Paleoetnobotanika i povijest probira biljnih lijekova

Kada je počelo korištenje ljekovitih biljaka? Kako zaroniti dublje od pisanih tragova? Prvi sačuvani zapisi čak i kad su stari nekoliko tisuća godina su recentni u odnosu na povijest ljudske vrste. Koriste li životinje ljekovite biljke?

Životinje i ljekovite biljke

Ljudska vrsta nije jedina koja koristi ljekovite biljke. 1978. godine Jansen je prvi opazio kako novozelandski tobolčar Trichosurus vulpecula odabire neke biljne vrste u prehrani samo kada imaju parazite [1]. Biolozi su sistematski započeli proučavati zanimljivo područje zoofarmakognozije i evolucijski vrlo udaljene i kognitivno različite vrste koriste ljekovite biljke [2]. Čak i kognitivno slabo razvijene vrste, poput monarh leptira (Danaus plexippus), koriste biljke koje smanjuju parazitarne infestacije u larvama [3]. Kada osjete prisustvo parazitne ose, vinska mušica liježe jajašca u supstrat bogatiji etanolom [4]. Propolis je nastao iz genetske nužde jer pčelama nedostaje dio imunoloških gena koje drugi kukci imaju, pa su antimikrobne tvari (rezine) iz biljaka naučile sakupljati i pretvarati u svima poznati pčelinji proizvod koji njima samima služi kao obrana protiv mikroorganizama [5]. Vrsta moljaca Limantria dispar koristi biljnu hranu bogatiju taninima kako bi držala pod kontrolom virus iz obitelji bakulovirusa koji ih napada [6]. Ostaje pitanje, koliko je ovo znanje doista kognitivno? Vjerojatno ne. Čini se da je ovakvo znanje genetski prenošeno, a vjerojatno se razvilo kombinacijom empirije i čiste genetske selekcije kroz mnoge generacije.

Empirija i prenošenje znanja u kognitivno razvijenijih bića ipak postoji. U tropskoj Africi primati jedu nutritivno slabo vrijednu, grubu i gorku biljku Vernonia amygdalina, a nastale gorke tvari djeluju protiv parazita. Vlaknasta struktura pomaže fizičkom uklanjanju parazita iz probavnog sustava [7]. Bonobo majmuni napadnuti crijevnim parazitima ili čak preventivno, u sezoni kada parazita ima više, posegnut će za biljkom Manniophyton fulvum [8]. Ta biljka pripada opasnoj obitelji Euphorbiaceae, iritira sluznicu i nije uopće dio njihove prehrane. Bonobo majmuni poslože listove na jezik izbjegavajući usnice, ne žvaču ih, natope ih slinom ih i progutaju cijele. Znanstvenici se često spore oko zoofarmakologije zbog tanke granice između biljne prehrane i biljnog lijeka, ali korištenje agresivne biljke Manniophyton fulvum je tipičan primjer korištenja biljke isključivo kao lijeka, a ne slučajnog procesa tijekom ishrane biljkama. U Keniji trudne slonice pred porod koriste koru biljke iz obitelji Boraginaceae koje inače ne jedu i istraživači su opazili da u roku četiri dana dolazi do poroda. Koru te biljke kenijske žene su tradicionalno koristile za istu namjenu [9]. Jansen je opazio kako azijski nosorog koristi koru biljke Ceriops candolleana. To je biljka iznimno bogata taninima koje biljojedi bolje podnose od nas svejeda no u normalnim okolnosti ta biljka im nije na jelovniku. Tanini se očito metaboliziraju i izlučuju urinom jer im urin nakon takvog obroka postaje crven, pa su zoolozi zaključili kako se vjerojatno radi o samoliječenju urinarnih parazita ili infekcija [10].



