Od petog pa sve do petnaestog stoljeća Bizant će sačuvati medicinska djela starih majstora ali neće stati samo na tome. Najpoznatiji liječnik bio je Pavao iz Egine (grčki: Παῦλος Αἰγινήτης, latinski: Paulus Aegineta) 625. – 690. godine. Dok je Europa tonula u mrak, on nam je ostavio kapitalno djelo Ἐπιτομῆς Ἰατρικῆς βιβλία ἑπτά, Medicinska enciklopedija u sedam tomova. To nije originalni naziv knjige jer Pavao nije niti ostavio naslov svojeg djela, već su kasniji autori i liječnici nadjenuli ime tom kapitalnom djelu. Pavlova medicinska enciklopedija ostat će udžbenik u arapskom svijetu i Europi sljedećih osam stoljeća. Pavao je bio iznimno cijenjen u arapskoj medicini i arapski autori navode kako to nije bilo jedino njegovo djelo. Navodno je bio autor dvije knjige posvećen ženskom zdravlju te porodništvu i bio je referentni materijal svim primaljama i liječnicima koji su se za to specijalizirali. I bizantinska enciklopedija Suda iz X. stoljeća piše o Pavlu iz Egine kao autoru više knjiga, a ne samo ovih sedam koje su ostale sačuvane. Precizno je opisao operaciju hernije koja se radi na taj način i danas. Bio je ratni kirurg vješt u vađenju fragmenata oružja iz tkiva, a bavio se iznimno osjetljivim operativnim tehnikama: opisao je traheotomiju, operacije prsnog koša i rebara, ligature (povezivanja) krvnih žila i operacije glave.

Nicolas Myrepsos (Νικόλαος Μυρεψός) živio je krajem XIII. stoljeća. Ostavio je iza sebe veliki opus od 48 knjiga, 2656 formula s ukupno opisanih 350 biljnih vrsta. Njegova knjiga Δυναμερόν (Antidotarium Nicolai) bit će dugi niz stoljeća farmaceutski udžbenik na jednom od najstarijih medicinskih fakulteta u Europi, u Parizu.
Joannes Actuarius (1275-1330) bio je plodonosan autor od kojeg smo sačuvali tri djela. Prvo, latinskog naziva De actionibus et affectibus spiritus animalis ejusque nutritione, sastoji se od dvije knjige u kojima govori o psihi i duševnom stanju te načinu prehrane za održavanje zdravlja. Drugo djelo sastoji se od šest knjiga naziva Methodus medendi, „Načini liječenja“, u kojima se posvećuje dijagnostici te uključujući i pulsnu dijagnostiku, te opisuje niz pripravaka za liječenje bolesti. Njegovo najpoznatije djelo prevedeno je na latinski kao De urinis, “O urinu”, s brojnim monografijama. Opisat će korištenje sene kao laksativa i ta klasa lijekova i danas dominira liječenjem zatvora. Prvi je opisao i korištenje mane, slatkog soka nekih vrsta jasena, koji se koristi kao blagi laksativ i time je jasno postavio dva pristupa farmakologiji liječenja zatvora. Posljednje veliko djelo nastalo je na samom zalasku Bizanta u XV. stoljeću. Napisao ga je Demetrios Pepagomenos (Δημήτριος Πεπαγωμένος), liječnik i veterinar, koji se bavio veterinom ptica i pasa, a u ljudi je opisao giht te pokušaje liječenja gihta. Krećanin Marcus Musurus preselio se u XV. stoljeću u Veneciju i prevest će njegova djela na latinski jezik. Medicina Bizanta nije bila samo kopija helenizma, njena djela pomogla su očuvanju i napretku medicine u Europi i na tome joj trebamo biti zahvalni. O povijesti medicine Bizanta više možete naći u sljedećim referencama [1][2][3].

