Antioksidansi- vitamin C

limun antioksidans

Razvojem kemije i fiziologije shvatili smo da u ljudsko zdravlje treba intervenirati. Rođen je nepotrebni rat raznolike prehrane i suplementacije, nametanje krivnje kako ničega u hrani nema dovoljno i kako spas ljudske vrste leži u što šarenijoj kutijici. Jesmo li postali mudriji, to samo vrijeme može pokazati. Barem smo shvatili kako postoji vrijeme i sredstvo kada se antioksidansi trebaju koristiti kao intervencija a neke molekule stekle su status lijeka. Druge su bile razvikane, odraz naše vječite potrebe da se uhvatimo nečeg što znamo a debelo ignoriramo ono što ne znamo, da garanciju zdravlja strpamo u jednu jedinu tvar. Priroda nam je opalila suptilni šamar sa znanjem koje smo sami akumulirali. To je dobro. Ako vas katkad ljuti zašto ljudska vrsta stalno nešto preispituje i sumnja, prihvatite to kao dobri dio sebe. Zbog razočaranja u samo jedno pojednostavljeno rješenje uvijek smo samo bili na dobitku.

Egzogeni antioksidansi

Upoznali smo važnije vlastite antioksidanse, upoznali smo kako naš organizam osjeća kada treba povećati obranu organizma. Osim ovih unutrašnjih snaga organizmu treba i pomoć izvana. Možemo ih podijeliti na puno načina, prema kemizmu i djelovanju. Probajmo ih podijeliti na sljedeći način:

  • antioksidativni vitamini koje sami ne možemo sintetizirati – vitamin C, vitamini E kompleksa (tokoferoli i tokotrienoli), vitamin A (koji ima daleko važnije funkcije od antioksidativnog djelovanja). Oni su kofaktori koji se vežu za proteine ili s njima reagiraju i imaju jasno određenu fiziološku funkciju.
  • antioksidativne tvari koje sami stvaramo ali ih u nekim situacijama koristimo kao intervenciju. Poznati primjer je alfa-lipoična kiselina.
  • tvari koje nemaju vitaminsku funkciju ali su se pokazale korisnima. To su najčešće polifenoli, kao što su poznati polifenoli iz zelenog čaja, ili fenolske kiseline, kao što su fenolske kiseline iz artičoke. Ovdje pripadaju i neki sumporni spojevi kao što su već spomenuti glukozinolati.
  • minerali. Marketing jako voli selen i cink no razmišljanje kako ti metali plutaju i gase štetne prooksidanse je potpuno suludo. Selen ostvaruje svoj utjecaj, primjerice, kao kofaktor glutation peroksidaze.
  • sintetske molekule – antioksidansi koje koristimo i kao lijek ili suplement. Najpoznatiji primjer je N-acetil-cistein (NAC).

N-acetil cistein (NAC)

Možda vam se čini bizarnim zašto sam odabrao jedan lijek, sintetsku molekulu, prije razvikanog vitamina C. Ima puno razloga. Na više predavanja znao sam susresti posprdni ton oko antioksidativnog djelovanja, čak ih i neki profesori s medicinskog fakulteta spominju kroz pejorativni izraz ortomolekularne medicine, premda je to sasvim zasebna disciplina. Stoga mali podsjetnik – NAC se nalazi na WHO listi esencijalnih lijekova koje svaka država treba imati, iznimno je često korišten lijek i njegov mehanizam farmakološkog djelovanja je gotovo isključivo antioksidativni učinak (1).

NAC

NAC je dugo vremena bio najpoznatiji kao lijek mukolitik koji se koristi kod produktivnog kašlja kako bi razrijedio sluz i olakšao iskašljavanje.



NAC ima barem dva mehanizma djelovanja. Jedan je direktni antioksidativni učinak koji sam NAC posjeduje, a drugi se skriva u njegovoj strukturi. N-acetil-cistein, kao što mu ime govori, spoj je octene kiseline i aminokiseline cisteina. U organizmu, iz NAC-a može nastati cistein, kritična aminokiselina u sintezi glutationa. Stoga sam NAC djeluje na povećanje razine glutationa (2). Zbog toga se NAC koristi kod trovanja lijekom paracetamolom u čijem metabolizmu nastaje opasni prooksidans (3). Regenerirajući glutation pomaže uklanjanju tog toksičnog metabolita paracetamola.

