Kina

Krenut ćemo, paradoksalno, od sadašnjosti prema prošlosti. Odluka Svjetske zdravstvene organizacije da uključi kinesku tradicionalnu medicinu (TCM) i njen način dijagnostike u ICD-11 sustav podigla je ove godine puno bure u akademskoj zajednici. ICD-11 je skraćenica za International Classification of Diseases 11th Revision. Navedimo nekoliko primjera. SE93 – uzorak padajuće Qi energije. SF12 – uzorak suhe flegme. Mišljenja su podijeljena. Neki Indijci su se pobunili jer se izostavio njihov sustav doša. Većina se pita – koliko je sve to doista utemeljeno?

S kontroverze zakoračimo u najdublju povijest kineske medicine. 1899. godine Wang Yirong, voditelj carske škole, odlučio je zbog svoje bolesti potražiti u staroj ljekarni lijek koji se zove „zmajeva kost“. Otkrilo se pravo blago, medicinski zapis na fosiliziranoj kosti koji potječe iz doba između 1324. i 1266. godine p.n.e. To što nam je stara kost ispričala bio je déjà vu, ideja bolesti sličila ja na sve druge priče, od Egipta do Amerike. Bolesti su mogle dolaziti iz tri izvora. Neke su dolazile ravno od vladara neba Shangdia ili kroz njegove posrednike poput kiše. Drugi izvor bolesti su preci koji su mogli postati zle nadnaravne sile. Treći izvor su bili gu, insekti i paraziti. Kao i u Egiptu, ljekovite tvari su bile povezane s ritualima poput egzorcizma i inkantacijama [1].

U gradu Gaocheng Tai nađen je 1973. godine rukopis koji potječe iz dinastije Yin, napisan negdje 1450. i 1050. godine p.n.e. Opisano je korištenje sjemenki marelice i breskve, masaže te prve kamene igle. Upitno je da li su one doista bile preteče današnjih akupunkturnih igli ili tek oruđa male kirurgije. Dugo godina nakon toga tragovi razvoja kineske medicine su gotovo nepostojeći, a sama Kina je od 5. stoljeća p.n.e. prolazila komadanje svojeg teritorija na manje cjeline. Sve se mijenja dolaskom cara Qina Shihuanga (221-210 godina p.n.e.) i njegovim ujedinjenjem Kine. 206. godine p.n.e. na vlast će doći dinastija Han. Vjerojatno je progresivno od 5. stoljeća p.n.e. došlo do formiranja „medicine pet elemenata“ koji je u početku bio strukturiran u šest. Kozmološki će nastati koncept qi (či, ki), energije koja frapantno u svojoj simbolici sliči na spomenutu pneumu medicine stare Grčke. Qi kao kozmološki koncept ostavlja praktične materijalne i tjelesne efekte i pokušaj je tadašnje interpretacije funkcije ljudskog tijela u univerzalnim okvirima. Zanimljivo je kako je Zapad kasnije bio zainteresiran za transfer kineske ideje qi a ne starogrčkog koncepta iz vlastite prošlosti.

