Rose Valland izgledala je poput zbunjene visokoobrazovane štreberice s okruglim naočalama. 1941. godine Nijemci su okupirali Pariz i krenula je malo poznata pljačka umjetnina. A u Parizu, gradu koji je i danas svjetska metropola umjetnosti, imalo se što opljačkati, kako iz muzeja tako i od bogatih pariških židovskih obitelji. Nijemci su Rose dopustili da radi u muzeju Jeu de Paume, bila je vrsna povjesničarka umjetnosti, ta mala štreberica, kćer francuskog kovača s Lyonskom diplomom. Ono što Nijemci nisu znali, savršeno je pričala njemački jezik. Vodila je dnevnik, svaki dan i ostavila trag o svakoj opljačkanoj umjetnini. Nakon rata njen dnevnik pomogao je vraćanju nacionalnog i obiteljskog umjetničkog bogatstva. Do danas je ostala jedna od najodlikovanijih žena francuske povijesti.

Jean Dausset nije se bavio umjetninama. 1939. godine prekinuo je studij medicine na pariškom sveučilištu zbog mobilizacije. Izbrusio je svoj zanat na ratištu Sjeverne Afrike gdje je koristio transfuziju krvi. Već krajem rata, s Marcelom Bessisom počinje proučavati plemenitu struku transfuziologije. Nakon boravka u SAD-u postaje profesor hematologije u Parizu 1963. godine. Desetak godina prije toga počinje njegov rad iz područja imunologije. Jedna blistava umjetnost imunologije čekala je da bude oteta iz anonimnosti i vraćena medicini. Ta umjetnost bila je drevnija od babilonskih kockica za jamb, ljepša od francuskog impresionizma i ostavit će tektonski trag u medicini i biologiji. Zahvaljujući toj umjetnosti milijuni ljudi dobili su priliku za duži život.

Jean Dausset je otkrio nešto zanimljivo. Leukociti, bijele krvne imunološke stanice, reagiraju s leukocitima drugih ljudi, ali ne svih. Ovo „ne svih“ bio je signal za transfuziologa da se pita zašto. Trag istraživanja vodio je pedesetak godina u prošlost kada su Ernest E. Tyzzer i Clarence C. Little proučavali tumore. Premda neki danas tvrde kako tumora tada nije bilo, treba se prisjetiti da su ih opisali još stari Egipćani, čak ih pokušali i liječiti. Ernest i Clarence su u prvom desetljeću XX. stoljeća transplantirali tumore eksperimentalnim životinjama i otkrili kako ih neki miševi odbacuju, a neki ne. Gotovo proročki, i prije moderne genetike, shvatili su kako je „otpornost“ genetski definirana s najmanje 15 gena. No, zašto genetski? Očito su neki miševi odbacivali strana tkiva a neki ne a ta je sposobnost ovisila o njihovom nasljeđu. Peter A. Gorer, liječnik patolog u Listerovom institut u Londonu otkrio je kako su to neki antigeni, tvari na koje stvaramo imunološke reakcije, budu odgovorni na odbacivanje presađenih tumora. Nakon rata postao je blizak s George D. Snell-om koji je radio u slavnom Jacksonovom laboratoriju. Taj laboratorij postao je poznat po miševima, a George je vidio kako jedna skupina miševa s drugačijim repom odbacuje tumore drugog soja miševa. Gen odgovoran za tu pojavu nazvao je genom H, genom histokompatibilnosti, na hrvatskom jeziku – tkivne podudarnosti.

Znanstvenici su otvorili Pandorinu kutiju. „H-gen“ bio je očito jako kompleksan. Jean Dausset je odabrao troje ljudi koji su primile brojne transfuzije krvi. Danas smo svjesni kako je transfuzija cijele krvi kompleksna kao transplantacija. Ti troje pacijenata imali su inicijale MAC i Jean je shvatio kako su se pacijenti imunizirali, stvorili protutijela, na proteine na leukocitima. No, shvatio je kako neki imaju iste antigene a neki nemaju. „MAC gen“ kasnije će postati HLA A2 i Jean je utvrdio kako oko 60% Francuza nosi taj antigen, a ostali – ne. Drugim riječima, neki će prihvaćati strane leukocite ako imaju isti set gena, a drugi će odbacivati. Danas to zvuči tako lagano, ali Jean Dausset otišao je dalje i zbog toga je 1980. godine dobio Nobelovu nagradu. „U konačnici, u većoj vremenskoj perspektivi, proučavanje leukocitnih antigena pokazat će se iznimno bitnim u transplantaciji organa, pogotovo u transplantaciji koštane srži.“ rekao je Dausset. Jon van Rood i Rose Payne objavit će slične rezultate i proširiti broj antigena.

