Postoji fitoterapija samoliječenja još od naših davnih predaka. Postoji laička, savjetodavna fitoterapija. Postoji fitoterapija vezana uz nutricionizam. Postoji medicinska i klinička fitoterapija. U svemu ima dovoljno prostora, a svatko se bavi fitoterapijom upravo do granica svojeg znanja i iskustva. Unutar istih struka te su granice individualno postavljene. I te granice nije pametno prelaziti iz etičkih razloga.
Prošlost kao temelj budućnosti
Kao što je opisano u povijesti fitoterapije, ljudi raznih profesija bavili su se fitoterapijom. U davnoj prošlosti radilo se o ljudima koji su bili zainteresirani koristiti kako ljekovite tako i otrovne biljke. To su mogli biti razni ljudi u starim zajednicama, ali uglavnom se radilo o travarima, vračevima, svećenicima, šamanima i sličnim zanimanjima. Mnogi grčki, rimski i arapski filozofi također su se zanimali za ljekovito bilje, a ne samo liječnici. U doba kada je znanja i znanstvenih podataka bilo manje nego danas, mogli su i postojati takvi univerzalni ljudi (homo universalis), sa znanjima iz različitih disciplina. Od XIX stoljeća uvelike raste znanstveno mišljenje i akumulacija znanja je takva da dolazi do specijalizacija iz pojedinih segmenata. No, tradicija narodne medicine održala se na našim prostora do današnjeg dana, pogotovo u obiteljima koje se generacijama bave sakupljanjem i primjenom ljekovitog bilja. Na travarstvo ne treba gledati kao anakronu i zaostalu aktivnost. Ona i dan danas ima neprocjenjivu vrijednost u etnobotanici, a prema procjenama WHO-a, 80% svjetskog stanovništva koristi savjete i proizvode travara, ma kako se zvali u pojedinim zemljama i regijama. Dobronamjeran savjet iskusne osobe uvijek može pomoći, no treba imati na umu da to ne abolira ne-etičnost pojedinaca kojih ima u svim profilima zanimanja.
Fitoterapija u današnjem vremenu
Samo poznavanje ljekovitog bilja nije dovoljna kvalifikacija za bavljenje fitoterapijom. Fitoterapija je prije svega medicinska disciplina i danas bez znanja fiziologije, patofiziologije i farmakologije ne možemo govoriti o ozbiljnoj fitoterapiji. Ipak, fitoterapija je specifična disciplina koja uključuje i znanja fitokemije (farmakognozije), stoga nije neobično da je to jedna od omiljenih disciplina farmaceuta.
Liječnici/liječnice su zaduženi za propisivanje biljnih lijekova. Da bi se bavili fitoterapijom u punom smislu, liječnici u razvijenim zemljama prolaze posebne edukacije, odnosno usavršavanja. Većina programa medicinskih fakulteta u današnje doba sadrži samo rudimentarne osnove fitokemije, farmakologije prirodnih spojeva, te fitoterapijskog pristupa. To je (naizgled) logično, jer fitoterapija doista i pripada sadržajem u specijalizaciju onih koji pokazuju poseban afinitet za ovu disciplinu i pristup. Ova struka je idealna upravo u kontekstu razvoja integrativne medicine, gdje se uspješno koriste svi pristupi koje medicina nudi. Liječnici/liječnice jedini i smiju, a prema zakonu, liječiti ljude. Naravno, neki su liječnici skloni propisivati biljne pripravke i bez posebnih edukacija i usavršavanja, na temelju vlastitih iskustava i preporuka. U Italiji, Njemačkoj, Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu mnogi liječnici s elegancijom propisuju homeopatske i fitoterapijske pripravke/lijekove. Naravno, sve ovisi o profesionalnim stavovima i afinitetima svakog liječnika, ali neopravdano zaziranje medicinske struke u Hrvatskoj prije je refleksija straha od nepoznatog, nego realnog i profesionalnog skepticizma prema djelotvornosti ljekovitih biljaka. Liječnik/liječnica uvijek ima izbor želi li propisivati ljekovito bilje i njegove ekstrakte, te hoće li to biti:
1. samostalna terapija Ponekad je to zahtjev pacijenta/pacijentice, koji imaju zakonsko pravo na prihvaćanje načina liječenja. Jedna liječnica iz Pule je počela razmišljati o fitoterapiji kada je francuska turistkinja došla u ordinaciju i rekla kako ima cistitis (upalu mokraćnog mjehura). Molila ju je da joj propiše lijek kojinije antibiotik. Turistkinja je ostala neugodno iznenađena kada to liječnica nije znala, rekavši kako je u Francuskoj s lakoćom dobije takav lijek (homeopatski ili fitoterapijski). Ponekad je biljni lijek koristan u području kojeg na engleskom nazivamo unmet clinical need, područje u kojem trenutno prisutni lijekovi djeluju loše, nedovoljno ili s previše nuspojava. Ima li ijednog lijeka kojeg će liječnik propisati za regeneraciju jetre kod hepatitisa izazvanog Epstein-Barrovim virusom? Nema. Osim ispravnih doza sikavice. Samostalna terapija je ponekad odabir iz nužde. Što dati kod polirezistentnih sojeva bakterija ili gljivica? To je i razlog zašto se medicina tu i tamo vraća biljnim spojevima koji djeluju antimikrobno.
