RhD protein

„Pourquoi je vis, pourquoi, je meurs?
Pourquoi je ris, pourquoi je pleure?
Voici le S.O.S
D’un terrien en détresse.
Je sens quelque chose
Qui m’attire, qui m’attire, qui m’attire
Vers le haut.“

„Zašto živim, zašto umirem, zašto se smijem, zašto plačem?
Ovo je S.O.S Zemljanina u nevolji.
Osjećam nešto što me vuče, što me vuče, što me vuče
Prema gore.“

Snijeg je prekrio stope Louise Bourgeois, pokušat će izbrisati sate muke i vriskova koji su čuli te tihe noći iz kuće gdje su njene stope zastale ispred vrata. To je ono što snijeg i radi, uči nas prolaznosti, ostavit ćemo trag i nestat će kao da nas nije bilo. Louise je namočila u hladnu vodu lanenu tkaninu i nježno prislonila na glavu druge žene, onako kako zna najbolje primalja tog djelića vremena povijesti, 1609. godine. Nije lako poroditi kada žena nosi dva djeteta. Za prvim djetetom nije se prolomio plač, rođeno je preslabo da pozdravi ovaj svijet, njegov brat blizanac bio je tek malo snažniji da zajauče dok je prvi udah stvorio plućni krvotok. Dva blizanca nikada neće ostaviti svoje stope da ih izbriše snijeg, prvi će umrijeti vrlo brzo nakon poroda, a drugog će odnijeti strahovita žutica, puno snažnija od one koje prolazi svako dijete dok će mijenjati svoj hemoglobin iz utrobe u hemoglobin odrasle osobe. Izdahnut će treći dan kada je Louise otišla da njene stope ponovo izbriše snijeg. Nebrojene stotine milijuna djece umrlo je u povijesti, ali ovi blizanci ostavit će trag kojeg nije mogao izbrisati sav snijeg Sjevera. Tužan događaj upisat će Louise u svoju knjigu i igrom sudbine njene riječi ostat će sačuvane do naših vremena.

Zašto su umirala neka djeca u toliko sličnim okolnostima? 1905. godine dr. Auden opisao je poveznicu fatalnih anemija s žuticom u novorođenčadi. Svima je bilo zajednička jedna činjenica – nisu bila prva djeca. Da bi dobili takav tip bolesti, njihova majka je već morala imati barem jedno dijete. Ova opaska kasnije će se pokazati pravilom, ali eksperimentalna medicina još nije baratala dovoljnim znanjem da bi objasnila ovu pojavu. Liječnici su postali sve precizniji u točnom prepoznavanju ove pošasti koja je odnosila puno djece. Neki od tih liječnika i liječnica imali su vlastito bolno iskustvo. 1935. godine briljantna američka liječnica i patolog, Ruth Renter Darrow rodila je trećeg sina. Ruth je odmah prepoznala stanje svojeg sina ali ništa nije moglo napraviti da ga spasi. On je umro vrlo brzo nakon poroda. Ona je odlučila posvetiti svo svoje vrijeme razumijevanju smrti svojeg djeteta, najveće boli majke. Njeni kolege su gledali kako provodi besane sate pred mikroskopom.

Jedne noći snijeg je opet brisao prljave stope Chicaga, nemoćan da izbriše bol kao ni one davne 1609. godine. U nemirnom snu, kao da Louise Bourgeois s njenog čela briše lanenom krpom strahove i tuge, rodila se ideja, spojila su se dva neurona. Ruth je shvatila. Ona se imunizirala nečim iz krvi njene prethodne djece. Dijete je ubila njena vlastita imunološka reakcija. Saznanje koje je mogla preživjeti samo jedna vrhunska liječnica. Njena ideja koju je objavila 1938. godine nije naišla na plodno tlo. Ideja nije bila nemoguća ali je bila ekstravagantna. Koji je to protein u krvi djeteta protiv kojeg je Ruth stvorila protutijela?

Dvije godine nakon smrti Ruthinog sina, Karl Landsteiner i Alexander Solomon Wiener otkrit će krvnu grupu u rezus majmunima. Landsteiner nije bio novo ime u medicini. Još davne 1909. godine otkrio je virus dječje paralize, a osam godina prije toga otkrio je glavne krvne grupe koje već znamo i općoj kulturi, A, B i 0. Otkriće krvne grupe u rezus majmuna prošlo bi neopaženo, no 1939. godine Phillip Levine i Rufus Stetson imunizirat će zeca crvenim krvnim stanicama (eritrocitima) rezus majmuna. Zec je stvorio protutijela protiv njih i na iznenađenje mnogih, ta su protutijela reagirala s eritrocitima velikog broja ljudi. Landsteiner i Wiener su i sami dokazali isto. Eritrociti oko 85% ljudi imali su na isti faktor kao i rezus majmuni.

Velika slagalica počela se slagati. Znatan dio ljudi ima isti protein na sebi kao i eritrociti rezus majmuna. Jedan dio ljudi taj protein nije imao. Ako se desi da majka nema rezus protein (rezus negativna) na eritrocitima, a njeno dijete ima (rezus pozitivno) jer ga je naslijedilo od oca, sve bi bilo u redu. No, tijekom trudnoće i poroda, majčin imunološki sustav prepoznao bi taj rezus protein kao stranu tvar i protiv njega bi stvorio protutijela. Ako bi sljedeće dijete također imalo rezus protein na eritrocitima, majčin imunološki sustav bi ih napao. Dijete bi patilo već u utrobi, a postojale bi velike šanse da dijete razvije fatalni raspad eritrocita i moglo bi i umrijeti. Ako majka ima rezus protein, logično, ovo nikada ne bi bio problem. Kasnije smo shvatili kako se to odnosi točno na jedan rezus protein, protein D (Rh(D)). Još je jedna misterija medicine bila otkrivena, ali bolno smo tada zaključili kako ne možemo napraviti ništa. Ne još.

