Nekoć davno naša je planeta bila fino uljuđena dama, bez kisika, u čistoj reduktivnoj, anaerobnoj atmosferi bez slobodnih kisikovih radikala. Običan čavao nije mogao zahrđati a vesela bića nisu znala što s tumori, doduše, vjerojatno nije ni bilo bića s više od jedne stanice.
I tada su došle one – cijanobakterije i milijunima godina kontinuirano trovale našu Zemlju kisikom. Ako pijete spirulinu, marketinški najpoznatiju cijanobakteriju, opsujte ju zbog toga. Neko vrijeme je taj kisik proždirala masa željeza i drugih atoma, a potom je nepovratno zatrovao atmosferu. Najveće ikada izumiranje na Zemlji je započelo (1), a kao posljedica nastao je i ovaj dvonožac, autor ovog teksta čiji metabolizam dekadentno izgara organske molekule u struji kisika poput ruskog dizelaša iz sedamdesetih. Sve životinje kao i autor teksta potpisale su pakt s kisikovim vragom.
Dubokih evolucijskih korijena iz pristojne dame – anaerobne Zemlje naše stanice su morale sačuvati taj nekadašnji raj kako znaju i umiju. Nastali su antioksidansi. Od tada naše stanice žive u freudovskoj unutrašnjoj suprotnosti – prooksidansi nam daju možda čak i duži život a svakako energiju, a antioksidansi nas štite da bi uopće živjeli. Onda je došao marketing i sve je, kak’ bi rekli stari Zagrepčani, otišlo vrit.
Na jednom skupu, stručnom i bodovanom predavanju za medicinske djelatnike, predavanje o antioksidansima je završilo zaključkom kako oni trebaju biti u smeđoj bočici. Od svih kontroverzi, konkretnih i ciljanih primjena – na kraju im se servira takav zaključak. Sve dok je toga, nema napretka.
Kisik i prooksidansi, slobodni radikali i oni koji to nisu
Život u kisikovoj atmosferi donio nam je niz pogodnosti, a to je prije svega obogaćenija biokemija života i relativno uspješan način stvaranja energije oksidacijom, spajanjem kisika s drugim molekulama. To ima svoju cijenu. Tijekom običnog procesa metabolizma nastaju tzv. reaktivne kisikove specije (eng. reactive oxygen species – ROS). Većina oksidativnog metabolizma odvija se u mitohondrijima, mali organelama koje su nastala davnim spajanjem nas i bakterija. Unutar respiratornog lanca odvija se konačna oksidacija i proizvodnje golemih količina energije.
Šećeri koje pojedete ili stvorite sami, višak mnogih aminokiselina i znatnog broja masnih kiselina iz masti ćemo sasvim uspješno sagoriti uz pomoć kisika. O detaljima toga ne bih puno gnjavio. Bitno je istaknuti – gotovo 1-2% kisika kojeg procesiramo pretvorimo u reaktivne kisikove specije (ROS) (2). To je strahovito puno. Njih dijelimo u dvije skupine – radikale i neradikale i mogu nastati reakcijom kisika tijekom metabolizma s drugim atomima, mahom ugljikom, željezom i dušikom (3).
| Radikali | Ne-radikali |
|---|---|
| superoksid O2- | peroksid H2O2 |
| hidroksil OH - | lipid peroksid LOOH |
| singlet kisik O - | hipoklorit HOCl |
| hidroperoksil HOO | feril ion Fe4+O |
| peroksil ROO - | perferil ion Fe5+O |
| alkoksil RO - | peroksinitrit ONOOH |
| dušikov oksid NO - |
Idemo srušiti mit broj jedan – nisu samo slobodni radikali opasni. Kemijska definicija slobodnog radikala uključuje slobodan elektron no isto tako mogu biti opasne i druge molekule koje nisu slobodni radikali. Stoga je naziv ROS koji ćemo koristiti precizniji u kemijskom smislu. Glavni problem organizma je kako uspješno svaki dan oksidirati radi dobivanja energije a ne oštetiti vitalne molekule poput DNA, RNA, proteina te raznih lipida (masnoća) u staničnim membranama. Zato su evolucijski i nastali antioksidansi.
Koja je posljedica ROS-ova odnosno prooksidansa? Oštećivanje DNA primjerice vodi u mutacije (4). Na to smo odavno evolucijski računali i stvorili smo ogromnu mašineriju popravka DNA (5), no ako ne uspijemo jedna od mnogih mutacija mogu voditi u potencijalni nastanak tumora (6, 7).