Njegova reducirajuća uloga proširila mu je spektar djelovanja – kod raznih infekcija bakterije gotovo redovno grade biofilmove, “gradove” od sluzi. NAC kao i u slučaju sluzi u dišnom sustavu, svojim antioksidativnim, reducirajućim djelovanjem, razgrađuje biofilmove (4) te zbog toga bi bio odlična adjuvantna terapija uz antibiotike, pogotovo kod dišnih infekcija (5) i Helicobacter pylori infekcija želuca (6), a budućnost mu nosi vjerojatno i uporabu kod infekcija mokraćnog mjehura te kod problema infekcija urinarnih katetera (7).

Uobičajene doze jako variraju, od 200mg do gramskih količina. Kao dodatak prehrani NAC je već dugo popularan sam i u kombinaciji s drugim antioksidansima, najčešće u dozi od 600mg, no nesigurni smo oko stvarne koristi njegove dugotrajne primjene. Znamo barem da nije štetan. Osobno, NAC doživljavam kao brzu intervenciju koja ima više kliničko značenje, premda kao dugotrajni suplement-antioksidans može imati smisla, primjerice, u kroničnoj plućnoj opstruktivnoj bolesti (KOPB) (8). Postoje indicije kako može biti koristan suplement kod bolesti poput depresije, bipolarnog poremećaja i post-traumatskog stres sindroma (9). Ovo je sklisko područje i govorimo o suplementaciji uz lijekove i eventualno druge metode. Veliki limit su doze korištene u studijama koje mahome prelaze gramske (2 i više grama) i takva suplementacija nije za samoliječenje.

NAC se koristi i u prevenciji oštećenja bubrega s (radio)kontrastnim sredstvima, premda su samo rezultati konfliktni (10, 11). Ipak, niska cijena NAC-a i njegova relativna sigurnost ga čine racionalnim potencijalnim odabirom.

Zaključak: intervencijski antioksidans s ciljem i više ga doživljavamo kao lijek. Nije štetan, katkad se nalazi i u gotovim kombinacijama s drugim antioksidansima na tržištu.

Alfa lipoična kiselina

Da, još jednu molekulu ćemo proći prije nego dođemo do vitamina C. Alfa lipoičnu kiselinu sami stvaramo iz oktanske kiseline, masne kiseline od osam ugljikovih atoma, u seriji reakciji koja uključuje i S-adenozil-metionin. Alfa lipoična kiselina se stvara jer je potrebna kao kofaktor nekoliko ključnih enzima, poput piruvat dehidrogenaze i alfa-ketoglutarat dehidrogenaze koji sudjeluju u razgradnji šećera i dobivanja energije (12). Većina alfa lipoične kiseline je vezana za proteine no njihovom razgradnjom ili djelovanjem specifičnih enzima dolazi u slobodnoj formi (13).

Fiziološka funkcija alfa lipočne kiseline prikazana je na sljedećoj slici: ona služi u procesu razgradnje šećera glukoze preko piruvične kiseline sve do ugljičnog dioksida i octene kiseline. tom procesu nastaje NADH, tvar koja nam između ostalog služi kao reducens za regeneraciju vlastitog antioksidansa glutationa.

Kao suplement popularna je desetljećima, a službena medicina kod nas se samo prije 10-15 godina ismijavala s njom. Danas je ona službeni lijek koji se u dozi od 600mg dnevno koristi u prevenciji dijabetičke neuropatije (14, 15) i o njoj drže predavanja i oni koji su ju ismijavali. Oprostit ćemo; bitno da medicina napreduje u vizijama i intervencijama.



Razumijemo njenu jasnu indikaciju, no kako alfa lipoična kiselina djeluje? Dio alfa lipoične kiseline može se pretvoriti u dihidro-alfa-lipoičnu kiselinu (DHLA). Ona je sama, zbog slobodnih -SH skupina koje smo već susreli kod glutationa, tvar koja reducira prooksidanse (16). Tako smo neko vrijeme objašnjavali mehanizam djelovanja alfa lipoične kiseline sve dok nismo uvidjeli kako je razina DHLA niska, kako je ta molekula reaktivna i kako je vjerojatno vezana za proteine. Potom smo uvidjeli kako, slično glukozinolatima, alfa lipoična kiselina može aktivirati Nrf-2 i povećati obim vlastite obrane (17, 18). U gotovo filmskom obratu molekula antioksidans postala je iz antioksidansa tvar koja potiče vlastite antioksidanse, vrlo slično N-acetil-cisteinu i glukozinolatima. Bitno je opaziti – jedno je fiziološka funkcija alfa lipoične kiseline kao kofaktora enzima, drugo je nivo farmakološke intervencije dozama koje ne možemo postignuti prehranom. Sličnu priču imat ćemo i kod vitamina C.

