Labirint

Da li su čuda tek ljepota neke nove stvarnosti čiju razinu još nismo dosegnuli?

Zalutali u labirintu bili smo uporni zabijati glavu u zidove. Ne krivimo našu tvrdoglavost, ona nas je održala na životu. Bilo je onih tvrdoglavijih da objave svijetu novi put. Sami nisu bili svjesni koliko daleko nas vodi put, da su znali kleknuli bi ganuti do suza.

Pierre se jednostavno slomio i pao na koljena, sfera njegovog osobnog svemira napukla je u neprepoznatljive fragmente. Te 1879. godine svijet je ugledalo novo maleno biće, udah i plač, s razlogom se ne rađamo s osmijehom. Majka njegovog prvog djeteta Anne-Marie, njegova ljubav i njegov svijet umirala je od vrućice, od babinje groznice, medicina je već imala i ime za nju. Dijete je kasnije umrlo od difterije, takva su nekoć bila vremena. Dok je klečao na koljenima pored njega je prošao jedan čovjek, potapšao ga po ramenu bez riječi i otišao obaviti svoj posao. Trebat će uzeti bris iz njene maternice i staviti ga pod mikroskop. Bio je to ni više ni manje nego Louis Pasteur. Otkrile su se malene kuglice povezane u lance, bakterije streptokoki.

Njihova ekskluzivna ljubav prema čovjeku prati nas odavno. Hipokrat je prvi opisao crvenu kožu, erizipel ili crveni vjetar. Kasnije će Galen opisati babinju groznicu ali trebat će nam znanost XIX. stoljeća da povežemo ove dvije bolesti u jedan zajednički košmar istog uzročnika. Puno zabijanja u zidove labirinta. Američki kirurg Oliver Wendel Holmes još je 1843. opisao babinju groznicu kao infektivnu bolest. Opazio je kako se ona uglavnom pojavljuje kada bi liječnik ili medicinska sestra porađali ženu nakon što su dodirivali drugu ženu s babinjom groznicom. Njegovo opažanje bilo je dočekano s nevjericom i podsmijehom. Na drugom kraju svijeta, godinu dana prije, mađarski liječnik Ignac Semmelweis radio je u bečkoj bolnici i opazio kako jedan dio klinike ima daleko veću smrtnost od babinje groznice. Pokušao je odrediti uzrok i našao ga je. U tom dijelu klinike liječnici i studenti medicine su prije odlaska pacijenticama obavljali autopsije. Sljedećih 6 godina, sve do 1848. godine, Ignac će narediti obavezne dezinfekciju ruku. Opazio je kako se i posteljina ne mijenja i naredio je dezinfekcijo klorom. Smrtnost je pala s 11,4% na 2,7% što je za ono doba bio dramatičan pad. Ignac je za nagradu dobio prekid ugovora s bečkom klinikom. Njegovi kolege nisu prihvatili ideju bez obzira na dramatični dokaz efikasnosti. Samuel se vratio u Budimpeštu i 1860. objavio rad o infektivnosti babinje groznice. Bez uspjeha. Umro je uvelike ignoriran.

Prvi nalazak novog puta iz labirinta odredit će talentirani austrijski kirurg Theodor Billroth. 1874. godine iz kože pacijenata vidjet će pod mikroskopom malene streptokoke. 1879. godine u Parizu se održavao kongres o velikom problemu medicine, babinjoj groznici. Poznati liječnik Jacques François Édouard Hervieux govorio je o problemu „epidemije“, kako je nazvao, „puerperalne miazme“. Usred njegovog govora Pasteur se ustao i prekinuo ga oštrim riječima. „Nije to nikakva epidemija“, rekao je glasno. „To medicinski djelatnici prenose uzročnika sa bolesnih na zdrave žene.“ Nastalo je komešanje i Hervieux je odgovorio kako se boji da uzročnik nikada neće biti pronađen. Pasteur se ustao i nacrtao uzročnika. Streptokoki, kasnije nazvan Streptococcus pyogenes, isti koji uzrokuje erizipel (crveni vjetar) i babinju groznicu. Novi dugi put u labirintu bio je otkriven. Mikrobiologiju smo konačno poslušali nakon puno tvrdoglavosti i ne treba suditi prošlost. Dezinfekcija i kasnije antibiotici smanjit će masovnost babinje groznice. Činilo se da smo konačno na izlazu iz labirinta. Odjednom, hodnik se produžio i po njemu hodamo do današnjih dana i još nismo do kraja svjesni gdje će nas odvesti.

