Spravljanje macerata svodi se na to da uberete ili kupite biljni materijal, prelijete ga s biljnim uljem i ostavite, uz povremeno miješanje, da odstoji 3-5 tjedana. Tijekom tog procesa obično se zbiva i promjena boje zbog izvlačenja (ekstrakcije) ljekovitih tvari u biljno ulje. Intenzitet promjene boje ovisi o boji tvari koje se ekstrahiraju. Primjerice, macerat stolisnika tek slabo promijeni boju, dok macerat kantariona postaje crvene boje, nevena žuto-narančaste, a gotu-kole zeleno-žut. Kvaliteta macerata, logično, ovisi o kvaliteti biljnog ulja, biljnog materijala i načinu spravljanja macerata.

Biljno ulje mora biti što je moguće svježe, jer će tijekom procesa ekstrakcije biti podvrgnuto stresu zbog dodira s biljnima materijalom, vlagom i toplinom. Ljudi uglavnom koriste jeftinija biljna ulja za maceriranje, poput maslinovog, suncokretovog i sezamovog ulja – zbog isplativosti. No, to vas ne treba sprečavati da spravite macerate i od skupljih ulja, ukoliko vi to tako želite, poput badema, lješnjaka pa čak i ulja ploda divlje ruže. Morate paziti da ne koristite vrlo osjetljiva biljna ulja koja se lako kvare, odnosno oksidiraju. Primjeri takvih ulja su laneno ulje, te ulja noćurka i boražine, da vam se ne bi desilo da na kraju maceriranja dobijete smrdljivu užeglu masu koja sigurno nije ljekovita.

Biljni materijal mora biti kvalitetan, ponekad svježe ubran, poput cvjetova gospine trave, ponekad svježe osušen, poput cvjetova nevena. Dobro je i da biljka nije tretirana štetnim tvarima. Najbolje je da ih skupljate ili uzgajate sami. Kod opisa pojedinih macerata bit će više riječi o detaljima.

Postupak izrade jedan je od temelja na kojima počiva kvalitetan macerat. Ako ih radite u malim količinama, spravljajte ih u čašama od kemijskog stakla. Staklo je moj omiljen materijal jer je inertno – za razliku od plastičnih i metalnih posuda, staklene posude daleko slabije reagiraju s biljnim tvarima i ne otpuštaju štetne tvari. Koristite li ipak posude od drugih materijala, pazite da je materijal  dovoljno inertan i prikladan za držanje biljnih ulja. Posude u kojima se vrši maceriranje moraju biti čiste i suhe. Ne moraju nužno biti sterilizirane, jer i sam postupak maceriranja nije sterilan proces. Posude moraju biti dovoljno širokog otvora da lako miješate i vadite macerat i biljni materijal. Tijekom maceracije posude moraju biti zatvorene, ali pazite, kod maceriranja svježeg biljnog materijala, da imaju otvor za provjetravanje kako bi suvišna vlaga hlapila van, a ne da se kondenzira i kapa u biljno ulje.

Nakon maceriranja biljni se materijal obično dobro procijedi, a nastali svježi macerat može se procijediti kroz gazu ili fino cjedilo kako bi se uklonili manji komadi biljnog materijala. Nakon toga se ostavi oko tjedan do dva dana da se djelovanjem gravitacije slegnu finije čestice poput peludi, te eventualni višak vlage koja će se, također, skupiti na dno u obliku vodenih kapljica. Uljni sloj se potom oprezno odlije (dekantira), pazeći da ne uzmutite talog. Radije žrtvujte određeni sloj macerata, nego da vam proizvod bude mutan. Tko od vas razmišlja o finijim tehnologijama, macerat se može i filtrirati kroz filtre koji se koriste za filtraciju biljnih ulja. Po mom osobnom iskustvu i mišljenju, najbolji način uklanjanja vode i finih materijala je centrifugiranje. Centrifugiranjem svježeg macerata odmah se uklanja sav suvišan materijal ostavljajući besprijekorno čist i bistar macerat. Na žalost, centrifuge su odveć skupe za kućnu proizvodnju. Tko od vas ima mali pogon, neka razmisli o toj varijanti. Probao sam s različitim brzinama i uvidio da je dovoljna sila od 500 do nekoliko tisuća g kako biste dobili bistar macerat koji se lako dekantira od kompaktnog, centrifugalnom silom, zbijenog taloga.