Alfa lipoična kiselina je prije svega antioksidans dijabetičara, u studijama ona sama može smanjiti HbA1C, marker dobre kontrole dijabetesa premda zaista ne možemo govoriti o spektakularnom efektu na razinu glukoze u odnosu na lijekove (19, 20). No, primjenom u prevenciji napravili smo ogroman iskorak i prvi put susrećemo da medicina daje jedan antioksidans, odnosno induktor vlastitih antioksidansa, u prevenciju komplikacija dijabetesa. Pohvalno. Katkad ju naravno znaju uzimati i zdravi ljudi, neko vrijeme je bila reklamirana kao izvor dugovječnosti kao i resveratrol, budimo uvijek skeptični prema tome.

Neko je vrijeme bila popularna kao i kao kelator teških metala (21). Doista, alfa lipoična kiselina to može raditi no ostaje puno pitanja oko namjere i stvarne potrebe i vjerojatno je samo protektor-antioksidans koji korigira oksidativna oštećenja izazvana teškim metalima, s određenim dvojbama oko same koristi (22).

alfa-lipoična-kiselina

Kod alfa lipoične kiseline stvar komplicira njena kemija. Ona postoji u dva oblika u 3D prostoru, kao S-alfa lipoična (S-ALA) i kao R-alfa lipoična kiselna (R-ALA). U našem organizmu nastaje isključivo R-ALA i jedino je ona biološki aktivna (12). Znatan dio alfa lipoične kiseline na tržištu je sintetska što znači da u reakciji nastaje i S-ALA i R-ALA. Ovu smjesu zovemo racemična smjesa ili racemična ALA. Većina pripravaka na tržištu, rekao bih na žalost i lijekova, je ova racemična smjesa. To znači da od 600mg, gotovo 300mg je alfa lipoična kiselina koja nam nije iskoristiva. Premda je opisano da S-ALA može pomoći raspoloživosti R-ALA, S-ALA i smeta biološko djelovanje R-ALA. (23, 24, 25). Tek će buduća ispitivanja potvrditi jasne prednosti R-ALA. Srećom, postoje i pripravci čiste R-ALA, obično u obliku natrijeve soli. To su i najbolji tipovi pripravaka i lijekova. Pogađate da ih je malo na tržištu kod nas.

Zaključak: Premda vam neće škoditi, ostaje pitanje da li biste sami posegnuli za alfa lipoičnom kiselinom kao antioksidansom bez veće medicinske potrebe. Obavezni je antioksidans dijabetičara te pametan odabir kod metaboličkog sindroma, pogotovo kod ljudi na režimu smanjenja tjelesne mase. Makularna degeneracija, suho oko i sindrom gorućih usta također su mjesto intervencije, ali kako se radi o bolestima upitajte za savjet. Kao i NAC, alfa lipoična kiselina manje je namijenjena samoliječenju. U uobičajenim dozama od 600mg neće negativno utjecati na korisne minerale kao kelator (cink, selen).

Glutation

Ovo će biti najkraće opisani antioksidans. Glutation, već smo rekli, stvaramo sami i naš je glavni antioksidans. Još se davno postavilo pitanje zašto onda ne bi uzimali dodatno reducirani glutation? Glavni problem je bioraspoloživost.






Još 1992. godine utvrdili smo kako čak 3 grama reduciranog glutationa ne dovodi do povišenja glutationa u krvi (26). Razlog – gama-glutamil transferaza, enzim prisutan u jetri, ga vjerojatno razgrađuje. Postoje studije kako oralni glutation ipak može smanjiti nuspojave nekih lijekova protiv tumora (oksaliplatin, cisplatin…) (27, 28, 29) ali o takvoj primijenjenoj temi posebno ćemo se fokusirati i ne znamo da li bi N-acetil cistein kao prekursor glutationa imao isto djelovanje i koliko vrijedi takva strategija. Na koncu, oralna suplementacija od 1 grama glutationa, koja i prelazi marketinške sugestije, nije pokazala učinak na markere oksidativnog stresa u ljudi (30). Bez obzira na to, glutation se i dalje prodaje kao suplement, kod nas je manje prisutan. Jedino rješenje je sublingvalni glutation koji je pokazao bolju bioraspoloživost (31), ali ostaje pitanje da li to ima ikakav realni efekt u ljudima. Ako ga iz nekog razloga preferirate, barem znamo da je siguran.

