Stres, stres i samo stres. Često posežemo za tom čarobnom riječi kada ne znamo objasniti organske uzroke nekih bolesti. I koliko god da se stres činio kao floskula, on nije ništa drugo nego redovni pratitelj života. Stres nije samo pojam psiholoških manifestacija nego je jasno vezan za razne fiziološke promjene u tijelu. Cilj stresa kao fiziološke pojave nije negativan per se. On ima cilj akutno i kronično prilagoditi tijelo i psihu zahtjevnijim okolnostima života i u pozitivnom smislu nam omogućuje optimalnu reakciju na te okolnosti. Najčešće nas takve okolnosti potencijalno ugrožavaju.
Glavna funkcija stresa je povećanje spremnosti organizma. Adrenalin i noradrenalin kao neurotransmiteri imaju više funkcija. Stvaraju ih živčani sustav i srž nadbubrežne žlijezde. Oba su efektori akutnog stresa što znači da se aktiviraju u brzoj prilagodbi na uzrok stresa. Njihova glavna funkcija je potpuno jasna: omogućiti da se efikasnije borimo ili pobjegnemo, ovisno o procjeni vlastitih sposobnosti. Povećavaju broj otkucaja srca, opuštaju bronhalnu muskulaturu i povećavaju izmjenu plinova u krvi, što nam omogućuje vrlo snažnu mišićnu aktivnost. Pojačavaju kontrakcije voljnih mišića što nam i daje veću fizičku snagu, a izazivaju i vazokonstrikciju u periferiji što nam omogućuje da se smanji potencijalni gubitak krvi. U jetri stimuliraju glikogenolizu, a veća količina oslobođene glukoze omogućuju bolju funkciju mišića i stvaranje energije. Isto tako, budnost mozga postaje pojačana te fokusirana na potencijalnu akciju.
Kao što se vidi, adrenalin i noradrenalin imaju važnu funkciju u doslovnom spašavanju života. Ipak, većina današnjeg stresa nije izazvana direktnim spašavanjem fizičke egzistencije, ali je prototipni odgovor uvijek isti. Zbog toga dolazi do opetovanog cikličkog rasta ta dva transmitera. Uskoro nastaje faza adaptacije na kontinuirane „izboje“ adrenalina i noradrenalina.
Noradrenalin izaziva aktivaciju osovine hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda. U hipotalamusu, pod utjecajem efektora akutnog stresa, stvara se CRH (corticotropin releasing factor, faktor koji oslobađa kortikotropin). CRH u prednjem režnju hipofize izaziva povećano lučenje ACTH (adrenokortikotropni hormon). ACTH se oslobađa u krv i stimulira lučenje glavnog ljudskog kortikosteroida – kortizola. Prva faza povećanja CRH obično je praćena povećanjem pažnje, smanjenjem gladi i povećanjem tjeskobnog raspoloženja, faktora koji nam mogu aktivno pomoći kod akutnog „bori se ili bježi“ odgovora.
Što čini kortizol? U početnoj fazi stresa podiže razinu glukoze u krvi i aktivnost živčanog sustava kako bismo se bolje suočili s ugrozom iz okoliša. Stres je u životinjama često fizičke prirode praćen ozljedama i aktivacijom imunološkog odgovora. Kortizol je evolucijski osmišljen da unaprijed utiša takav scenarij. Kroz današnji internet i društvene mreže širi se termin „kortizolofobije“, straha od povišenog kortizola. Kortizol ionako pokazuje prirodni dnevni ritam, raste u jutarnjim satima i bez njega naša fiziologija ne može funkcionirati.
Prolongirani stres ostavlja svoje posljedice. Nastaju zbog disbalansa razina kortizola i DHEA, dehidroepiandrosterona. Njihov disbalans, povećani omjer kortizola, dovodi do negativnih efekata na živčani sustav – povećava dopaminske D1 receptore, smanjuje dostupnost aminokiselina iz kojih mozak stvara glasnike, neurotransmitere, dopamin i serotonin. S druge strane, DHEA se suprotstavlja (antagonizira) negativnim učincima kortizola u stresu.
Postoji teorija kako nakon dužeg perioda sa stresom dolazi do iscrpljivanja nadbubrežne žlijezde i smanjenje razine kortizola, što može izazvati stanje kroničnog umora i „burn out“ sindrom. U engleskom jeziku ovo je poznato pod nazivom „adrenal fatigue“. No, koliko je „adrenal fatigue“ realan? Može se pratiti nizom parametara: kortizol pri buđenju, kortizol koji se mjeri unutar 30 minuta nakon buđenja, te uobičajeni jutarnji kortizol koji se mjeri u fiksno vrijeme ujutro, primjerice u 8 sati ujutro. Studije nude vrlo različite rezultate. Primjerice, kod burn-out-a, jutarnji kortizol nije bio povišen u odnosu na kontrolnu skupinu u osam studija, bio je smanjen u jednoj studiji, a povišen u tri studije. Rezultati su šaroliki i s drugim parametrima, a slične rezultate opažamo i kod kroničnog umora. To govori kako eventualni pad kortizola je vrlo individualna kategorija. Vrlo je vjerojatno da u jednoj osobi on može varirati unutar perioda. Ne možemo presjeći oštru liniju.
Stoga treba uvijek poraditi na prevenciji i za to ćemo potražiti pomoć i psihoterapije i tjelesne aktivnosti ili načina opuštanja koji vama odgovara.
Već smo upoznali ružičasti žednjak, njegovu monografiju pogledajte na poveznici.
Dodatna literatura:
BMC Endocr Disord. 2016 Aug 24;16(1):48.
Horm Behav. 2017 Mar; 89:69-85.
