Penicilin

penicilin
Vaš korak lomio je grančice i ostavljao zbor uvelog lišća u sobama zaborava. Hodali ste sporo, bili ste mačka koja se šulja neopreznim pticama. Ispod vaših mekanih stopa svijet je od kojeg nema skrivanja, mreža koja povezuje beskrajne kilometre, fine niti, bionički kablovi 24. stoljeća, netko ih je postavio prije više stotina milijuna godina. Vi, Homo sapiens, nesvjesni Drevne Mreže starije od vašeg najstarijeg pretka. Došli ste kući, nesmotreno ostavili sendvič od izleta na stolu, dok ste se probudili Drevna Mreža već ga je dohvatila, te niti prorasle su škrobnu slabost mljevenih žitarica, asimilirale ga i transformirale. To jutro, vaši prsti primit će zaboravljeni sendvič i Velika Mreža uhvatit će ih. Nema vam spasa. Velika Mreža je moćna, Deep Web interneta je tek dječji plagijat. Uvučeni ste, duboko u njoj ostavit ćete ljudske površnosti, odreći se dijela individualnosti i usamljenosti.

Na kiši ratne Velike Britanije, tog lipnja 1941. godine, Howard Florey i Norman Heatley uzeli su spore plijesni i njom namazali svoje kapute. Velika Mreža je oduvijek bila svjesna prisustva Homo sapiensa, ali sada je prvi put pogledala na nas kao zanimljiva razumska bića. Znali su zašto to čine. Vrijednu vrstu Penicillium notatum treba spasiti od ratnih stradanja i nositi tu plijesan u kulturi bilo je previše rizično. Velika mreža hifa malih i velikih gljivica ima svoj trajniji i lakši oblik i spore plijesni su se fino utkale u moderni engleski kaput koji će otići u SAD. Da, to je bila ona ista gljivica o kojoj ste učili u školi, ona slavna plijesan Alexandera Fleminga iz bolnice St. Mary’s Hospital u Londonu.

1928. godine jedna jedina spora plijesni ubit će bakterije na podlozi. Fleming je imao puno problema, znao je da u plijesni mora biti neki spoj koji ubija bakterije ali njegova tadašnja laboratorijska tehnologija nije mogla dati dovoljnu količinu te čarobne tvari. Fleming je napravio nešto što danas nitko ne bi olako. Podijelio je spore drugim zainteresiranim znanstvenicima u nadi da će netko drugi naći rješenje. Velika Mreža spora otišla je u razne dijelove svijeta, ali nas će zanimati samo nekoliko. Dio spora završio je kod misterioznog „dr. H. Schmidta“ u Njemačkoj. Mreža će se razgranati u Institut Pasteur u Parizu i Centraalbureau voor Schimmelcultures (CBS) kod Utrechta i sljedećih petnaestak godina nećemo znati što se s njom zbivalo.

Dvije godine prije odlaska u SAD, 1939. godine, Howard Florey i Norman Heatley, dvojica britanskih znanstvenika, uspjeli su ono što Fleming nije. Uzgojit će dovoljne količine plijesni i njihov kolega, Ernst Chain izolirat će, po prvi put, penicilin.

Mikrobiološka ispitivanja pokazat će njegovu snažnu antibakterijsku moć, ali 25.5.1939. godine puno se ruku treslo. Tog dana prvo živo biće biti će liječeno penicilinom, čak četiri miša. Četiri druga miša neće dobiti ništa, a svi će biti zaraženi streptokokom. Zagasili su svjetlo i otišli. Ujutro, čekala su ih četiri mrtva miša i četiri živa miša. Ona četiri živa dobili su penicilin. U veljači 1941. godine jedan policajac s ozbiljnom bakterijskom infekcijom biti će prvo ljudsko biće koje je primilo penicilin. Nakon samo 24 sata njegovo stanje je bilo dramatično bolje, ali se desio problem – nije više bilo zalihe penicilina. Policajac je umro nekoliko tjedana kasnije. Naučili smo na njegovoj smrti, ne prekidaj prerano liječenje antibioticima. Za to saznanje bio je potreban ljudski život. Dodatne količine bile su dovoljne za izliječiti fatalne infekcije i naša vesela skupina znanstvenika objavit će svijetu prve rezultate.