Vitamin C (askorbinska kiselina)

Eto nam konačno kralja među antioksidansima o kojem su napisane cijele knjige. 1753. godine škotski liječnik James Lind objavio je legendarni rad Treatise on the Scurvy u kojem je opisao, za ono doba, nevjerojatno domišljato randomizirano kliničko istraživanje na mornarima. Grupama mornara oboljelim od skorbuta, bolesti manjka vitamina C zbog prehrane konzerviranom hranom, davao je:

  1. sok ječma,
  2. cider (alkoholno piće jabuka),
  3. sumpornu kiselinu,
  4. ocat
  5. dvije naranče i limun,
  6. morsku vodu.

Puni i brzi oporavak imala je grupa koja je dobila u prehrani naranče i limun. Lind nije postavio hipotezu vitamina već je sumnjao u neki problem „kiselina“, otuda i kiseline u ispitivanju. Čista empirija je tek puno kasnije detaljno objašnjena.

Vitamin C često doživljavamo samo kao antioksidans koji trči po organizmu i hvata prooksidanse. On ima daleko strukturiraniju biokemijsku funkciju. Kao pravi vitamin kofaktor je nekoliko enzima:

  • prolil-3 hidroksilaze, prolil-4 hidroksilaze i lizil hidroksilaze. Oni oksidiraju aminokiseline prolin i lizin a taj je proces neophodan u biosintezi raznih kolagena te C1q proteinu komplementa, proteinu koji je važan dio imunološkog sustava. Kao kofaktor ovi enzimi koriste i željezo. Simptomi skorbuta – krvarenje iz desni, kožne manifestacije i bolesti drugih vezivnih tkiva te smanjena imunološka obrana mogu se objasniti upravo zbog manjka djelovanja ovih enzima.
  • 4-hidroksifenil piruvat dioksigenaze koja sudjeluje u razgradnji aminokiseline tirozina.
  • dopamin-beta monooksigenaza koji učestvuje u biosintezi adrenalina i noradrenalina iz dopamina. Kao kofaktor ovaj enzim koristi i bakar. Kako su adrenalin i noradrenalin vrlo bitni u aktivnosti, dio simptoma skorbuta („lijenost“, usporenost, nemotiviranost) mogu se objasniti manjkom ovih važnih neurotransmitera.
  • 6-N-trimetil-L-lizin hidroksilaze i gama-butirobetain hidroksilaze koji sudjeluju u biosintezi karnitina. Karnitin je važan faktor u razgradnji masnih kiselina i dobivanju energije. Kao kofaktor ovi enzimi koriste željezo.
  • peptidilglicin alfa-amidirajuća monoksigenaza koja modificira neke peptidne hormone. Kao kofaktor koristi bakar.

Dakle, vitamin C nije samo antioksidans već i normalni faktor aktivnosti enzima koji su čovjeku bitni svaki dan (Handbook of Vitamins and Minerals, 4th Edition, CRC Press).



Velike kontroverze oko stvarnih potreba za vitaminom C traju i dan danas. Čovjek i primati, zamorci i znatan dio riba su primjeri vrsta koje su izgubile enzim L-gulonolakton oksidazu, enzim kojim se dio glukoze pretvara u vitamin C. Znatan dio vrsta je sačuvao ovaj enzim. U starim ispitivanjima u eksperimentalnih životinja pokazalo se kako svinja sintetizira 10mg/kg vitamina C, a štakor 200mg/kg. Na osnovu tih podataka Linus Pauling je tvrdio kako čovjeku trebaju gramske doze vitamina C dnevno. Istina je ipak skromnija. U čovjeka oko 5-15g glukoze se preusmjeruje u gulonsku kiselinu, smjer u metabolizmu koji vodi u sintezu vitamina C, a u eksperimentalnih životinja tek oko 1% ovog puta vodi u stvaranje vitamina C. To znači da bi čovjek trebao oko 50-150mg vitamina C dnevno (minimalno). Ispitivanja na životinjama koje ne mogu stvarati vitamin C pokazuju sličan trend (Handbook of Vitamins and Minerals, 4th Edition, CRC Press). Prema National Institues of Health, preporučen unos za odraslog muškarca iznosi 90 mg, žene 75mg, u trudnoći 85 mg a tijekom dojenja 120 mg. Izrijekom se i navodi kako pušači trebaju 35mg dnevno više. Djeca 0-6 mjeseci trebaju 40mg, 7-12 mjeseci 50 mg, 1-3 godine 15 mg, 4-8 godina 25 mg, 9-13 godina 45 mg, 14-18 godina muškarci 75 mg a žene 65 mg. Maksimalni dnevni unos (ovdje govorimo o uzimanju suplemenata) ne bi trebao prelaziti 2g dnevno.

