Indigo

Svemir je odabrao atome, taj splet tuste jezgre protona i neutrona i prpošnog oblaka elektrona. Strahovito su nemirni ti elektroni, zgrabit će energiju elektromagnetskog zračenja samo da bi skočili, pa se vratili nazad. Koja će to energija biti ovisit će o spoju u kojem se nalaze. Mogu je uzeti u spektru vidljivom našim očima. Ukradu li svjetlosti žutu boju, vidjet ćemo taj spoj i njegove elektrone kao komplementarnu, plavu boju. Rođeno je slikarstvo. Slikari, oni samo drže uzde elektrona i njihovog divljeg plesa krađe elektromagnetskog zračenja.

Zašto je limun žut, mrkva narančasta a šljiva plava? To će svojstvo diktirati niz pravila ali jedno je baš slatko. Zove se ples elektrona u dvostrukim vezama, onima koje s dva elektronska para povezuju dva atoma. Ako molekulu obogatimo nizom bliskih dvostrukih veza ponekad ćemo biti nagrađeni nekom spektakularnom bojom. U traganju za savršenom plavom bojom nastalo je više od slikarstva.

Svijet se mijenjao ispred njenih očiju. U svojih tridesetak godina života doživjela je dolazak nečeg sasvim novog. Kamen se mogao polirati, ali takav čarobni sjaj njen narod tek je nedavno upoznao, crvenkasto-žuti sjaj koji je blještao na suncu i mjesecu kao zvijezda s neba značio je puno. Prekretnicu iz kamenog doba u doba metala, bakra i bronce. Živjela je u sasvim lijepom mjestu, dom im je bio u spilji koju će Francuzi puno tisuća godina kasnije zvati Adaouste u općini Jouques, departmanu Bouches-du-Rhône. U duši, bila je kemičarka prije no smo imenovali tu znanost. Zvali su je majstoricom odjeće, njeni preci prenijeli su joj znanje tkanina i krzna.

Život u Provansi tada nije bio život svjetske elite. Skupljala je hranu koliko i uzgajala, a jedna biljka čiji su listovi katkad završili u kuhanim obrocima bila je zaista neobična. Uz pomoć kamena usitnila bi je u pastu i nakon dan dva ta bi pasta postala čarobno plava, kao zimsko nebo nad Provansom. U svijetu zelenih listova, sivog krša i mahom žutog cvijeća, ova plava boja ispunjavala je njeno srce. Pričala joj baka kako u biljci živi duh s nebesa, dozvao bi boju svojeg doma ovdje na Zemlju. Htjela je tu boju prenijeti, ta umjetnica i kemičarka, na tkaninu s kojom je radila. Kuhala je, otapala u vodi, strugala, ali ta plava boja nikako da oboji njena djela.

Jedne zimske noći sjetila se bake, baka je nekoliko dana staru mokraću, onda kada poprimi vrlo neugodan i bockav miris koji ćemo kasnije upoznati kao miris amonijaka, koristila za omekšavanje dlaka i tkanina. Sanjala je, sanjala je kako čarobnu plavu biljku otapa u staroj mokraći. Nakon par dana odlučila je san pretvoriti u stvarnost, uzela je plavu pastu biljke, tkaninu i pomiješala. Bila je razočarana. Baš razočarana. Čarobna plava boja je nestala dok je miješala tkaninu i pastu u staroj mokraći. Ljutita se rasplakala, izvadila tkaninu i ostavila da se osuši.

Bakin duh s plavih nebesa ipak se smilovao. Još dok je rasprostirala na zraku tkaninu, čarobna plava boja odjednom je razlila po tkanini. Puno, puno godina kasnije Van Gogh će plavom bojom obojati zvjezdano nebo, a njeno modro nebo tkanine osvojilo je cijeli njen narod. Postala je velika moda nositi odjeću modre boje. Možda neće biti slučajno da će u toj zemlji nastati „Haute couture“. Par godina kasnije umrla je pokošena nekom zaraznom bolesti, a kćer ju je pokopala u plavoj odjeći. Sloj po sloj zaborava, sloj po sloj tla, prekrio je njene ostatke da ne ostane ništa. Ostala je samo mala vremenska kapsula. Puno stoljeća nakon njene smrti, 1917. godine, profesor Cotte s medicinskog fakulteta naći će u spilji komadić plave tkanine.