1936. rodio se Australac James Christopher Harrison, samo godinu dana od smrti Ruthinog sina i godinu dana prije otkrića rezus faktora. Imao je samo 14 godina kada je zbog velike operacije morao primiti čak 13 litara tuđe krvi. Zahvaljujući transfuziologiji, život mu je bio spašen. Shvatio je kako su njegov život spasili dobrovoljni davatelji i čvrsto je odlučio da čim postane punoljetan i sam postane davatelj krvi. Transfuzije koje je dobio ostavile su posljedicu. On je primio krv koja je bila „kompatibilna“ prema klasičnom AB0 sustavu, ali je kao rezus D negativan čovjek dobio rezus D pozitivnu krv. I kao i majke iz naše priče, stvorio je velike količine protutijela protiv rezus D faktora. Činjenica nije bila bizarna, ali znanstvenici još nisu bili svjesni što s tim mogu napraviti. U tome nam je pomoglo nešto sasvim neočekivano. Cjepivo protiv difterije.

Liječnik Vincent Freda ranih je šezdesetih godina bio je specijalist porodništva. Razmišljao je kako spriječiti imunizaciju Rh(D) negativnih majki protiv Rh(D) pozitivnih eritrocita djeteta. Kopajući po radovima naišao je na rad svojeg prethodnika Theobalda Smitha. Theobald Smith je bio talentirani epidemiolog i bakteriolog koji je bio jedan od onih koji su pokušali naći efikasno cjepivo protiv difterije. 1909. godine objavio beskrajno važan eksperimentalni podatak. U zamoraca je cijepljenje protiv difterije bilo ne-efikasno ako bi im prije dao puno već gotovih protutijela protiv difterije. Ta su protutijela mogla blokirati nastanak prve, početne imunološke reakcije. Pedesetih godina Mollie Barr dokazala je slično i u bebama. U Vincentovom umu rodila se ideja – što ako već gotova protutijela iskoristimo da blokiramo nastanak protutijela protiv rezus faktora? Naišao je apsolutnu skepsu svojih kolega, a američki NIH (National Institutes of Health) odbio mu je dati financijska sredstva za istraživanje nazvavši projekt „nonsensom“. Bio je uporan.

Organizirao je studiju u zatvoru Sing-Sing. Predložio je sljedeći plan. Rh(D) negativnim zatvorenicima ubrizgat će male količine Rh(D) pozitivne krvi i tako stvoriti priču sličnu porodu kod majke. Ideja je bila da nakon 24 sata ubrizga već gotovo protutijelo protiv Rh(D) i promatra hoće li se spriječiti imunološka reakcija. Danas znamo kako bi takav protokol bio daleko manje uspješan. Prst sudbine se umiješao tko zna koji put. Tom dizajnu kliničke studije suprotstavio se – čuvar zatvora. On se bojao rizika bijega ako bi to bilo dan za danom, te je sugerirao posebno motrenje zatvorenika i davanje protutijela nakon 72 sata. Htjeli, ne htjeli, liječnici su pristali.

Uspjeh je bio potpun. „Besmisleni“ projekt pokazao se efikasnim a presudna je bila i odluka čuvara zatvora od 72 sata razmaka imunizacije eritrocitima i davanja protutijela. Ovo je bilo prvi i zadnji put da je u kliničkoj studiji sudjelovao čuvar zatvora, a ne samo znanstvenici. Niz grupa u SAD-u i Velikoj Britaniji dokazali su kako je već gotovim protutijelima moguće spriječiti Rh(D) negativnu majku da stvori protutijela protiv Rh(D) njenog djeteta i tako spriječi komplikacije tijekom sljedećeg poroda. Dobrovoljni davatelj krvi James Christopher Harrison, veliki izvor anti-Rh(D) protutijela postao je poznat pod imenom „Čovjek sa zlatnom rukom“. Svoju posljednju dozu krvi dao je 11.5.2018. godine i do tada je spasio 2,4 milijuna beba svojim dozama protutijela krvi. Mislim da niti jedno drugo ljudsko biće nije dobilo takvu privilegiju. Naravno, diljem svijeta brojni su drugi Rh(D) negativni davatelji imunizirani Rh(D) pozitivnim eritrocitima i njihova protutijela su poslužila u istu svrhu. Nekoć fatalna i misteriozna bolest novorođenčadi postala je izlječiva, a katkad se ovaj način naziva i „cijepljenjem“ Rh(D) negativnih majki premda se ovaj postupak razlikuje od cijepljenja.

Stope Louise Bourgeois nestale su, snijeg Sjevera odradio je svoje. Zaborav nije bitan. Louise je pored kamina otvorila knjigu Budućnosti i dugo u noć blizancima čitala veliku priču koja će se tek odviti. U tim pričama splet gdje je Nobelovac bitan kao i čuvar zatvora, gdje se bol jedne liječnice koja je izgubila sina grli s čovjekom zlatne ruke. Slušali su širom otvorenih očiju, nešto što ih vuče, vuče prema gore. Dodo, l’enfant, do. Spavaj dijete spavaj. Pourquoi je vis, pourquoi, je meurs? Jedino što možemo je naći svoj odgovor na to pitanje.

Podijeli znanje

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on pinterest
Share on email
Share on print

PRIČE IZ ŠUME STRIBOROVE

Stribor Marković
Pet stotina stranica literarne šetnje kroz biljke koje su inspirirale lijekove
Scroll to Top

Ova stranice koristi kolačiće kako bi pružila bolje korisničko iskustvo.