Originalni zapisi tog doba nisu sačuvani ali su očito postojali. Huangdi Neijing (黃帝內經) je knjiga koju je, navodno, napisao ili potječe iz doba legendarnog Žutog cara. Spominje se prvi puta u knjizi Hanshu (漢書) iz 111. godine n.e. a doslovni prijevod Huang Neijing glasi „unutrašnji zakonik“. Filozof i liječnik Huangfu Mi (215-282) potvrdit će kako se djelo sastoji od dva dijela, Suwen i Zhenjing, a svaki od njih se sastoji od devet knjiga. Nemoguće je utvrditi kronološki slijed nastanka ovog djela, no samo je djelo postalo temelj taoizma. Ono je vjerojatno sukcesivno nastajalo iz doba petog stoljeća p.n.e. do Han dinastije koja je vladala sve do 220. godine n.e. Doživjela je niz izmjena u daleko, daleko recentnije vrijeme od ideje legendarnog Žutog cara. 762. godine Wang Bing dopunio je i izmijenio djelo, a današnja verzija koja se mahom i uči i citira nastala je tek u 11. stoljeću po nalogu ureda tadašnjeg cara. Dijagnostika putem pulsa koja se navodi u knjizi nije unikatna ali se razlikuje od današnje ideje mjerenja pulsa i uvelike je vezana za filozofiju qi. Vrlo je teško odrediti koje su bile originalne recepture biljnih lijekova nastale prije nove ere, a koje su ubačene kasnije. U toj knjizi nemojte očekivati strukturu farmakoterapije kakvu danas poznajemo. Premda knjiga spominje biljne vrste poput ginsenga, znatan dio knjige baziran je na konceptu Qi i pet elemenata [2]. Akupunktura je vjerojatno nastala evolucijom malih praktičnih kirurških tehnika na koži u lokalni konceptualni sustav kozmologije i ostat će duboko kontroverzna do današnjeg dana, čak i u samoj Kini. U toj shemi stvorena je i moksibustija, paljenje odnosno zagrijavanje paljenjem nekih vrsta pelina na točno određenim točkama tijela. Kao i u grčkoj i arapskoj medicini, dijetoterapija i fizičke vježbe su se koristile u procesu liječenja. Bolja farmakopejska struktura ljekovitih biljaka nastat će tek u sljedećem djelu.

Knjige Shennong bencao ying ili Shenong Pen Ts’ao (神農本草經) su navodno nastale još u doba mitskog cara Shennonga, no njena povijest je daleko recentnija i nastala je za vrijeme dinastije Han ili netom nakon nje, vjerojatno između 200. i 250. godina n.e. Kako to znamo? Za razliku od Huangdi Neijin, Shennong bencao ying se ne spominje se u knjizi Hanshu. Prvi njen opis nalazimo u djelima liječnika i taoista Tao Hongjing (456-536) za vrijeme vladavine dinastije Liang. Tao Hongjing je sam zaključio kako su opisani toponimi savršeno usklađeni s administrativnom podjelom kasne dinastije Han i kako je djelo nastalo u to vrijeme. Veliko je pitanje da li je i tada to bila jedna knjiga ili tek niz različitih rukopisa koji su tek kasnije povezani u jednu zbirku [3]. Tek za vrijeme dinastije Song (960-1280 g.) došlo je do sustavnog prepisivanja i vjerojatno dopisivanja Shennong bencao ying.

U svom izvornom obliku, opisuje 365 različitih lijekova (onoliko koliko je dana u godini), a neki od njih su, zanimljivo, vrlo toksični minerali, soli arsena i žive. Neki od lijekova su životinjskog podrijetla. Korištenje roga nosoroga (xijiao, 犀角) i njihovo skoro istrebljenje dugujemo krivoj interpretaciji korištenja ovog “lijeka” za dugovječnost. Kinska herbalistika podijelila je biljke, ali i sve lijekove na:

1. “gornje”, “nadređene”, “nebeske”, “carske”, koji se ne koriste za liječenje neke konkretne bolesti, već služe za održavanje zdravlja i hranjenje vitalne snage ming. Takve droge su ginseng, Ganoderma lucidum, cimet(ovac) te goji bobice i ima ih ukupno 120.
2. “srednje”, “prijelazne”, “ministri”, predstavljaju droge poput đumbira i efedre. Ova klasa ima ljekovita svojstva liječenja konkretne bolesti, ali i imaju svojstva nebeskih biljaka. One hrane unutrašnju energiju xing i isto ih ima 120.
3. “donje”, “zemaljske”, droge “emisari” čine 125 biljnih vrsta i lijekova, a neke od njih su i rubno toksične, poput sjemenki breskvi i vrsta roda Aconitum.