Kako znanstveno definirati samoliječenje kod životinja? Potreban nam je objektivni kriterij razlikovanja prehrane od liječenja u životinja. Michael Huffman je 1996. godine predložio sljedeće kriterije [7]:

  1. biljna vrsta nije redovna ishrana
  2. navedena vrsta ima nisku nutritivnu vrijednost za životinju
  3. životinja koristi takvu vrstu samo sezonski ili po potrebi
  4. druge članice grupe koje nemaju određene tegobe ne učestvuju simultano u konzumaciji biljke

Do sada je opisano oko 40 vrsta koje životinje koriste za samoliječenje.

Čovjek i njegovi srodnici

Krenemo li prema kognitivno daleko razvijenijim vrstama, paleontološki podaci potvrđuju da su neandertalci koristili cijeli niz ljekovitih biljaka i njihovih ekstrakata [11]. Analizom tla mjesta boravka neandertalaca, zuba, kemijskom analizom fosilnog izmeta i oruđa znamo da su neandertalci današnje Španjolske koristili stolisnik, kamilicu i komorač, na području današnje Njemačke i Italije brezu, sljezove u Izraelu i neku od borovica u današnjoj Siriji. Postoji li razlika između neandertalaca, time i nas, te leptira? Interakcija leptira i biljaka je evolucijska, a ne kognitivna. Transgeneracijski prijenos znanja vjerojatno postoji u viših vrsta. Korištenje biljaka u neandertalaca bilo je kognitivno, gdje je prijenos znanja bio ključan i korištenje primjene stolisnika duga je neprekinuta linija prenošenja znanja kroz generacije, puno prije no su nastala pisma i knjige.

Fitoterapija se razvijala prije svega iskustveno (empirijski), metodama pokušaja i pogrešaka. Kroz iskustvo i preneseno znanje ljudi su odmah počeli tražiti zakonitosti: zbog čega biljke djeluju i može li se pretpostaviti kako neka biljka djeluje? Ovakva razmišljanja kasnije će uroditi razvojem znanosti, a u početku su se tražili zakonitosti koje su bile dostupne tadašnjem čovjeku.

Mnoge ljekovite biljke bile su odabrane kroz prehranu. Plodovi borovnice (Vaccinium myrtillus) mame i ljude i životinje svojim aromatično-slatkim okusom, ali istovremeno su ljudi zamijetili kako plod borovnice, pogotovo sušen, može zaustaviti proljev. Plodovi biljke vrlo srodnog hrvatskog naziva, borovica (Juniperus communis), zimi također imaju slatki okus te su služile za prehranu, ali s jednom nuspojavom – pojačanim mokrenjem (diurezom) jer je borovica diuretik. Cijeli niz ljekovitih biljaka, prije svega začina (luk, papar, češnjak, kardamom, kim, crni kim, anis…) u fitoterapiju su nam došli izravno iz kulinarstva, odnosno prehrane. Te biljke su pomagale konzerviranju mesa te olakšavanja probavnog procesa.

Neke su biljke bile odabrane u skladu s teorijom da u prirodi za svaku bolest postoji lijek, samo ga moramo naći. Vrlo često takve teorije uključuju viša bića iz spiritualnog svijeta koji nam želi sugerirati kako da ga nađemo. Jedna je takva teorija signatura, odnosni morfološki kriterij [12]. Biljka jetrenka (Hepatica nobilis) ima listove slične jetri, listovi slezenice (Asplenium trichomanes) su slični slezeni, a srebrno-zeleni listovi plućnjaka (Pulmonaria officinalis) sliče na tkivo pluća. Teorija signatura naglašava da nam same biljke, odnosno neka viša sila, žele pokazati za koji su organ ljekovite. Premda je teorija signatura danas arhaična i zanimljiva povjesničarima farmacije i botanike, činjenica je da postoji cijeli niz takvih primjera zbog kojeg su ljudi i stvorili (zaključili) zakonitosti, a sama teorija je bila popularna sve do XIX stoljeća. William Coles u XVII stoljeću, u djelu The Art of Simpling, piše kako je plod oraha ljekovit za “glavu” zbog jezgre ploda koja sliči na mozak, što nije daleko od istine zbog sadržaja omega-3 kiselina u plodu oraha. Prema njemu, listovi gospine trave imaju rupice (otuda i naziv Hypericum perforatum) što podsjeća na ozljede ljudske kože – za što se gospina trava i koristi. Teorija signatura odigrala je važnu ulogu davno prije prvih pisanih tragova, a njen naziv dugujemo knjizi njemačkog teologa i mistika Jakoba Böhmea nazvanoj Signatura Rerum.

