Devetnaestogodišnji Gerhard Johannes Paul Domagk je pao. U početku čovjek ne osjeća ništa, sve dok senzorni neuroni ne odvedu signal uzbune u mozak. Krv se pojavi kad i bol. Ništa nova ni na istoku, milijuni su ranjeni, rat je tek bio na početku, bio je broj anonimiziran oceanom beskrajne patnje. Krvlju natopljena Zemlja pitala se: da li je došlo vrijeme? Da li je vrijeme da ljudska rasa kreira na sasvim drugačiji način? Gerhard se ustao s vlastite krvi na zemlji, na blatu je ostalo pitanje koje će ga voditi cijeli život. Na previjanju rana vidjet će svijet gnoja i vrućice, svijet sepse i bunila. Da, rekla je zemlja, vrijeme je.

Gerhard će imati sreće. Infekcija njegove rane nije ga ubila, već tri godina nakon rata diplomirat će na medicinskom fakultetu u Kielu. Vriskovi patnje odzvanjat će u njegovom mozgu sve do 1964. godine. Prvi svjetski rat donijet će paničnu želju za zabavom charlestona, umjetnost je razbila konstrukciju realnosti dadaizmom i dodekafonijom a svi svjetski liječnici shvatili su kroz rat kako je najveći neprijatelj rane infekcija. Heinrich Hörlein netom nakon drugog svjetskog rata vodio je program istraživanja antimikrobnih tvari u kompaniji Friedrich Bayer. Velikan medicine Paul Ehrlich i njegov lijek Salvarsan bili su mu veliki uzor. 1927. godine pridružit će mu se mlađahni Gerhard Domagk. Kao nikada do sada u povijesti farmaceutskog istraživanja okupljena je elita s menadžerskom strukturom i organizacijom rada kako već samo Nijemci znaju. Kemičari su produktivno stvarali nove spojeve. Kasnije ćemo krstiti takve spojeve engleskim nazivom NCE, new chemical entities, novi kemijski entiteti. Spojevi kakvi još nisu nastali nigdje u prirodi, nije to bio Flemingov penicilin. Cilj je bio jasan. Trebali su pomoći u liječenju tropskih infekcija te infekcija klasičnim bakterijama. Odabrali su tzv. modalni mikroorganizam, opasni Streptococcus haemolyticus. Sustav je bio toliko dobro posložen da su znanstvenici mogli ispitati trideset novih molekula tjedno in vitro i u miševa. Danas smo znatno brži, ali za ono doba to je bila fascinantno brzi tijek ispitivanja.

Usprkos brzini, napredak je bio spor. Kemičari su se bacili na derivate prirodnog antimalarika kinina ali takvi spojevi su samo nasmijali bakterije. Jedan član tima, Josef Klarer, odlučio se za već poznatu kemiju, tzv. azo-boje. Azo-spojevi imali su karakterističnu vezu -N=N- i takvi spojevi već su bili naveliko korišteni. Neki su pokazivali sposobnost vezanja na membranu bakterija i znanstvenici su s pravom pretpostavili kako bi takvi spojevi mogli pomoći u borbi protiv bakterija. Neuspjeh za neuspjeh se opet izredao, a tada je genijalni Heinrich Hörlein predložio ubacivanje sumpora u strukturu molekula. U Domagkovom laboratoriju rođene su brojne molekule. Među njima i K1-695 nastao 1932. godine. U to doba in vitro i in vivo eksperimenti bili su paralelni proces. Danas se uglavnom prvo provodi in vitro ispitivanje. Imali smo sreće. K1-695 odlično je štitio miševe od infekcije, ali in vitro nije radio baš ništa. Domagk nije bio obeshrabren i puno je nade polagao upravo u tu molekulu. Molekula je imala suho kemijsko ime 4-[(2,4)-diaminofenil)azo]benzen-sulfonamid i kao i mnogi diazo- spojevi bio je prekrasne boje, ovog puta crvene. 1935. godine Domagk dat će spoju ime Prontosil i do te godine već smo znali kako u životinja djeluje protiv bakterija i kako nije toksičan. Povijest medicine zapamtit će problem s nazivima: sam Domagk je prije 1935. godine spoj nazivao Streptozon pod šifrom D 4145. Već 1936. godine Prontosil se počeo koristiti u ljudima. Domagk je imao, po drugi put, vrlo osobni razlog. Njegova vlastita kćer oboljela je od infekcije koja je zahvatila cijelu njenu ruku. Prijetila je amputacija i Domagk će Prontosilom spasiti i njenu ruku i njen život. Prontosil je odmah otvorio veliko pitanje. Kako jedan lijek koji baš ništa ne djeluje protiv bakterija in vitro djeluje tako dobro in vivo?