Kineska herbalistika razvila je konceptualne modele „toplih“ i „hladnih“ biljaka, koji iznimno sliče kasnijem europskom modelu Hildegarde od Bingena, ali i podjele na yin i yang prirodu, te podjelu prema pet elemenata. Opisi djelovanja su daleko drugačiji od onog što danas na Zapadu poznajemo. Pogledajmo kako su opisali ginseng:

„Blag, lagano hladan. Uglavnom ojačava zang, a smiruje shen. Stabilizira duh hun i po, kontrolira palpitacije i eliminira bolesni qi, bistri vid, otvara srce. Duga primjena (…) produžuje život. Raste u brdima i dolinama.“

Nakon kraja dinastije Han Kina će opet ući u period razjedinjenosti, ali to će potaknuti, osim ratova, i izmjenu znanja i promjenu starih struktura. 256. godine Huangfu Mi objavljuje prvo klasično djelo sustavne akupunkture Zhen Jiu Jia Yi Jing (Zhenjiu jiayi jing) koje se sastoji od 12 knjiga i koje se prenijelo u druge azijske zemlje poput Japana i Koreje, no razrađeniji sustav meridijana nastat će u XI. stoljeću [1].

Shang Han Za Bing Lun odnosno Shanghan Lun (傷寒論), u prijevodu Rasprava o oštećenjima izazvanog hladnoćom još je jedan od starih klasika iz povijesti kineske medicine. O njenom autoru Zhangu Zhongjingu znamo vrlo malo. Rođen je vjerojatno polovinom 2. stoljeća n.e. kada je i napisao knjigu. Nakon pada dinastije Han originalna knjiga nestaje i od nje ostaju samo fragmetni. U sljedećem stoljeću Wang Shuhe skupit će te fragmente. Ne znamo koliko je dodao svojeg vlastitog autorskog sadržaja. Knjiga će izroniti ponovo i citirati se u VII. stoljeću. 752. godine Wang Tao napravit će novo dopunjeno izdanje. 1065. godine Lin Yi tiskat će ponovo ovo djelo unutar većeg pod nazivom Songban shanghanlun i prevest će se na japanski jezik. 1599. novo izdanje ugledat će svjetlo dana zahvaljujući Zhaou Kaimeiu. U djelu se opisuje 113 biljnih lijekova [4].

U doba dinastije Tang (618 – 907) na kinesku medicinu utjecat će indijska i arapska medicina. Gradovi Turfan, Dunhuang, Kharakhoto, Koutcha i Khotan postat će kozmopolitski zbog trgovine svilom i začinima. Budizam će također ostaviti utjecaj i medicina će se posvetiti i djeci i starijima, a napredovat će i oftamologija [1]. Dugotrajan razvoj medicine i herbalistike te kompiliranje urodile su monumentalnim djelom za vrijeme dinastije Ming. Lin Shizen (李时珍, 1518.-1593.) je nakon 27 godina pisanja i tri revizije, 1578 godine izdao kapitalno djelo i za današnje doba, Pen-tsao Kang-mu (本草綱目). U njemu opisuje 1892 lijeka, 376 posve novih za ono doba, a knjiga sadrži 1160 slika i više od 11 000 recepata.

Koje su biljke ostavština kineske medicine? Većina će ljudi pomisliti na biljke poput ginsenga ili kineske anđelike (Angelica sinensis). Neki će se sjetiti nastanka lijeka protiv malarije, artemizinina, koji je došao direktno iz jedne od opisanih biljaka protiv vrućice, slatkog pelina (Artemisia annua) [5]. Tripterygium wilfordii možda će biti i novi lijek protiv reumatoidnog artritisa [6]. Kritičari kineskoj medicini zamjeraju inzistiranje na tradicionalnim konceptima „hladnog“ i „toplog“ i pet elemenata u odabiru ljekovitih vrsta. Takav način je drugačiji od današnjeg konceptualnog znanja farmakologije, a Europa ga ja nadrasla. Sjetimo se da su takvi koncepti bili prisutni u njenoj povijesti medicine. Kineskoj tradicionalnoj medicini zamjera se i inzistiranje na preparatima životinjskog podrijetla, pogotovo u kontekstu ugroženih vrsta (nosorog, tigar, morski konjic). Dio tradicionalnih lijekova sadrži biljke koje nemaju što tražiti u ljudima, poput onih s opasnom aristolohičnom kiselinom ili biljke s vrlo tankom granicom između djelotvorne i otrovne doze. Bez obzira na popularnost ideje kineske medicine, znatan dio njenog biljnog repertoara se ne koristi na Zapadu upravo zbog ovakvih dvojbi. Na žalost, Kinezima danas nije strano „posoljavanje“ biljnih pripravaka modernim lijekovima – nesteroidnim protuupalnim lijekovima, sildenafilom („Viagra“), kortikosteroidima pa čak i zabranjenim lijekovima poput sibutramina koji se koristio kod pretilosti [7]. U usporedbi s Europom, čini se da je očuvanje starih kozmoloških koncepata u medicini daleko prisutnije u Kini. S druge strane, kineski medicinski sustav itekako počiva na modernoj medicini. Rasprave oko kineske tradicionalne medicine bit će i dalje vrlo intenzivne, pogotovo u svjetlu ICH-11 Svjetske zdravstvene organizacije.