Svi su oni znali da se mora usavršiti proizvodnja ali u Velikoj Britaniji nije bilo kapaciteta. Spore će u kaputima stići u grad Peoria, Illinois. Američki znanstvenik Andrew Jackson Moyer predložit će masovni uzgoj na kukuruznom sirupu i naći će se drugi soj koji proizvodi više penicilina. Bio je to P. chrysogenum. Kukuruz je opet spasio tisuće. 1942. godine bilo je dovoljno penicilina za stotinu pacijenata, već sljedeće godine za desetine tisuća. Uspjeh dana D nije počivao samo na artiljeriji već i na penicilinu i liječenju infekcija nakon ranjavanja. Vlade Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a su se prestrašile. Da li je misteriozni dr. Schmidt uspio uzgojiti plijesan? Tek kasnije će doznati kako je njemačka kultura uginula još tridesetih. U velikoj tajnosti, u Parizu su francuski znanstvenici bili svjesni što imaju i uz pomoć tvrtke Rhône-Poulenc probali svoju proizvodnju. Uspjeli su, ali su sumnjičavi Nijemci doznali za dio tajnog projekta. Lukavi Francuzi dali su Nijemcima soj plijesni koji ne proizvodi penicilin. U skučenim ratnim uvjetima Francuzi su izliječili do kraja rata tridesetak pacijenata neovisno o Amerikancima, ali nije bilo mogućnosti daljnje proizvodnje.

U sudbinu penicilina upetljale su se hife Utrechta. Znanstvenici Centraalbureau voor Schimmelcultures (CBS) bili su poznati mikolozi i imali su tada najveću zbirku plijesni na planeti. 1942. tajanstveni dr. Schmidt zatražio je od CBS-a uzorak Flemingove plijesni, ali su ih Nizozemci, kao i Francuzi, nadigrali. Rekli su kako ne posjeduju traženi soj, a u tajnosti su razvijali svoje. Tražili su dodatne sojeve koji najbolje stvaraju penicilin u tvrtki Nederladsche Gisten Spiritusfabriek. Već 1943. godine imali su penicilin i Nijemci nikada nisu doznali što se skriva pod kodnim imenom Bacinol. Ipak, trebali su usavršiti postupak i nije im bio dostupan rad Amerikanaca i Britanaca. Židov Andries Querido u tajnosti im je dostavio medicinski časopis Schweizerische Medizinische Wochenschrift gdje je opisan cijeli postupak u SAD-u. No, kako proizvoditi to u tajnosti okupirane Nizozemske? Zaposlenik Nederladsche Gisten Spiritusfabriek, F.G. Waller, zapisat će u memoarima: „njemački vojnik koji nas je čuvao volio je piti“. Kako je „Spiritusfabriek“ proizvodio alkoholna pića davali su mu gin, a pijani vojnik bi zaspao. Kasnija bombardiranja saveznika usporit će posao, ali već 1946. godine Nizozemci su imali svoju proizvodnju neovisnu od Amerikanaca i to će dovesti do daleko bolje opskrbljenosti Europe penicilinom, sve dok Europska industrija nije uspjela osoviti se na noge u drugim zemljama.

Krenuo je veliki put penicilina i svih njihovih derivata koje danas poznajemo i još uvijek uvelike koristimo. Penicilin nije zaobišao niti moju obitelj. Teta Vava i teta Rozika potegnule su sve svoje stare aristokratske veze i već su 1946. godine nabavili penicilin. Bilo je korisno što su za vrijeme rata skrivale jednu osobu, kako je voljela teta reći, treću do Tita i koji je to omogućio. Njihov njuh da prepoznaju novi lijek pokazao se bitnim jer je izliječio čovjeka, a penicilin su čuvale na tajnom mjestu na tavanu, zajedno s kondenziranim američkim mlijekom i brašnom.

