Prehrana ili ortoreksija- gdje je granica?

Prehrana ili ortoreksija

Moj facebook je sve češće preplavljen zgodnim, napudranim, američkim, Oprah-sličnim, dr. Oz-sličnim gym puslicama s naglašenim bicepsima i trbušnjacima. To bi bilo podnošljivo kada oni ne bi propagirali svoja prehrambena uvjerenja koje žele prodati. Keto, paleo i gluten-free trenutno je val mode tih samo naizgled simpatičnih muškaraca. Detoks s limunom, pa onda mi dođu s refluksom i gastritisom. Među svojim pacijentima nisam nikada kao zadnjih dvije godine uočio otvorenu i potpuno iskrenu zbunjenost sa savjetima o prehrani s interneta.
Na drugoj strani su pacijenti koji su doista promjenom prehrane zbog bolesnih stanja napravili po najstrožim objektivnim kriterijima enormne pomake u bolestima poput pretilosti, dijabetesa tipa II, reumatoidnog artritisa i bolesti štitnjače.
I što sada? Je li svaka pomalo ekstremnija promjena prehrane ortoreksija? Je li svaka za “popljuvati”? Jesu li sve promjene prehrane garancija zdravlja? Da li za sve ljude na svijetu postoji univerzalni model najbolje prehrane? Ne, ne, ne i ne.

Kad vidim što sve ulazi u prehranu: kvantitativni sastav makro i mikronutrijenata, kako utječe na mikrobiom odnosno živi svijet u crijevima, na imunološki sustav i funkciji epitela crijeva, na živčani sustav i metabolizam… Osobno mislim kako je nutricionizam vjerojatno najteže područje u medicini danas, zato svi dobri nutricionisti koje poznajem su uvijek decentni i pomalo obazrivi u apsolutnom proglašavanju što je zdravo a što ne i u kojoj količini. Ali se taj svijet razvija. Jesi to što jedeš; je puno kompleksnija priča no što izgleda.

Konačno osobna odgovornost, ali…

Među farmaceutima ide stara i istinita priča. U doba kada su se statini, lijekovi protiv povišenog kolesterola, tek pojavili odjednom je izbila nestašica. Ljudi su dolazili s tada još papirnatim receptima, pa kad će, kad će. I konačno došlo i štogod ljudi je reklo – ajme, sad konačno ponovo mogu jesti kobasice i čvarke. Zaista, cijela jedna generacije, ako ne i više, je odgojena da su im lijekovi uvijek tu besplatno da im korigiraju životne navike. O tome su pisali još stari arapski liječnici. Čekali smo, o čekali smo da se pacijenti probude i preuzmu bar malo odgovornosti za svoje zdravlje. Dan danas, ma kako „zdravi“ pokreti izgledali bučni na internetu, ogromni postotak pacijenata ne sudjeluje u procesu liječenja osim kao transportno sredstvo za vlastite lijekove. To je tužno.

Došli su polako i oni koji žele nešto poduzeti. Prekrasno. Postaju angažirani, razmišljaju čak ne i samo o prehrani i trbuhu već i o šetnji, čak, nevjerojatno, psihi, socijalnom i i radnom okruženju, percepcijama i uvjetovanostima dosadašnjom obitelji i kulturom zajednice. A došli su i preangažirani. To je logično, o tome priča i Newton kad govori o akcijama i reakcijama. Dugo ničega, pa poslije do ekstremnog. Toliko su angažirani da su i previše angažirani, gledaju doista nepotrebne detalje ili se nadaju kako baš ono što su pročitali će pomoći i njima. To nije samo pitanje i prehrane.

Sad se postavlja pitanje: što je tu dobro? Želimo li ponovo sivu masu pacijenata koji ne poduzimaju ništa, sve do onog trenutka dok se lijekovi ne budu trebali plaćati pa će prirodna selekcija obaviti svoje? Ili ih želimo potaknuti na promjene? Ali kakve? Do koje mjere? Puno je kamenčića u toj slagalici. Ovo je moje iskustvo oko jedne, razlike promjene prehrane i ortoreksije.

Što je ortoreksija ili krenimo stručno

Orthorexia nervosa je relativno nova kovanica koju se stvorio Steven Bratman 1997. godine kao pandan već davno poznatoj bolesti anorexia nervosa. Nije bio svjestan koliko je bio dalekovidan u trendovima novih socio-psiholoških bolesti. Medicina je toga i te kako svjesna no kriteriji za dijagnostiku predloženi su prošle godine kao redefinicija prethodnih preporuka i prevodim ga u cijelosti.

