Sve je počelo 1972. godine. Polly Matzinger bila je američka imigrantica. Njena majka bila je Francuskinja, bivša opatica koja se kasnije bavila keramikom. Njen otac bio je Nizozemac, član pokreta otpora koji je preživio Dachau. Bio je slikar i stolar. Rođena je 1947. godina u Francuskoj no već 1954. godine njena obitelj potražit će sreću u SAD-u.

Naslijedila je umjetničku i boemsku dušu roditelja i bavila se sa svime pomalo. Bila je jazz muzičarka, Playboy zečica, trenerica pasa a 1972. godine radila je kao konobarica u kafiću u mjestu Davis u Kaliforniji. U taj kafić dolazila su na pivo dva profesora biologije, među njima Robert „Swampy“ Schwab. Sudbina je odlučila uzeti kockice sa stola, promiješati ih i kao u Las Vegasu baciti na stol, neki stari duh zemlje koja nam je dala jednog Claude Bernarda odlučio je promijeniti sudbinu same znanosti. Kockice su pale, svih pet istih. Robert je s kolegom pričao, pijući pivo za šankom, o mimikriji među životinjama. Polly je pitala: „a zašto nitko ne imitira tvora?“. Robert je pao na pod od čuđenja i rekao: „ti moraš ići studirati biologiju.“ Polly je već bila zasićena konobarenjem i odlučila je krenuti u novu dimenziju svog života. Zemlja koja daje prilike, SAD, pokazala se dobrom idejom roditelja.

Bila je uvijek nestašna. Životno iskustvo nešto znači, njeni kolege bili su kao i mi, linearna djeca linearnih sudbina, škola – fakultet – posao, zelena do same srži svog bića. Ona je već bila prekaljena ratnica života, prgava kao i svoj otac koji je u inat preživio rat.

Odbijala je gramatička pravila. U engleskom jeziku pasiv se koristi daleko češće nego u hrvatskom jeziku, no ona je odbijala pisati pasivom. 1978. godine objavila je rad, namjerno citiram cijeli naslov: “In a fully H-2 incompatible chimera, T cells of donor origin can respond to minor histocompatibility antigens in association with either donor or host H-2 type”. Impresivan je napredak za ženu koja je do prije šest godina posluživala pivo dokonim profesorima, kamiondžijama i adolescentima.

Nikom nije bilo sumnjiva jedna koatorica rada. Uz Polly Matzinger rad potpisuje Galadriel Mirkwood. Urednicima časopisa ta činjenica nije bila neobična i jednostavno su prihvatili postojanje jedne Galadriel. Galadriel Mirkwood bila je ženka afganistanskog hrta koja je redovno dolazila u laboratorij, a Polly je iskoristila njeno koautorstvo jer je lakše mogla koristiti „mi smo…“ umjesto „ja sam…“. Izbio je mali smiješni skandal koji je potaknuo privremeno povlačenje, ali uz dogovor te dokaz kako je Galadriel Mirkwood doista participirala u procesu, ime jednog hrta i danas se nalazi na znanstvenom radu.

Polly je živjela u doba nejasnih percepcija imunološkog odgovora. Uvijek smo se pitali kako uopće tijelo zna koga treba napasti a koga poštedjeti. Pedesetih godina stvoren je koncept „svoje-tuđe“. Bilo je logično, tijelo će napasti sve tvari koje nisu naše. Polly je pitala svoje profesore jednostavno pitanje – kako to da ne napadamo hranu koju jedemo. Kako je sama rekla, profesori su joj odgovorili da o tome ne brine. I, kako sama kaže, nije se brinula o tome. 1989. godina Janeway je predložio drugi stup imunološkog sustava. Virusi, bakterije i gljivice imaju arhaične molekule koje organizam prepoznaje kao potencijalno infektivne i tako započinje kaskadu imunološkog odgovora. Virusna DNK i RNK, fragmenti membrana bakterija i gljivica, sve to ima molekularne uzorke patogenog i, zvučalo je logično, to daje našem tijelu signal da se brani. Teško pitanje se postavilo: a kako to da ne napadamo gomilu mikroorganizama u našem tijelu koji su dio nas i našeg bića? Odgovora nije bilo.