Spontanom oksidacijom kolesterola u LDL proteinima započinje opasna kaskada aktivacije upale u krvnim žilama (8, 9). Od tuda pomalo mit da je povišen kolesterol opasan. Istina je ta da povišen kolesterol može značiti povišen LDL kolesterol, a povišen LDL kolesterol može značiti povišen oksidirani kolesterol u LDL česticama. Zato su i pušači posebno ugroženiji od onih koji nisu (10). Pitate li prosječnog medicinskog djelatnika cijelo znanje iza povišene razine kolesterola se debelo ignorira premda su u proces nastanka krvožilnih bolesti debelo uključeni prooksidansi ROS-ovi (11, 12).
Smrt mita o antioksidansima i dobre strane oksidansa
Zvučalo je tako logično – ako smanjimo stupanj oštećenja molekula od strane ROS-ova imamo šansu život živjeti duže i bit ćemo ljepši, svježiji… Najpoznatiji proponent takve teorije je bio nobelovac Linus Pauling. Nemamo što zamjeriti. Ili ipak imamo? 2013. godine izašao je odličan članak, jedan od boljih u povijesti znanstvenog novinarstva, pod nazivom „The Myth of Antioxidants“. Autorica Melinda Wenner Moyer iznosi i dio intimne priče istraživača Arian Richardsona koji je proučavao koliko kraće žive miševi kojima se „isključe“ neki od antioksidativnih enzima. „Gledao sam te proklete krivulje životnog vijeka i nije bilo nikakve razlike“ (u odnosu na one zdrave koji su imali normalno aktivne te enzime).
Nakon Linus Paulinga jedna po jedna kula od karata zvana antioksidansi-suplementi je padala – u slavnoj studiji kod pušača beta-karoten je znatno povećavao rizik karcinoma (13), a znatan broj velikih studija nisu pokazale neku posebnu korist antioksidansa u zaštiti od različitih tipova bolesti uključujući tumore, metaboličke i krvožilne bolesti (14, 15, 16, 17, 18, 19, 20, 21, 22, 23). Nešto je bilo trulo u pojednostavljenoj ideji nasumične suplementacije antioksidansa kao garancije dugog zdravog života. Priču je trebalo iznova proučiti i napisati. Glavne zamjerke ovakvim studijama su sljedeće – odabir ispitanika; osim ideje pušača slabo su odabirane doista kritične studije, primjerice dijabetičari; činjenica da je trebalo pratiti one koji doista imaju nutritivni manjak, što je iznimno teško za veliku studiju.
Najprije smo morali shvatiti prednosti ROS-ova i prooksidansa. Idemo pogledati prvu korist. Bez slobodnih radikala nema obrane od opasnih mikroorganizama. Stanice poput neutrofila, vrlo važne za obranu od primjerice bakterijskih infekcija, u kontaktu s opasnom bakterijom prolaze nešto što nazivamo „oxidative burst“ iliti pravu eksploziju nastanka ROS-ova, oksidansa. Vodikov superoksid, peroksid, čak i ono što poznajemo po nazivom „varikina“ nastaje u njima (24). Razlog? Mikrodezinfekcija. Znatan broj opasnih bakterija vrlo je osjetljiv na oksidanse, daleko više od naših stanica. Kada budete sljedeći put šmrcali i kašljali od prehlade zamislite milijune malih dezinfekcijskih radnika, a sve zahvaljujući vlastitom oksidativnom „domestosu“ (P.S. nemojte ga piti, opasan je, neutrofili to znaju izvesti na mikrolokalnoj razini, a vi ne znate).
Priča oko ROS-ova i imunološkog sustava jasna je kao dan. Puno teže pitanje kod antioksidansa-prooksidansa bilo je pitanje sporta i fizičke aktivnosti. To je zdravo, zar ne? Šipak je zdravo. Postotak slobodnih radikala i drugih ROS-ova ovisi o stupnju izgaranja i stvaranja energije u mitohondrijima. Pa ako planinarite cijeli dan kako i sam volim, broj ROS-ova raste proporcionalno aktivnosti mitohondrija. Organizam je ugroženiji – pogotovo ako imamo uvijek istu razinu antioksidansa dostupno. Naizgled bi tajna dugog života bilo dugotrajno gledanje turskih sapunica. Nešto ipak nije u redu s tom teorijom jer je broj studija koje povezuju zdravlje krvožilnog sustava i redovitu tjelesnu aktivnost prevelik da bi stao u suvislo citiranje (25, 26).