Kako god da radite macerat, uvijek ga spremite u staklene tamne boce i čuvajte na hladnijem mjestu. Ne morate ga držati u hladnjaku. Trajnost macerata ovisi prije svega o trajnosti biljnog ulja, ali i dodanim antioksidansima. Budući da koristite hladno prešana biljna ulja, ona se i brže kvare. To je samo prividni nedostatak, jer je većina hladno prešanih ulja, korištenih za maceriranje, dovoljno stabilna da izdrži većinu stresova tijekom procesa maceriranja i kasnijeg skladištenja. Trudite se potrošiti macerat unutar jedne godine – točno do sljedećeg branja bilja.

Konzervansi koji su antioksidansi

Ni u bunilu ako su umjetni. Ne biste vjerovali što sve industrija radi da napravi stabilan macerat: koriste se rafinirana biljna ulja koja su stabilnija: konzervira se sintetskim konzervansima poput butil-hidroksi-anizola (BHA) ili se sprečava rast mikroorganizama zračenjem γ-zrakama; dodaju se organska otapala poput propilen glikola.

Mi to nećemo koristiti. Prije nego odlučimo što ćemo upotrijebiti, naučimo najprije što su to konzervansi. Njih u grubo dijelimo u dvije glavne kategorije:

• mikrobiološki konzervansi sprječavaju rast mikroorganizama koji kvare proizvod. Široko korišteni u prehrambenoj industriji, u maceratima i uljima rijetko imaju primjenu jer su čista ulja vrlo loša podloga za njihov rast. O njima smo već učili u poglavlju o tonicima, a učit ćemo ponovo u emulzijskim sustavima.
• antioksidansi sprječavaju oksidaciju (reakciju s kisikom) tvari koje lako reagiraju s kisikom, a nastali spojevi mogu biti štetni po naše zdravlje i mijenjaju kvalitetu proizvoda. U prirodnoj kozmetici to se najčešće zbiva s uljima koja sadrže polinezasićene masne kiseline. Ona, narodski rečeno, užegnu. Budući da je kod macerata potrebna upravo ovakva zaštita, detaljnije ćemo ih proučiti u ovom poglavlju.

Ova podjela mi je oduvijek bila logična, ali sam se jednom neugodno iznenadio kad je jedan proizvođač kozmetike izjavio: “aha, znači sada ne trebam dodavati paraben u kremu kad imam ružmarin CO₂“. Stoga je očito potrebno da uvijek naglasim ovu razliku među konzervansima.

Uljni macerati nisu dobra podloga za rast mikroorganizama, osim ako ne sadrže vodu što ionako nije dobro. Zbog tog razloga, mikrobiološki konzervansi se ne dodaju. Većina njih ionako nije topiva u uljima.

Razlog dodavanja antioksidansa u macerate nije samo akademski. Na štandovima na obali znam susretati umjesto macerata kantariona užeglu crvenu masu koja na metre zaudara. To sigurno nije dobro za kožu, čak ni ljekovite tvari iz biljke ne mogu biti protuteža neželjenim učincima užeglog ulja. To što su tako radili “njihovi djedovi” nije opravdanje – živimo u XXI- stoljeću i treba prihvatiti nova znanja, pogotovo ako su toliko korisna.