Teorija signatura zvuči toliko romantično da ima poklonike do današnjih dana. Ona može imati i didaktičku vrijednost, ali u praktičnom životu tu prestaje romantika. Znatan dio lijekova nismo olako našli šetajući se po livadama i tek smo razvojem znanosti pomogli u liječenju nekoć teških i smrtonosnih bolesti. To smo shvatili već pred stotinu godina i stavili doktrinu signatura u svoje realne povijesne okvire [13].


Ponekad se uz teoriju signatura vezuje i ekološki kriterij odabira, odnosno smatra se njenom ekstenzijom. Edward Stone (XVIII. stoljeće) opisuje kako je vrba ljekovita za groznicu, jer “to se stablo raduje u vlažnom i mokrom tlu, gdje groznice ima na pretek”, premda sam E. Stone nije prvi primijenio vrbu za liječenje povišene tjelesne temperature. Isti ekološki kriteriji davno je primijenjen i na suručicu (močvarna končara, Filipendula ulmaria), koja je poput vrbe također močvarna biljka i stoljećima je korištena za liječenje povišene tjelesne temperature (groznice) i reumatoidnog artritisa [14]. U ekološki kriterij odabir objedinjuje i promatranje interakcija biljnih i životinjskih vrsta. Propolis je svima poznata i vrlo popularna ljekovita tvar. Manje je poznati da je propolis izvorno biljna tvar koju pčele na sjevernoj polutki skupljaju iz rezine topole (tzv. poplar type), te ju enzimski obrađuju i koriste u obrani protiv mikroorganizama. Promatranjem ponašanja pčela ljudi su došli do zaključka da bi poput pčela mogli sakupljati rezinu topole – ona se koristi za zacjeljivanje rana i infekcija kože i sluznice [15].

Kao i kod svih znanosti, od fizike, astronomije do kemije i medicine, fitoterapija je kroz stoljeća bila vezana uz ljudsku fascinaciju nevidljivom, duhovnom sferom. Stoga je u razvoju fitoterapije i odabiru ljekovitih biljaka ulogu odigrala intuitivna praksa, kroz šamanističke i religijske obrede. Ona i danas ima naizgled važnu ulogu u nekim narodima Južne Amerike i Afrike. Intuitivna, šamanistička praksa tvrdi kako i biljke, poput ljudi i životinja imaju duh, nevidljivu komponentu koja također liječi. Gledano znanstvenim očima, smatramo da je takvo vjerovanje simboličko prikazivanje djelovanja farmakološki aktivnih tvari iz biljaka, a djelomično je povezana i s teorijom signatura. Poznati je primjer ajahuaska (ayahuasca). To je zabranjena droga podrijetlom iz amazonskog područja, kombinacija biljki iz dva roda: Psychotria i vrsta lijana Banisteriopsis. Psychotria sadrži zabranjenu supstanciju dimetil-triptamin (DMT) koja izaziva halucinacije i vizije. Ekstrakt vrsti Psychotria ima slabo i kratkotrajno djelovanje zbog razgradnje aktivnog spoja DMT-a djelovanjem enzima monoamin-oksidaza. U lokalnoj medicini i šamanističkoj praksi, ekstraktu Psychotria dodaje se vodeni ekstrakt vrsti Banisteriopsis, koji sadrži inhibitore monoamin-oksidaza, β-karboline. Oni znatno produljuju djelovanje Psychotria vrsta [16]. Do današnjeg dana ostalo je kontroverzno kako je odabrana baš ova kombinacija aktivnih tvari među tisućama biljnih vrsta u prašumi: lokalna legenda govori o šamanističkom i božanskom podrijetlu, dok znanost naglašava upravo metodu pokušaja i pogreške. Intuitivna, šamanistička praksa u modernom je svijetu dobila na popularnosti kroz razne oblike New Age pokreta.


