Botanički podaci

Polegli, puzajući grmić koji poput saga prekriva tlo. Listovi su vazdazeleni, kožasti, jajasti, dugi 1-3 cm, cjelovitog ruba, na licu maslinastozeleni i sjajni, a na naličju zagasiti, bez točkastih žlijezda (za razliku od brusnice). Mlađi listovi su dlakavi, a stariji goli. Cvat je građen od 3-10 cvjetova. Vjenčić je vrčast, bijel s ružičastim vanjskim rubom. Plod je crvena boba, kiselo-trpkog okusa. Biljka je arkto-alpske rasprostranjenosti (Europa, Sjeverna Amerika, Azija). Kod nas raste u planinskim područjima.

Oficinalni dijelovi biljke

List (folium)

Kvaliteta

Sukladno Ph. Eur. 01/2013:1054 Uvae ursi folium
Cijeli ili fragmentirani suhi listovi medvjetke.

• najmanje 7% anhidričnog arbutina u suhoj drogi
• identifikacija makroskopska i mikroskopska
• identifikacija tankoslojnom kromatografijom uz poredbene tvari arbutin i galnu kiselinu
• strane tvari: najviše 5% stabljika i najviše 3% strane tvari
• najviše 10% listova drugačije boje
• gubitak sušenjem najviše 10.0% (1.000 g pulverizirane droge, sušenje 2 sata na 105 °C)
• ukupni pepeo najviše 5.0%

Kemijski sastav

Wichtl/Anton: fenolski heterozidi, među kojima dominara arbutin (5-15%), varijabilni sadržaj metil-arbutozida. Manje količine slobodnog hidrokinona i metil-hidrokinona. Slobodna galna kiselina i esteri galne kiseline i arbutozida, piceozid (p-hidroksi-acetofenon-glukozid). Sadržaj tanina rijetko prelazi 10%. Flavonoidi – hiperozid, te heterozidi kvercetola, kemferola i mirecitina. Triterpeni (ursolna kiselina, uvaol), heterozidi iridoida.

Indikacija i djelovanje

ESCOP: nekomplicirane infekcije donjeg urinarnog sustava, kao što je cistitis, u slučajevima kada primjena antibiotika nije nužna.

Tipovi ekstrakata i posologija

ESCOP: macerati u hladnoj vodi, 9-12 g listova dnevno podijeljenog u 2-4 doze; ovisno o sadržaju arbutina dnevni unos arbutina mora iznositi 400-800mg dnevno. Ekvivalentni preparati standardizirani na arbutin (najčešće biljni lijekovi s točno navedenim sadržajem arbutina).

EPS: 5mL 3-4x dnevno.

Osim sugestije ESCOP-a da se koristi macerati u hladnoj vodi, identična količina droge kao infuz.

Da li koristiti macerat ili infuz?
D. Frohne još 1970. godine daje vrlo vrijedne podatke o efikasnosti ekstrakcije arbutina u otopinu. Zaključuje kako je najefikasnija ekstrakcija infuz/15 minuta ili macerat biljnog praška (pulvisa) lista u hladnoj vodi. No, Frohne tada nije ispitao efikasnost ekstrakcije tanina koji izazivaju gastrintestinalne nuspojave. Podatke o tome objavio je isti autor puno godina kasnije: macerat u hladnoj vodi definitivno sadrži manje tanina od infuza.

Stoga je općenita preporuka da se koristi infuz lista, ali kod ljudi kojima razni pripravci, uključivši i medvjetku, izazivaju gastrointestinalne nuspojave, potrebno je spravljati macerat u hladnoj vodi. No, tada je potrebno da mikrobiološka kvaliteta droge bude sukladna kategoriji B.

Općenito i vrijedi pravilo da se paralelno uzima 1/2 žličice soda bikarbone (natrij-hidrogen karbonata) 2x dnevno ili dvije tablete 3x dnevno, radi zaluživanja mokraće. Postoje različite mišljenja i preporuke, o čemu pogledajte u mehanizmu djelovanja. U skladu s tim, treba izbjegavati i tvari koje zakiseljuju mokraću, poput većih količina octa, slatkih namirnica, te svakako gaziranih pića i slatkih sokova.

Vrijeme primjene

1 tjedan. U slučaju pogoršanja simptoma unutar 48 sata javiti se liječniku.

Kontraindikacije

Trudnoća, dojenje, djeca ispod 12 godina.

Interakcije s lijekovima

Nisu objavljeni (ESCOP).

Trudnoća i dojenje

Ne koristiti tijekom trudnoće i dojenja (ESCOP).

Nuspojave

Mučnina i povraćanje izazvane visokim sadržajem tanina. Jedan opisan slučaj “bull-eye” makulopatije izazvan nekontroliranim, trogodišnjim uzimanjem medvjetke. Ovaj slučaj objavljuju Wang et al. i ispravno pretpostavljaju da je problem inhibicija sinteze melanina uzrok ovog slučaja.