Indija

Razvoj indijske medicine konceptualno se ne razlikuje od stare Grčke ili Kine. Uspostavili su kozmološki sustav zakonitosti koji je evoluirao o ideju o došama. Takav pristup postat će popularan i u zapadnom svijetu i kao teorijom pet elemenata kineske medicine, pokušali su njime objasniti zdravlje i bolesti u doba prije razvoja klasične fiziologije.

Taj sustav srećemo u vedama, knjigama odnosno skupini tekstova koje čine dio povijesti Indije. Nemoguće je točno odrediti starost i podrijetlo tih knjiga, već možemo samo spekulirati temeljem sadržaja. Najstarija medicinska knjiga vjerojatno je Atharva Veda (अथर्ववेद). Atharvavedu katkad nazivaju „knjigom magičnih formula“ no takav naziv je pogrešan. On sadrži velike segmente koji nisu povezani s magijskim obredima. Liječenje biljkama spominje se u manjem dijelu tekstova. Kao i u starom Egiptu, proces liječenja uključuje molitve i postupke koji bi trebali utjecati na božanstva i demone da korigiraju proces bolesti, a ne samo korištenje ljekovitih biljaka. Opisuju se osnove patofizioloških procesa. Takman je bila vrućica, simbolizirana demonom. Opisana je tuberkuloza, guba (lepra) i razne kožne upale i infekcije. U knjizi se spominje ukupno 110 biljnih vrsta od kojih neke nisu mogle biti identificirane temeljem njihovog opisa. Promotrimo nekoliko primjera. Achyranthes aspera se koristila za zacjeljivanje kože i liječenje parazitarnih bolesti. U magičnoj simbolici ona tjera demone natrag onome tko ih je poslao. Povećava „probavnu vatru“, a kao gorka biljka u današnjem svijetu bila bi biljka – dispepsije odnosno otežane probave. Eragrostis cynosuroides nam dolazi iz obitelji trava (Poaceae) i koristila se kao biljka smirenja (sedativna biljka). Cynodon dactylon nam dolazi iz iste obitelji imala je cijeli raspon indikacija od vrućice do proljeva, no sama Atharvaveda navodi vrlo poetične priče kako ćemo pomoću nje naći jezero puno lotosa. Senegalia catechu pripada obitelji Fabaceae i koristila se za zacjeljivanje kože i tegobe urogenitalnog sustava. Atharvaveda je preporuča kod ozljeda izazvanim kopljem ili strijelom. Spominju se i danas poznatije biljke kao konoplja, Gymnema sylvestre, korijandar, nard, papar i kurkuma [8][9].

Farmakološka vrijednost Atharvavede je relativno mala, sadržaj je magičan i poetičan no kroz njega nalazimo povijest korištenja biljaka sjeverne i istočne Indije. Koliko je Atharvaveda doista stara? Povjesničari smatraju da je to moglo biti oko 1200-1000 godine p.n.e. u doba ranog željeznog doba Indije, jer više referenci u tekstu se bavi ovim metalom. Teško je to potvrditi. Atharvaveda je vrlo kasno prihvaćena kao Veda u samoj Indiji, vjerojatno tek prije tisuću godina [10]. Postoje dvije verzije koje su daleko mlađe od izvornog teksta. Starija je Paippalada, a mlađa je Shaunakiya. Kako je Paippalada nađena prilično oštećena i nepotpuna, Shaunakiya verzija se pojavila u nekoliko izdanja prevedenih na engleski jezik u XIX. stoljeću.