Zbog čega nam treba relativno malo vitamina C? Jer ga možemo regenerirati. Postoji poseban enzim, glutation ovisna dihidroaskorbat reduktaza, koja to radi. U tom procesu trošimo glutation, a glutation ćemo pak reducirati uz pomoć NADH što smo već upoznali u prvom dijelu priče o vlastitim antioksidansima. Pogledajmo kako to izgleda, a ovaj ples antioksidansa još ćemo proširiti u trećem dijelu.

ciklus-askorbinske-kiseline

Unos vitamina C je jednostavno neophodan za život i ovdje ne govorimo o domeni prevencije bolesti, to je zahtjev naše fiziologije. To naglašavam i zbog onkologa koji ponekad brane suplementaciju vitamina C čak i u RDA dozama. To njet radit, prosim vas.

Svježe voće i povrće glavni je izvor vitamina C u prehrani, od tuda i pitanje „da li jedete pet komada povrća i voća na dan“ bez obzira na strahovitu nespretnost i relativnost tog pitanja. Taj izvor je i pitanje zabuna.

Krenimo od kraja. Velika meta analiza pokazala je kako vitamin C iz prirodnih izvora, a ne suplementacijski vitamin C smanjuje rizik koronarnih bolesti (32). Ima u tome velike logike. Svježe voće i povrće je sve samo ne kapsulica vitamina C, ona su bogata drugim antioksidativnim molekulama poput polifenola i karotenoida, izvor su vlakana i utječu na acidobaznu ravnotežu organizma. Stoga su prirodni izvori dobar odabir jer se radi o koktelu a ne izoliranoj molekuli. Prospektivne studije su kontradiktorne i neke ukazuju na manji rizik, a neke ne pokazuju takav pozitivni trend (33, 34, 35, 36, 37). U placebo kontroliranim velikim suplementacijskim studijama još više se gubi statistička značajnost i u njima nismo vidjeli smanjen pobol ili smrtnost od krvožilnih bolesti (38, 39, 40).



Ista je priča s prevencijom tumora. Premda neke studije pokazuju smanjenje pobola od nekih tumora, dio njih, pogotovo placebo kontroliranih, to ne pokazuje. Velika studija s preko 80 000 ispitanica pokazuje kako unos od prosječno 205 mg vitamina C kroz hranu (važna opaska opet) smanjuje rizik od karcinoma dojke u žena s obiteljskom povijesti karcinoma dojke i to za čak 63% ali opet govorimo i prehrani a ne suplementaciji što je vrlo bitno (41). U slavnoj francuskoj SU.VI.MAX studiji smanjenje rizika opaženo je samo u muškaraca (40). Druge dugogodišnje studije nisu utvrdile smanjenje rizika (42, 43, 44, 45).

Zimske dišne infekcije su i dan danas u glavama ljudi mjesto prevencije vitaminom C zbog studije Linus Paulinga (46) premda se pokazalo kako vitamin C ne smanjuje rizik od poboljevanja, osim u ekstremnim skupinama kao vojnici i teški fizički radnici (47). U međuvremenu smo naučili kako je pametniji vitamin D u ovom kontekstu ali vitamin D je pak priča za sebe.

Glavni je problem u studijama vitamina– kako raditi višegodišnju studiju kada se navike čovjeka mijenjaju i teško je kontrolirati svakodnevni unos kroz prehranu, to bi bila diktatura na osobnoj razini. Praćenje i mjerenje razine vitamina C u krvi svih ispitanika je logistički teško i nije nemoguće da zbog tih razloga nije pokazan veći uspjeh.

