U dalmatinskom zaleđu još nije bilo dovoljno Sunca da ugrije zemlju, još je prošlogodišnja trava nosila uspomenu smeđe boje jeseni. Proljeće je izdalo plavetnilo neba koje je baš sada odlučilo niknuti iz zemlje. Plavo, da nas podsjeti zašto je nebo plavo. Svjetlost Sunca je spektar duginih boja, no naša atmosfera najviše raspršuje baš plavo svjetlo i zato ga najviše i uočavamo očima. Plavo, bez njega ne bismo znali za Scheererov fenomen. Kada pogledate prema plavom nebu, vidjet ćete male svijetle točkice koje lepršaju. Nije to metafizički već fizički fenomen. Crvene krvne stanice upijaju plavu svjetlost, ali ne i bijele krvne stanice. Naš mozak zamijeti tu kratku promjenu u intenzitetu kada kroz male krvne žilice prolazi svjetlost. Svaki put kada vidite tu malu svjetleću točkicu kako odleprša i nestane, vidjeli ste vlastitu bijelu krvnu stanicu u kapilarama oka. Pozdravite ju, obavlja zasigurno veliki zadatak za vaš organizam.

U Hyacinthella dalmatica Chouard, Asparagaceae, dalmatinski zumbulčić, nećete vidjeti bijele krvne stanice, samo podsjetnik kako živimo uronjeni u plesu elektromagnetskog zračenja, kako na nebu tako i na Zemlji. Dalmatinski zumbulčić se razlikuje od vrste Hyacinthella leucophaea (C. Koch) Schur, pepeljasti zumbulčić, po otklonjenim, manje “okomitim” listovima te režnjevima vjenčića (ovim “urezima”) koji su jednako dugo ili nešto malo kraći od cijevi vjenčića cvijeta.

Broćanac, Dalmacija. Naš je endem.