Kriterij A.
Opsesivni fokus prema „zdravom“ jedenju definiranom prema specifičnoj teoriji prehrane ili skupom uvjerenja čiji specifični detalji mogu varirati, označen pojačanom emotivnom nelagodom u odnosu prema odabiru hranu koju se smatra nezdravom. Manjak težine može biti rezultat prehrambenih odabira, međutim smanjenje tjelesne težine nije primarni cilj.

  • Kompulzivno ponašanje i/ili mentalno opterećivanje prema afirmativnim i zabranjenim prehrambenim navikama za koju osoba vjeruje da pomaže u održavanju optimalnog stanja zdravlja. (Afirmativne navike zdravlja mogu uključivati i koncentrirane suplemente, a u procjeni stanja zdravlja mogu biti uključeni sportske performanse i/ili izgled tijela kao indikatori.)
  • Kršenje samonametnutih pravila prehrane izazivaju pojačani strah od bolesti, osjećaj vlastite „nečistoće“ i/ili negativne fizičke simptome, praćenih tjeskobom i osjećajem srama.
  • Ograničenja u prehrani imaju tendenciju eskalacije s vremenom i za posljedicu imaju uklanjanje novih cijelih grupa namirnica i mogu uključivati progresivno sve učestalije i/ili ozbiljnije „kure čišćenja“ poput parcijalnog posta koji se percipiraju kao pročišćujuće i detoksicirajuće. Ovakav tip eskalacije obično vodi do gubitka tjelesne težine premda je sama želja za mršavljenjem odsutna, skrivena ili subordinirana idealizaciji zdrave prehrane.

Kriterij B
Kompulzivno ponašanje ili mentalna preokupacija postaje kliničko oštećenje sa sljedećim:

  • Malnutricija, ozbiljan gubitak tjelesne težine i druge medicinske komplikacije koje su posljedica ograničene prehrane.
  • Intrapersonalne tegobe ili teškoće u socijalnom, akademskom ili profesionalnom okruženja a koje su sekundarna posljedica uvjerenja ili ponašanja vezanih za zdravu prehranu.
  • Pozitivno mišljenje o tjelesnom izgledu, osjećaj samovrijednosti i/ili zadovoljstvo pretjerano ovise pridržavanju samodefiniranim zdravim navikama prehrane.

Ono što nedostaje u ovom opisu su posebna klasa ljudi koji su često predvodnici nekih od ideja zdrave prehrane. Na pisanje ovog članka me nagnao članak u The Guardian o Jordan Younger, mladoj ženi, blogerici koju je pratilo više tisuća ljudi i koju je vlastito katastrofalno zdravstveno stanje nagnalo da razmisli o svojim samonametnutim pravilima prehrane koje je uspješno nametala i prodavala drugima. Premda su neki od njih prošli vlastiti put gdje im je promjena prehrane pomogla kod njihovih zdravstvenih tegoba, često i nedijagnosticiranih bolesti poput celijakije, dio njih je krenuo na taj put „fore radi“ i bez nekih većih zdravstvenih razloga. Dio njih to radi iz čisto ekonomskih razloga, a dio njih to doista radi iz trenutnog uvjerenja. Katkad se u nekim javlja i mesijanski sindrom ili sindrom privlačenja pažnje.

Ovdje svugdje plešemo po tankim granicama jer i svatko od nas ima svoje definicije prehrane i nešto što izgleda „ekstremno“ nekom drugome je tek manja modifikacija prehrane. U tome začas potonemo u lako prosudbe o drugima kao ludima i šašavima ili ortoreksičarima. Idemo vidjeti neke životne primjere.

Kako naučiti na lošem

Višak novaca i pomodne lujke

“Znaš, nije makrobiotika u pravu” rekla je ona koja je do prije nekoliko godina bila fanatični poklonik makrobiotike, pardon hrvatske interpretacije makrobiotike i koja bi se radije ubila nego pojela neljuštenu rižu. “I onda sam pitala učiteljicu, jako pametna žena, da li barem proso? A ona, zamisli, ma proso je za papige. I rekla mi je, znaš oni makrobiotičari (imena izostavljena) lažu. Sad jedem jaja za svaki doručak i fantastično se osjećam.” Fantastično se osjećala, naravno, i s miso juhom i kuhanom pšenicom rano ujutro, samo prije štogod godina. A jaja za doručak su ju činile bolesnom kada ih je prije par godina na putu u inozemstvu morala jesti jer nije bilo drugog odabira.
Jedina dijagnoza: previše novaca, previše vremena i dokonost. U pomalo osiromašenom društvu bogatih lujki i nema previše i višak obično nije motiv, ali se pojavljuje svakako efekt mode, popularnosti i trenda i kod onih koji nemaju previše novaca ali to rade iz dokonosti. To su ptice koje se sele s cvijeta na cvijet teorije i svaki put je super. I to nije ortoreksija, to su devijacije koje se prije ili poslije u životu debelo plate.