2. adjuvantna terapija U više studija je pokazano kako neki biljni pripravci, poput ehinacee ili ginsenga, djeluju sinergijski s, primjerice, antibioticima, a u smislu bržeg oporavka pacijenta/ice. Među liječnicima ovaj vid terapije je najpopularniji. Beta-glukan je kod HPV-a, premda nema opsežnije kliničke potvrde, već godinama popularan kao adjuvantna terapija među ginekolozima. Razni urološki čajevi standard su još dan danas uz primjenu antibiotika, bilo tijekom same antibiotske terapije ili nakon nje.
3. preventivna terapija Danas je preventivna medicina pravi hit, no svaki stručnjak ima svoju ideju što bi to bila preventivna medicina. Medicinski i semantički gledano, i cijepljenje protiv zaraznih bolesti je dio preventivne medicine. U fitoterapijskom svijetu to se često odnosi na primjenu ljekovitih biljaka u kurama “čišćenja organizma”, odnosno biljakama koje djeluju blago diuretički (potiču mokrenje) ili koleretičnim biljkama (biljke koje povećavaju obim lučenja žuči). Nažalost, danas uglavno reagiramo tek kada smo bolesni, ali rjeđe razmišljamo o prevenciji. Ipak, medicina poznaje takvu upotrebu. Najproširenija preventivna mjera u fitoterapiji je uzimanje preparata s omega-3 kiselinama, koje štite od nastanka nekih kardiovaskularnih bolesti. Medicinska struka je samo djelomično svjesna primjene ljekovitih biljaka u preventivne svrhe.
Farmaceuti/farmaceutkinje su struka koja općenito najviše “voli” fitoterapiju od svih medicinskih struka, vjerojatno i zbog nastavnog sadržaja na fakultetu koji uključuje botaniku i farmakognoziju. Ljekarnici su osobe koje pacijenti uglavnom i pitaju u vezi upotrebe ljekovitih biljaka, pogotovo zbog “šume” raznih proizvoda na policama ljekarni. Naravno, kao i kod svih struka ima farmaceuta koji su više proučavali ovo područje i onih koji imaju rezerve prema biljnim pripravcima. U okviru fitoterapije, farmaceuti su kompetentni i zaduženi za izradu pripravaka s ljekovitim biljem, bilo u industrijskim okvirima, bilo kao magistralnih ili galenskih pripravaka. Isto tako, zaduženi su za savjetovanje pacijenata o upotrebi ljekovitih biljaka.
Farmaceutska struka je dugo vremena u Hrvatskoj bila “uljuljkana” relativno dobrom prodajom i oslanjala se prije svega na reklame. “Ako niste na televiziji onda neću prodavati vaše biljne pripravke”, bila je legendarna izjava ljekarnice zastupniku biljnih proizvoda. Financijska kriza ipak je ostavila povoljan trag, te danas i farmaceutska struka shvaća potrebu za autoritetom, struci kojoj se većina ljudi upravo i obraća s povjerenjem da će dati savjet neovisan o televizijskim reklamama i drugim osobnim interesima. I taj je savjet od neprocjenjive vrijednosti u doba kada prosječan kupac/pacijent rijetko može izdvojiti velike svote novaca. Posologija (doza), dužina trajanja primjene ljekovite biljke ili pripravka, moguće nuspojave, kontraindikacije, a iznad svega moguće interakcije biljaka i lijekova su teme kojima farmaceut mora suvereno vladati.