U isto vrijeme, preko puta Maginotove linije, Francuzi su bili na istom tragu. Istraživači Roussel Laboratories neovisno su stvorili gotovo isti spoj i nazvali su ga Rubiazol. Ernest Fourneau iz Institut Pateur bio je talentirani kemičar i njegova grupa stvorila je niz sličnih diazo spojeva. Bračni par, Tréfouël, D. Bovet, F. Nitti, članovi njegovog tima, shvatili su kako svi takvi diazospojevi imaju nešto zajedničko. Polovicu molekule, sulfanilamid. Sulfanilamid, za razliku od Prontosila, bio je djelotvoran in vitro i in vivo. Zaključili su kako negdje u živom organizmu dolazi do pucanja -N=N- veze Prontosila i kako je nastali raspadni produkt, sulfanilamid, baš ta molekula koja djeluje kao antibiotik. Sulfanilamid kao lijek ući će u primjenu u Francuskoj, SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu.

Danas antibiotike doživljavamo kao nešto sasvim uobičajeno. Povijest medicine pamti beskrajnu skepsu stručnjaka hoće li čovječanstvo ikada stvoriti pravi antibiotik. Sve te sumnje rastopile su se 1935. i 1936. godine i danas nema više živih svjedoka koji bi pamtili živost stare skepse. Otvorena je nova era antibiotika, tzv. sulfo-antibiotika koji će ostati u primjeni do današnjeg dana. Već 1938. godine stvoren je sulfapiridin koji je s uspjehom liječio tada vrlo opasne upale pluća.

Sulfa-antibiotici obilježit će cijelo poglavlje u medicinskoj mikrobiologiji. Toliko su utjecali na farmaceutsko istraživanje da spojeve te klase koristimo u nizu drugih bolesti, poput raznih diuretika, sulfasalazina koji se koristi kod upalnih bolesti crijeva, i sulfonil-urea koje koristimo kod dijabetesa tip II. Kao antibiotici, oni se upliću u metabolizam folne kiseline u bakterijama. Ipak, u ratu s opasnim mikroorganizmima s ovom klasom smo shvatili i naša ograničenja. Kako osmisliti molekule protiv lukavih mikroorganizama? Koliko nasumične kemijske maštovitosti i vještina u sintezi možemo realno iskoristiti u toj borbi? Za to će nam trebati pomoć prirodnih kemijskih boraca u evolucijskim utakmicama života. Taj je put utabao Fleming o kojem smo pisali: struktura jednog penicilina toliko je kompleksna da bi tek nakon puno pokušaja i pogreške, vjerojatno desetljeća, doista to napravili. Iskoristili smo evoluciju kemijskih sukoba života. U sljedećoj priči naučit ćemo kako smo promijenili kemijski tijek evolucije u antibiotika.

Više od stoljeća je prošlo od groznih infekcija prvog svjetskog rata. Domagk je bio ranjen, Erich Maria Remarque možda nije uzaludno pisao. Na zapadu i istoku ipak je bilo nešto novo. Čovjek je stvorio potpuno novu klasu spojeva potpuno novih svojstava. Ako smo mi isto djeca prirode, jesu li i to prirodni spojevi? Odgovore ćemo ostaviti filozofiji. Negdje daleko, zemlja je gurnula nas, malu djecu, kao kada ih učimo puzati. Hajde, vrijeme je za samostalnost. Ne znamo gdje nas to vodi. Jedno je sigurno.

Da nije bilo toga, neki od nas ne bi bili živi.