Počela je velika međunarodna suradnja i put nije bio lagan. Sredinom šezdesetih godina nakon početnih razočaranja znanstvenici su polako definirali te leukocitne antigene, nazvani Human Leukocyte Antigen (HLA). Dausset i van Rod su na transplantaciji kože dokazali važnost HLA u prihvaćanju i odbacivanju organa. Ako bi onaj koji je dao organ bio sličniji u antigenima primatelja, tada bi se lakše „prihvatio“. Danas to poznajete kao pojam ispitivanja kompatibilnosti između davatelja i primatelja organa. Što je sustav tih antigena, proteina leukocita, sličniji to su manje šanse odbacivanja. Trebalo nam je dosta desetljeća dok ta mreža podataka polako preraste u onakvu, kompjuteriziranu i međunarodnu kakvu poznajemo danas. Ispitat će se primatelj i čekat će optimalnog davatelja. Bez obzira na teškoće koje prolaze transplantirani pacijenti, treba priznati jedno – mnogi su dobili priliku za novi život.

Ostalo je samo jedno pitanje. A čemu zaboga služe ti HLA? Transplantacija je moderna tekovina znanosti i malo je evolucijske šanse da bi tuđi bubreg spontano probao prijeći na drugu osobu. Zasigurno HLA ima neku drugu važnu funkciju. Baruj Benacerraf, rođen u Venezueli i naturalizirani Amerikanac prvi je dao smjer. HLA sustav je bitan za imunološku obranu. Samo nije bilo jasno kako. 1974 godine imunologija je dobila novu ljepotu. Rolf Zinkernagel i Peter Doherty otkrit će samo korijenje mudrosti naše biologije koje znamo i danas.

Postoje dvije grupe HLA proteina. Vremenom smo naziv HLA promijenili u MHC (major histocompatibility complex) ili francuski CMH (izgovara se se-maš; le complexe majeur d’histocompatibilité). I jedni i drugi imaju jednu funkciju. Malene fragmente proteina, peptide, „hvataju“ i neprestano svaki dan svake sekunde „prezentiraju“ imunološkom sustavu. Zašto?

MHC/HLA sustav II ima jednu specijalnost. Svaki potencijalno opasni mikroorganizam imunološki sustav može „pojesti“ sustavom fagocitoze. U stanici taj će se mikroorganizam razgraditi na male fragmente, sustav II će uzeti te peptide i narediti imunološkom sustavu – protiv ovog se bori! Tijelo će stvoriti niz obrambenih reakcija, protutijela te posebne limfocite koji će napadati baš taj peptid tog opasnog mikroorganizma.

HLA/MHC I sustav radi jednako bitnu stvar. Neprestano „skenira“ sve proteine koje stvara stanica i prezentira ih imunološkom sustavu. Organizam je naučio tolerirati vlastite proteine, ali je vrlo netolerantan prema molekulama opasnih mikroorganizama. Ako je, primjerice, virus napao stanicu odjednom će se u njoj naći i proteini virusa. To će odmah prepoznati imunološki sustav i zaraženu stanicu ubiti. Kao u filmu Alien i slavnom „Kill me“ – bolje ubiti nego da služi za razmnožavanje opasnih aliena.

Napast će vas ona dosadna prehlada koja vas taman baci par dana u krevet. Kao Alieni napast će stanice i poslužit će za razmnožavanje milijuna novih virusa. Srećom, stari dio imunološkog sustava pojest će dio virusa, probaviti i bleee, kao na isplaženom jeziku HLA/MHC II prezentirati imunološkom sustavu. Posebne jedinice procijenit će štetu i opasnost i započinje stvaranje specifičnih protutijela i limfocita, specijaliziranih samo protiv tog uljeza. Sirote zaražene stanice prezentirat će na drugom jeziku, blee, HLA/MHC I, te male Aliene koji su ju napali, a imunološki sustav će tu stanicu skupa s virusima – ubiti. Jedini kritični faktor je vrijeme – hoće li obrana dovoljno brzo stvoriti specifičnu vojsku? Sjetite se variole vere, velikih boginja, i njihove epidemije 1972. godine u Jugoslaviji. Imunološki sustav umrlih, njih 35, nije bio dovoljno brz. U doba kada živimo u prividnim sigurnostima, nabavite knjigu Zorana Radovanovića – Variola vera – virus, epidemija, ljudi ili bar pogledajte film.

Rose Valland, tiha štreberica spasila je tisuće francuskih umjetnina neprocjenjive vrijednosti. Tiha štreberica bila je vrhunska agentica iznimne hrabrosti. Vaš HLA/MHC sustav tiho skenira umjetnine vašeg organizma, peptide. Za mikrobiološke naciste nikada nema razumijevanja. Hvala Jean Dausset, tebi i brojnim umjetnicima imunologije. Spasili ste puno neprocjenjivih umjetnina. Zovu se ljudi.