Prije puno milijuna godina u zemlji je postojala velika gužva. Nedostajalo je prostora za život i započeo je veliki rat. Prvi vilenjaci su shvatili kako će za pobjedu u ratu trebati puno više od krađe hrane. Trebat će čarobni prstenovi, kao oni što čuvaše Rivendell i Lothlorien od Orka i zla velikog Saurona. U kemijskoj kovačnici puno se znoja prolilo, enzimski čekići lupaše tisućama godina. Konačno su prstenovi ugledali svjetlo, zasjali poput ithildina, metala koji će odraziti samo svjetlost Mjeseca i zvijezda. Vilenjak Celembribor u našem bakterijskom svijetu zove se Saccharopolyspora erythraea. Kada su bakterije prsten stavile na sebe ostale su osupnute njegovim moćima. U drugim bakterijama izazivao je smrt. Napadao je fundamentalnu definiciju života, sposobnost da te druge bakterije stvore proteine. Prsten je bio moćan i skriven duboko u zemlji sve dok usud jednog dana ne poželi drugačiju sudbu. Da li je prsten htio da ga nađu? Tko će to znati u maglovitim legendama.

Jednog sunčanog dana našla su ga bića koja smo ponajmanje mogli zamisliti da će ga naći. Mladi dvonožni hobiti zvani ljudi. 1949. godine liječnik Abelardo Aguilar u filipinskom tlu iskopat će prsten. Nije bio svjestan njegove moći i prenijet će ga u SAD. Američki hobiti ostali su zapanjeni. Nakon penicilina i streptomicina, ovaj prsten moći zasjao je u punom sjaju i ubio brojne bakterije koje u hobitima izazivaju bolesti od kojih se može i umrijeti. Nazvaše ga veseli hobiti, eritromicin. Eritromicin je gigantska molekula i sastoji se od velikog prstena prozvanog makronolakton. Na njemu, dva dragulja, dva šećera kladinoza i dezozamin.

Bakterije su ipak ćudljiva bića. Protiv prstenova moći poput eritromicina ili starijeg penicilina u dubokim su podrumima tamnih zamaka stvorile čaroliju protiv prstenova moći. Adaptirale su se mutacijama i stvaranjem protuoružja enzima i transportera. Na svojoj strani imaše brzu izmjenu generacija koliko hobiti ne bijahu izmijenili kroz cijelo svoje postojanje. Neki su postali rezistentni. Ostali smo zabezeknuti. Tada smo bili svjesni kako još nismo dovoljno moćni kao bakterijski vilenjaci da iskujemo sami neke nove prstenove. Odlučismo biti praktični, u svojim kovačnicama u Shire-u promijenit ćemo prsten i izmijeniti njegovu čaroliju.

Nismo niti bili svjesni koliko ćemo drugih čarobnih ljepota otkriti na tom putu.

Šezdesetih godina u Zagrebu sve je bilo kao i u drugim dijelovima svijeta. Plesnjaci i vrištanje Beatlese, zabavne frizure kakve danas samo srećemo na slikama, kistihand i malo upornosti u održavanju austrougarskog gradskog identiteta. U malenu tvrtku PLIVA u tom desetljeću prvi puta su kročile dvije radoznale kemičarke, Gabrijela Kobrehel (rođ. Vazdar) i Gorjana Lazarevski (rođ. Radobolja). Bile su dječje nesvjesne usuda koji im je dan.

Rođena je ideja da se poboljšaju postojeći antibiotici kako bi se izborili s bakterijskim prkosom pred starim prstenom moći eritromicinom. Cilj je bio samo naizgled jednostavan. Hoće li se pozabaviti s dva dragulja prstena, šećerima dezozaminom i kladinozom? Odcijepimo li neki od šećera, efikasnost gotovo nestaje, naučili su. Uostalom, kada je to skidanje dragulja ikada moglo povećati moć jednog prstena? I tada se naši hobiti kemičari okrenuše na sam prsten. Na vrhu tog prstena čekala ih je keto, -C=O, skupina. Stara legenda, dogma tadašnjeg doba, tvrdila je kako se ona ne smije dirati. Kako svi organski kemičari u duši ostaju alkemičari, odlučili su se poigrati – elementima. Što ako na to mjesto ubacimo dušik? Prvi na svijetu u tome su uspjeli i dobili tvar koja se zove oksim eritromicina. Oksim eritromicina bio je dobar, ali ni po čemu spektakularan.

Gabrijela i Gorjana su dobile zadatak napraviti nešto nevjerojatno. Izmijeniti sam prsten i na tom putu povećat će ga za jednog člana. Igrom s dva ugljikova atoma u reakciji koja zovemo acetilacija dobile su nešto novo. Hobiti tog doba već su puno toga znali i očekivali su reakciju koja se zove Beckmannova pregradnja. I dok složenost te pregradnje je bolje ostaviti kemičarima, umiješala se neka stara zakonitost skuhana još u doba vilenjaka Saccharopolyspora erythraea. Nastao je novi spoj ali on nije bio ono što smo očekivali. Maleni hobiti htjeli su shvatiti što se desilo, njegova masa nikako nije odgovarala Beckmannovoj pregradnji. Limitirani tehnologijom onog doba, Gorjana i Gabrijela su morale otići u Ljubljanu i prvo lice misterija polako je otkrivalo svoju istinu. Masena spektrometrija koja utvrđuje točnu masu molekule pokazala je kako je iz molekule – pobjegla voda. Bakterijski vilenjaci su davno, davno u strukturi ostavili takvu kemijsku funkcionalnost da je, potpuno nepredviđeno, otišla molekula vode. Kemičari su nastali spoj nazvali iminoeter. Posao još nije bio gotovo i nakon puno mjeseci novi prsten ugledat će svjetlo dana. U njega je ubačen vodik i metilna skupina. Novi prsten prozvaše kemijski hobiti – azitromicin.