Charaka Samhita (चरक संहिता) je prva prava velika medicinska zbirka knjiga. Njena starost je vrlo dvojbena jer postoji niz verzija koje su se tijekom povijesti nadograđivale. Prva verzija je vjerojatno nastala negdje između četvrtog i drugog stoljeća p.n.e. Tri su sukcesivna autora, Atreja, Agnivesa i Charaka. Charaka je jedan od glavnih utemeljitelja tradicionalne indijske medicine. Verzija koja se uglavnom nalazi danas je Dridhabalina verzija iz sedmog stoljeća n.e. Ona se sastoji od osam knjiga.

Sutra Sthana je opća knjiga koja definira filozofska načela medicine i dotiče se zdravih načina života. Nidana Sthana opisuje bolesti i spekulira o njihovim uzrocima. Vimana Sthana je posvećena načinu edukacije liječnika i etici, te se dotiče zdravog načina prehrane. Sarira Sthana je anatomski udžbenik s osvrtom na razvoj ljudskog ploda. Indriya Sthana daje informaciju liječniku o prognozi u pojedinim bolestima temeljem odgovora pacijenta. Cikitsa Sthana nam je posebno zanimljiva jer opisuje lijekove, baš kao Kalpa Sthana koja je farmaceutski propis izrade lijekova te upozorava na otrove. Siddhi Sthana educira o tijeku poboljšanja pojedinih bolesti i higijeni u preventivnoj medicini [11][12].

Charaka Samhita ima vrlo veliki botanički opus s ukupno 341 opisane vrste. U njemu nalazimo vrste koje Europa i Indija zajednički dijele, poput roda timijana, konopljike (Vitex agnus castus), lana, sladića i bosiljka. Uvedene su klasične biljke koje su kasnije došle na zapad poput ašvagande (Withania somnifera), gotu kole (Centella asiatica), kurkume (Curcuma longa), te začinske biljke kumin, đumbir i kardamom. Knjiga koketira katkad s toksičnim biljkama poput roda Aconitum [13][14]. Ona je i jedan od korijena današnje ajurvede. Kao i u slučaju Egipta, treba joj odati dužno priznanje ali ne i precjenjivati. Jaja od aligatora pečena na gheeu su, uz vino, bila afrodizijak. Kako su opisali vrućicu? Poput hibrida stare Grčke i Kine, može „biti rođena u vjetru, žuči, u sluzi“ i njihovim kombinacijama. Knjiga pokušava dati praktične nutricionističke savjete. Kao najbolja mast spominje se mast pijetla i koze. Zanimljivo, hvali šećer kao najbolji proizvod, što možemo shvatiti u kontekstu jednog drugog vremena, ali ne današnjeg. Govedina je, očekivano, najštetnije meso ali dijeli i zrna mudrosti. Kaže, najgore su vode rijeka nakon kiša (infekcije!). Obožavanje meda i ghee (proizvoda putra) zapisano je u ovoj knjizi. Mislite li da su neke biljke groznog okusa i identificirate li ajurverdu samo s putrom i par klasičnih biljaka koje su došle na naše tržište, te lijevanjem ulja sezama, u krivu ste. Pripravci originalne ajurvede su i u Indiji doživjeli logičnu evoluciju i prilagodbu trenutnom vremenu i doista ništa ne treba mistificirati. U suprotnom, i danas biste za bolji rad žuči uzimali ovu recepturu: „korijen Nymphaea lotus, sladić i med otope se u istisnutom soku konjskog izmeta.“ Ako vam se to gadi, slobodno uzmite zamjenu koju knjiga nudi: „Alhagi camelorum (yavasa), Eclipta alba (bhringaraj) treba otopiti u soku kravljeg izmeta.“ Kada danas kupujete prah bhringaraj za prehranu, ne zaboravite na cjelokupnost originalne recepture. Ne ismijavam se s ajurvedom, samo budite skeptični kao i ja kada netko nudi „originalnu ajurvedu“ jer najvjerojatnije nije svjestan što originalno doista jest [11]. Sve je u današnjem svijetu opsežna modifikacija starog.

Za naš farmakološki svijet, Caraka Samhita nam je dala vrstu Adhatoda vasica (Justicia adhatoda), koja je majka bromheksina, lijeka protiv kašlja.