Drugi problem je umjerenost u jelu. Kalorijska restrikcija, što znači skromnije jedenje pozitivno utječe na zdravlje krvožilnog sustava (27, 28). Svjesni smo kako kalorijska restrikcija djeluje na povećanje ROS-ova u mitohondriju, pa kako je moguće da je onda to pozitivna životna navika koja produžuje život? Prije nego zalegnemo sa ogromnim sendvičem pred turske sapunice, naučili smo jedan paradoks. Povećanje ROS-ova u mitohondriju, a fizička aktivnost/sport i umjereno jedenje/kalorijska restrikcija su najpoznatiji realni primjeri, dovodi do aktivacije zaštite što je opisano u odličnom preglednom radu kojeg sugeriram pročitati (29). Zanimljivo, suplementacija vitaminom C umanjuje pozitivne efekt ako se uzimaju kod tjelovježbe (30), premda to NE znači da normalne razine antioksidansa u hrani nisu dobre i da neke tipične intervencije poput koenzima 10 u sportaša nisu smislene. Drugim riječima, povećanje oksidansa dovodi do aktivacije zaštitnih mehanizama koje u daleko većoj mjeri štite organizam od ROS-ova. Time smo pomirili paradoks – zaštita antioksidansima je potrebna ali i zdrava mjera prooksidansa, pogotovo nastalih u vlastitom mitohondrijskom metabolizmu, je neophodna da se održava zdravi tonus zaštite od oksidansa. Pa koje su to zaštitne mjere?
Endogena zaštita organizma
Kad kažemo antioksidans obično zamišljamo šarenu kapsulicu iz ljekarne. Prvo treba znati da mi imamo svoju vlastiti unutrašnju ljekarnu i dapače, ona je monumentalno velika u odnosu na suplemente koje pijemo. Prva razina su tzv. enzimi direktne zaštite. To su enzimi koji direktno mogu inaktivirati (uništiti) neke ROS-ove. Tako katalaza razgrađuje vodikov peroksid a superoksid dismutaza razgrađuje superoksid, a i peroksid i superoksid nastaju u oksidacijskim reakcijama u nama. Na taj način, prije no naprave štetu na nekoj važnoj molekuli kao DNA ili polinezasićenoj masnoj kiselini, budu uništene. Međutim, katalaza kao enzim nije dostupna svugdje te u mitohondrijima mora biti prisutna dodatna obrana. To je glutation i glutation peroksidaza sustav (31). Glutation peroksidaza može inaktivirati vrlo opasne ROS molekule koristeći glutation. Glutation je važna organska molekula koju sami stvaramo iz tri aminokiseline – glicina, glutamina i cisteina. Pod uvjetom da ih unosimo dovoljno prehranom, što uključuje i dovoljno cisteina koji je najkritičnija aminokiselina, organizam stvara dovoljno glutationa. Mehanizam djelovanja glutationa je jednostavan:
- glutation ima slobodnu -SH skupinu
- spajanjem dva glutationa nastaje -S-S- veza odnosno dvije molekule glutationa vežu se zajedno a taj proces uništava (reducira) zločeste ROS-ove, pogotovo perokside i perokside masnih kiselina
- dva glutationa nastala takvom reakcijom uz pomoć enzima glutation reduktaze začas se mogu ponovo reducirati u -S-H glutation i on ponovo bude dostupan stanicama
U tom procesu dakle nastaju dva spojena glutationa i oni bi bili suvišak u organizmu. No mi imamo sposobnost regenerirati glutation redukcijom. Uz pomoć čega se reducira glutation? Uz pomoć NADH. NADH je snažan reducens a naše tijelo ga ima gotovo u neograničenim količinama jer nastaje metabolizmom odnosno razgradnjom šećera. Ovo je prvi „ples“ antioksidansa koji smo upoznali – glutation će reducirato opasni ROS, a oksidirani glutation će reducirati naizgled neiscrpni NADH.
Glutation osim „uništavanja“ peroksida ima još jednu važnu funkciju. Naime, naš organizam mogu napasti puno raznolikije molekule od običnih peroksida. Zbog toga smo evolucijski razvili poseban enzim koji nazivamo glutation S-transferaza (32). On veže glutation direktno na stranu molekulu, što može uključivati i radikale koji nastaju metabolizmom stranih tvari poput lijekova. U ovom slučaju, to će biti signal organima za izlučivanje da uklone ovakav kompleks iz organizma; detalja oko ovog puta ima dosta no ostanimo u fokusu antioksidansa.
