A je to

A je to. Tko se ne sjeća uspješnog, tada čehoslovačkog, lutkarskog projekta. Kreatorima nedvojbenog međunarodnog uspjeha nije put bio posut ružama. Likovi Pat i Mat, prema mišljenju tadašnje režimske cenzure bili su „subverzivni“ i imali su „manjak socijalističke svijesti“. Kada je jednom od likova promijenjena majica iz crvene u neutralnu boju te uz novu produkcijsku kuću, smiješna strana ljudske nespretnosti osvojila je srce milijuna i danas je simbol situacija kada nešto „zabrljamo“.

A je to živi u svakom našem danu i nasmije nas u našem neuspjehu. Cenzura je zaboravila kako je ljudska nespretnost dio ljudske prirode i neovisna je o sustavima. Znanost je prepuna „a je to“ trenutaka. Jedan „a je to“ većina vas ste popili barem jednom u životu.

1884. godine profesor Adolf Kussmaul iz Strasbourga, tada u Njemačkoj, ima je dva Pat i Mat mlada asistenta – liječnika, Cahn i Hepp. U bolnicu je došao čovjek s nizom tegoba, imao je povišenu tjelesnu temperaturu i crijevne parazite. Nisu znali što napraviti pa su odjurili pitati profesora Kussmaula što napraviti. Predložio je – dajte mu naftalin, da onaj naftalin koji je već tada bio simbol stare odjeće u ormaru i koji je uspješno ubijao moljce. Dva velikana povijesti znanosti već su se bavila tom molekulom. Michael Faraday kojeg pamtimo po istoimenom kavezu odredio mu je strukturnu formulu a Emil Erlenmayer, kojeg pamtimo po Erlenmeyerovoj tikvici, odredio mu je točnu molekularnu strukturu. Dobiven destilacijom katrana koristio se u XIX. stoljeću kao „intestinalni antiseptik“. „A je to“ Cahn i Hepp odjurili su u ljekarnu po naftalin.

Za otkriće trebao je treći član veselog A je to tima. Farmaceut je uzeo – krivu bočicu. Izdao im je acetanilid. Cahn i Hepp nisu bili toga svjesni i veselo su dali pacijentu lijek. Lijek je bio potpuno neefikasan protiv parazita ali su na veliko iznenađenje otkrili kako je pacijentu pala povišena tjelesna temperatura. To je bilo vrijeme prije otkrića Aspirina. Mladi liječnici bili su zbunjeni – još nije bilo objavljeno kako naftalen spušta povišenu tjelesnu temperaturu. Istražujući slučaj otišli su u ljekarnu gdje je i otkrivena zabuna. To je bilo doba medicine kada je lijek prvo završio u čovjeku a tek potom u životinjskim modelima. Liječnici su potvrdili kako acetanilid spušta povišenu tjelesnu temperaturu u pasa i zečeva. Bili su oduševljeni. 1886. godine svijetu su objavili rad „Das Antifebrin, ein neues Fiebermittel“, „Antifebrin, novi antipiretik“. Bio je djelotvoran kao i tadašnja zvijezda liječenja povišene temperature, fenazon.

Naši „a je to“ zaključili su kako novi lijek pacijenti odlično podnose. To što su pacijenti znali poplaviti nije ih u početku previše brinulo. Plavih pacijenata bilo je ipak sve više pa su liječnici shvatili kako nešto nije u redu. Acetanilid, kao i njemu srodni spoj anilin, izazivali su methemoglobinemiju – lijek bi sprječavao normalnu funkciju hemoglobina a to je transport kisika. Plavi pacijenti baš nisu bili sretno rješenje. Krenula je potraga za novom molekulom i 1913. godine Hinsberg je iz acetanilida sintetizirao fenacetin. Pacijenti nisu bili plavi i naizgled je sve bilo u redu. Fenacetin je postao zvijezda XX. stoljeća kao i Aspirin.

Znanstvenici su tražili čak i bolji lijek. Harmon Northrop Morse još je 1877. godine na sveučilištu Hopkins sintetizirao glavni lijek naše priče – paracetamol. To je prošlo savršeno neopaženo no te se molekule sjetio Jospeh von Mering i ispitao na pacijentima. „A je to“ u priču je opet umiješao svoje nespretne prste. Von Mering je shvatio kako ipak taj lijek izaziva „plave pacijente“ i naizgled bi priča ovdje završila. Paracetamol je potonuo na dno zaborava. Von Mering nije bio svjestan kako je paracetamol kojeg je dobio bio pun nečistoća i kako su one, a ne paracetamol izazivale methemoglobinemiju. Fenacetin je zajedno s Aspirinom ostao sjediti na tronu lijekova protiv vrućice.

Grupa američkih znanstvenika sa sveučilišta Yale tek je 1946. godine izvukla jedan povijesni podatak. Još su 1884. godine Hinsberg i Treupel objavili kako je paracetamol glavni metabolit fenacetina ali to je promaknulo čak i Njemačkim farmakolozima. Amerikanci Flinn i Brodie 1948. godine predložili su kako je paracetamol daleko sigurniji, a njihov materijal iz sinteze nije imao toksičnih nusprodukata sinteze. Rođen je paracetamol kao lijek. Ipak, on je ostao u apsolutnoj sjeni fenacetina i Aspirina.