Ideja je došla u kadi. Polly i njen tim (ne samo afganistanski hrt) pretpostavio je kako tijelo dobiva neki signal opasnosti. No, kakvi su to signali opasnosti? Kako bi to izgledalo? Ležeći u kadi Polly je dobila ideju: oštećenje. Oštećenje tkiva i stanica je to koje potiče obranu. „Nema oštećenja, nema opasnosti.“ pomislila je. Njen tim krenuo je u potragu i 1994. godine Polly objavljuje rad „Tolerance, Danger and the Extended Family“. Predlaže model „opasnosti“ te kako tkivo nije samo usputna žrtva već svojim signalima vodi vojsku imunološke obrane. Ali, kakvi su to signali?

Bilo je sasvim logično. Raspadni produkti stanice. ATP primjerice. ATP, već smo ga upoznali, je osnovna energetska molekula života, ali on se nalazi u stanicama. Puno ATP-a govorit će da se stanice ubrzano raspadaju i da postoji opasnost. High mobility group box-1 (HMGB1) je protein u jezgri važan u fiziološkim procesima DNK molekule. Raspadnuta jezgra, složit ćete se, je jasan signal raspada stanica. Heat shock proteini, HSP, su drevni proteini koji služe za svašta, prije svega za popravak proteina i njihovo uklanjanje, ali i za niz fizioloških funkcija dijela hormona preko svojih receptora. Puno HSP van stanice, opet ćete se složiti, znak je raspada stanica. Uloga HSP nije uvijek jednoznačna ali da oni utječu na imunološki sustav dokazana je činjenica. DNK i RNK stanica također aktivira imunološki odgovor. Otkrili smo i sijaset drugih.

Kalgranulin A i B, serumski amiloidni protein kojeg stvaraju stanice jetre kada su ugrožene i koje smo i prije prepoznali da raste u upali. Dijelovi mitohondrija također, potpuno je jasno da raspad mitohondrija govori o raspadu stanica. Molekule mitohondrija kao citokrom c koji služi u procesu stvaranja energije; kardiolipin, molekula membrane mitohondrija ali i zanimljiva grupa proteina koji sadrži tzv. formil-peptide. Ove formil peptide stvaraju ili bakterije ili bakterijski dio nas, mitohondriji, a ne ljudski organizam. Zbog toga formil peptidi uvijek budu signal tijelu da se nešto zbiva – ili se raspadaju mitohondriji ili nas je napala bakterija. Čak i raspadni produkti međustanične mreže (matriksa) budu signal opasnosti. Neke bakterije mogu izazvati raspad molekula poput hijaluronske kiseline, a naš organizam te fragmente prepoznaje kao znak opasnosti. Svi oni pripadaju u veliku obitelj DAMP-ova (Damage-associated molecular patterns).

Rođen je jedan od stupova imunologije. Imunološka mreža je fino trenirani sustav. Prepoznat će tuđe od svojeg ali to neće biti dovoljan signal, inače bismo napali sve strano, hranu uključujući. Prepoznaje infektivne mikroorganizme, ali i to neće biti dovoljno jer bismo inače napadali bezazlenu floru bez koje nema života. Postoje signali upozorenja, napada na stanice i tkiva i tada se zaokružuje odluka. Svi su ti procesi bitni i koji će kada prevladati, ovisi o puno faktora.

Kritičari ideje „opasnosti“ smatraju kako to nije dominantni proces ali u moderno doba nitko nije niti zamišljao kako je to jedini proces. Otkrićem regulatornog dijela imunološkog odgovora, Treg i Breg limfocitima, shvatili smo kako postoji dio imunološkog sustava koji koči nepotrebne imunološke reakcije (sjetite se priče o lisicama) ali otkriće regulatornog dijela imunološkog sustava nije umanjilo značaj prepoznavanja opasnosti i oštećenja. Oštećenje tkiva nije jedini proces koji dopušta imunološku reakciju i imunizacija je moguća bez veće štete po tkiva. No, sve to nije umanjilo vrijednost ideje Polly Matzinger.

Polly u svojoj službenoj biografiji nosi s ponosom svoja prethodna životna zanimanja. U našem linearnom školskom sustavu ta je ideja u našim krajevima pomalo neobična. Da li je iskustvo jedne Playboy zečice kao konobarice i jazz glazbenice bilo bitno? Zasigurno. Da bismo izašli iz kutija razmišljanja u mrežnu egzistenciju, harmonija jazz-a je možda bila neophodna. Možda je bilo neophodno iskustvo rada za šankom. Polly je spojila svoje životno iskustvo s kvalitetnim formalnim obrazovanjem, pouka za sve koji olako daju medicinske savjete i znanstvena mišljenja preko interneta.