Zasebno je poglavlje pokušaj liječenja zloćudnih tumora vitaminom C. Još sedamdesetih godina studije su pokazale mogući povoljan učinak (48, 49), dok s druge strane ispitivanja Mayo klinike nisu pokazale učinak na preživljavanje pacijenata (50). Danas smo svjesni razloga. Prva studija uključivala je kombinaciju oralne i intravenske terapije, dok je studija Mayo klinike bila samo oralna terapija. Čak i s visokim oralnim dozama ne mogu se postići koncentracije u krvi veće od 220 mikromola/L, dok intravenskom terapijom mogu se dostići koncentracije od 26 000 mikromola/L (51). Kod intravenskog vitamina C u tim dozama treba potpuno preokrenuti način razmišljanja. U tako visokim dozama vitamin C je prooksidans koji u tumorskim tkivima diže razinu vodikovog peroksida te vjerojatno na taj način ubija stanice tumora. Vitamin C kao fiziološki vitamin C i vitamin C kao mogući intravenski lijek su dijametralno suprotnog djelovanja.

Za sada, ostaju nam kvalitetno opisani case reporti. Jedan od najboljih i koji je rađen prema svim standardima uključuje primjer na kojem možemo puno naučiti (51). 1995 godine pacijentica stara 51 godine zaprimljena je u bolnicu s karcinomom bubrega. Radiološkim pretragama nisu nađene metastaze. Nakon odstranjivana cijelog bubrega pacijentica je upućena kući. Na kontroli u ožujku 1996. godine utvrđene su višestruke metastaze s progresijom vidljivom i u studenom 1996. Pacijentica je, upoznata sa situacijom i prisebnog stava odbila kemoterapiju (koja i nije davala puno izgleda) te se odlučila na intravensku terapiju vitaminom C, 65g dva puta tjedno kroz deset mjeseci. U lipnju 1997. godine metastaza više nije bilo i pacijentica je živjela normalno sve do 2001. godine (što je iznimno puno za tu dijagnozu) kada joj je na plućima dijagnosticiran karcinom ne-malih stanica (pacijentica je bila kronični pušač). I ovog puta su se liječnici i pacijentica odlučili na terapiju vitaminom C, no ovog puta nije bilo uspjeha i pacijentica je usprkos kontinuiranoj terapiji umrla u listopadu 2002. godine. Iz ovog smo naučili puno – kako doze moraju biti velike i intravenske, kako je pitanje efikasnosti pitanje sreće, odnosno kako će individualno pojedini tip tumora odgovarati na terapiju. Pacijentica je razvila dva tipa tumora, jedan koji je u potpunosti i neočekivano odlično odgovarao na terapiju i drugi koji nije i od kojeg je preminula. Baš kao i u slučaju kemoterapije, ništa novog.

Danas znamo kako ekspresija pojedinih gena poput transportera za vitamin C može diktirati odgovor na vitamin C. I važna opaska – ovo nije za samoliječenje niti za igranje. Ovo je posao specijaliste i nikog drugog.

“Case report” nisu vodilja za terapiju drugih ali otvaraju i etička pitanja. Tko bi financirao istraživanja ovakve molekule koju je nemoguće patentirati? Nitko, a javna zdravstva imaju svoja druga tašta i politička pitanja, na žalost. Koliko bi takva terapija, možda i adjuvantno, mogla značiti kod novih klasa poput „check point“ inhibitora koji „dižu kočnicu“ s imunog sustava i koji su ipak revolucionarniji od klasične kemoterapije, barem u mehanizmu djelovanja? I koliko bi se kliničara, na koncu, usudilo raditi van smjernica? Koliko bi rodbine imalo već angažirane odvjetnike ako ne uspije – danas se priča protiv liječnika i medicinskog sustava a malo se govori o nasilju pacijenata (manjine ali bolne manjine) nad liječnicima u svakom smislu. Malo je odgovora. Svi smo krivi.



Vitamin C je pun kontroverzi i u drugim aspektima, srećom manje bolnih i zabavnih s aspekta “dr. Marketinga”. Kao i kod kurkumina postavlja se pitanje njegove bioraspoloživosti. Generalno, vitamin C nema veći problem s bioraspoloživosti. Studije isto tako pokazuju kako sintetski i prirodni vitamin C iz hrane su jednako bioraspoloživi, no ne zaboravite – „buket“ drugih nutritivnih tvari iz namirnica bogatih vitaminom C donosi svoje prednosti (52).

