Srednji vijek i renesansa

Tamni srednji vijek bio je sve samo ne tamni. Pisana riječ i nove doktrine bojom su popunjavale rimsko-grčke skice. Pokušali smo tada, premda u nezrelom obliku, dati savjete o načinu spravljanja, a razvili smo nova razmišljanja u nutricionizmu. Bez srednjeg vijeka ne bi bilo renesanse i prosvijetiteljstva kakve poznajemo.

Od propasti Rimskog carstva, dugi niz stoljeća europska fitoterapija bila je pod utjecajem helenističke i arapske medicine i različitih narodnih tradicija. Trebalo je dosta vremena da se europska fitoterapija izdigne iz tih korijena i razvije do nivoa na kojem je danas poznajemo. Premda srednji vijek (nepravedno) poistovjećujemo s mračnim dobom, nekoliko zanimljivih autora ostalo je poznato do današnjih dana. Od pada Rimskog carstva u V stoljeću n.e., znanje i praksa fitoterapije njegovala se uglavnom u samostanima, pa je uloga kršćanskih crkvi bila neprocijenjiva u njenom razvoju. Ispočetka su samostani prepisivali i prenosili znanja grčkih i rimskih, te kasnije i arapskih autora, no vremenom su se pojavila i originalna djela novih autora, pogotovo iza X. stoljeća. Samostani su imali privilegiju pismenosti, te je ovaj dio povijesti fitoterapije jedini i sačuvan. Nema sumnje da je postojala i usmena tradicija i praktičan rad tisuća anonimnih ljudi koji su korisitli ljekovite biljke u liječenju, no njihov rad možemo samo prepoznati u tzv. narodnoj medicini. Etnobotanika, znanost koja se bavi proučavanjem primjene ljekovitih biljaka u pojedinim populacijama, danas gotovo ne može odrediti kvanitativni doprinos ovih neimenovanih ljudi kroz ostoljeća, jer se u XIX. i XX. stoljeću narodno znanje pomiješalo s tragovima pisanog, modernijeg znanja. Koliko god da je uloga kršćanstva u razvoju fitoterapije bila pozitivna, toliko je inkvizicija proganjala “narodne liječnike” jer je često primjena ljekovitih biljaka i spravljanje ekstrakata bilo kvalificirano kao vradžbina.

Sveta Hildegarda od Bingena (1098.-1179.) bila je fascinantna osoba koja je ostavila trag u muzici, povijesti kršćanske crkve i u fitoterapiji. Hidegarda je bila benediktinka, a kao mistik tvrdila je kako ima vizije koje ju vode u njenom duhovnom životu i znanju te su je konačno navele na pisanje knjiga. Njeno značenje u kršćanstvu kulminiralo je, skoro 900 godina nakon njenog rođenja, davanjem titule doktora crkve od strane Benedikta XVI.

Sveta HildegardaU svom djelu Physica, Hildegarda se bavi prirodnim znanostima te opisuje životinje, drveće, biljke i minerale, a njeni opisi biljaka fokusirani su ne toliko na botaničke opise, već na prehrambene i medicinske karakteristike biljaka. Značenje Hildegarde u razvoju fitoterapije je ponekad preuveličano i dignuto na razinu mita, jer njena djela po preciznosti nisu na razini nekadašnjih grčih i rimskih autora, a mnoga danas poznata ljekovita svojstva nisu opisana. Ipak, ne može joj se poreći talent i egzaktnost u opisu djelovanja biljaka.

Primjer je srčanik (Gentiana lutea): “Srčanik je izrazito vruća biljka. (…). Patite li od čira na želucu, često pijte (njegov) prah u toplom vinu (…) i želudac će ozdraviti od upale”. Ponekad su opisi djelovanja neobična kombinacija: marulju (Marrubium vulgare) posve točno preporučuje kod tegoba dišnog i probavnog sustava, ali i kod gluhoće. Daje i zanimljive jednostavne recepture: “Kod kašlja pomiješaj komorač, trećinu marulje, prokuhaj u vinu i popij. Kašalj će prestati.” Kod hrapavog glasa i boli u prsima (plućima) preporuča pola komorača i pola divizme, kuhanih u vinu. Time su neki njeni recepti gotovo identični današnjim receptima. No, neke njene tvrdnje su netočne, kao u slučaju anisa za kojeg tvrdi da se zbog jakosti soka ne može koristiti, osim kao ogrlica protiv magije. Zanimljive su i njene opaske oko prehrambenih namirnica. O medu: “Ako je čovjek debeo i jakih mišića i često jede med, izazvat će raspad iznutra. Ako je čovjek mršav i suh i jede ga kuhanog, učinit će ga bolesnim. Ako se jede s voskom, izazvat će melankoliju i učinit će ga bolesnim.” O mlijeku: “Mlijeko krava, koza i ovaca zdravije je u zimi nego u ljeto, jer u zimi u njemu nema svih onih sokova kao u ljeti. Ako je čovjek zdrav i pije ga u ljeti, učinit će malo lošeg, ali oni koji su bolesni i otupjeli smiju uzimati samo malo mlijeka. Žele li ljudi dobrog zdravlja piti mlijeko zimi, neka uzmu korijen koprive i osuše ga, poslije neka ga urone u mlijeko prije no ga popiju: loš karakter mlijeka kopriva će umanjiti. (…)”

