Priča započinje s bolesti koja nam i danas zvuči opako. Sifilis. Tu i tamo liječnici još uvijek sretnu zlokobne simptome dugotrajne infekcije sifilisom, ali daleko, daleko manje nego prije puno godina. Ironija je sudbine da povijest medicine ne zna povijest sifilisa. Talijan Girolamo Fracastoro dat će joj ime u XVI. stoljeću, a stanovnici Napulja upoznat će sifilis već krajem XV. stoljeća kao „francusku bolest“: francuski vojnici proširili su je po Italiji. Neki zlobni komentari govore kako se iza tajnovitog smješka Mona Lise skriva sifilis. Nije htjela pokazati zube načete uzročnikom ili pokušajem liječenja. Tko je bio prvi pacijent? Teško je znati. Povjesničari se dijele u dva klana: „predkolumbijance“ i „postkolumbijance“. Sifilis su jasno opisale mezoameričke kulture i „postkolumbijanci“ smatraju kako je sifilis došao već prvim Kolumbovim brodovima u Europu kao spolno prenosiva bolest. „Predkolumbijanci“ ostavljaju prostor sumnji kako je sifilis bio prisutan u Europi i prije, samo nije bio prepoznat. Iza strašne bolesti skriva se malena, vrlo osjetljiva bakterija, Treponema pallidum. Usprkos nekim pokušajima, nije postojao biljni lijek onog doba protiv sifilisa.

Paul Ehrlich bio je genije medicine. Zahvalni smo mu na konceptu dijela imunološkog sustava i otkrićima u mikrobiologiji. Početkom XX. stoljeća njegov tim je odlučio pozabaviti sifilisom koji je već četiri stoljeća bio bauk Europe. Paul Ehrlich postavit će farmaceutsko istraživanje na temelje koje uvelike prepoznajemo i danas. Htjet će odabrati molekulu koja ubija mikroorganizam koji izaziva bolest, a što manje šteti čovjeku. U tom istraživanju, očito, bit će puno pokušaja i pogreške i trebalo je sintetizirati veliki broj spojeva. Organska kemija tada je već bila sasvim dobro razvijena, obogaćena tipičnim njemačkim pedantnim duhom. Kako bismo pobijedili sifilis trebat će još jedna vrlo pedantna nacija – Japanci.

1907. godine Alfred Bertheim sintetizirat će jednog od brojnih spojeva, nazvat će ga arsfenamin a nešto kasnije bit će poznat po svojem komercijalnom imenu Salvarsan. Spoj šest stotina i šest, kao šesti spoj šeste grupe spojeva marljivog tima kemičara. Dvije godine kasnije, Japanac Sahachiro Hata dokazat će mu djelovanje protiv zločestog uzročnika Treponema pallidum. Zvuči tako jednostavno, ali nije bilo. Bakterija Treponema pallidum nije rasla na klasičnim podlogama kao mnoge druge bakterije koje smo već i tada poznavali i za njeno ispitivanje bili su potrebni životinjski modeli. Kao stvoreno za jednog marljivog Japanca.

Salvarsan je postao revolucija. Sifilis je bila kronična bolest od koje se umiralo polako, godinama, a tad je mukama konačno došao kraj. Salvarsan je postao prvi pravi antibiotik, upisan zlatnim slovima u povijest medicine. Manje smo svjesni vrijednosti koncepta. Prvo, sintetiziraj niz sličnih spojeva. Drugo, ispitaj ih u modelu prije čovjeka i odaberi spoj prihvatljive djelotvornosti i sigurnosti. Ono što mnoge prestraši je njegova kemija. Salvarsan je arsenov spoj. Arsenovi spojevi poznati su i djeci iz kriminalističkih romana i klasični su primjer toksikologije u praksi. Salvarsan nas je naučio kako toksičnost metala poput arsena i žive ovisi o spoju u kojem se nalazi. Ipak, po svim kriterijima Salvarsan je bio farmaceutski nezgodan lijek. Bio je vrlo nestabilan na zraku, a morao se otopiti u velikom volumenu fiziološke otopine. Po današnjim kriterijima to je neprihvatljiv lijek. On i njegov nasljednik Neosalvarsan iz 1912. godine doživjeli su „starost“ i korišteni su sve do četrdesetih godina kada ih je revolucija drugih klasa antibiotika pomela u muzej povijesti medicine.

Usprkos racionalnom pristupu, sam Ehrlich i njegov tim nisu bili sigurni kako Salvarsan „radi“. Početkom XX. stoljeća postojala je velika skepsa medicine hoćemo li ikada naći lijek koji može ubiti bakteriju bez da štetimo čovjeku. Razmišljali su da li Salvarsan samo djeluje na imunološki sustav i pomaže uništiti bakteriju. Danas znamo da je njegov mehanizam kompleksan i djeluje na stvaranje DNK, RNK i proteina u bakteriji. Arsenovi spojevi nestat će iz medicine naslijeđeni drugim lijekovima. Salvarsan označava prekretnicu u istraživanju. Nakon njega, doći ćemo do velikog raskršća. Hoćemo li nastaviti padati na koljena ili ćemo u pomoć prizvati svijet starih mudraca? Dva koncepta, svakako ne sukobljena, rast će jedan uz drugog i stari mudraci će odnijeti prevagu i dan danas ga nose na svojim plećima. Za to će nam trebati nekoliko povezanih priča; upoznat ćemo kako je lijek bez antibakterijskog djelovanja postao antibiotik, koga smo prizvali u pomoć kao vrsta i kako smo naučili slušati istraživanje koje traje ne stotinu, već stotine milijuna godina. Na kraju, dvije osobe u Zagrebu odlučile su promijeniti evoluciju biokemije ili biokemiju evolucije, a u poplavi lokalnih heroja nikada ih nismo nazvali herojima.

Otresite tu prašinu s koljena. Ustat ćete po tko zna koji put. Ako treba, šest stotina i šest ustajanja.