U svijetu koji smatra sve linearnim mnogi misle kako tako teče priča o „uspjehu“. U isto vrijeme u gigantu Pfizeru neki drugi hobiti radili su vrlo slično. Ipak, usprkos većim tehnološkim mogućnostima nisu bili svjesni jednog. Bijega vode. U isto vrijeme stvorili su svoje patente, ali PLIVA-in patent je bio precizniji i visio na jednoj niti, toj molekuli bez vode. Istraživači su ušli u suradnji s Japancima koji su potvrdili njegovu efikasnost, ali nije došlo do konkretnih dogovora. Projekt azitromicina je ugašen i istraživači su dobili nove zadatke. Jedan prsten opet bi potonuo u rijeku Anduin zaborava da 1982. godine dr. Lidija Kolačny-Babić nije prezentirala rezultate na kongresu u Dubrovniku. Odjednom, svi se probudiše. Brojni kemičari i tvrtke diljem svijeta pratile su ovo područje i uskoro su se javili mnogi giganti među kojima i Pfizer.

Put azitromicina bio je trnovit u svim biološkim istraživanjima. Tadašnja dogma voljela je vidjeti antibiotik u krvi. Zvučalo je logično, zar ne? Mora ga biti u krvi dovoljno da odradi svoj posao. Međutim, azitromicin je brzo bježao iz krvi. Pobojali su se istraživači kako se jednostavno brzo izlučuje iz krvi ali u urinu i kakici životinja ga nije bilo toliko izlučeno. Gdje je nestajao? Da li se tako veliki prsten mogao razgraditi na puno manje dijelove? Trebalo je puno mjeseci da doživimo obrat u promišljanju o antibioticima. On je bježao iz krvi u tkiva, baš tamo gdje je trebao ostvariti svoj učinak. U farmakologiji, ovo zovemo pojavom velikog volumena distribucije. I tu je ostajao duže od mnogih antibiotika.

Rođen je lijek i registriran za ljudsko korištenje 1988. godine, dok će u SAD-u zaživjeti 1991. godine. Makrolidni antibiotici imaju neobično svojstvo. Bakterijski vilenjaci nisu prije puno milijuna godina to mogli znati, ali u životinjama i ljudima oni se vole nakupljati u imunološkim stanicama, baš onima koje se bore protiv mikroorganizama, do nekoliko desetina i stotina puta više no u tekućini oko stanica. Azitromicin je u tome bio jedan od najboljih. Njegova ljubav prema tkivima i dugo ostanak u tijelu omogućio je do tada rijetko viđen scenarij dužine liječenja. Umjesto uobičajenih desetak ili više dana, azitromicin se davao samo – tri dana. To je u početku izazivalo jako veliku skepsu. Kako može jedan antibiotik to odraditi u tako kratko vrijeme? Mogao je.

Mijenjanje prstena eritromicina, njegovo širenje za jedan dušikov atom promijenilo je puno toga. Imao je niži rizik svađe s drugim lijekovima i manje je bio rizičan za srčani ritam od nekih drugih članova svoje klase. Tektonska promjena ostavila je i pitanja o kojima samo neki hobiti razmišljaju gledajući u zvijezde. Biokemijsku evoluciju prstena moći Saccharopolyspora erythraea prilagodili smo sebi. Nikada nam bakterije nisu sanjale o volumenu distribucije i dužini primjene antibiotika. Nikada te tvari nisu bile dizajnirane za nas, ali mi smo ih prilagodili sebi. Svaka vrsta na planeti sama gradi svoju evoluciju zajedno s okolišem, ljudi su u toj gradnji otišli dalje od drugih, katkad na loše, katkad i nadam se češće, na bolje. Uzeli smo iz drevne kovačnice prsten i promijenili ga, malo sreće i slučaja, puno truda i znanja. Vjenčati treba takvim prstenom i veliku skromnost i ponos čovjeka kao vrste. Ako niste do sada puno razmišljali o smislu života, možda ćete ga naći pomirenjem ovih dviju riječi u jednu koju još nismo niti lingvistički stvorili.

Sjećam se Gabrijele. Imala je snažan glas i gledao sam kako mladim kemičarima objašnjava tajnu svoje kovačnice prstenova. Gorjana je jedno od najskromnijih bića koja sam ikada upoznao. Nazvao sam je.

„Dobar dan, Gorjana. Ovdje jedan od šećera. Htio bih napisati priču o vama i cijelom timu i svim događajima. Ali ne jako kemijski, ubit će me ljudi. Literarno, koliko mogu.“
„Eto, čuvam unuke, Stribore, evo čekaj samo malo“.
„Ajde srce, tu ti je novčanik“ rekla je kćeri.

Pričali smo pola sata. U mirovini, odmah je počela govoriti kao da je jučer izašla iz laboratorija, svježa kao voda iz besmrtnih izvora Lothloriena koja zrcali svjetlo zvijezde Eärendil.
„Hvala vam puno, Gorjana“ rekoh joj.

Mislim da me nije doista razumjela kada sam rekao hvala. Bez kovača prstenova iz malenih laboratorija Zagreba, puno toga što znam ne bih znao niti bih ikada imao prilike raditi.

Katkad se pitam, imamo li ikakvu dužu i moćniju riječ od hvala?

U dubinama zemlje puno je prstenova moći, gore iznad tla marljivi kovači čekaju. Spojite li ih u umu u jedan zajednički svijet, mogli biste biti ponosni i skromni u isti čas. Čekat će vas dužnosti i trivijalnosti ponedjeljka. Jedan prsten mogao bi vas podsjetiti na drugačiji svijet.