Zlostavljanje

raw foodNisam mogao vjerovati kada sam se čuo sa suprugom odraslog pacijenta oboljelog od maligne bolesti i liječenog kemoterapijom kojeg vlastiti roditelji zlostavljaju tjerajući ga da jede samo sirovo, jer „raw food“ liječi rak naravno. U tom zlostavljanju, da ima srednjevijekovni prizvuk, bili su obavezni klistiri kavom. Posljedica: proljev koji je trajao više mjeseci. I ne, nije kemoterapija to uzrokovala (premda je mogla), jer je nasilna promjena prehrane bila nakon nje baš kao i simptomi.

U jednog drugog takvog pacijenta takav protokol je povećao upalne markere crijeve i biokemijske markere pojačane propusnosti crijeva. Ovdje je sociološki zanimljivo da su roditelji kao netko tko bi bio „starija generacija“ bili zagriženiji. Radilo se o ljudima s istoka Hrvatske koji je snažno pod utjecajem srpskih internet mesija gdje je stanje koliko vidim još katastrofalnije nego kod nas. Da li sam protivnik raw prehrane? Ne. Zaista, ako netko vidi zdravstvene pomake ili mu/joj jednostavno godi sve je u redu naravno. Ovdje se radilo o pacijentu kod kojeg je trebalo razmišljati kako izgleda sraz njegove osobne bolesti i prehrane. Idemo sagledati pobogu čovjeka holistički ili je holizam samo marketinška karta? Srećom supruga je zaštitila svojeg muža od zlostavljanja i omogućila mu da umre koliko je moguće dostojanstveno.

Sreću takve zaštite svakako nije imao stariji gospodin koji je bio u palijativnoj skrbi odnosno zbog tumora su mu tjedni i mjeseci bili odbrojani. Kao što se i priliči, pacijent je dobio posebnu prehranu, pomalo već svima poznate „tetrapakove“ koji sadrže i tvari koji sprečavaju kaheksiju, nagli i pretjerani gubitak težine. Kćer, prateći forume, ih je kategorički odbila, baš kao i sin i baš kao obitelj kćeri, jer „šećeri“ u tom „tetrapaku“ hrane tumor. Dapače, čovjek nije smio jesti ništa sa šećerom što uključuje i voće a kako je bio slabo pokretan zasigurno to nije mogao sam. To je jedan od onih trenutaka kada niste sigurni da li biste pozvali socijalnu službu, policiju ili jednostavno sami došli s mitraljezom. Pod okriljem dobrih namjera skrivala se sadistička obitelj koja je sveudilj plakala na sprovodu, uvjerenu u visok moralni čin uskraćivanja hrane umirućem čovjeku. Ajme, srećom ovakvi slučajevi fanatizma ne sreću se često i svi pokleknu pred realnosti koja skrši internet mesije kao valovi ljuske oraha.

integralne žitariceŠokiranost

Jela je samo kratko kuhano povrće, nije jela meso, jaja i mlijeko, voljela samo integralno. Tada je to bila možda i jedina ideja zdrave prehrane pa je logično, ali nju je svakako šokirala činjenica da je dobila karcinom u probavnom sustavu. Krah je bio potpun, zamislite kako to izgleda kada vas okolina bolesne počne sprdati jer ste promovirali svima zdrav način prehrane pa oboljeli. Ovdje je okrutna okolina, ali i okrutni stvarači percepcije što je to zdravo i koje su to garancije zdravlja. Možda zbog toga žena nije imala drugih bolesti, a ovaj tumor je bio posljedica nečeg sasvim drugog. To nikad nećemo znati i mislim i da Kezele piše u jednoj knjizi upravo o tom efektu šoka kada usprkos našim poduzetim mjerama u koje smo vjerovali dobijemo bolest zbog koje smo barem djelomično i promijenili prehranu zato da ju izbjegnemo. Biologija je neumoljiva stvar i na žalost biologija ima uračunate i greške koje nama izgledaju teške ali su veliki evolucijski eksperiment. Teško nam je to za prihvatiti u okviru ljudskog životnog vijeka.