Mehanizam djelovanja

Mehanizam djelovanja najvjerojatnije počiva na spoju arbutinu, no nije isključeno da i drugi kemijski spojevi sinergiziraju s učinkom arbutina. Još Lewin et al. (Arch. Pato. Anatom. Physiol. u. Klin. Med., 92: 9, 517-531, 1883) postuliraju i dokazuju kako su hidrokinoni zaslužni za antibakterijski učinak.

Arbutin je fenolski glikozid, odnosno spoj glukoze i hidrokinona. Pod utjecajem crijevne flore arbutinu se odcjepljuje (hidrolizira) glukoza i dolazi do oslobađanja čistog hidrokinona. Postoji dosta kontradiktornih podataka oko enzimske degradacije arbutina u bakterijama u tankom crijevu. Više autora, uključujući Kang et al., Khanal et al. i Blaut et al. dokazuju kako se in vitro arbutin metabolizira u bakterijama koje su zastupljene u humanoj crijevnoj flori. ESCOP pak iznosi mišljenje kako je “doprinos bakterija u hidrolizi arbutina vrlo nizak” citirajući Paper DH et al.: Bioavailability of drug preparations containing a leaf extract of Arctostaphylos uva-ursi (L.) Spreng. (Uvae ursi folium). Pharm Pharmacol Lett 1993, 3:63-6. Kako ljudski organizam ne posjeduje enzim koji može razgraditi arbutin, arbutin najvjerojatnije razgrađuje crijevna flora.

Koji god da bio uzrok hidrolize, hidrokinon koji nastaje brzo se apsorbira i u jetri prolazi brzi metabolizam (detoksikaciju) procesom enzimske konjugacije sa sulfatom ili glukoronskom kiselinom. Ti se spojevi izlučuju u urin. Pod utjecajem bakterijskih enzima ili u lužnatom mediju, dolazi do ponovnog oslobađanja hidrokinona koji djeluje antibakterijski.

Quintus et al. potvrđuju kako se 75% doze arbutina izlučuje tijekom 4 sata u urinu kao konjugati sulfata u glukuronida. Ostaje još uvijek otvoreno pitanje potrebe zaluživanja urina (uzimanja “soda bikarbone”) zajedno s preparatom medvjetke. Još 1970. godine D. Frohne objavljuje kako se konjugati hidrokinona razgrađuju samo u alkalnom urinu (pH>8), te kako antibakterijska aktivnost znatno opada u kiselom urinu. Razlog tome, po njegovom stavu, je spontana hidroliza konjugata u alkalnoj sredini, a nastali hidrokinon je taj koji djeluje antibakterijski. Frohne spekulira, a temeljem farmakokinetičkih podataka, kako je za aktivnost presudan sulfatni konjugat a ne glukuronidni, ali tu tvrdnju ne možemo smatrati za konačnu istinu. Vrlo slične podatke objavljuju i Kedzia et al. Temeljem ovih studija proizašlo je mišljenje kako je urin potrebno alkalizirati. Tijekom vremena pojavila su se i suprotna mišljenja. Siegers et al. dokazuju u vrlo elegantnoj studiji kako sama Eschericiha coli enzimski razgrađuje metabolite hidrokinona. Zdravim dobrovoljcima su dali lijek Cystinol te sakupljali njihov urin. Urin su inkubirali glusulasom (smjesom enzima koji odcjepljuju glukuronsku kiselinu) te suspenzijom E. coli. Utvrdili su kako je sadržaj hidrokinona 20 puta veći u E. coli nego u urinu te kako sama bakterija efikasnije razgrađuje konjugate hidrokinona od glusulase. To je u farmakologiji poznati efekt suicidalnog supstrata. Naime, bakterija, “nesvjesna” opasnosti, “zagrize” udicu odnosno u sebe unese relativno neškodljivi hidrokinon-konjugat, ali njeni enzimi stvore u njoj antibakterijsku tvar, hidrokinon. Bez obzira na uvjerljivost ove studije, još nam nije posve potvrđeno kako je to slučaj s drugim mikroorganizmima a ne samo s E. coli. Stoga je savjet oko paralelnog uzimanja “soda bikarbone” i preparata medvjetke vrijedan, premda to nije (više) stav regulatornih agencija.

Što se tiče antimikrobnih studija, postoji cijeli niz relativno kontradiktornih in vitro studija. Jahodar et al. tvrde kako djelotvornost medvjetke ovisi o aktivnosti enzima glukozidaze, pa su bakterije visoke aktivnosti ovog enzima (Streptococcus faecalis, Proteus vulgaris i druge) osjetljivije, a one niske aktivnosti (Escherichia coli) manje osjetljive. Sasvim suprotno objavljuje Holopainen et al.: E. coli se pokazala kao najosjetljiviji organizam. Ostaje temeljno pitanje možemo li s današnjeg gledišta translacijske medicine uopće korelirati in vitro djelovanje ekstrakta, kada on sadrži spoj arbutin kojeg uopće niti nema na mjestu djelovanja.