U Europi kroz par stoljeća medicinsko znanje rimske i grčke kulture sačuvalo se, koliko je moguće, u rijetkim samostanima. Ne možemo niti pretpostaviti koliko je pisanih tragova Rima i Grčke nestalo u košmaru vremena. Za oporavak trebat će više od herojskih doprinosa pojedinaca. Trebat će državna struktura. U VIII. stoljeću mijenja se politički ustroj Europe i nastaje period vladavine Charlemagne (Karlo Veliki). Iz doba loze Karolinga sačuvani su najstarija djela srednjeg vijeka, no jesu li oni doista bili sam početak? Neki povjesničari poput Jamesa Palmera smatraju kako „odsustvo dokaza ne treba biti dokaz odsustva“. Već u doba legendarnih Merovinga (V.-VIII. stoljeće), dinastije koja je objedinila prostor današnje Francuske, vjerojatno su se prevodile i čuvale knjige starih helenističkih znanja, a merovinški tekst iz Bernske knjižnice broj 611 pokazuje nam određeni stupanj prenošenja i korištenja pisanog medicinskog materijala. Slava Karolinga kao prvih sustavnih prosvjetitelja srednjovjekovne Europe počiva zasigurno i na knjigama i znanju doba Merovinga. Doba Karolinga naslijedilo je koliko-toliko očuvanu intelektualnu strukturu starog doba. Karlo Veliki je navodno bio znatiželjan i sklon učenju i oko sebe je okupio najučenije ljude Europe tog doba. Jedan je bio Alcuin iz Yorka, a drugi je bio opat iz grada Toursa u Francuskoj. Cilj je bio jasan, povećati razinu znanja svećenstva. Naglasak nije bio uvijek na religijskim knjigama i dio starih znanja uključivši astronomiju i medicinu polako se počela širiti po Europi. Naturalis Historia Plinija Starijeg postala je dostupna tijekom IX. stoljeća kao glavna prirodoznanstvena i medicinska knjiga [4]. U VIII. stoljeću područje Španjolske osvajaju sjevernoafrički muslimani i ona postaje al-Andalus. Njom će vladati dinastija Umayyad. Na kratki trenutak vremena zlatnog doba islama, Španjoska postaje multikulturalna, viševjerska i višejezična gdje su kršćani, muslimani i Židovi živjeli u relativnom miru. Otvoreni su preduvjeti za širenje znanosti i kulture. Knjižnica u Kordobi navodno je imala 400 000 knjiga. Čak i ako je brojka pretjerana, to je daleko više od svih drugih knjižnica u Europi tog doba. Islamski utjecaj proširit će se i na područje Italije. U toj mješavini kultura moralo je nastati nešto dobro. Prvi medicinski fakultet u Salernu stvorili su Židov Helinus, Grk Pontus, Arap Adela i latin (talijan) Salernus u IX. stoljeću. Četvorica osnivača možda su bili i izmišljeni, ali simbolički dobro govore kako smo za napredak medicine morali ujediniti sve svoje različitosti, pouka koju kršimo uporno, dosljedno, infantilno i demonski i dan danas. Nastat će sveučilišta i medicinski fakulteti i u drugim gradovima: Pariz (1150), Bologna (1158), Oxford (1167), Montpellier (1220) i Padova (1222) [5]. Konceptualno, europska medicina ostat će zarobljena u Hipokratovim konceptima s numerološkim idejama „četiri karaktera i elementa“ koje smo već upoznali. Trebat će joj puno vremena i snage da izađe iz tih okvira. Povećano zanimanje za astronomiju ostavit će ideju utjecaja zvijezda na ljudsko zdravlje. Sam pojam astrologije bio je semantički drugačiji od današnjeg i uključivao je klasičnu astronomiju ali i pokušaj objašnjavanja utjecaja zvijezda na ljudsko zdravlje u nedostatku znanja fiziologije [6]. Zaživjet će prijevodom arapskih autora tijekom i nakon X. stoljeća.

Hildegarda od Bingena (1098.-1179.) bila je fascinantna osoba koja je ostavila trag u muzici, povijesti kršćanske crkve i u medicini. Hidegarda je bila benediktinka, a kao mistik tvrdila je kako je vizije vode u njenom duhovnom životu i znanju te su je konačno navele na pisanje knjiga. Njeno značenje u kršćanstvu kulminiralo je, skoro 900 godina nakon njenog rođenja, davanjem titule doktora crkve od strane Benedikta XVI.

