Blatna djeca

Nesretan je bio život našeg mladog junaka medicine. Svaki dan odlazio bi iza kuće, prema brdima, da ga nitko ne vidi. Jeo je zemlju. Njegov organizam očajno je nešto tražio. Jeo je do pola kile zemlje dnevno, mahom gline. Ta pojava zove se geofagija.

U životu zvijezde poput našeg Sunca spajanje malenih jezgri atoma poput vodika puno je više od obične želje za združivanjem. U trenu kada se spoje protoni i neutroni u teži element, poput spajanja vodika u plemeniti plin helij, dio mase pretvorit će se u energiju. Tako su nastali oni predivni zalasci Sunca kad ste se zaljubili. No, život zvijezda nije lak. Zvijezda će spajati atome iz sve manjih u sve veće, na tom putu iz njihove mase nastat će puno energije i puno zaljubljenih parova. To neće ići dovijeka, baš kao ni državni proračun. Započet će kaskada u kojoj „gori“ silicij. U jednom trenu gorivo je pri kraju. Nastat će jezgra, željezo-56, a iznad toga proces neće više davati zalaske sunca, energija je potrošena. Vrlo velika zvijezda u tom trenu postat će supernova, nastat će teži elementi, plaćeni enormnim energijama eksplozije. Da nema supernova i sinteze težih metala od željeza, više od 1300 proteina našeg organizma ne bi ni postojali.

Na atomskoj razini mi smo samo rasuti elementi zvijezda, prašina ugljika, silicija, metala… i voda. Blato. Svašta je medicina pronašla u blatu. Naš mladi pacijent iz okolice Shiraza u Iranu bio je star 21. godinu i dolazio je iz vrlo siromašne obitelji. Jeo je gotovo isključivo kruh integralne pšenice, gotovo bez unosa životinjskih proteina, te vrlo malo povrća. I jeo je zemlju. Izgledao je čudno, kao da je star 10 godina, nerazvijenih genitalija, niskog rasta, mentalne letargije. Iranskim liječnicima ova pojava nije bila nepoznata.

1958. godine liječnik Ananda Shiva Prasad došao je na poziv svog kolege iz Irana u Shiraz. Ananda Prasad diplomirao je u Indiji a doktorirao u SAD-u. Susreo je našeg pacijenta i ostao iznenađen. Uskoro je otkrio njegove prehrambene navike, a analiza krvi pokazala je i kronični manjak željeza. No to nije bilo očito sve. Ananda je uzeo periodni sustav elemenata i promatrao što bi od silnih elemenata moglo nedostajati. Pratio je vlastiti prst. U redu gdje se nalazi željezo su skandij, titan, vanadij, krom, mangan, kobalt, nikal, bakar i cink. Za oko mu je zapeo cink, jedan od elemenata nastalih eksplozijama supernova i pepela mrtvih zvijezda. Još prije drugog svjetskog rata istraživači su pokazali da štakori ne mogu rasti bez cinka u prehrani, ali medicina se na to nije previše osvrtala. Ananda je ispravno zaključio kako je prehrana integralnom pšenicom bili bogata fitičnom kiselinom koja smanjuje apsorpciju i željeza i cinka. Siroto dijete je jelo zemlju kao instinktivni refleks koji poznajemo u životinja, a kako bi nadoknadili minerale. No, jedenje glinom bogate zemlje još je više smanjivalo apsorpciju minerala. Geofagija, instinktivni lijek, postao je otrov.

Poučen iskustvom u Iranu, Ananda je susreo vrlo sličan problem u siromašnim obiteljima Egipta. Tada je probao intervenciju s uspjehom. Suplementacijom cinka u takvih pacijenata došlo bi do brzog rasta genitalija i do pokretanja rasta tijela, 12-15cm godišnje.

Nemojte misliti da je to medicina dočekala ovacijama. Prvo se mislilo kako je to izolirani endemski problem, te kako nije za realno očekivati funkciju i manjak cinka u ljudskom tijelu. Trebat će truda znanstvenih grupa cijelog svijeta. 1974. godine, mi, blatna djeca, postali smo bogatiji saznanjem o važnosti još jednog elementa tog blata. Te godine u SAD-u i Europi cink je uvršten u listu esencijalnih mikronutrijenata, a postao je obavezan u parenteralnoj prehrani bolesnika 1978. godine. Smijem li zamijetiti, neobično kasno. Trebala je patnja mladih siromašnih Iranaca da bismo to shvatili. Nakon željeza, cink je jedan od najzastupljenijih metala ljudskog organizma.

Jesmo li se promijenili? U ograničenosti baš i ne. Kad bismo napravili anketu i pitali, a za što vam treba cink, odgovori bi se vrtjeli oko imuniteta. Cink je tipičan element kojeg najviše kupuju i suplementiraju oni kojima ne treba, a najmanje kupuju oni kojima treba.

Ne postoji jednoznačni odgovor na pitanje gdje je cink potreban. Koristi ga preko 1300 proteina u našem organizmu i gotovo nema klase enzima gdje se ne nalazi. „Zinc finger“ proteini, „cinkovi prsti“, dijelovi su (domene) proteina koji se vežu na našu DNA. Oblik prstiju duguju cinku koji je taman toliko velik da omogući vezanje tog proteinskog prsta u strukturu DNA. To omogućuje „otključavanje“ niza gena. To je jedna od najsimpatičnijih uloga cinka. Bez cinka nema ispravnog metabolizma masnih kiselina, onih slavnih omega-3 i omega-6 (baš kao ni bez dovoljno željeza). Aktivnost karbonat dehidrataze ovisi o cinku, a to nam omogućuje fini balans kiselosti u krvi. Lista funkcija je doslovce takva da stane samo u zasebnu knjigu.
U siromašnim zemljama manjak cinka u prehrani nije nimalo rijedak problem. U bogatim zemljama susrećemo različite priče. Prehrana bogata već spomenutom fitičnom kiselinom, pogotovo u žitaricama, može smanjiti apsorpciju, no takvo gledište dovelo je pak do cijelih internet stranica punih „fitatofobije“. Ljudi modernog društva uvijek vole ekstreme. Češći je problem osiromašena i monotona prehrana. Neki lijekovi, poput tiazidnih diuretika, te nekih lijekova protiv povišenog krvnog pritiska (inhibitora angiotenzin konvertirajućeg enzima i antagonista angiotenzin II receptora) mogu smanjiti cink u krvi. No, kod nas cink obično kupuju oni koji bi „boostali“ imunitet, a oni kojima farmakološka intervencija ili način prehrane doista povećava rizik manjka o tome ne razmišljaju. Trebat će vremena dok suplementacija preraste iz nasumične kakafonije u višu razinu reda.

Medicina je najviše učila od pacijenata. Ekstremni primjeri iz siromašnih sela Irana i jedan talentirani liječnik nagnali su nas da nađemo još jedan esencijalni element, zvjezdano društvo tisuća naših enzima. U blatu kakvo već jesmo sija zvijezda sjajnija od svih drugih u galaksiji. Naša unutrašnja dualnost. Volim tu dualnost. Hvala, Ananda.

Podijeli znanje

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on pinterest
Share on email
Share on print

PRIČE IZ ŠUME STRIBOROVE

Dr. Stribor Marković
Kupnjom knjige pomažete održavanju stranice Plantagea