojatno ostavila veliki trag na astečku kulturu. Postoji vrlo malo direktnih podataka o majanskoj medicini. Znamo kako su postojali ah-men (ovdje „men“ nije engleska riječ). Kao u drugim drevnim kulturama bili su hibrid šamanstva (svećenstva) i liječnika i bolest se uvijek tražila u spiritualnom kontekstu.


Većina podataka dolazi iz knjige Ritual Bakaba koju je 1914. godine Frederic J. Smith našao na jukatanskom poluotoku. Nađena knjiga je vjerojatno kopija neke drevnije knjige. Knjige Chilam Balam su fragmenti rukom pisanih majanskih knjiga nastalih vrlo kasno, u XVII. i XVIII. Stoljeću, vjerojatno kao zbirka starog prenošenog znanja ili drugih stariji izgubljenih knjiga. U majanskoj medicini prepoznajemo doktrinu signatura kao i u Europi i Aziji. Žute biljke su bile povezane sa žuticom, plave biljke sa smirenjem, a crvene biljke s upalom.

Podsjetimo se nekih biljaka koje smo usvojili u današnjoj kulturi a koje dolaze iz ovog područja. Kukuruz i krumpir doživljavamo kao narodnu tradicionalnu hranu, no oni su bili nepoznati u našem narodu. Slasni kakao bez kojeg nema čokolade, baš kao i vanilija, papaja i avokado – sve to potječe iz Srednje i Južne Amerike. Kaučukovac i pamuk su bili veliki napredak za Europu.

Promotrimo nekoliko lokalnih biljnih vrsta. Vrba Salix lasiopelis koristila se protiv vrućice, što je vrlo slično europskom korištenju vrbe u povijesti. Iznimno otrovna vrsta Veratrum frigidum bila je otrov za miševe i štakore. Tagetes erecta koristila se za liječenje očiju, dan danas ta je vrsta komercijalni izvor slavnih karotenoida luteina i zeaksantina. Vrste tetivike, Smilax sp., koristile su se kao diuretik za što se u nekim zemljama i danas koristi. Duhan se koristio za stimulaciju rada srca. Ritual Bakaba je prozor u svijet drevnije majanske medicine. Bursera simaruba je biljka koja se spominje kod upalnih bolesti usne šupljine i kože, današnji narodi je koriste u istu namjenu. Schoenoplectus tabernaemontani je bila diuretik.

Južnoameričke biljke su dale doprinos europskoj medicini. Ljuta papričica nije mađarska nego američka i osim što je postala nezamjenjiva ljuta delicija, iz nje smo izolirali kapsaicin koji se i danas koristi lokalno za smanjenje boli u zglobovima. Korištenje kapsaicina inspiriralo je mađarske znanstvenike u početku puta pronalaska TRP proteina (transient receptor potential) koji su zanimljivi kao molekularni cilj raznih prirodnih i sintetskih spojeva. To su mentol iz paprene metvice, cineol iz eteričnog ulja eukaliptusa pa i lijek paracetamol. Hoitziloxitl vam je savršeno poznat kao legendarni peru balzam, „sok“ drveta odnosno eksudat nastao zarezivanjem i ozljeđivanjem biljke Myroxylon balsamum var. pereirae. U Badianusu codexu spominje se, zanimljivo, riječju „tamjan“ i opisuju se kao svijetli kristali koji su se koristili ne samo za liječenje ozljeda kože i sluznica, već i za fumigaciju, paljenjem u dim. Kako je peru balzam smolasta tekućima smeđe boje, vjerojatno su lokalni narodi imali svoj način pročišćavanja ili sakupljanja samo frakcije peru balzama. Peru balzam će se dugo godina održati u kremama za zacjeljivanje kože i njegu beba. Strah od alergijskih reakcija ga je prognao iz moderne kozmetike. Lignum vitae, dvije vrste drveta Guaiacum officinale i Guaiacum sanctum darovale su današnji lijek protiv kašlja gvaifenezin.

Malo je opsežnih radova na temu medicine mezoameričkih kultura i citiram važnija djela [1][2][3][4].

[1] F. Guerra, “Aztec medicine.,” Med. Hist., vol. 10, no. 4, pp. 315–38, Oct. 1966.
[2] B. de Montellano, “Empirical Aztec medicine,” Science (80-. )., vol. 188, no. 4185, pp. 215–220, Apr. 1975.
[3] A. Garcia-Kutzbach, “Medicine among the ancient Maya.,” South. Med. J., vol. 69, no. 7, pp. 938–40, Jul. 1976.
[4] R. L. (Ralph L. Roys and Institute for the Study of Human Issues., The ethno-botany of the Maya. Institute for the Study of Human Issues, 1976.

Podijeli znanje

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on pinterest
Share on email
Share on print

PREDAVANJE U ZAGREBU: IMUNITET

dr. sc. Stribor Marković, mag. pharm.
04.12.2019. u 18h
Chromosov toranj, Zagreb

PRIČE IZ ŠUME STRIBOROVE

Stribor Marković
Scroll to Top

Ova stranice koristi kolačiće kako bi pružila bolje korisničko iskustvo.

PREDAVANJE

IMUNITET

dr. sc. Stribor Marković, mag. pharm.
04.12.2019. Zagreb