Nutricionisti su struka koja zadnjih godina dobiva na punoj i primjerenoj važnosti. Pacijenti su nekada znali biti zbunjeni kada bi dobili neodređenu uputu “dijetetskih mjera” kod liječnika, pa danas sve češće traže mišljenje nutricionista koje su to konkretne dijetetske mjere. Dijetoterapija polako postaje standardni pristup u liječenju mnogih bolesti, pogotovo u metaboličkim bolestima (hiperlipidemije, dijabetes tip II), ali i u kardiovaskularnim bolestima. Statistički gledano, većina pacijenata poseže za dijetoterapijskim mjerama kod raznih bolesti, premda neki vrlo teško i nerado mijenjaju (često krive) prehrambene navike. Stari helenistički, kineski i arapski liječnici, zaslužni za razvoj fitoterapije, vrlo su često naglašavali važnost prehrane u procesu liječenja čovjeka. Nutricionisti, osim propisivanja dijetetskih mjera, često posežu za vitaminskim i mineralnim suplementima ako to smatraju potrebnim, ali znaju s punim pravom propisivati biljke. Uvođenje sjemenki lana i piskavice u prehranu, upotreba svježih sokova prehrambenih i ljekovitih biljaka, primjerice diuretički celer i peršin, korištenje biljaka koje općenito iskazuju povoljan učinak za zdravlje poput açaí bobica, korištenje omega-3 bogatijih ulja poput ulja repice, ili ulja bogatih omega-3 kiselina poput lana ili konoplje, samo su neki od primjera isprepletenih puteva nutricionizma i primjene ljekovitih biljaka. Nutricionist također mora voditi računa o mogućim kontraindikacijama ljekovitih biljaka, te mogućim interakcijama s lijekovima, sam ili u suradnji s drugim stručnjacima.
Medicinske sestre/tehničari su također jedna od struka koja sudjeluje u procesu primjene ljekovitih biljaka. U nekim zapadnim državama u hospicijima se redovito koriste eterična ulja, pa je praktična primjena na pacijentima upravo zadaća ove struke. Ipak, kod nas je ovakva primjena još uvijek rijetka i postoji veliki prostor za poboljšanje, naravno sukladno afinitetima i odlukama voditelja ustanova.
Fizioterapeuti i maseri su struke koje uglavnom posežu za lokalnim, topičkim pripravcima u svrhu, primjerice, spazmolitičnog, analgetičkog i limfotoničkog djelovanja, najčešće eteričnih ulja.
U zapadnoj Europi, ali i u SAD-u, Kanadi, Australiji i Južnoafričkoj Republici, postoji niz posebno educiranih ljudi, tzv. laika tj. ljudi bez veće formalne medicinske edukacije, koji se bave ljekovitim biljkama. U nekim državama je sustav obrazovanja takvih osoba iznimno strukturiran i dugotrajan, poput edukacije Naturheilpraktikera u Njemačkoj.
Kakav god da bio taj vid edukacije, posao ovih ljudi je biti savjetnik/ica oko upotrebe ljekovitih biljaka. Posao savjetnika kod nas prema zakonu nije spravljanje pripravaka, premda neke regulative u drugim državama dopuštaju izradu određenih pripravaka od strane savjetnika, poput čajnih smjesa i kapsula s pulvisima (prašcima) biljaka, kao što je to u nekim državama SAD-a i u Ujedinjenom Kraljevstvu. U Hrvatskoj, prema zakonu, izrada takvih preparata je u rukama farmaceuta, a takav je slučaj često i u Njemačkoj gdje Naturheilpraktiker savjetuje te upućuje osobu u ljekarnu radi izrade takvih pripravaka. Kod nas, bilo bi mudro redefinirati i precizirati što se smije izrađivati od strane kojih struka i dati mogućnosti izrade jednostavnijih pripravaka poput čajnih smjesa i drugim profesijama. Premda savjetnici prolaze sustav edukacije gdje dobivaju osnovna znanja o anatomiji, fiziologiji i patofiziologiji, savjetnik/ica mora biti svjestan/svjesna svojih limita. On/a ne liječi ljude već savjetuje u dobroj namjeri. Ukoliko se susretne s bolesti/tegobom koju procijenjuje da je iznad njegovog/njezinog znanja, ili osoba uzima lijekove koji bi mogli pokazivati interakcije s biljkama, morao/la bi uputiti osobu drugom stručnjaku. Među savjetnike svakako pripadaju i travari koji su se održali u hrvatskoj tradiciji. Dio njih potječe iz obitelji koje su se generacijama bavile ljekovitim biljem. Među travarima postoji svakojaki ljudi, od potpunih šarlatana do korektnih osoba velikog iskustva. Medicinska struka nije blagonaklona savjetnicima, pogotovo jer se uglavnom klasificiraju u CAM (komplementarna i alternativa medicina). Njihova uloga može biti pozitivna, pogotovo u preventivnoj medicini. Ipak, dan danas me zna zgranuti činjenica da ljekovite biljke propisuju astrolozi ili bioenergetičari samo zbog činjenice što ljekovite biljke pericipiraju kao dio “alternativne” medicine. Srećom, ovakvih slučajeva ima sve manje.