Naš organizam posjeduje jedan pomalo neočekivani antioksidans – mokraćnu kiselinu (urate). Urati nastaju razgradnjom tzv. purinskih baza koje grade DNA i RNA. Svi medicinski obrazovani ljudi uglavnom ih znaju po lošem, kao uzrok gihta, bolesti u kojoj se postoji višak urata u krvi. Urati potom stvaraju kristale u zglobovima i dolazi do nastanka snažne i bolne upale.
No, urati su sve samo ne loši. Znatan broj životinja ima enzim koji razgrađuje urate do alantoina, spoja koji se lako izlučuje iz organizma. No dio primata, što uključuje i ljude, prije 15 milijuna godina izgubio je enzim urikazu koji razgrađuje urate. Posljedica nije samo loša. Ljudi imaju šest i više puta veću razinu urata od drugih sisavaca i postoji više hipoteza zašto je to evolucijski nastalo. Voće je vjerojatno glavni „krivac“ ako govorimo u tim terminima. Naime, isto tako su naši preci izgubili sposobnost stvaranja vitamina C, što inače vaš pas i mačka rade s lakoćom iz glukoze (psu i mački vitamin C nije vitamin). Jedna je hipoteza kako smo htjeli veću razinu urata kako bismo bolje stvarali masne rezerve iz fruktoze u voću, a druga je hipoteza kako smo preživjeli gubitak vitamina C opet zahvaljujući voću ali i zahvaljujući uratima koji nam djeluju kao antioksidans (33). Zbog toga našem organizmu trebaju relativno male razine vitamina C.
Urati reagiraju s raznim ROS-ovima prilikom čega nastaje – alantoin. Dapače, razina alantoina se može potencijalno mjeriti u urinu kao način objektivnog ispitivanja oksidativnog stresa. Ostali bi zbunjeni zbog čega onda ne vrijedi pravilo da što imamo više urata je bolje po nas? Iz dva razloga. Zbog svoje slabe topivosti, kada prijeđe određenu razinu, može se taložiti i izazvati upalu prilikom čega nastaje giht. Stoga organizam mora regulirati da ne prijeđe određenu razinu. Drugi je razlog je činjenica što su urati dobro antioksidansi ekstracelularno (van stanica) ali intracelularno (u stanicama) može biti prooksidans. To je slavna dualnost urata, no svakako nas podučava da prestanem gledati urate kao nusprodukt i smetnju organizmu i da uvidimo daleko važniju funkciju zaštite (34).
Upoznali smo glavne predstavnike zaštite, no kako to organizam doista zna kada za njima treba posegnuti? Kako to organizam „skuži“ da je pod pojačanim napadom slobodnih radikala? Nekoć smo mislili kako je to spontani, kemijski proces, malo napada malo zaštite, pa koliko dodaš s jedne ili druge strane onda dobiješ ravnotežu ili neravnotežu. No organizam je glavni akter koji jasno osjeća lokalnu razinu ROS-ova odnosno prooksidansa, te sukladno tome i regulira obranu protiv njih. Upoznajmo kako.
Nrf-2/Keap-1 sustav – stražar antioksidativne obrane
Nrf-2/Keap-1 sustav je evolucijski elegantno osmišljen kako bi regulirao razinu antioksidativne obrane u organizmu (35). To su dva proteina koji su međusobno povezani u kompleks, zajedno s proteinom nazvanim Cul 3. Naučimo najprije što je to Nrf-2. Nrf-2 je transkripcijski faktor.
Transkripcijski faktor je protein koji poput ključa otključava pojedine gene. Svaki naš gen sadrži promotor, shvatimo ga kao ključanicu, s pojedinim elementima DNA. Oblik ključanice definira slijed baza u DNA – A, T, G, C. Primjerice, Nrf-2 sjeda na ovakvu sekvencu: T(A/C)Ann(G/A)GA(C/T)nnnGCA.