Prekasno

Da, nema sumnje kako negativni životni stilovi mogu voditi u bolesti. Konačno je, primjerice, znanost na optuženičku klupu stavila zaslađene sokove kao faktor cijele lepeze bolesti, prije svega jer na već dosta zašećerenu prehranu dodajemo još šećera koji tako neprimjetno prolazi skriven hladnoćom, okusom i limunskom kiselinom.

Korekcija takvih navika zaista ima smisla kod metaboličkih bolesti, ali što kod tumora. Često znam reći okrutnu istinu: „it’s to late“. Prekasno je. Nema sad smisla brokula, aronija, izbjegavanje šećera, veganstvo, premda unos šarenih bobica, papanje brokula i pažnja na acidobazni balans uvijek može imati koristi za opće zdravlje organizma. To je vječiti paradoks i nema veze s unosom već percepcijom i očekivanjima. Zdrava prehrana u općem smislu je korisna, a to je budi vrlo raznolik s namirnicama, jedi voće i povrće zbog esencijalnih nutritivnih faktora i pazi da unosiš dovoljno masnoća u kontekstu esencijalnih masnih kiselina. No ako se radi o tumoru, ne očekuj zbog toga ozdravljenje. Očekuj bolje stanje organizma i naravno jedite brokulu i aroniju.

Ortoreksija izazvana liječnikom ili krah očekivanja sveznanja

Na žalost i dalje se vrtim u domeni onkologije gdje vjerojatno najviše dolaze etička pitanja.

Visokoeducirani pacijent obolio je od tumora i sam stupanj bolesti nije davao velike izglede. Svejedno, postojali su i onkolog je odredio tijek liječenja po svim pravilima i tu nije bilo zamjerke. No, u kontekstu suplementacije onkolozi su s razlogom obazrivi, prije svega zbog lažnih nada stotine čudotvornih „lijekova“. Ovdje je liječnik prešao granice etike struke. Na pitanje pacijenta da li smije uzimati kao suplement vitamin B kompleksa (u fiziološkim dozama) odgovorio je, ne, nikako, jer „su ispitivanja pokazala kako su neki vitamini B kompleksa kancerogeni“. Do danas mi nije jasno koji je bio smisao te očite laži i do danas nisam siguran da li je to doista rekao, no izazvao je ortoreksiju u pacijentu, vjerojatno toga nije bio niti svjestan, jer je pacijent počeo izbjegavati hranu s vitaminima B kompleksa, što je ogroman broj namirnica (u biti nemoguće ih je izbjeći). To naravno nije bio uzrok smrti, ali je uzrokovalo nepotrebnu dodatnu patnju.

Slično je i kada onkolog zabrani antioksidanse „jer kompromitiraju kemoterapiju“, da,  ali u kojim dozama? Fiziološkim sigurno ne, a nadalje, osim ako ne očekujemo da pacijent umre za mjesec dana, taj pacijent/ica će za svoje fiziološke procese trebati kao i svaki drugi čovjek i vitamin C i E. I ovdje ne govorim o ogromnim dozama, već fiziološkim.

Moje je iskustvo kako se danas odvija velika drama. Liječnici sami od sebe očekuju da moraju znati sve što je vezano za ljudsko tijelo i njegovo zdravlje a bogami to od njih očekuju i pacijenti. To je danas nemoguće osim ako ne evoluiramo u nova bića. Liječnici imaju tek bazično znanje o prehrani (koje je korisno naravno kao baza), no za bilo koje suvislije promišljanje oni sami moraju se dodatno educirati. Puno educirati. Ne vjerujem koliko prečesto danas znam nalaziti napisano kod hiperkolesterolemije samo „izbjegavati masnoće“, čudo ako se zapiše „zasićene“ premda i danas je to netočno ili u najmanju ruku potpuno nepotpuno. Ne mogu zaista vjerovati.

vitaminiIsta je priča i oko vitaminsko-mineralnih suplemenata oko koji prosječna edukacija liječnika jedva da zagrebe površinu onog što se danas zna. To nije pokuda ikome, mislim da vam je poruka jasna, niti je uvreda ikome. Dapače, poziva na suradnju struka i specijalizacija i bit ću vrlo optimističan – to se doista i zbiva. Ne onako kako bih htio ali se zbiva, polako niču prva sjemenja.