Ubrzo je identificirao s velikim veseljem plavu boju. To je bila plava boja biljke Isatis tinctoria, na hrvatskom jeziku zove se bojadisarski vrbovnik. Profesora Cottea to otkriće nije začudilo. Regija oko grada Toulousea bila je poznata po pastelu, čarobnoj plavoj boji dobivenoj iz biljke Isatis tinctoria. Isatis tinctoria nije spektakularna i spojevima kojima je bogata, a zovu se isatani i indikani, nisu obojeni. Isatini su molekule koje sadrže šećer i koje ih čine stabilnima. Kada biljku ozljedimo, enzimi će odcijepiti šećer i nastat će nestabilni spojevi indoksili. U kontaktu sa zrakom, ti spojevi će se oksidirati i nastaje slavna plava boja indigo ili indigotin. Dvostruke veze u molekuli povezat će se na novi način. Nastaje novi ples elektrona i ima za posljedicu – duboko plavu boju. Ljudi su odavno mogli zamijetiti tu fascinantnu plavu boju, ali postojala je prepreka da ona postane boja za tkanine. Indigo se slabo topi u vodi. Stari narodi, što znamo zahvaljujući zapisanoj tradiciji, otapali su indigo u odležanoj mokraći. Iz ureje u mokraći nastao je amonijak i on je omogućio transformaciju plave indigo boje u leuko-indigo. U leuko-indigu prekida se ples dvostrukih veza i molekula mijenja boju. Ona više nije bila plava, ali se otapala u vodi i vezala vrlo čvrsto za tkaninu. Odmah tijekom sušenja i kontakta sa zrakom tkanine leuko-indigo prelazio bi u indigo plavu boju. Kasnije su ljudi otkrili efikasnije metode, uz lužinu poput natrijeve i tvari koje reduciraju taj je posao bio još efikasniji. Rođena je legenda pastela, boje koja je obilježila regiju oko Toulousea kroz više od pet stoljeća.

Toliko smo bili fascinirani plavom bojom da su njemački kemičari grčevito tražili kemijsku imitaciju. Našli su ju u anilinskim bojama i, što je malo ljudi svjesno, zahvaljujući traganjima za plavom bojom tkanina, nastao je kemijski i industrijski okvir koji je omogućio nastanak lijekova paracetamola i aspirina, ali i sulfonamida, prvih antibiotika. Oni su nastali samo kao djeca azo-boja, našeg grčevitog pokušaja traganja za nijansama sintetske kemije. Nastale su i boje antiseptici, poput rivanola (etakridina).

U XXI. stoljeću neki su se nostalgično vratili na bojenje tkanina s originalom pastela, Isatis tinctoria, takav način vratio se kroz interes turista i kroz oživljavanje starih zanata. Dobro je to. Baka je vjerovala kako u biljci Isatis tinctoria živi duh plavog neba. Bila je u potpunosti u pravu, isti zakoni Svemira čine indigo i nebo plavim, taj nestašni ples elektrona koji skaču u orbitalama, vidljiva posljedica interakcije elektromagnetskog zračenja, svjetlosti, i materije. Kažu kako odrastemo kada shvatimo kako bajke nisu stvarnost. Vjerojatno nisam nikada odrastao.

Podijeli znanje

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on pinterest
Share on email
Share on print

PREDAVANJA

RIJEKA- BILJKE RASPOLOŽENJA
29.11.2019.

ZAGREB- IMUNITET
04.12.2019.

PRIČE IZ ŠUME STRIBOROVE

Stribor Marković
Scroll to Top

Ova stranice koristi kolačiće kako bi pružila bolje korisničko iskustvo.

PREDAVANJE RIJEKA

BILJKE RASPOLOŽENJA

dr. sc. Stribor Marković, mag. pharm.
29.11.2019.

PREDAVANJE ZAGREB

IMUNITET

dr. sc. Stribor Marković, mag. pharm.
04.12.2019.