Kada jednom sjedne, naredi mašineriji da stvori mRNA a posljedično će iz mRNA nastati protein. Transkripcijski faktori su nam zato fini regulatori koji putem podražaja ili potreba organizma pomažu da se nekog potrebnog proteina stvori puno više. Više gena sličnog fiziološkog učinka često znaju biti regulirani jednim transkripcijskim faktorom. Nrf-2 je transkripcijski faktor, ključ koji je specijaliziran za detoksikacijske i antioksidativne proteine (36). Navedimo neke glavne:
- glutamat-cistein ligaza. To je enzim koji je ključni i regulirajući enzim u nastanku glutationa. Logično, što je više tog enzima to je više i glutationa, glavne protektivne molekule u tijelu.
- tioredoksin reduktaza i sulfiredoksin reduktaza, dva enzima koja su vrlo bitna u uništavanju ROS-ova poput peroksinitrita i peroksida.
- glutation S-transferaza, enzim čiju smo važnost već upoznali.
- NADH kinon oksidoreduktaza je enzim koji gasi opasne spojeve, kinone a koji mogu svakodnevno nastati iz molekula iz hrane i okoliša.
Shvatili smo kako Nrf-2 otključava bitne zaštitne gene koji nas štite od ROS-ova. No nismo shvatili kako to on zna da treba otključati gene? Tu dolazi na scenu njegov brat iz kompleksa – Keap-1. Keap-1 drži u normalnim okolnostima Nrf-2 zarobljenim u citoplazmi. Zbog toga, Nrf-2 ne može ući u jezgru i ne može raditi svoj posao otključavanja gena. No, Keap-1 ima u svojoj strukturi puno slobodnih -SH skupina, baš kao i glutation. -SH skupina sklona je oksidaciji. Ukoliko u stanici naraste puno ROS-ova, oni će neselektivno napasti razne molekule, što uključuje i osjetljive -SH skupine Keap-1 proteina. Onog trena kad se -SH skupine oksidiraju, Keap-1 mijenja oblik i pušta iz zarobljeništva Nrf-2 koji brže bolje odmah odjuri u jezgru i naredi hitno stvaranje zaštitnih proteina koji će se boriti s prooksidansima. Što je veći napad prooksidansa, to je više Nrf-2 slobodno i razina obrane, logično, bit će veća. Onog trena kada napad prestane, Keap-1 više ne bude oksidiran, zarobit će Nrf-2 i razina antioksidativnih enzima se spušta na bazalnu razinu (37). Pogledajmo vrlo pojednostavljenu shemu.
Ovo je vrlo mudra evolucijska adaptacija – na taj način stanica ili tkivo ili organ mogu sami fino podešavati svoju obranu jer je logično da nije ista situacija u prstu, mozgu, jetri i plućima i svaki dio tijela treba svoju razinu obrane. Nrf-2/Keap-1 aktivacija jake magnitude nije uvijek poželjna niti savršena i uključena je u neželjene efekte kao što je otpornost tumora na neke lijekove i proces ateroskleroze, no tada govorimo i o drugim uzrocima koji i aktiviraju Nrf-2. U normalnim okolnostima njegova aktivacija je povoljan proces.
Sve bi to bilo zanimljivo samo nama koji volimo ovakve molekularne pikanterije kad ne bi bilo prirodnih tvari koje djeluju na Nrf-2. Dapače ima ih cijela gomila (38), neki od njih možda i nisu toliko relevantni jer podatke imamo samo iz in vitro modela, no za neke znamo da su itekako relevantni. Navedimo jedan – brokulu. Mnoge članice jestivih biljaka obitelji Brassicaceae, toliko „omiljenih“ djeci, sadrže spoj sulforafan.
Sulforafan je nestabilan spoj koji pod utjecajem enzima iz biljke ili crijevne flore se pretvara u različite razgradne produkte, izotiocijanate. Oni zadovoljavaju sve kriterije da smatramo kako doista djeluju u čovjeku – na Nrf-2 djeluju u nanomolarnom području, što znači da realno i s lakoćom možemo dosegnuti te razine nakon obroka ili pripravka ljekovite biljke, bioraspoloživi su tj. doista djeluju, a u in vivo ispitivanjima s Nrf-2 „knock-out“ miševima (miševima bez tog proteina) ne ostvaruju djelovanje – što znači da doista djeluju preko Nrf-2. Stoga ćemo u svakako naglasiti i važnost glukozinolata u prehrani i, eventualno, suplementaciji (39).