No druge struke moraju biti spremne, nutricionisti i farmaceuti. Još uvijek su premalo spremni u kolektivnom smislu premda ima divnih i fantastičnih poznavatelja tih materija, ali pustite Stribora, ja imam uvijek jako visoke ljestvice.

Treneri

Došao mi je pacijent na kojem se na koži vidjelo da mu metabolizam nije nimalo u dobrom stanju. Bio je opsjednut masnim naslagama koje nikako da se istope pod kožom (sjetite se kriterija ortoreksije), pa je imao rotacijsku dijetu, svaki dan preko 100 grama proteina, pa onda nekoliko dana ne znam koliko stotina grama masti… A da, i samo malo anaboličkih steroida, onih za djecu. Uvijek me iznenađivalo koliko oni koji izgledaju po svim kriterijima sasvim u redu traže perfekcionizam nametnut od male lokalne sredine.

bodybuilderTrend je zadnjih godina da gym treneri postaju savjetnici u prehrani. Oni se dijele na dva dijela. Oni koji su, da bi to radili, prošli i sami edukacije i testirali to u praksi. Njih karakterizira i da razmišljaju o zdravlju a ne samo o prehrani koja će polučiti „uspjeh“ štogod da to značilo. Oni su u manjini. Potom postoje treneri koji će po cijenu „uspjeha“, mišićne mase i performansi, gaziti zdravlje i gomilati biološki kredit koji će na naplatu doći kasnije. Nisam niti bio svjestan koliko je to u ekspanziji i nisu krivi treneri nego korisnici koji će za komad boljeg bicepsa biti spremni jesti samo brokulu i piletinu kroz tjedne i mjesece pomiješanu s proteinskim suplementima i tunom iz konzerve. Svjestan sam da takvi niti ne čitaju što pišem, kako bilo loša sportska prehrana je prije svega karakterizirana vrlo malom raznolikošću namirnica te unošenje proteinskih suplemenata plus cijeli niz drugih „pojačivača performansi“ van područja anaboličkih steroida.

Ne zaboravite, monotonost prehrane nije ugodna za mikrobiom i imunološki sustav crijeva. Moje je iskustvo da tek kad dođe do negativnih manifestacija ljudi malo razmisle o svemu. Do tada je objašnjavanje uzaludno.

Lijepi primjeri

Kada sam prvi put čuo za „paleo“, još prije nego je postao razvikan, imao sam zamisao oko bradatog pećinskog čovjeka koji hvata jelene. Zasigurno bih dao još jedan pečat „lujka“ da se nije radilo o pacijentici sa ozbiljnom upalnom bolesti kojoj je bilo teško pomoći i kombinacijama konvencionalne i komplementarne medicine. Nakon nekog vremena došla je sa svojim mužem sva ozarena i počela pričati kako si je pomogla promjenom prehrane i doista na kliničkom nivou, bez lijekova, to je bilo gotovo spektakularno.

paleo dijetaJednu stvar sam odmah uočio u pozitivnom smislu: ona je pričala o svom angažmanu, kako pazi na sve od uzgoja, kako je puno toga učila, uvela nove stvari, koliko je tog novog skuhala. Ta energija je bila u potpunosti, ali u potpunosti lišena želje da me „konvertira“ i to ne samo mene već i druge. U biti za to nije bilo niti mjesta. Svaka čast, danas je to kao neka moda ali za ono doba mnogi bi dali odmah dijagnozu ortoreksije. Koja to nije. Ako ste medicinski djelatnici ili liječnici znam da ste se svega nagledali, ali ostavite prostor mogućnosti da ne sudimo previše ako je netko uspio pomoći sebi prehranom.

Kasnije sam vidio kako jedna moja, recimo kolegica, po objavama jede za doručak batak od patke i kuhani komorač sve mi je bilo jasno. Ostavimo li po strani detalje, njoj su sasvim jednostavno smetale neke grupe namirnica koje su svojedobno bile percipirane kao zdrave. Budući da ima veliko znanje o biljkama i biologiji, nisam ni sumnjao da će od toga razviti jednostavno svoj stil kuhanja, intiman kao i sve drugo i bez velikih pompi i drama. Moram priznati, takve najviše cijenim: zbog toga i tog sam promijenila/o, bolje mi je, razuman/razumna sam u tome i to je to. Ili ću te inspirirati, ili ne, nebitno.