[1] G. G. (Gerald G. Montgomery, The ecology of arboreal folivores : a symposium held at the Conservation and Research Center, National Zoological Park, Smithsonian Institution, May 29-31, 1975. Smithsonian Institution Press, 1978.
[2] J. C. de Roode, T. Lefevre, and M. D. Hunter, “Self-Medication in Animals,” Science (80-. )., vol. 340, no. 6129, pp. 150–151, Apr. 2013.
[3] E. D. Sternberg et al., “Food Plant Derived Disease Tolerance and Resistance in a Natural Butterfly-Plant-Parasite Interactions,” Evolution (N. Y)., vol. 66, no. 11, pp. 3367–3376, Nov. 2012.
[4] B. Z. Kacsoh, Z. R. Lynch, N. T. Mortimer, and T. A. Schlenke, “Fruit Flies Medicate Offspring After Seeing Parasites,” Science (80-. )., vol. 339, no. 6122, pp. 947–950, Feb. 2013.
[5] M. Simone-Finstrom and M. Spivak, “Propolis and bee health: the natural history and significance of resin use by honey bees Propolis and bee health: the natural history and significance of resin use by honey bees*.”
[6] M. A. Foster, J. C. Schultz, and M. D. Hunter, “Modelling Gypsy Moth–Virus–Leaf Chemistry Interactions: Implications of Plant Quality for Pest and Pathogen Dynamics,” J. Anim. Ecol., vol. 61, no. 3, p. 509, Oct. 1992.
[7] J. Shurkin, “News feature: Animals that self-medicate.,” Proc. Natl. Acad. Sci. U. S. A., vol. 111, no. 49, pp. 17339–41, Dec. 2014.
[8] B. Fruth et al., “New evidence for self-medication in bonobos: Manniophyton fulvum leaf- and stemstrip-swallowing from LuiKotale, Salonga National Park, DR Congo,” Am. J. Primatol., vol. 76, no. 2, pp. 146–158, Feb. 2014.
[9] K. P. N. Shuker, The hidden powers of animals : uncovering the secrets of nature. Marshall, 2001.
[10] J.-P. Jost, Y.-C. Jost, and Dupliprint), L’ automédication chez les animaux dans la nature : et ce que nous pourrions encore apprendre d’eux. Connaissances et savoirs, 2015.
[11] G. P. Shipley and K. Kindscher, “Evidence for the Paleoethnobotany of the Neanderthal: A Review of the Literature,” Scientifica (Cairo)., vol. 2016, pp. 1–12, 2016.
[12] J. M. S. Pearce, “The Doctrine of Signatures,” Eur. Neurol., vol. 60, no. 1, pp. 51–52, 2008.
[13] “The Doctrine of Signatures.,” Hosp. (Lond. 1886)., vol. 46, no. 1184, p. 108, Apr. 1909.
[14] “XXXII. An account of the success of the bark of the willow in the cure of agues. In a letter to the Right Honourable George Earl of Macclesfield, President of R. S. from the Rev. Mr. Edward Stone, of Chipping-Norton in Oxfordshire,” Philos. Trans. R. Soc. London, vol. 53, pp. 195–200, Jan. 1763.
[15] A. K. Kuropatnicki, E. Szliszka, and W. Krol, “Historical aspects of propolis research in modern times.,” Evid. Based. Complement. Alternat. Med., vol. 2013, p. 964149, 2013.
[16] E. Domínguez-Clavé et al., “Ayahuasca: Pharmacology, neuroscience and therapeutic potential,” Brain Res. Bull., vol. 126, no. Pt 1, pp. 89–101, Sep. 2016.

Podijeli znanje

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on pinterest
Share on email
Share on print

PRIČE IZ ŠUME STRIBOROVE

Dr. Stribor Marković
Kupnjom knjige pomažete održavanju stranice Plantagea