Biokemijski markeri oksidativnog stresa
„Nedostaje antioksidansa“, rečenica je koju ste čuli upućenu vama ili ste možda uputili sami sebi. Kod određivanje vitamina i minerala u ljekarnama ne-biokemijskim metodama možda ste čuli istu rečenicu, no postoji li doista ikakva objektivna mjera kada bismo podignuli alarm i rekli – vrijeme je za ciljane antioksidanse. Postoje. Pogađate, ni približno se kod nas ne rade rutinski i nude ih samo neki specijalizirani laboratoriji. Gdje bi bio HZZO kad bi preventivno razmišljao o zdravlju populacije van rutinske krvne slike i biokemije, to je za neki utopijski svijet. Šteta. Pogledajmo koji su to markeri.
F2-izoprostani su prvi marker koji nastaju ne-enzimskom oksidacijom nezasićenih masnih kiselina (40). Mogu se mjeriti u krvi, ali je daleko bolje mjeriti ih u jutarnjem urinu ili ukupnom dnevnom urinu jer onda dobivamo mjeru prosjeka metablizma cijelog dana. F2-izoprostani su marker koji se može dobro koristiti kod pacijenata s rizikom krvožilnih i metaboličkih bolesti te bolesti živčanog sustava (41, 42, 43), premda njihovo određivanje ne ulazi u klasične smjernice, to je još uvijek trenutno nadogradnja.
Malon-dialdehid (MDA) također nastaje oksidacijom polinezasićenih masnih kiselina i određuje se u serumu različitim metodama od kojih su neke i pre malo specifične (44). Zanimljivo da suplementacije antioksidansima nisu uvijek jednako efikasne u smanjenju F2-izoprostana što govori o robusnosti ovog markera i mogućnosti da individualno odredimo dozu ili vrste antioksidansa koje osobi trebaju te ispravnom praćenju pacijenata. Referentne vrijednosti nisu apsolutno zacementirane, prema Mayo klinici i nekim europskim laboratorijima bude ih manje od 1 ng/mg kreatinina u urinu. Potrebno je uvijek provjeriti s laboratorijem. Kreatinin je korektivni marker biokemijske vrijednosti u urinu i neću detaljnije sada to objašnjavati.
8-hidroksi-2′-deoksigvanozin (8-OhdG) nastaje oksidativnim napadom ROS-ova na DNA (45). Što je više napada na DNA, to je veća mogućnost mutacija i nastanka tumora. Od tuda i filozofija određivanja ovog spoja u prevenciji. Određuje se u urinu i kao i F2-izoprostani a referentne vrijednosti mogu varirati, od oko 7 ng/mg kreatinina i niže, no najbolje je vidjeti s laboratorijom koji radi analize. 8-OhdG je koristan marker za ljude profesionalno izložene povećanom zagađenju na radnom mjestu ili jednostavno za one koji žive u jako zagađenim sredinama (46), a koristi se i kao dodatni marker kod krvožilnih bolesti (47).
Oksidirani LDL smo već spomenuli kao jedan od čimbenika razvitka krvožilnih bolesti i ateroskleroze. Oksidirani LDL doista je veći u takvih pacijenata no Ox-LDL nije još uvijek standardni marker (48, 49). Ostaje dvojbeno, naime, koja je korist smanjenja ox-LDL. U kliničkoj studiji vitamin E smanjuje ox-LDL ali dugoročno praćenjem nije došlo do kliničkih znakova poboljšanja ili usporavanja procesa (50).
Alantoin smo već spominjali kod mokraćne kiseline – spontanom oksidacijom mokraćne kiseline nastaje alantoin, a što je više prooksidansa to nastaje više alantoina. Alantoin je jednostavan marker ali se danas rijetko određuje (51).
U ovom dijelu smo naučili kako život u kisikovoj atmosferi nosi svoje nezgode i to je cijena našeg oksidacijskog metabolizma. Naučili smo kako prooksidansi, pogotovo nastali u nama samima, donose i određene prednosti, pogotovo ako su vezani uz fizičku aktivnost i umjerenost u jelu. Sami prooksidansi imaju i važnu ulogu u imunološkoj obrani.
U našem organizmu postoje senzori koji osjećaju stupanj opterećenja prooksidansima, poput Nrf-2, a zanimljiv je jer neke uobičajene prehrambene i ljekovite biljke potiču ovaj put zaštite. Na kraju, potreba za antioksidansima može se objektivizirati biokemijskim pretragama, što je kod nas još uvijek velika rijetkost. Šteta, doći će vrijeme i za to. U sljedećim nastavcima počet ćemo učiti egzogene antioksidanse, od nekih vitamina to iznenađujućih molekula i lijekova koje ne percipiramo kao antioksidanse.