Sve se promijenilo zahvaljujući švicarskim satovima. Nakon drugog svjetskog rata svjetska ekonomija doživjela je rast i srednja klasa je tražila kvalitetne satove. Industrija satova bila je manualna i u njoj su mahom radile žene. Slaganje malih dijelova satova pod mikroskopom bio je grozan „pipkavi“ posao i radnice su se žalile na glavobolju kao posljedicu svojeg rada. Hofmann-La Roche ponudio je rješenje – Saridon. Današnji Saridon nema sastav koji je imao pedesetih godina XX. stoljeća i sadržavao je fenacetin, uz kofein i malo, a gle čuda, barbiturata. Nastala je čarobna pilulica koja se doslovce prodavala i u kafićima, konobari i konobarice imali su ih na ponudi uz kavu. Saridon je bio novi „a je to“. Rođen je „mass market“. U to doba sustavno praćenje nuspojava lijekova, farmakovigilancija, gotovo nije bilo poznato kao termin. Lijek je osvojio glave i srca ne samo radnica u industriji satova. Nešto je pošlo po zlu.

Švicarski znastvenici Spühler i Zollinger zamijetili su nebičan porast opasnog intersticijskog nefritisa, vrlo opasne bolesti bubrega, u populaciji grada Basela. U početku su za to optužili antibiotike i barbiturate ali smjer je bio pogrešan. Četiri godine kasnije, Moeschlin je povezao zlouporabu tadašnjeg Saridona i „epidemiju“ ove teške bolesti. Svijet se tek tada fokusirao na epidemiologiju intersiticijskog nefritisa no čekat ćemo 1983. godinu do konačne zabrane fenacetina, skoro stoljeće nakon početka njegove primjene. Ubrzo su svim lijekovima promijenjen sastav, uključujući i Saridon a glavna zvijezda postao je paracetamol. Najveći problem nije bilo kratkotrajno uzimanje fenacetina, nego njegovo dugotrajno uzimanje bez kontrole, pojam koji u engleskom jeziku nazivamo „overuse“.

Kao i metformin, paracetamol je lijek koji se masovno koristi premda uopće nismo svjesni mehanizma kako djeluje. Većina lijekova poput Aspirina, ibuprofena, ketoprofena, diklofenaka, naproksena djeluje na enzime cox-1 i cox-2. Oni stvaraju tvari, prostaglandine, koji sudjeluju u procesu upale i rasta tjelesne temperature. Paracetamol nije takav. „A je to“ smo s njim ponovili još par puta. 2002. godine grupa znanstvenika slavodobitno je objavila kako postoji treći enzim, cox-3, i kako paracetamol djeluje na njega. Sve je palo u vodu kada su druge grupe dokazale kako taj enzim uopće ne postoji u ljudi. Od tada preplavljeni smo idejama: paracetamol djeluje preko raznih proteina, TRPA1, TRPV1, serotoninskih receptora, pa čak i dijelom preko cox enzima ali ne na način kao aspirin ili ibuprofen ali drugačijim mehanizmom. Ne brinite se. To zbunjuje i stručnjake. Dio medicinskih stručnjaka ne voli paracetamol i danas su mišljenja suprotstavljena oko njegovog korištenja. Paracetamol je postao i negativna kultura dekadencije – „paracetamol challenge“ od prije par godina u kojem se obijesna mladež online natječe u gutanju paracetamola s votkom imala je svoje žrtve.

Puno smo naučili iz „a je to“ povijesti paracetamola. Prvo, nikada ne treba zamijeniti bočice s lijekovima kao što su u Strasbourgu zamijenili bočice s naftalinom. Treba paziti na čistoću lijeka, toksični učinak primjesa iz sinteze svojedobno je bio kriv za odbacivanje paracetamola. Naučili smo se i još učimo praćenju nuspojava. Naučili smo se važnosti procjene povremene i kronične terapije svim lijekovima. Trebali bi se naučiti jednoj kulturi ponašanja s lijekovima koji se uzimaju bez recepta. Znam da sam pomalo usamljen u mišljenju, ali nikada nisam volio reklamiranje lijekova, ali i bilo kakvih preparata za zdravlje uključivši i vitamine, preko medija. Kada vam liječnik/ica ili farmaceut/farmaceutkinja postavi pitanje: „koliko dugo uzimate, pazite li na dozu, za što točno koristite“ nemojte psovati, pozivati se na demokraciju i ustavne slobode kupovanja, moćnog strica u politici, rečenicu „znate li vi tko sam ja“ ili činjenicu da ih u Brčko distriktu možete kupiti na kante. To se ne odnosi samo na sredstva protiv boli, nema smisla doći u ljekarnu i vikati da „koji „k“ ovaj Controloc (lijek protiv zakiseljavanja želuca) ništa ne radi, već sam ih četiri popio“, dok, vičući, srčete red bul natašte. Uzrok je uvijek bitniji od posljedice, a jednog dana pitanja koje vam se postavljaju mogla bi vam očajno nedostajati. Ne budite „a je to“ vlastitog zdravlja. Bolje da samo ponovo pogledate majstorstvo češke kinematografije. Da se tu naučiti puno.

Autor fotografije: Patmat film s.r.o. – Vlastní dílo, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=32639228

Podijeli znanje

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on pinterest
Share on email
Share on print

PRIČE IZ ŠUME STRIBOROVE

Stribor Marković
Pet stotina stranica literarne šetnje kroz biljke koje su inspirirale lijekove
Scroll to Top

Ova stranice koristi kolačiće kako bi pružila bolje korisničko iskustvo.