Koristit ćemo nekoliko prirodnih konzervansa koji su antioksidansi. Ova marketinški najzloupotrebljavanija riječ posve je krivo shvaćena. Oksidacija je temeljni stup naših biokemijskih procesa, budući da smo davno evolucijski odabrali da živimo u atmosferi s kisikom. Stoga treba biti razuman s fascinacijom antioksidansima. Kao primjer iznosim jedan ekstrem: najpoznatiji antioksidans je cijankalij, odnosno cijanovodična kiselina, koji toliko dobro zaustavlja oksidacijske procese u mozgu da izaziva trenutnu smrt. Takva situacija, dakako, nije prihvatljiva, ali na sreću: cilj antioksidansa je da pomogne organizmu zaštititi osjetljive molekule koje mogu lako oksidirati, a ne bi trebale biti oksidirane, bez da ometaju normalnu oksidaciju tvari koje moraju oksidirati i time dati energiju kojoj zahvaljujemo život. Jedne od takvih molekula su i lipidi, odnosno masnoće, odnosno nezasićene masne kiseline, koje ne bi trebale nekontrolirano i spontano oksidirati, već samo onda kada to naš organizam želi kako bi ih upotrijebio kao lokalne hormone.

Tijekom procesa oksidacije nastaju vrlo nestabilne tvari poput peroksida te raznih radikala. Ukoliko ih unesemo u probavni sustav ili na kožu, umjesto ljekovitog djelovanja nezasićenih masnih kiselina, može doći do opterećenja metabolizma oksidiranim nezasićenim masnim kiselinama koje mogu oštetiti osjetljive lipide (masnoće) u staničnim membranama. Budući da je maceracija pomalo mučan proces za biljna ulja u kojima ona dolaze u doticaj s biljnim materijalom i vlagom te se dodatno “stresiraju” toplinom i svjetlom, kao kod spravljanja macerata kantariona ili gaveza, poželjno je da ih maksimalno zaštitimo od kvarenja. I to je novitet koji se uopće ne naglašava niti koristi u proizvodnji. Prirodni i kvalitetni macerati rijetko kada su konzervirani prirodnim konzervasnima. Šteta. Evo vam prilike stoga da napravite bolje od bilo koga. Ja već više godina proizvodim macerate na ovaj način i vrlo sam zadovoljan njihovom kvalitetom, trajnošću i ljekovitošću.

Antioksidansi se ne moraju uvijek dodavati. Već sam naglasio da je to bitno kod macerata koji se “stresiraju”, poput kantariona i gaveza. U macerat gotu kole ili vanilije, primjerice, ne treba ga nužno dodavati. Ipak, nećete ništa izgubiti osim malo više novaca. Time ćete mu povećati i ljekovitost za kožu.

Koji se to prirodni antioksidansi koriste? To su oni koji se najčešće dobro tope u uljima i time selektivno štite upravo masne kiseline.

Prirodni vitamin E, kemijskog je naziva tokoferol i tokotrienol, što u prijevodu s grčkog i latinskog znači “onaj koji nosi djecu”. To govori kako je bitan u mnogim biokemijskim reakcijama u tijelu koje štiti od nepoželjnih oksidacija, uključujući i one u reproduktivnom sustavu. No, budite oprezni. Vitamin E nije jedna molekula. Više o tome pročitajte na ovom linku. Na tržištu postoje nekoliko vitamina E:

• DL-tokoferol, ili α-(rac)-tokoferol. Ovo je sintetski vitamin E, koji sadrži manje od polovinu stanicama iskoristivog vitamina E. On je samo fizički konzervans koji služi za zaštitu osjetljivih ulja u kremi, ali nije ljekovita tvar jer osjetljivi enzimski sustavi mogu prepoznati samo prirodni oblik, odnosno prirodni izomer vitamina E. Ne treba naglašavati da je sintetski vitamin E jeftiniji i da se upravo on najčešće nalazi u kupovnoj kozmetici,
• α-(+)-tokoferol je prirodni vitamin E koji se izolira mahom iz pšeničnih ili kukuruznih klica. Ovaj vitamin E, ne samo da štiti sadržaj ulja i krema od oksidacije, već ga naše stanice mogu iskoristiti za metaboličke procese zaštite od slobodnih radikala i iskoristiti ga kao vitamin E. Stoga je on, osim što je antioksidans, istovremeno i ljekovita tvar u kremi ili ulju.
• smjesa prirodnih tokoferola i eventualno tokotrienola. Ono osim α-(+)-tokoferola sadrže i β, γ i δ tokoferole te eventualno tokotrienole. Uglavnom su dostupni iz ulja suncokreta (dominira α-tokoferol) i soje (dominira γ tokoferol). Ovakav oblik je biološki najbliži onima koje unosimo hranom u organizam. Tokotrienoli su rjeđe komercijalno dostupni kod nas. Najčešće se dobivaju iz riže i palme (dominira α-tokotrienol) te annata (urukum, Bixa orellana) u koje dominira vrlo ljekoviti δ-tokotrienol.