No osmišljeni su različiti drugi oblici. Soli askorbinske kiseline, među kojima su natrij i kalij askorbat, silno su popularni u internet svijetu već nekoliko godina. Njihova prednost je blaga alkalnost, pa teoretski mogu biti bolji kod pacijenata koji imaju želučane tegobe poput GERB-a i gastritisa (premda nema fokusiranih studija u tom smjeru). Znaju se hvaliti povećanom bioraspoloživosti, no za tako nešto nedostaje studija. Birate li, ja bih radije odabrao kalij askorbat pogotovo kod ljudi koji jedu dosta slane hrane i koji moraju paziti na unos natrija.

Miješanje soda bikarbone i vitamina C je kućni način spravljanja natrij askorbata. Da baš natrij askorbat liječi rak je naravno izmišljotina web marketinga. U tu klasu pripada i komercijalni naziv “Ester-C” koji je kalcijeva sol askorbinske kiseline s treonatom. Premda se prodaje kao „superiorno bioraspoloživ“ studije pokazuju da se puno ne razlikuje od klasičnog vitamina C (53) premda pokazuje oko 50% veću razinu u leukocitima i duže vrijeme boravka u njima (54).

Ostaje dvojba oko fiziološkog značenja ovog podatka. Naziv „ester C“ ne treba brkati s pravim esterima vitamina C – askorbil-palimitatom primjerice, gdje je vitamin C esterificiran (spojen) s masnom kiselinom (palmitinskom). I kod ove starije generacije, pravi esteri vitamina C ne pokazuju superioran profil bioraspoloživosti (55).

Vitamin C s bioflavonoidima (o kojima će kasnije biti riječ) su isto popularni. Studije su vrlo kontradiktorne, neke pokazuju bolju bioraspoloživost, oko 35% (56), neke istu bioraspoloživost u odnosu na čisti vitamin C (57). Opći je zaključak kako vjerojatno nema znatne razlike (58) premda su meni osobno suplementi vitamina C s flavonoidima dragi.

Potom je tu i liposomski vitamin C koji neki čak i izrađuju i kućnim uvjetima, najčešće s lecitinom. Studije pokazuju moguću bolju bioraspoloživost (59), ali su same razlike u studiji neimpresivne. Oduševljenje liposomskim, lecitinskim vitaminom C može biti i zbog zbog lecitina koji je, ne zaboravite, popularan suplement za bolje učenje i zdravlje probavnog sustava.

Zaključak cijele priče – vjerojatno ne postoji superiorno bioraspoloživ vitamin C osim u marketingu a ako i postoji ostaje otvoreno pitanje razlike u fiziološkoj efikasnosti. Svakako nećemo nikada dostići, barem ne sadašnjom tehnologijom, oralni vitamin C koji će dosegnuti intravenski. Potpuno logično. To niti ne želimo jer je tada vitamin C prooksidans. No ako imate nekog svojeg favorita, slobodno ga uzimajte.

Ostaje i pitanje vitamina C s vremenskim otpuštanjem. Očito postoji zasićenje i limit vitamina C u krvi neovisno o oralnoj dozi, stoga je bila logika – neka polako ulazi u krvotok i neka ga stalno bude dosta, a ne da ga odjednom bude puno pa ništa. Pristup je hvale vrijedan no u dvije studije nije se pokazala razlika u razini vitamina C u plazmi u ljudi (60, 61). Njegova praktična korist je potpuno nejasna i vjerojatno nije potkrijepljena evolucijom (ljudi imaju obroke a ne kontinuirano hranjenje).

Hrana bogata vitaminom C je svježe voće i povrće i obično se radi o nekoliko desetaka miligrama na 100 grama. Strahovito je teško raditi usporedbe jer su dostupne tablice ipak samo prosječne vrijednosti koje ovise o mjestu rasta i vremenu branja te skladištenju. Neke namirnice sadrže toliko vitamina C da ih faktički koristimo za suplementiranje umjesto sintetskog vitamina C. Sadržaj vitamina C u njima prelazi nekoliko stotina miligrama do čak gramskih količina na 100g.