Jedna pacijentica je već dugo imala dijagnosticiranu multiplu sklerozu. Teška, ćudljiva i progresivna bolest. Kao što se priliči, probala je svašta uključujući komplementarne lijekove za koje svi tvrde da su spektakularni a kod nje naravno nisu bili. Probala je raw iliti sirovu hranu no vidjela je da joj to ne odgovara na probavni sustav. No, za to je zadržala slavne smoothije. Za koje kaže da joj daju energije i tako već više od deset godina. Zaista, ona je aktivna u puno toga i kad ju sretnem posrami i mene na svojoj životnoj i radnoj energiji. Nikad nije objavila u nekim grupama kako je to čarobni spas. Samo je znala govoriti drugima koje zna, da probaju. Ako im odgovara.

Kad gledam općenito, bolesti mogu imati smisla da potaknu ljude na male eksperimente. Prije 15 godina pogledali bi me kao idiota kada bih predložio kod alergija ili akni da probaju na neko vrijeme ne jesti mliječne proizvode. Danas to neki liječnici sugeriraju rutinski. Čak više nije čudo da znaju reći, ajde probajte bez glutena da vidite kako će biti. Zdrav pristup je probati, bez puno opsesija i teoretskih filozofiranja. To je zdrav empirijski duh. Za 50 godina možda ćemo znati doista i individualno koja promjena za koga vrijedi, a za koga ne.

Kako razlikovati promjenu prehrane od ortoreksije?

Premda su klinički kriteriji jasni, idemo u realni život. Na prvom mjestu bih izdvojio nadmenost i superiornost. Zanimljivo, predloženi kriteriji o tome uopće ne govore. U internet grupi o samoniklom jestivom bilju pratim kad netko objavi, primjerice, sirup od kadulje. Odmah krene hajka: “to je otrov”, “zar to niste znali” i s jasnim primjesama razmišljanja “ove budale to ne znaju ali zato mi…”. To je uobičajen mentalitet koji je obično superiorno-agresivan u svojoj manifestaciji ili je umjereniji ali glasi tipa „ali ćete vi zato krepati, a ja koji/a jedem zdravo za razliku od vas…“.

Agresivnost sam prvi put upoznao kod par striktnih vegana, zanimljivo onih na kojima se iz aviona vidjelo da bi dali pola ruke za komad špeka. Ne etiketiram, dapače znam puno vegana, čak i raw food ljudi koji uredno lajkaju slikice špeka koje objavim i to ne iz pristojnosti, ili „paleo“ ljudi koji sasvim pozitivno ocijene neki recept s rižom. No taj mentalitet napadanja nije vezan samo za prehranu, sjetite se ustaša, četnika i partizana pa će u biti ortoreksija odjednom i biti manji problem.

Drugi je pseudointelektualnost. “Ne jedem divlje biljke jer sadrže alkaloide kojima se divlje biljke štite od insekata. Uzgojene ih nemaju pa ih zato jedem.” Takvo uopćavanje bez znanja ali s natruhama intelektualnosti zna zaista izbaciti iz takta. Samo mali podsjetnik, postoje cijele biljne obitelji s iznimno malo ili s odsutnim alkaloidima, a što su alkaloidi u kemijskom smislu čak nije jednoznačno.

Korisno je da ne opustošite prirodu kao što i ova moda “foraginga” zaista ide na živce i tu vidim sasvim korektni temelj ovog pristupa prehrani. Branje u prirodi je kultura a ne aplikacija na internetu. Samo nemojte onda to objasniti alkaloidima. Možda uopće i ne trebate objašnjavati. Naravno ovo nije jedini primjer pseudointelektualnosti. Ketogena dijeta je jedan takav primjer gdje je priča biokemijski kompleksna a objašnjenja na internetu znaju biti na tako klimavim nogama premda zvuče znanstveno.

Inzistiranje na jednom uzroku problema i rješenja. Kao što su nekoć kobasice bile sinonim uzroka povišenog kolesterola, a ne gomila tjestenine i šećera koji nisu nimalo bezazleniji, tako imamo ljude s fokusom samo na jedno.
Evo nekoliko primjera: sve bolesti uzrokuje oksalna kiselina u prehrani. Sve bolesti uzrokuje šećer i šećeri. Za sve su krivi nitrati i nitriti. Samo sirovo je zdravo, kuhano izaziva bolest. Ketogena prehrana je najbolja i jedina ispravna.