Vitamin E dolaze ponekad u obliku tzv. estera, obliku acetata ili sukcinata (tokoferil-acetat ili tokoferil-sukcinat). Oni se dobivaju polusintetski, esterifikacijom vitamina E. Važno je samo da znate da je u α-(+) obliku. Smjese prirodnih tokoferola/tokotrienola se ne esterificiraju već se obično prodaju kao izvorne, neprerađene tvari. Upitajte prodavača koji točno od ova dva navedena vitamina E prodaje.

Tokoferoli se obično koriste u koncentracijama od 0,05-0,2% (ovo je maseni postotak, to znači da na 1kg ulja treba dodati 1-2 grama tokoferola prije spravljanja macerata). Smjese prirodnih tokoferola i tokoferil acetata su najčešće konzistencije gustog, viskoznog ulja i vrlo lako se otapaju u biljnom ulju miješanjem. Tokoferil acetat je na nižim sobnim temperaturama ponekad tvar slična vosku ili parafinu pa ga je potrebno blago ugrijati u vodenoj kupelji dok se ne otopi (za objašnjenje vodene kupelji vidi izrada krema). Tokoferil sukcinat je praškasta tvar i topi se u ulju uz obavezno zagrijavanje u vodenoj kupelji na temperaturi do 50 °C.

Često me znaju pitati da li se umjesto izoliranog prirodnog vitamina E mogu dodavati biljna ulja bogata vitaminom E, kao što su pšenične klice. Teoretski dan, ali tada biste morali dodati 20-25% takvog biljnog ulja. Čak je i financijski povoljnije dodavati izolirani vitamin E.

CO₂ ekstrakt ružmarina najmoderniji je i najprirodniji od svih konzervansa, naširoko korišten i prihvaćen među ljudima koji se bave prirodnom kozmetikom. O CO₂ ekstraktima je već bilo govora u uvodnim poglavljima. Ovaj ekstrakt snažnog mirisa svježih listova ružmarina bogat je polifenolima koji su jakog antioksidacijskog djelovanja, sami po sebi pokazuju protuupalne učinke, a potpuno su netoksični. Komercijalno obično dolazi kao koncentrirana otopina u biljnom ulju, poput suncokreta i jojobe. Komercijalno, dolazi u nekoliko oblika i koncentracija:

• uljna otopina s najmanje 14% diterpenskih fenola (ovakav je prisutan na našem tržištu)
• uljna otopina s najmanje 25% diterpenskih fenola
• prah s najmanje 25% diterpenskih fenola
• ekstrakt disperzibilan u vodi  s najmanje 14% diterpenskih fenola

Dobro ga je kombinirati s vitaminom E da bi se dobila doista djelotovrna prirodna zaštita ulja od oksidacije tijekom procesa maceracije. Ekstrakt s 14% diterpenskih fenola dodaje se u koncentraciji od 0,05-0,1%, ako se radi o maceratima s uljima s zasićenim masnim kiselinama (poput kokosa), te 0,2-0,4% ako se radi od uljima koja sadrže nezasićene masne kiseline. Ekstrakt se vrlo lako topi u biljnim uljima, osim onog disperziblnog u vodi koji se i ne koristi za macerate. Ekstrakt s 25% diterpenskih fenola se koristi u koncentraciji od 0,02-0,05%, ako se radi o maceratima s uljima s zasićenim masnim kiselinama, te 0,1-0,2% ako se radi od uljima koja sadrže nezasićene masne kiseline.