Sok pasjeg (vučjeg) trna (ne ulje) polako je postao vrijedan izvor prirodnog vitamina C kojeg ozbiljniji proizvođači znaju i određivati, a uz to sadrži i koktel drugih antioksidansa poput karotenoida.

Razne vrste šipka (Rosa sp.), odnosno ploda šipka isto sadrže dosta vitamina C no od njega mahom radimo čaj, a sadržaj vitamina C u njemu jako varira.

Acerola (Malpighia emarginata) je desetljećima izvor prirodnog vitamina C no iskreno nju nalazite mahom kao ekstrakt. Tu dolazimo do problema. U šarenim kutijicama znate naći ekstrakt šipka ili acerole s toliko i toliko vitamina C i to prihvaćate zdravo za gotovo. Mene je prije štogod godina šokirao jedan certifikat ekstrakta šipka s preko 50% vitamina C. Na njemu je pisalo: „zbog varijacije prirodnog materijala, do željenog udjela vitamina C može biti dodan USP (sintetski) vitamin C“. Taj podatak naravno ne piše na finalnom proizvodu. OK, to su identične molekule, ali je to prijevara. Onda je jeftinije kupiti sintetski bar je opravdano jeftin. I da, bez brige, to rade i „ugledni“.

Kod nas je neko vrijeme popularan i camu camu (Myrciaria dubia) prah ploda. Sadržaj vitamina C obično prelazi 1 gram na 100 grama što je doista puno.

Terminalia ferdinandiana je australska biljka čiji plod sadrži najmanje duplo više vitamina C u odnosu na camu camu i nema sumnje da će ju jednog dana marketing iskoristiti.

I na kraju, zadnje pitanje koje mnogi postavljaju. Da li grijanje/kuhanje uništava vitamin C? Da, ali manje no što ljudi misle. Mi znamo da je vitamin C nestabilan na povišenoj temperaturi, no u povrću i voću vitamin C štite i druge prirodne antioksidativne molekule. Pet minuta kuhanja na pari smanjuje udio vitamina C u špinatu i brokuli za samo 14,3 i 11,1%, dok kuhanje u vodi uništava više, 54,6 i 50,5% (62). To je puno ali manje no što ljudi očekuju. Kuhanje u vodi dodatno smanjuje vitamin C jer „bježi“ u vodu. Naravno, brojke nisu jednostavne – puno faktora utječe, uključujući i način rezanja (63), ali postoji fino pravilo – veći komadi, kuhanje na pari i kuhanje kraće vrijeme smanjuje gubitak vitamina C. To je bitan podatak kod ljudi koji iz određenih razloga izbjegavaju sirovu hranu.

Konačni zaključak: Vratimo se na početak. Vitamin C nam je neophodan. To što studije nisu pokazale veći uspjeh smanjenja rizika od nastanka kardiometaboličkih bolesti i tumora NE znači da nam vitamin C nije potreban, dapače. Očito je unos vitamina C prehranom najpametniji odabir i studije to potvrđuju. Ukoliko ne unosimo kroz neki period dovoljno takvih namirnica i suplementacija može biti pametan odabir, a u toj suplementaciji nema razloga prelaziti par stotina miligrama dnevno, sve do 2 grama ako baš inzistiramo. Kontinuirana suplementacija u preporučenim dozama očito nije štetna. To smo mogli znati možda i bez više stotina tisuća ispitanika, ali ipak smo i puno naučili o fiziologiji – ne postoji jedna tvar koja garantira zdravlje. Pa bio to kralj svih vitamina.

O vitaminu C u prirodnoj kozmetici pročitajte u poglavljima o spravljanju macerata i zanimljivim aktivnim tvarima.

Podijeli

E - KNJIGE

Striborova ljekarna

Pročitajte nasumično pokoju priču, svijet se sastoji od bezbrojnih komadića slagalice. U svakom treba uživati kao u dobrom vinu.

Želim vam samo inspiraciju da tragate dalje sami.

Priče iz šume Striborove

Puno je motiva iz kojih je knjiga nastala. Znanost i njena povijest su fascinantni poput bajki i htio sam ispreplesti priče od virusa i bakterija do biljnog svijeta kojeg volim.

Motiv mi je bio udahnuti emotivnost u suho područje znanosti lišeno emocija.

ONLINE TEČAJEVI

Stribor Marković
Online tečajevi iz mikronutricije, fitoterapije i aromaterapije
Scroll to Top