Sushruta Samhita (सुश्रुतसंहिता) ne pripada samo povijesti koncepta ajurvede već medicine cijelog svijeta. Sushruta je prema legendi bio znalac i liječnik koji je živio negdje sredinom I tisućljeća p.n.e i njegova Samhita biti će temelj razvoja indijske medicine. Tu prestaje legenda i počinje realnost. Sushruta Samhita se sastoji od dijelova različite starosti i mi ne možemo utvrditi njenu starost. Iza legendarnog autora skriva se vjerojatno više osoba, a sama knjiga je doživjela niz izmjena i nadopuna [12]. Trenutna verzija vjerojatno potječe iz VI. stoljeća nove ere [15].

Sushruta Samhita je vrhunsko medicinsko djelo onog doba koje govori o razvoju kirurgije. Operacije katarakta očiju, plastične kirurgije, operacije prostate, otvorenih lomova kostiju, carski rez i operacija bubrežnih kamenaca detaljno su opisane i svjedoče o medicini koja je po nekim karakteristikama bila naprednija ili jednako napredna kao grčka ili arapska. Djelo sadrži detaljne crteže kirurških instrumenata od kojih su neki, modificirani, i u današnjoj uporabi. Poznavali su važnost uklanjanja nakupljenih patoloških izlučevina, pražnjenje apscesa i ascitesa detaljno su opisani [16]. Djelo je prožeto religioznošću što je potpuno razumljivo i odiše ne samo hinduističkim duhom već i budističkim utjecajima. Verzija koja danas cirkulira potječe iz XIX. stoljeća, no otkriće starim fragmenata vjerojatno će zahtijevati reviziju sadržaja ne samo ove knjige [17]. Zbog nesigurnosti točne klasifikacije svih opisanih vrsta u djelu broj procijenjenih opisanih vrsta varira od 395 do 700 [18][19]. U osmom stoljeću knjiga je prevedena na arapski, a potom je arapski prijevod preveden na europske jezike negdje u srednjem vijeku.

Dhanvantari Nighantu (धन्वन्तरि निघण्टु) je nastala kasno, vjerojatno u periodu XIII. stoljeća. Ne možemo znati tko je bio autor. Opisana su točno 373 lijeka, uglavnom biljnog porijekla, katkad i samo mineralnog ili životinjskog. Velika je vrijednost ove knjige početak vrlo jasnog opisivanja mogućih nuspojava i kontraindikacija. Opisana je vrtoglavica kod korištenja roda Datura, što je sasvim točno. Djelo je daleko od današnje jasnoće, ali smo zahvalni na prvim koracima u svijesti kako biljke, kao i svi drugi lijekovi, imaju dozu i moguće nuspojave [20].

Koja je ostavština ajurvede? Od Egipta do Kine svaka je velika kultura imala svoj kozmološki koncept. Ajurveda je danas poznata po konceptu Dosha:

1. Vata (Vaya) – vjetar
2. Pitta – žuč
3. Kapha – sluz

Svaka dosha podijeljena je na pet subtipova, a sve egzistiraju kao integralni dio toka pet glavnih elementa, slično kao i kod kineske tradicionalne medicine, a na zapadu se prevode kao hladnoća, gibanje, svjetlost, transformacija i kohezija. Kao u kineskoj medicini, kao kod Hipokrata i Svete Hildegarde, odabir ljekovitih biljaka konceptualno nije baziran na današnjim temeljima indikacije u farmakologiji. U praktičnom smislu temelji se na procjeni konstitucijskih tipova ljudi i njihovih bolesti.

Moderna medicina zamjera ajurvedi, kao i kod kineske medicine, ustrajnost na starim kozmološkim konceptima koji su nastali zbog nerazumijevanja realne ljudske fiziologije i što je za ono doba bilo razumljivo. Pitanje jest, imaju li takvi koncepti doista realno kliničko mjesto u XXI. stoljeću? Treba biti i realan, Indija kao i Kina itekako imaju klasičan moderni sustav medicine, Indija je i veliki proizvođač cjepiva, primjerice, te raznih lijekova i ima vrlo razvijenu farmaceutsku industriju. Ajurveda nije temelj moderne indijske medicine, već samo njen dio. Iz tog svijeta treba uzeti što je vrijedno i ne baviti se mistifikacijama koje se promašuju s kliničkom realnošću.