Nemojte brkati CO₂ ekstrakt s eteričnim uljem ili tinkturom ružmarina. Tinktura ružmarina ne topi se u biljnim uljima, a tijekom destilacije eteričnih ulja nastalo eterično ulje ne sadrži polifenole, već druge tvari (monoterpene) koje ne djeluju kao antioksidansi.

O CO₂ ekstraktu ružmarina pročitajte i u poglavlju o sastojcima kozmetičkih ulja.

CO₂ ekstrakt kadulje je prinova u obitelji prirodnih antioksidansa. Kao i ekstrakt ružmarina, sadrži diterpenske fenole koji su antioksidansi. Dostupan je u dvije koncentracije:

• s 25% diterpenskih fenola, dodaje ga se 0,1-0,3%
• s 35% diterpenskih fenola, dodaje ga se također 0,1-0,3%

Vitamin C (askorbinska kiselina) je najpoznatiji antioksidans u dodacima prehrani, no imajte na umu da on ne može prodrijeti kroz kožu i da se ne topi u biljnim uljima, već samo u vodi. Sam vitamin C je nestabilan u kozmetici, stoga se koristi u obliku estera. U vodi je topljiv askorbil-fosfat i askorbil glukozid koji se ne koriste za macerate. U ulju su topiviji drugačiji tipovi estera s masnim kiselinama. Oni su topiviji u uljima jer masna kiselina povećava lipofilnost (topivost u uljima). To je najčešće askorbil-monopalmitat i koji se teže topi u vodi, a lakše u uljima od čiste askorbinske kiseline. Kao što mu i ime govori, na osnovnu molekulu vitamina C “nalijepljena” je jedna molekula masne kiseline (palmitinska kiselina). On se rijetko može nabaviti u slobodnoj prodaji, a budite obazrivi u njegovoj primjeni jer stanjuje kožu. Dodaje se u masnu fazu u niskom postotku: na tri kilograma ulja može se otopiti oko 1g askorbil-monopalmitata (0,03%). Poput tokoferil sukcinata, topi se blagim zagrijavanjem, no trebat će mu vremena da se otopi. Nemojte se zbog toga frustrirati: nastala otopina bit će pomalo mutna. Dodajte u ulje biljni materijal i nakon nekoliko dana će se askorbil-monopalmitat otopiti. Osim ovog oblika, ponekad se može nabaviti ester vitamina C koji je još bolje topiv u uljima, tzv. askorbil-tetrapalmitat. U ovom slučaju na vitamin C “nalijepljene” su čak četiri molekule masne kiseline i stoga je daleko topljiviji od svog brata monopalmitata (pa to se čak i rimuje) i stvara bistre otopine. Koristi se u istoj koncentraciji.

O vitaminu C pročitajte i u poglavlju o zanimljivim aktivnim tvarima.

Na kraju, koji koristiti? Kod antioksidansa je korisno “upregnuti” antioksidativni učinak dva antioksidansa. Primjerice, CO₂ ekstrakt ružmarina će djelovati sinergijski s vitaminom E. Ovo nije pravilo nego sugestija. Ako razmišljate o samo jednom antioksidansu svakako sugeriram CO₂ ekstrakt ružmarina. Moja je omiljena kombinacija:

• 0,1-0,2% CO₂ ekstrakt ružmarina s 14% diterpenskih fenola
• 0,05-0,1% prirodnog vitamina E

Sredstvo za sušenje

Sredstvo za sušenje nije dio konačnog proizvoda, ali se može koristiti u proizvodni macerata koji se spravljaju od svježe biljke. Za njim ćemo posegnuti samo kod priprave macerata kantariona. Sredstvo za sušenje mora biti neškodljivo i inertno (ne smije reagirati s biljnim uljem ili tvarima iz biljaka). Konkretno, radi se o bezvodnom natrijevom sulfatu kojeg smo već susreli kod obrade nekih eteričnih ulja. Uklanjanje vode iz macerata bitno je za kasniju stabilnost macerata.