Teta Vava me poslala u voćaru, imao sam sedam godina. Voćara je bila mala trgovina s prastarim blagajnama koje su se mogle rukom stiskati u slučaju nestašice ili restrikcije struje koja je tada bila uobičajena. Ispred mene bio muškarac u svojim tridesetim, s tada dobrim autom kojeg je parkirao u blizini; susjeda koja je i u ono vrijeme redovito odlazila u crkvu; medicinska sestra bolnice iz susjedstva i major JNA u mirovini koji je skoro svakodnevno dolazio na pecanje riba na Kupu. Pravi presjek nekadašnjeg vremena. Ispred svih nas baka u crnom, povijena. Kupovala je „hruške“. Prodavačica je odvagala par „hrušaka“, baka je pružila ruku s kovanicama. Čini se da je tadašnja inflacija bila brža od bakine ruke. Nije bilo dovoljno novaca. Ni za dvije hruške.

Baka je prvo pokušala namoliti prodavačicu za hruške. Potom nas, ljude u redu. „Ima li ne’ko da mi da. Tako sam se htjela pred smrt najesti hrušaka.“ Ne znam, možda je tada odraslima to bilo neuvjerljivo i patetično. Major je imao kameno lice kao i blagajnica, sestra je nervozno cupkala i gledala u pravcu bolnice, vjernica je pognula glavu. „Hajde, žuri nam se bako“ rekao je tridesetogodišnjak. Brojao sam u rukama, imao sam više nego dovoljno novaca za te hruške, ali bilo mi je neugodno dati. Borio sam se sa sobom, što će ljudi reći da dripac daje novce. Baka je otišla i iskreno nikada je kasnije nisam sreo u susjedstvu. Borio sam se sa samim sobom i kada sam se vraćao kući. I sad, nakon 40 godina, neugodno se osjećam.

Naučio sam tada da je prilika da učiniš dobro djelo poput skliske ribe na brzacima, učas ti pobjegne iz ruku. Zgrabi priliku.

Rod Pyrus, kruška, ne treba poistovjećivati samo s običnom kruškom koju jedemo, Pyrus communis L. Razlikuje se od ostalih članica svog roda po daleko slađem i sočnom plodu. No, Pyrus communis nije jedina kruška. Kruške se razlikuju po par detalja. Ako su listovi vrlo široki, s postranim ograncima s trnjem, to je kruška Pyrus pyraster (L.) Burgsd., trnovita kruška, trnovača, koja se doduše u narodnim nazivima lako zamijeni s drugim vrstama.

Vrsta na slikama je Pyrus amygdaliformis Vill., divlja ili dugolisna kruška. Latinski, baš kao i romanski jezici nazivaju ovu krušku „bademu sličnoj“ zbog duguljastih listova, dugih više od 1,5 širine. Odrasli listovi nisu dlakavi, dok su kod vrste Pyrus nivalis Jacq., snježna kruška, odrasli listovi pustenastog naličja. Ako ste u dilemi između ove vrste kada su listovi mladi i pustenasti kod obje vrste, lako je razlikovati po trnju. Snježna kruška nema trnje.

Divlja kruška je jestiva, sušena ukusna u čaju.

Fotografije su podno Biokova, od ranog proljeća do ploda.

Zgrabi priliku. Inače se sjetiš bake iz voćare svaki put kad sretneš divlju krušku.