U njega su nas odvela dva njemačka liječnika. Wilhelm Busch i Friedrich Fehleisen, neovisno jedan od drugog, zamijetili su neobičnu pojavu. Obojica su u svom radu susretali pacijente s tumorima koji u ono doba nisu bili izlječivi. Ipak, katkad bi se desilo čudo i u rijetkih pacijenata došlo bi do smanjenja tumora. Obojica su zamijetili kako se to znalo desiti nakon što su pacijenti slučajno bili zaraženi erizipelom. Wilhelm Busch odlučio se na iznimno hrabri korak. 1868. godine prvi je namjerno zarazio onkološkog pacijenta erizipelom, u doba kada njegov uzročnik još nije bio izoliran. Tumor nije nestao ali se smanjio. Nakon otkrića uzročnika vrata su bila otvorena.

William Coley bio je američki kirurg i bavio se doista sumornom pričom – pacijentima oboljelim od zloćudne bolesti kostiju, osteosarkoma. Prognoze nisu bile nikakve. Kao i njegovi njemački kolege doživio je slučaj čuda. Jedan pacijent je ozdravio. Coley je pokušao istražiti realni uzrok ovog čuda i našao ga je. Erizipel. Pacijent je prije nestanka tumora dobio teži oblik ove bolesti.

Povjesničari medicine postali su svjesni kako Coley i Busch nisu bili prvi. Opis čuda svetog Peregrina i izlječenja od tumora odgovara smanjenju tumora nakon infekcije. 1844. francuski liječnik Dussosoy opisao je uspješan slučaj izlječenja tumora dojke vrlo neugodnim postupkom: na otvoreni tumor dojke prislonio je gnojni zavoj pacijenta oboljelog od gangrene. Pitamo se ponekad koliko neuspješnih pokušaja nije nikada bilo opisano. Ipak, William Coley je bio prvi koji je probao napraviti nešto sustavno. Shvatio je kako očito infekcija potiče imunološki sustav protiv tumora. No, u doba prije antibiotika igra namjerne zaraze pacijenata bila je vrlo opasna. Stoga je Coley uzgojio dvije bakterije, Streptococcus pyogenes i Serratia marcescens. Iz njih je stvorio lijek koji će biti poznati kao „Coleyev toksin“. Nekoliko ozbiljnijih slučajeva izlječenja izazvali su val oduševljenja i u medijima u SAD-u. 1908. godine New York Times objavio je članak o „vjerojatno 150 izliječenih slučajeva“ tumora. S jednom naznakom. Od njih 430.

Naizgled je sve djelovalo idealno, ali hodnik labirinta se produžio. Za Coleyev toksin bilo je prerano. Još uvijek nismo imali dovoljno znanja iz biotehnologije, molekularne biologije, analitike i prije svega imunologije. Coleyev toksin dobiven iz uzgojenih bakterija imao je velike nuspojave i velike rizike pretjerane aktivacije imunološkog sustava koje u ono doba nismo mogli kontrolirati lijekovima – jer nisu niti postojali. Brojne kliničke studije pokazivale su kontradiktorne rezultate i činilo se kako će jedno čudo završiti kao zid lažnog hodnika u koji smo lupili glavom. Nedostajala nam je standardizacija i fokus. Posljednji „lijek“ sličan Coleyevom toksinu nestao je krajem osamdesetih godina XX. stoljeća koji je već i tada bio zastario.

Umjesto zida ušli smo u hodnik novog labirinta. Coleya ćemo zapamtiti ipak kao vizionara čije ideje nisu mogle biti razrađene u to doba. U novi labirint zalutat ćemo u sljedećoj priči.

Podijeli znanje

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on pinterest
Share on email
Share on print
PREDAVANJE U RIJECI

IMUNITET

dr. sc. Stribor Marković, mag. pharm.
28.02.2020. u 18h
Narodno učilište Rijeka

PRIČE IZ ŠUME STRIBOROVE

Stribor Marković
Pet stotina stranica literarne šetnje kroz biljke koje su inspirirale lijekove
Scroll to Top

Ova stranice koristi kolačiće kako bi pružila bolje korisničko iskustvo.