Djelo Causae et Curae bavi se, kao što i naziv knjige govori, uzrocima i načinima liječenja. Uzroci su ponekad racionalni, često mistični ili metafizički, a savjeti su ponekad vrlo praktični čak i kada nam djeluju neutemeljeni s današnjeg aspekta. Primjerice, kod steriliteta muškarca primjenjuje se recept po kojem treba uzeti prašnike lijeske, čuvarkuću, slak i malo papra, te peći s time jetru mladog jarca (koji je spolno dozrio) i masnu svinjetinu. Biljke se bace, a meso se jede, te se kruh umače u sok koje je pustilo pečenje i bilje. Tako treba jesti što češće. “Sjeme muškarca će dobiti moć da začne, ako pravedan sud Boga to dozvoli.” Zanimljivo, Hildegarda s neobičnom preciznošću i otvorenosti govori o spolnosti.

Hildegarda i dan danas, nakon skoro devet stoljeća, ima neobičnu karizmu, a na neki način postala je i zaštitni znak fitoterapije. Postoje brojna moderna djela koja govore o fitoterapiji “škole Sv. Hildegarde” te su se neke njene tradicionalne recepture spravljanja ljekovitih pripravaka održala do današnjih dana.

Albertus magnusAlbertus Magnus (1193./1206.-1280.) bio je dominikanac koji je vremenom došao do pozicije biskupa. Kao i Sv. Hildegarda, proglašen je Doktorom crkve, ne samo zbog doprinosa fitoterapiji, već i zbog doprinosa teologiji općenito. Rođen je u Bavarskoj, a predavao je u Kelnu, Ravensburgu i drugim njemačkim gradovima, a doktorat stječe u Parizu, gdje djeluje od 1245. godine. Albertus Magnus bio je pravi europski kozmopolit te je uveliko utjecao na rad Tome Akvinskog. Premda teolog i svećenik, smatra se da je zagovarao eksperimentalni pristup i proučavanje prirode, što mu je već i za njegovog života stvorilo brojne oponente.

Bio je asketa i pravom smislu riječi, te je čak i odbio jahati konja u znak poniznost i pješice je obilazio svoju biskupiju. To je svevremenski primjer i današnjem svećenstvu. Krajem XIX stoljeća njegova djela su skupljena u jednu cjelinu i otkrivaju fascinantnog erudita koji je govorio o teologiji s jednakim žarom kao i o astronomiji (al)kemiji, muzici, i herbalizmu. Kao al(kemičar) navodno je otkrio toksični arsen. Djelo De Vegetabilibus et Plantis: De virtutibus herbarum, lapidum et animalium qurundamzavršava 1256-1257. godine. Ovo je djelo dostupno u elektronskom obliku.

Prva Europska farmakopeja, doduše još uvijek bez službenog naziva farmakopeja, pojavljuje se u Firenzi 1498. godine pod nazivom Nuovo receptario, te je postala prvi standard za razvijenu ljekarničku praksu talijanskih renesansnih gradova. Bila je u prvom formatu današnje farmakopeje koju je stvorilo više autora i koji su danas većinom anonimni. Prva knjiga pod nazivom Pharmacopoeia pojavljuje se u Bazelu, Švicarska, a paralelno u Lyonu, Francuska, 1543. godine izlazi djelo Dispensarium, autora Michel de Villeneuve. Ipak farmakopeje postaju u službenoj primjeni u XVII. stoljeću objavljivanjem amsterdamske i londonske farmakopeje.

Podijeli znanje

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on pinterest
Share on email
Share on print

PRIČE IZ ŠUME STRIBOROVE

Dr. Stribor Marković
Kupnjom knjige pomažete održavanju stranice Plantagea