Kemija je znanost koja se divi složenim mehanizmima funkcioniranja prirode. Njen eksplozivni napredak u XIX. stoljeću stvorio je fitoterapiju kakvu poznajemo i učimo danas, s razumijevanjem odnosa strukture i aktivnosti. Intelektualna utrka velikih europskih sila ranila nas je ratovima ali i stvorila farmakologiju. Od svijeta, a prije interneta, stvorile su globalno selo gdje su biljke drugih kontinenata, poput harpagofita i ehinacee, našle svoj europski dom.
Razvitak moderne kemije počinje u XIX stoljeću, te polako fitoterapija prelazi iz tradicionalnog helenističkog okvira u moderno ruho. Veliki utjecaj na razvoj fitoterapije bilo je deficiranje znanosti farmakognozije, znanosti o poznavanju lijekova u doslovnom prijevodu.
Johann Adam Schmidt (1759-1807) bio je njemačko-austrijski liječnik koji je 1811. godine u djelu Lehrbuch der Materia Medica prvi upotrijebio ovaj naziv. Austrijski liječnik Annotheus Seydler 1815. godine objavljuje djelo upravo ovog naziva, Analecta Pharmacognostica. Zadaća farmakognozije postaje dugo traženi Sveti Gral fitoterapije kroz stoljeća: koji to aktivni principi (molekule) djeluju u zdravlju i bolesti te na koji način.
Fitoterapija time izlazi iz standardnih okvira botanike, te iskorištava akumulirano znanje iz kemije. Pojava farmakognozije kao znanosti dobiva još više na značenju izolacijom mnogih aktivnih molekula iz biljnog materijala te definiranjem njihove strukture, što će kasnije dovesti do njihove primjene (morfij, kinin, salicin…), i do njihove kemijske modifikacije i nastanka novih, modernih lijekova koji se primjenjuju i dan danas, poput acetil-salicilne kiseline (Aspirin).
Razvoj fitoterapije imao je pravu eksploziju u XVIII i XIX stoljeću kada u potpunosti izlazi iz tradicionalnih okvira. William Withering 1785. godine objavljuje djelo An Account of the Foxglove and Some of Its Medical Uses gdje prvi puta, bazirano na novim principima istraživanja lijekova, objavljuje primjenu vrsta digitalisa u kardiologiji, koji se primjenjuje u medicini do danas. Friedrich Wilhelm Adam Sertürner (1783.-1841.) izolira morfij te na samom sebi ispituje njegove farmakološke osobine.
Joseph Bienaimé Caventou (1795.–1877.) i Pierre-Joseph Pelletier (1788.–1842.) izoliraju emetin iz ipekakuane, 1818. strihnin iz Strychnos nux vomica, te 1820. godine kinin iz kininovca. Alexander Tschirch (1856.-1939.) od 1909.-1927. godine piše kapitalno djelo Handbuch der Pharmakognosie koje ostaje dugo vremena jedno od glavnih udžbenika u ovoj znanosti i koje je utrlo put kasnijim autorima. Njegovo originalno djelo možete pročitati na sljedećem linku.
Izolacija prirodnih spojeva je izazvala pravu eksploziju u medicini. Ipak, ona je ostavila i prostor nerazumijevanja. Naime, kod nekih biljaka postoji jedna najaktivnija tvar (ili uska grupa tvari koja pripada jednoj kemijskoj skupini). Tada biljku koristimo kao “kemijsku tvornicu” iz koje izoliramo tu tvar ili grupu tvari. Još uvijek nalazim razmišljanje, pogotovo kod liječnika i farmaceuta, kako je fitoterapija samo “prvi korak” gdje samo moramo naći aktivnu tvar iz biljke, izoliratu ju i možda čak i dobiti kasnije sintetskim putem. Takav koncept ne vrijedi za većinu biljaka koje danas koristimo u užoj definiciji fitoterapije. Zašto? Zato što sama biljka sadrži smjesu različitih tvari iz više kemijskih klasa. Primjerice, artičoka sadrži niz ključnih tvari a djelovanje biljke počiva na njihovoj sinergiji. Fenolska kiselina cinarin djeluje hepatoprotektivno (šiti jetrene stanice od oštećenja izazvanog drugim kemijskim tvarima); flavonoidi kao što su derivati luteolina smanjuju razinu biosinteze kolesterola, a gorki seskviterpenski laktoni smanjuju razinu triglicerida u krvi. Koncept sinergije aktivnih tvari intelektualno je težak ali vrlo zanimljiv. Treba ga samo učiti.