B kompleks- vitamin B12

Kako na nebu tako i na Zemlji. Zemlja se zaželjela plave boje kasnog, kasnog večernjeg neba. Otvorila je riznicu, dugo je sjedila i odvagivala. Uzimala grumene, bacala, nezadovoljna rješenjima. Nakon nekoliko milijuna godina našla je komad neba u rukama. Prije nekoliko milijardi godina iznenadila se. Nikada nije računala da će se malena bića, bakterije i arheje, duboko na dnu oceana zaželjeti plavog neba. Uzeli su ga i toliko duboko utkali u svoju biologiju da je postala dio cijele velike grane života. Tajna se skriva u zagrljaju. Ako nekog volite, nećete ga gušiti zagrljajem. Istina koju svi trebamo diplomirati u životu, katkad smo davitelji, katkad smo mi oni koje nas guše.

Trebao sam paziti kako hodam – drveni ormar napravljen između dva svjetska rata volio se oglasiti na svaki grublji korak. Fino brušena staklena vrata ormara izdajnički bi se zatresla. Iza staklenih vrata bio je svijet čuđenja i bljeskova. Fini setovi kristalnih čaša i posuda koji bi se sjajili poput dijamanata. Ispod kristala blještale su porculanske posude nadnaravne plavo-ljubičaste boje. Nikad mi nije dosadilo gledati ih, to posuđe koje je bilo preuzvišeno da bi se koristilo. Rekla je teta Vava, to su skupe „cobaltblau“ posude. Izdignute iznad trivijalnosti utilitarnosti ostale su ugravirane u moje srce i tek puno, puno kasnije shvatit ću svu mudrost cobaltblau boje.

1824. godine James Scarth Combe u Edinburghu dobio je 47-godišnjeg pacijenta. Do tada potpuno zdrav, James je pratio njegovo fizičko i psihičko propadanje. Kroz godinu dana pacijent je bio mrtav. Lagodnost današnje razine medicine, nikad to nemojte zaboraviti, platili su mnogi svojim životom i smrti jer smo iz njih učili. Povjesničari znanosti nisu sigurni koliko je James bio precizan u razumijevanju uzroka smrti i čekali smo tridesetak godina na napredak. Slavni Thomas Addison opisao je 1855. godine „idiopatsku anemiju“, onaj tip anemije čiji uzrok nije bio jasan niti se mogla liječiti dotadašnjim lijekovima. Anton Biermer, švicarski liječnik, 1872. godine dat će ime koje se održalo do današnjih dana, perniciozna anemija. Obojica su bili nesigurni što bi bio uzrok ove fatalne bolesti. Za to je bio potreban napredak patologije kao znanosti.

Legendarni Paul Ehrlich zadužio je svijet ne samo mikrobiologije. Paul je bio majstor bojenja tkiva i stanica krvi. Pacijentima oboljelim od perniciozne anemije obojao je krv i koštanu srž i našao „megaloblaste“, vrlo velike stanice iz kojih nastaju eritrociti, crvene krvne stanice koje transportiraju kisik. To nije bio jedini problem fatalne anemije. Točno na prijelazu stoljeća, 1900. godine, James Russel našao je drugu žrtvu bolesti – živčane stanice. Živčana vlakna su gubila svoj omotač, mijelinske ovojnice. Perniciozna anemija je dobila i drugo ružno lice. Ali, koji je to bio uzrok?

Skoro pedeset godina liječnici su bili uvjereni kako uzrok leži u infekciji. Liječenja arsenom i kloridnom kiselinom nisu bila rijetka i usprkos pokušajima liječenja smrt je bila posljedica. Struka onog doba jednostavno je ignorirala zaboravljenog genija, Austin Flint-a. 1860. godine postulirao je uzrok u želucu, što je njegov kolega Samuel Fenwick 1877. godine i dokazao. Na žalost, mašinerija medicine krivo je skrenula i njihova mišljenja uvelike će se ignorirati. Čudni su ljudi i za veliki zaokret trebat će brutalni događaj. To je bio prvi svjetski rat.

George Whipple bavio se velikim ratnim problemom – smrti zbog krvarenja i nemogućnosti oporavka nakon krvarenja. Njegov rad obilježen je čistom fiziologijom i na psima je ispravio krive Drine medicine. Psi koji bi izgubili puno krvi daleko bi se brže oporavljali ako su hranjeni sirovom jetrom, a sporije ako su kuhanom. William Murphy i George Minot proučavali su Whippleov rad i odlučili probati to u ljudima. Kreirali su pomalo brutalnu prehranu: 120-240 grama teleće jetre, isto toliko janjećeg bubrega te 120 grama crvenog ovčjeg ili junećeg mesa. Pazili su na detalje, u prehranu uključili dosta voća i povrća i desilo se čudo. Nekoć smrtonosna bolest je poražena i 44 pacijenta je ušlo u remisiju, drugim riječima, ozdravili su. Svijetom se pročuo ovaj protokol no William i George su vrlo brzo postali svjesni neugodnosti takve prehrane. Kroz niz godina radili su na ekstraktu jetre i pacijenti se više nisu trebali „daviti“ u jetricama svaki dan. Jetrica su uplovila u medicinsku legendu i Whipple, Murphy i Minot su 1934. godine dobili Nobelovu nagradu za liječenje dotada smrtonosne bolesti.