Velika je zamka nalaženja samo jednog u tome što u tome ima istine, ali nije jedina istina i nije jedini uzrok ni približno. Ketogena prehrana zaista može biti korisna, sjetimo se epilepsije. Previše šećera zaista je veliki krivac zapadne prehrani kojeg smo zbog prethodnih lobija propustili. Ali to nije sve, nije cijela istina. Taj dio ortoreksije izlazi iz istog izvorišta kao i soda bikarbona, želje ljudi da u svojem intelektualnom ograničenju obuhvate sebi prihvatljivu kontrukciju.

croissant“Druže Tito mi ti se kunemo” efekt. Generacije odrasle u komunizmu toga se sjećaju, nastavak je „da sa tvoga puta ne skrenemo.“ Prije štogod godina u jednom časopisu, recimo koji je promovirao zdravu prehranu, pojavila se priča čovjeka koji kad je bio u inozemstvu i imao je, po njegovoj interpretaciji, otklon od do usvojene, tada idejno zdrave prehrane: Počeo je jesti kroasane za doručak. I odmah je osjetio kako je loše, kako ponovo ima proširene vene… Ok, naravno da kroasani nisu super da budu redovna prehrana već povremeni grijeh, ali to je indoktrinacija.

Idemo na nivo iznad kroasana, mi se mijenjamo, zar ne? I tko nam kaže da u jednoj fazi života nam neće biti potrebno baš veganstvo, u jednoj život bez mlijeka a u trećem sasvim uredno papanje mesnih namirnica. Daleko smo mi od tog načina razmišljanja. Volimo se obećati, zar ne?

Strašenje posljedicom. Da se ne bi zavarali, tu nas je debelo zaista podučila medicina i farmaceutski marketing, ako nije kolesterol 5,0 umrijet ćete u strašnim mukama, a tlak ako je 150 to je katastrofa. Da li za sve? Čak i medicina, primjerice, zna da su drugačiji rizični faktori u povišenog kolesterola ovisno o tome jesmo li pušači, gibamo li se, da li smo pretili… Tako je i komplementarni dio samo preuzeo taj modus operandi.

U već spomenutom časopisu izašla je karikatura u kojoj je prikazan čovjek koji jede veganski kao umilni striček, a ako jedete meso onda se transformirate u šiljastozubog i šiljastouhog gnoma iliti čudovište. Klonite se onih koji vas straše da će se nešto grozno desiti ako ih ne poslušate. Naravno, budimo realni, treba upozoriti, ako stalno žderemo slatko, jedemo sendviče, ne treba biti preveliki diplomat. Uostalom studije vode samo prema naglasku na umjerenost u svemu. Neće naš šećeri ubiti, ako smo umjereni. I da, ako ste bili vegan/ka a sada ste na kemoterapiji, stvarno ću reći da je domaći špek nekima koristan, a vi radite s tom informacijom što želite.

Potreba za eskalacijom. Kada pokušamo jedan model prehrane proglasiti univerzalno korisnim za bolesti, primjerice autoimune bolesti, zaista bude potpuno logično da to neće funkcionirati u svih. No, tada se krenu braniti ideje. Ne, nije dovoljno to što smo govorili, sad je potrebno još izbaciti to, to i to jer… Premda to može imati smisla, ne zaboravimo da tada dovodimo ljude u poziciju eskalacije tipičnu za ortoreksiju i slabi pojedinci će jednostavno potonuti još dublje. Naravno, ostaje i pitanje da li to onda dovodi do uspjeha kod onih kojima „blaži“ model nije koristio premda je restriktivan. Ili ćemo jednostavno priznati – očito ovo nije put za vas. Uh što je to teško ponekad, zar ne? Ali je najviše fer.

Pljuvanje. Oni drugi niš’ ne valjaju, to već znamo. Poznajem puno LCHF/paleo ljudi i pacijenata/ica koji su bivši makrobiotičari i prilično su ljuti jer su jeli jako puno žitarica što ih je, prema iskustvima nekih od njih, jako smetalo. Onako iskreno ako priznamo ta dva pristupa stoje dijametralno suprotni jedni drugima, premda vidim da makrobiotička teorija pokušava teoretski integrirati LCHF, post festum.

