Oči Vinodola morale su škiljiti, oko vidikovaca puhao je vjetar, zrak planina borio se sa zrakom mora, vjetar je okretao zeleno i srebrno, srebrno kao tek polirana ostavština obiteljskog escajga bidermajera i ampira. Na putu do vrha koji nosi dva imena, Trdinov i Sveta Gera, proljetni vjetar polijegao je travu, srebrnina je dobila slovenski miris janeževih upognjenaca. Vjetar s mora probao je poraziti Velebit, razbili su ga kameni prsti, rastočio se vjetar na tople rijeke, blistavo ulašteno srebro naličja listova na tren je posramilo sivilo stijena.
Pred puno, puno godina, srce su mi otela stabla i grmovi koji plešu najljepši tango s proljetnim vjetrovima, nema tog para koji će nadmašiti njihove odlučne korake, tango, to je dostojanstvo. Da vidimo, što je bilo danas; čovjek kojeg je shrvao kokain, neće mi to priznati ni da ga mučim, sve vidim, proziran je kao čaša; vidim trud žene da zakrpa krhotine što su ostale od supruga; čujem mucanje djevojke koja tek kreće u život, mislim si, tko će jednom zloupotrijebiti njenu krhkost; dođem doma i gledam ljude koji bi trebali biti gospoda, a samo su živuće utvare Nušićevih djela. Otvorim album, folder Sorbus, rod oskoruša, zapuše proljetni vjetar i svo srebro naličja listova rasprši mi se po sobi, Sorbus aria (L.) Crantz, brašnjava oskoruša, što ja znam, botaničari su vidjeli brašnom posipane listove, dlačice koje štite list od ćudljivog vremena, a ja vidim netom ulašteno srebro. Još samo večeras dopustit ću si da budem umoran od svijeta, sutra je novi dan. Nije zalud brašnjava oskoruša iz obitelji ruža koja liječi dušu, ljudi sebično traže ljekovitost od biljaka, a meni je dovoljno samo da mi je lakše kad se sjetim njenog plesa s vjetrom.