Ipak, jetrica su skrivala svoju tajnu. Što se to u njima nalazi? Koji je to faktor? Za to je trebao jedan bljutavi eksperiment. William Castle dao je mesnu hranu zdravim ljudima, nakon 45 minuta uzeo bi im sadržaj želuca i dao poluprobavljeni sadržaj pacijentima s pernicioznom anemijom. Nimalo „apetitlih“ eksperiment dao je dobar rezultat. Očito, postoji neki faktor u zdravom želucu koji tom „nečemu“ što liječi pernicioznu anemiju omogućuje apsorpciju i djelovanje. Otkriven je intrinzički faktor, a u dramatskom obratu još nismo upoznali „vanjski“, ekstrinzički faktor.

Konačno, dva neovisna tima u Merck Sharp and Dhome i Glaxo Laboratories otkrila su krajem četrdesetih godina divne ljubičaste kristale nastale dugim igrama pročišćavanja jetrica. Svijet je upoznao ekstrinzički faktor koji liječi pernicioznu anemiju, B12 vitamin. Nemojte misliti da je time priča završila. 1950 godine, na užas znanstvenika, Brink je objavio kako se radi o iznimno složenoj strukturi te je zbunio par godina istraživanja objavivši prisustvo cijanidne skupine u njemu. Trebali smo čekati genijalni um Dorothy Hodgkin – strukturu su mogle razriješiti samo X-zrake iz kristala u čemu je ona 1956. godine i uspjela. Skoro stotinu godina trajala je avantura medicine u pronalasku strukture lijeka za nekoć fatalnu bolest.
Šezdesetih godina sve je počelo polako sjedati na svoje mjesto.

Otkrivena su dva biokemijska procesa. Jedan je prijenos jednog ugljikovog atoma, konkretnije, igra transformacije aminokiselina – homocistein u metionin. Homocistein je normalni proizvod naše biologije ali ima li ga previše štetan je. Bez ovog procesa prijenosa jednog ugljikovog atoma nema sazrijevanja i kontrole DNK. Zbog toga je Ehrlich i otkrio „megaloblaste“ – stanice su se patile i nisu se mogle dijeliti jer je nedostajalo gradivnog materijala za DNK. Mogle su samo rasti „u debljinu“. Drugi metabolički proces bila je razgradnja masnih kiselina neparnog broja atoma te nekih aminokiselina. Ovo je fundamentalni proces jer ostatak biokemijske mašinerije ne bi znao što s njima napraviti. Oba procesa su bitna za zdravlje cijelog organizma ali i živčanog sustava. Za to nam ne treba cijanidni oblik, on je bio artefakt izolacije, no ovakav oblik je stabilan i prisutan u nekim lijekovima. U nekom stručnijem tekstu objasnit ću jednom razlike među njima.

Paralelno je otkrivena i folna kiselina i otkriven još jedan misterij. Protokol liječenja jetricama tehnički nije sasvim učinkovit jer vitamina B12 čak i u puno desetaka grama nema dovoljno za liječenje njegovog pravog deficita. Prisustvo velikih količina folne kiseline može „maskirati“ odnosno pomoći kod perniciozne anemije, ali ne može dugoročno popraviti neurološka oštećenja.

Sinteza vitamina B12 i njegovih srodnih spojeva, nazvanih korinoidi, privilegija je svijeta mikroorganizama. Zato je on nama i svim životinjama – vitamin. Esencijalni faktor iz hrane. Znatan dio biljnog svijeta, ne sav, adaptirao je biologiju da im ne treba B12 vitamin odnosno korinoidi. Zbog toga je unos vitamina B12 rezerviran za mesnu a ne biljnu hranu. Kako ga onda krava dobiva? Glavni proizvođači B12 su dakle bakterije i doista, i u ljudima ga stvaraju bakterije u mikrobiomu. Postoji ipak problem. U ljudi, on se stvara u debelom crijevu, a apsorbira se prerano – u tankom. Pokakamo ga. Mi sami smo raznoliki pa neki stvaraju više drugih korinioda koje ne možemo iskoristiti. Uz sve to, ima razlog zašto smo morali stvoriti gen za intrinzički faktor. Prvo, molekula je odveć velika za apsorpciju a drugo, mnogi mikroorganizmi u flori „kradu“ vitamin B12, čak i neki benigni laktobacili, pa smo ga na taj način sačuvali od „krađe“. Krave i mnoge druge životinje riješile su to elegantno – apsorbiraju ga na mjestu gdje ga mikrobiom proizvodi. Dio životinja riješio je to na malo gadljiviji način. Postali su koprofagi, jedu vlastiti izmet. Ako vam se ikada gadila ova pojava, probajte imati razumijevanja. Ona je biološki beskrajno mudra za neke vrste.

Što je to čarobno u B12 vitaminu? Zagrljaj. Rekoh, tajna ljubavi je u zagrljaju koji ne guši. Kobalt u B12 vitaminu vrlo „labavo“ grli jedan ugljikov atom. Točno toliko da je stabilan ali da se lako prenosi. S molekularnog aspekta, prijenos tog jednog ugljikovog atoma s B12 vitamina je iznimno kompleksan. B12 ga pojednostavljuje.

Ljubav je složena, tu tajni nema. Postaje jednostavna kada ne guši. Drugi su u tome pisali pjesme i knjige. Komad plavog neba cobaltblau porculana tete Vave Zemlja je otrgnula nebu i ugradila u našu biologiju. Ako i sve ovo zaboravite, možda će vas B12 barem naučiti zagrljaju. I to je već jako puno.

Podijeli znanje

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on pinterest
Share on email
Share on print

PRIČE IZ ŠUME STRIBOROVE

Dr. Stribor Marković
Kupnjom knjige pomažete održavanju stranice Plantagea
Scroll to Top

Ova stranice koristi kolačiće kako bi pružila bolje korisničko iskustvo.