Obitelj Asphodelaceae odnosno Xanthorrhoeaceae je simpatična skupina četrdesetak rodova. Planetarno najpoznatiji rod je Aloe koji kod nas nije samonikao. Obitelj se sastoji od tri podobitelji. Prva je Asphodeloideae i dva člana, Apshodelus i Asphodeline rastu kod nas u primorskim krajevima. Druga je Xanthorrhoeoideae sa samo jednim rodom Xanthorrhoea kojeg čine australske vrste. Treća je Hemerocallidoideae u kojoj se nalazi naša posebna ljepotica. U ovoj podobitelji nalazi se niz endemskih australskih rodova poput Johnsonia i Stawelia, a njima najbliži srodnici rastu kod nas, a to je rod Hemerocallis, na hrvatskom jeziku – graničica.

Hemerocallis lilioasphodelus L., žuta graničica katkad se naziva žuti ljiljan. To je po mom mišljenju pogrešno jer se ovaj rod ne nalazi u obitelji ljiljana i samo površno sliče na njih. Ovaj se rod razlikuje od roda Asphodelus po listovima koje nosi stabljika. Naime, u rodu Asphodelus, listovi su isključivo prizemni (bazalni). Rod Asphodeline ima listove na stabljici, ali su cvjetovi tipično manji.

No, žuta graničica otima uzdahe. Svojom nježnom žutom bojom ističe se ljepotom u sjenovitim mjestima, listovi su uski i elegantni i jedna je od rijetkih biljaka koja doista može konkurirati estetici ljiljana. Ljepota žute graničice nije samo u raskošnim cvjetovima, već u mirisu. Na Žumberku sam joj davno našao stanište uz potok, pomalo skriveno na strmoj kosini u bukovoj šumi. Zahtijeva to malo preskakanja i penjanja, ali se trud isplati, potpuna sinestezija vizualnog užitka, zvuka potoka i zamamnog mirisa. Da sve to bude još neobičnije, biljka je jestiva cijela, listovi dok su mladi, te cvjetovi i pupoljci. No, za tu je namjenu radije uzgojite i nikad ne pustošite staništa.

Žuta graničica je primjer kako ne treba samo gledati vrhove brda već obići podnožja sa specifičnim mikroklimama. Na tom staništu, primjerice, gdje raste žuta graničica ne raste medvjeđi luk, a doslovce preko puta rastu polja medvjeđeg luka u šumi.