U svom djelu Physica, Hildegarda se bavi prirodnim znanostima te opisuje životinje, drveće, biljke i minerale, a njeni opisi biljaka fokusirani su ne toliko na botaničke opise, već na prehrambene i medicinske karakteristike biljaka. Značenje Hildegarde u razvoju fitoterapije je ponekad preuveličano i dignuto na razinu mita. Njena djela po preciznosti nisu na razini nekadašnjih grčkih i rimskih autora, a mnoga danas poznata ljekovita svojstva nisu opisana. Ipak, ne može joj se poreći talent i egzaktnost u opisu djelovanja biljaka.

Primjer je srčanik (Gentiana lutea): “Srčanik je izrazito vruća biljka. (…). Patite li od čira na želucu, često pijte (njegov) prah u toplom vinu (…) i želudac će ozdraviti od upale”. Ponekad su opisi djelovanja neobična kombinacija: marulju (Marrubium vulgare) posve točno preporučuje kod tegoba dišnog i probavnog sustava, ali i kod gluhoće. Daje i zanimljive jednostavne recepture: “Kod kašlja pomiješaj komorač, trećinu marulje, prokuhaj u vinu i popij. Kašalj će prestati.” Kod hrapavog glasa i boli u prsima (plućima) preporuča pola komorača i pola divizme, kuhanih u vinu. Time su neki njeni recepti gotovo identični današnjim. No, neke njene tvrdnje su neobične. Komorač je jako voljela, dok za vrlo sličnu biljku, anis, tvrdi da se zbog jakosti soka ne može koristiti osim kao ogrlica protiv magije. Zanimljive su i njene opaske oko prehrambenih namirnica. O medu: “Ako je čovjek debeo i jakih mišića i često jede med, izazvat će raspad iznutra. Ako je čovjek mršav i suh i jede ga kuhanog, učinit će ga bolesnim. Ako se jede s voskom, izazvat će melankoliju i učinit će ga bolesnim.” O mlijeku: “Mlijeko krava, koza i ovaca zdravije je u zimi nego u ljeto, jer u zimi u njemu nema svih onih sokova kao u ljeti. Ako je čovjek zdrav i pije ga u ljeti, učinit će malo lošeg, ali oni koji su bolesni i otupjeli smiju uzimati samo malo mlijeka. Žele li ljudi dobrog zdravlja piti mlijeko zimi, neka uzmu korijen koprive i osuše ga, poslije neka ga urone u mlijeko prije no ga popiju: loš karakter mlijeka kopriva će umanjiti. (…)”

Djelo Causae et Curae bavi se, kao što i naziv knjige govori, uzrocima i načinima liječenja. Uzroci su ponekad racionalni, često mistični ili metafizički, a savjeti su ponekad vrlo praktični čak i kada nam djeluju neutemeljeni s današnjeg aspekta. Primjerice, kod steriliteta muškarca primjenjuje se recept po kojem treba uzeti prašnike lijeske, čuvarkuću, slak i malo papra, te peći s time jetru mladog jarca (koji je spolno dozrio) i masnu svinjetinu. Biljke se bace, a meso se jede, te se kruh umače u sok koje je pustilo pečenje i bilje. Tako treba jesti što češće. “Sjeme muškarca će dobiti moć da začne, ako pravedan sud Boga to dozvoli.” Zanimljivo, Hildegarda s neobičnom preciznošću i otvorenosti govori o spolnosti [7][8].

Hildegarda i dan danas, nakon skoro devet stoljeća, ima neobičnu karizmu, a na neki način postala je i zaštitni znak korištenja ljekovitih biljaka. Postoje brojna moderna djela koja govore o fitoterapiji “škole Sv. Hildegarde” te su se neke njene tradicionalne recepture spravljanja ljekovitih pripravaka održale do današnjih dana. Hildegardu ne treba stavljati na pijedestal medicine, temelj njenog pisanja bila su stara djela helenističkog razdoblja. U klasike dodala je ipak veliku dozu empirije i biljne vrste koje su se koristile u njenom kraju. U svojim djelima druge grane medicine poput kirurgije se ignoriraju, pa je Hildegarda primjer specijalizacije nečeg područja kojeg bismo danas nazvali – farmakoterapija.