Da li je Fleming doista bio prvi? Povjesničari znanosti dali su puno odgovora. Pljesnivi kruh opisan je kao lijek za površinske rane još u starom Egiptu. Arapska kultura koristila je plijesni u veterini, u Srbiji i Grčkoj opisano je korištenje plijesni u liječenju. Na Sri Lanki se plijesan još u 2. stoljeću p.n.e. koristila za liječenje površinskih infekcija. 1640. engleski farmaceut John Parkington striktno će zapisati korištenje plijesni u liječenju. Joseph Lister (1871), William Roberts (1874), John Tyndall (1875), Louis Pasteur i Jules François Joubert (1877), Andre Gratia i Sara Dath (1920), Clodomiro Picado Twight (1923) – svi su oni opisali kako razne vrste plijesni koče rast bakterija in vitro. Ali Fleming je dao nešto bitnije. Shvatili smo važnost točnog soja. Tek mali broj vrsta i sojeva doista će stvarati suvisle količine penicilina. Shvatio je važnost izolacije aktivne tvari i za ono doba to je bio ogroman trud za koje je trebalo desetljeće.

Danas su antibiotici, na žalost, i omraženi. Gledamo ih u kontekstu opasnosti od rezistencije, katkad kroz prizmu ponavljajućih infekcija, kroz neuspjehe a ne samo uspjehe, kroz nuspojave, kroz negativno djelovanje na vlastiti mikrobiom. Naučili smo i učimo razumnoj primjeni, koliko je moguća. Bojimo se rezervnih antibiotika i trena kada i na njih postanu rezistentne bakterije. Prizivamo nove antibiotike, pa i bakteriofage u njihovoj kontroli. Ipak, podsjetite se. To je bila jedna od najvećih revolucija u medicini. Ne biste htjeli niti znati smrtnost katkad bezazlenih rana i infekcija od doba prije njih, već su generacije prošle i nitko to niti ne pamti. Ne slušamo više starije. Stare obiteljske priče slabo se prenose, treba juriti dalje, zove karijera, političke objave na fejsu i nove štikle ili nove grudi neke influenserice. Priče naših baka treba pričati kada i sami budete bake ili djedovi. Ne stavimo li znanje današnjeg vremena u veliki lonac tuga i mudrosti prošlosti, biljka budućnosti koja raste iz te sadašnjosti mogla bi postati divlja, kriva i prevrnuti se.

Večeras, sutra, zaputite se sami, bez mobitela, bez glasova drugih, tiho kao mačke koje vrebaju neoprezne ptice, po poljima, po šumama, parkovima. Ispod vaš stopala je svijet hifa, Velika Mreža, veća od interneta. Uhvatit će vas, nemojte se bojati. Otpor je uzaludan. Postat ćete više od kutije u koju se volimo zatvoriti, strah od gubitka površnosti samo je iluzija. Kada sljedeći put budete bacali pljesnivu breskvu, sir ili kruh, zastanite, pa tek onda bacite.

Puno toga lijepog se može desiti kad zastanete u onom što drugi rade s gađenjem i užurbanošću.

Podijeli znanje

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on pinterest
Share on email
Share on print

PREDAVANJA

RIJEKA- BILJKE RASPOLOŽENJA
29.11.2019.

ZAGREB- IMUNITET
04.12.2019.

PRIČE IZ ŠUME STRIBOROVE

Stribor Marković
Scroll to Top

Ova stranice koristi kolačiće kako bi pružila bolje korisničko iskustvo.

PREDAVANJE RIJEKA

BILJKE RASPOLOŽENJA

dr. sc. Stribor Marković, mag. pharm.
29.11.2019.

PREDAVANJE ZAGREB

IMUNITET

dr. sc. Stribor Marković, mag. pharm.
04.12.2019.