Beaux et al. dokazali su diuretičko djelovanje u štakora, kada je ekstrakt bio primijenjen intraperitonealno. No, kada su Grases et al. davali vodeni ekstrakt oralnim putem u vodi, ekstrakt nije pokazao znatniji diuretički učinak. To i potvrđuje činjenicu kako se i u narodnoj medicini medvjetka ne koristi kao diuretik, već kao uroantispetik.

Kliničke studije

Premda je medicinska primjena medvjetke iznimno česta, to je biljka čija je uporaba uvelike temeljena na tradiciji i stoljetnoj praksi. Većina kliničkih studija medvjetke odnosi se na farmakokinetičke studije. Postoje tri kliničke studije u kojima je medvjetka u preparatu zajedno s drugim biljkama. Stoga na temelju tih studija ne možemo utvrditi (ne)djelotvornost same medvjetke. Studija Larsson et al., u kojoj je korišten vodeno-etanolni ekstrakt više biljaka, vodi do zaključka kako je preparat koji su ispitivali, UVA-E, dobar u profilaksi, a ne liječenju akutnog stanja. No, ponavljam, radi se o fiksnom preparatu više biljaka a ne čistoj medvjetki.

Sigurnost primjene

Postoji veći broj studija sigurnosti (mutagenosti, genotoksičnosti i akutne i kronične toksičnosti) u kojima se koriastio ekstraktu medvjetke, ali i arbutin te hidrokinon. Njih pregledno možete naći u EMA izvještaju o medvjetki. Glavna zabrinutost bila je vezana za hidrokinon koji izaziva niz toksičnih reakcija u organizmu. Od tuda i, ponekad, opsesivan strah od primjene medvjetke i njene hepatotoksičnosti, nefrotoksičnosti, te čak mogućnosti da izaziva tumore. EMA jasno iznosi kako se toksičnost hidrokinona ne može korelirati s mogućom toksičnosti medvjetke. de Arriba et al. nedavno su objavili vrlo suvislu studiju u kojoj na jasan način dokazuju kako hidrokinon nije izvor rizika kod primjene medvjetke. Uz dozu od 420 mg arbutina dnevno, izračunali su da izloženost organizma hidrokinonu iznosi 11 µg/kg/dan. Dozvoljena razina hidrokinona, kojeg inače unosimo normalnom prehranom, iznosi 100 µg/kg/dan. Stoga, uz restrikcije doze i dužine terapije, možemo zaključiti da je medvjetka sigurna za primjenu.

Kozmetička primjena

1997. godine Matsuo et al. objavili su kako ekstrakt medvjetke, odnosno arbutin, inhibiraju tirozinazu, ključni enzim u biosintezi kožnog pigmenta melanina iz L-DOPA-e (dioksifenil-alanina). Možda nisu bili svjesni kako su otvorili novo poglavlje u primjeni medvjetke. Ne treba čuditi da su upravo Japanci bili ti koji su ispitali ovu molekulu, jer je “bijeli” ten prava opsesija i estetski standard ljepote istočnih kultura, pogotovo u Japanu. Maeda et al.potvrđuju takav mehanizam djelovanja.

Postoji nekoliko manjih kliničkih studija arbutina i njegovih derivata, koje su objavili Ertam et al. te Hamed et al. U preglednim radovima Halder et al. i Parvez et al. zaključuju kako je arbutin sigurniji za primjenu od danas naširoko korištenog hidrokinona. Zhu et al. u preglednom radu iznose stajalište kako je prednost biljnih ekstrakata pred hidrokinonom manja melanotoksičnost u odnosu na hidrokinon. Korištena klinička doza je 100mg/g.

Osobna iskustvena praksa

Medvjetka je prvi odabir, biljka koja će pomoći kod cistitisa izazvanog raznim patogenim mikroorganizmima. Apsolutno dajem prednost upotrebi čiste medvjetke a ne urološkim čajevima koji sadrže manje količine medvjetke. Ako su vas na nekim predavanjima preplašili oko njene moguće toksičnosti, krivo ste shvatili. Medvjetka je ozbiljna ali sigurna biljka. Beskrajno me ljuti hipokrizija našeg društva. Toliko smo sigurnih biljaka limitirali i teško ih nabavljamo, a medvjetku, biljku za profesionalce koju bi trebali propisivati kao lijek, samo što ne nalazimo u K-plus ili S-budget varijanti. I to u pogrešnoj dozi. Pa zato ne djeluje. Zato pazite na dozu barem vi koji ovo čitate.

Ponekad sam znao imati vrlo konstruktivne rasprave da li je doista potrebno zaluživati urin ili ne. Još se njemački autori iz sedamdesetih ozbiljno raspravljaju o tome jer soda bikarbona ima i limitiran, prolazni efekt na kiselost urina, ali je i najsigurnija. Trenutno EMA (Europska agencija za lijekove) ima objektivan stav i navodi razloge pro et contra, a stavovi WHO, komisije E i ESCOP-a nisu usklađeni. Dobrih argumenata ima na obje strane vage. Moj je osobni stav kako je urin potrebno zalužiti, ali potpuno poštujem i tuđi stav i iskustvo.