Albertus Magnus (1193./1206.-1280.) bio je dominikanac koji je vremenom došao do pozicije biskupa. Kao i Sv. Hildegarda, proglašen je Doktorom crkve, ne samo zbog doprinosa fitoterapiji, već i zbog doprinosa teologiji općenito. Rođen je u Bavarskoj, a predavao je u Kelnu, Ravensburgu i drugim njemačkim gradovima, a doktorat stječe u Parizu, gdje djeluje od 1245. godine. Albertus Magnus bio je pravi europski kozmopolit te je uveliko utjecao na rad Tome Akvinskog. Premda teolog i svećenik, smatra se da je zagovarao eksperimentalni pristup i proučavanje prirode, što mu je već i za njegovog života stvorilo brojne oponente.

Bio je asketa i pravom smislu riječi, te je čak i odbio jahati konja u znak poniznost i pješice je obilazio svoju biskupiju. To je svevremenski primjer i današnjem svećenstvu. Krajem XIX stoljeća njegova djela su skupljena u jednu cjelinu i otkrivaju fascinantnog erudita koji je govorio o teologiji s jednakim žarom kao i o astronomiji (al)kemiji, muzici, i herbalizmu. Kao al(kemičar) navodno je otkrio toksični arsen. Djelo De Vegetabilibus et Plantis: De virtutibus herbarum, lapidum et animalium qurundam završava 1256.-1257. [9].

Prva Europska farmakopeja, doduše još uvijek bez službenog naziva farmakopeja, pojavljuje se u Firenzi 1498. godine pod nazivom Nuovo receptario, te je postala prvi standard za razvijenu ljekarničku praksu talijanskih renesansnih gradova. Bila je u prvom formatu današnje farmakopeje koju je stvorilo više autora i koji su danas većinom anonimni [10]. Prva knjiga pod nazivom Pharmacopoeia pojavljuje se u Bazelu, Švicarska, a paralelno u Lyonu, Francuska, 1543. godine izlazi djelo Dispensarium kojeg je napisao Michel de Villeneuve.

Reference

[1] M.-H. Congourdeau, “La médecine byzantine: une réévaluation nécessaire,” 2004.
[2] V. Grumel, “La profession médicale à Byzance à l’époque des Comnènes,” Rev. Etud. Byz., vol. 7, no. 1, pp. 42–46, 1949.
[3] O. Temkin, “Byzantine Medicine: Tradition and Empiricism,” Dumbart. Oaks Pap., vol. 16, p. 95, 1962.
[4] D. C. Lindberg, The beginnings of western science : the European scientific tradition in philosophical, religious, and institutional context, prehistory to A.D. 1450. University of Chicago Press, 2007.
[5] M. L. Bardinet Broso, B. Fantini, and M. D. Grmek, Histoire de la pensée médicale en occident. 1, Antiquité et Moyen âge. Ed. du Seuil, 1995.
[6] H. M. Carey, “Astrology in the Middle Ages,” Hist. Compass, vol. 8, no. 8, pp. 888–902, Aug. 2010.
[7] Hildegarde. and C. Mettra, Physica : le livre des subtilités des créatures divines. .
[8] sainte Hildegarde, P. Monat, and sainte Traduction de : Hildegarde, Les causes et les remèdes : causae et curae. .
[9] I. M. Resnick, A companion to Albert the Great : theology, philosophy, and the sciences. Brill, 2013.
[10] P. Julien, “Le nuovo receptario florentin de 1498 en fac-similé, Nuovo receptario composto dal famossisimo chollegio degli Eximii Doctori della Arte et Medicina della Inclita Cipta di Firenze. Firenze MCCCCLXXXXVIII,” Rev. Hist. Pharm. (Paris)., vol. 81, no. 296, pp. 111–112, 1993.