[1] C. Despeux, “« Petite histoire de la médecine chinoise traditionnelle », Ethnopharmacologia, 54 (2015), p. 15-22.” .
[2] P. U. (Paul U. Unschuld, Huang Di nei jing su wen : nature, knowledge, imagery in an ancient Chinese medical text, with an appendix, the doctrine of the five periods and six qi in the Huang Di nei jing su wen. University of California Press, 2003.
[3] P. U. (Paul U. Unschuld, Medicine in China : a history of pharmaceutics. University of California Press, 1986.
[4] E. Marié and A. Apostolska, Précis de médecine chinoise : histoire, théories fondamentales, diagnostic et principes thérapeutiques. Dangles, 2008.
[5] N. J. White, T. T. Hien, and F. H. Nosten, “A Brief History of Qinghaosu.,” Trends Parasitol., vol. 31, no. 12, pp. 607–610, Dec. 2015.
[6] Y.-Y. Zhou et al., “The Effectiveness and Safety of Tripterygium wilfordii Hook. F Extracts in Rheumatoid Arthritis: A Systematic Review and Meta-Analysis,” Front. Pharmacol., vol. 9, p. 356, Apr. 2018.
[7] C. Tony Wing Lai Mak et al., “DRUG SAFETY Adulteration of proprietary Chinese medicines and health products with undeclared drugs: experience of a tertiary toxicology laboratory in Hong Kong,” 2017.
[8] P. V Prasad, “Atharvaveda and its materia medica.,” Bull. Indian Inst. Hist. Med. Hyderabad., vol. 30, no. 2, pp. 83–92.
[9] A. Narayana, “Medical science in ancient Indian culture with special reference to Atharvaveda.,” Bull. Indian Inst. Hist. Med. Hyderabad., vol. 25, no. 1–2, pp. 100–10, 1995.
[10] M. Witzel, “Vedas and Upanisads,” in The Blackwell Companion to Hinduism, Oxford, UK: Blackwell Publishing Ltd, pp. 66–101.
[11] W. D. Sutherland, “Charaka Samhita.,” Ind. Med. Gaz., vol. 54, no. 2, pp. 41–50, Feb. 1919.
[12] G. J. (Gerrit J. Meulenbeld, A history of Indian medical literature. .
[13] C. K. Katiyar and P. K. Mukherjee, “Some excerpts from Charaka Samhita – An ancient treatise on Ayurveda & healthy living,” J. Ethnopharmacol., vol. 197, pp. 3–9, Feb. 2017.
[14] S. B. Nishteswar Karra, “Identification of herbs of Charakasamhita delineated in Aushadhachatushka (Quadrate on Drugs) -,” Ann. Ayurvedic Med., vol. 4, no. 1, pp. 33–46, 2015.
[15] S. Boslaugh and Sage Publications., Encyclopedia of epidemiology. .
[16] S. K. Ramachandra Rao, S. R. Sudarshan, and Dr. V. Parameshvara Charitable Trust., Encyclopaedia of Indian medicine. Popular Prakashan on behalf of Dr. V. Parameshvara Charitable Trust, Bangalore, 1985.
[17] D. Wujastyk, “New Manuscript Evidence for the Textual and Cultural History of Early Classical Indian Medicine,” Ch. 4 “Medical Texts & Manuscripts Indian Cult. Hist. ed. Dominik Wujastyk, A. Cerulli, K. Preisendanz.
[18] P. P. Adhikari and S. B. Paul, “HISTORY OF INDIAN TRADITIONAL MEDICINE: A MEDICAL INHERITANCE.,” Asian J. Pharm. Clin. Res., vol. 11, no. 1, p. 421, Jan. 2018.
[19] T. V. Padma, “Ayurveda,” Nature, vol. 436, no. 7050, pp. 486–486, Jul. 2005.
[20] A. Ranade and R. Acharya, “Contribution of Dhanwantari Nighantu Towards Drug Safety: A Critical Review.,” 2015.