Svaki pristup prehrani donio je val dobrog. Zahvaljujući makrobiotici upoznao sam wakame koje su mi jako fine, integralnu basmati rižu i crvenu leću koju u svojem djetinjstvu nisam upoznao, ako ništa drugo, a ovo je prvo mi izašlo na pamet. LCHF je opet tipičan Newtonov aksiom sila akcije i reakcije, nakon silovanja iz osamdesetih i devedesetih oko masnog, floskuletina oko masti i ulja ta je ideja došla kao osvježenje kao i ostali paket znanstvenih znanja oko masnoća. Konačno ljudi pojedu putar bez grižnje savjesti. Gotovo nema ideje o prehrani iz koje se ne bi moglo izvući nešto pozitivno.

Mesijanski efekt. „Sad ću ja vama pokazati kako se jede“. U redu, uostalom to je opis posla nutricionista, ali ne s energijom mesije. Ima raznih poriva. Možda je najčišći poriv kada je netko sam imao bolest/problem koji je riješio/la promjenom prehrane i sada, logično, je sav željan/željna prenijeti to drugima. Ajme, kako bi si mogli pomoći! To je pohvalno, prenijeti svoje iskustvo, način, recepte, iskreno je pohvalno. Mala je zamka, to ne znači da ono što je tebi pomoglo će nužno pomoći drugima. Mogu probati. O onim manje čistim motivima, već rečenim napudranim američkim pseudonutricionistima, ne treba trošiti riječi.

Ne zaboravite, nutricionizam ima više stupnjeva i razina znanja za ozbiljnog kliničkog nutricionistu mora biti impresivna jer se testira na iskustvu. Većina malih mesija nutricionizma raspala bi se u bolnici već prvi dan.

Izostavljanje drugih pristupa. Kad utonemo u ortoreksiju prehrana postaje sve. A fizička aktivnost? Barem malo planinarenja, ha? A što je s emocijama, poslom, dnevnikom koji vas živcira, brakom pred slomom i djetetom koje se klinički spojilo s kompjuterom pa nema vitamina D jer sunca ne vidi? Prehrana je puno, svakako ne i jedino. Ortoreksija često to samo ovlaš dotiče.

Balkanska sprdnja. Najbljutavija ortoreksija, u biti, nije ova klinička, već sprdnja s bilo kojim pokušajem promjena prehrane i omalovažavanje truda i promišljanja oko nje. Nešto poput anti-ortoreksije. Janj’tine, gemišta, ruke masne, podrigni, litra vina, udri Balkane. Ovo sve drugo je za ubiti, mi smo muškarčine. Opet kad se izdignete, ove finese oko ortoreksije padaju u sjenu daleko većeg problema. Pa ti državi plaćaj lijekove za balkansku muškarčinu. Poseban nivo ortoreksije u kliničkom smislu je kada dolazi do simptoma koji su generirani u psihi, primjerice kada netko zabunom stavi žličicu umjereno slatke namirnice i poslije ima grčeve ili ima teške psihičke manifestacije jer je netko rezao kruh u njegovoj/njenoj blizini (nije niti jeo/la).
Sklizak teren, jer doista fizički simptomi govore o tome da li ne podnosimo neku namirnicu i teško je znati da li je to doista biološka realnost ili psihosomatski generiran simptom. Takvi pacijenti/ce, po mom iskustvu, su nevjerojatno sabrani ljudi koji su svjesni da se radi o ortoreksiji. Njima treba dati dužnu pažnju, prijeći razinu osuda, ne sprdati se s njima i ne ulaziti u ideju da se oni jednostavno trebaju vratiti u neku društveno uobičajenu prehranu. Oni će najčešće ostati u tom tipu prehrane ali radeći na smanjenju psihosomatskih simptoma ako treba kroz psihoterapiju, farmakoterapiju (ovdje ubrajam i ljekovite biljke) ili druge tehnike koje mogu pomoći.

Probajte. Isprobajte. Ne sudite. Dajte mogućnost iskustvu. Iz svega izvucite mudrost, je li zrno i cijeli kamen temeljac mudrosti, nije bitno. Razmišljajte o individualnom, da za sve ne vrijedi samo jedno pravilo. Da je bitna umjerenost i raznolikost, šareni tanjur. I da, pobogu, naravno da vam nešto ne paše. Slušajte se. Ne očekujte čuda.

Ovaj članak nije protiv niti za ijedan tip prehrane, čak i ako neki nađu izjave koje bi ih ljutile u kontekstu prehrane koje vole. Molim vas da to ne shvatite kao uvredu niti je to bila namjera.

Podijeli znanje

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on pinterest
Share on email
Share on print

PRIČE IZ ŠUME STRIBOROVE

Dr. Stribor Marković
Kupnjom knjige pomažete održavanju stranice Plantagea