Prirodni gelovi

Već smo rekli da prirodnih gelova ima puno i da se i danas skoriste u velikim količinama. Najčešće su to produkti biljaka koji se suše, ali ih ima i onih koji su životinjskog podrijetla.

Želatina (INCI: GELATIN)

Želatinski gelovi su stari tipovi farmaceutsko primijenjenih gelova, a dan danas su nezabilazni u industriji. Dodaju se svugdje, od vakcina do kapsula, jer je većina današnjih kapsula želatinska. Želatina je protein koji se dobiva iz kolagena procesom parcijalne hidrolize. Nije poetično, dobiva se iz kože, papaka i kostiju krava, svinja i konja. No, bilo je vrlo praktično, jer su to sve proizvodi koji su česti nusprodukti u mesnoj industriji. Ne trebate puno zamišljati kako izgleda želatinski gel. Ako znate kako izgleda jelo hladetina, žuljica kako smo ga mi znali nazivati, onda znate što je to želatinski gel. U našoj kući se to često spravljalo, a dobiva se kuhanjem svinjskih repova, nožica i ušiju kroz duže vrijeme, sve dok iz mesa ne izađe upravo želatina, koja nakon hlađenja postaje pravi čvrsti gel. Koliko sam shvatio, ovo tradicionalno jelo i nije baš popularno, no sve je stvar ukusa. U kulinarstvu se takav gel naziva i aspic. Želatinski gel je uobičajeni sastojak u kuhanju, jer se kupuje i pročišćen. U kozmetici se nekoć više koristio. Nezgoda mu je brzo kvarenje, jer je dobra podloga za rast bakterija, a tada prilično zaudara. Nedostatak im je bio i inkompatibilnost s nekim prirodnim tvarima poput tanina. Veliki udar na želatinske gelove bila je i pojava kravljeg ludila pa je nakon straha od tzv. BSE,  potpuno zamijenjen drugačijim tipovima gelova. Stoga ga ovdje samo spominjem zbog vaše opće kozmetičke kulture. Ne moram naglašavati da je potpuno nekompatibilan s COSMOS standardom.

Škrob (INCI: STARCH)

Da li je potrebno objašnjavati zašto je škrob gel? Pretpostavljam da ste barem jednom kuhali puding. Na povišenoj temperaturi škrob bubri. U kozmetici, koriste se škrobni gelovi u glicerolu i oni su već skoro pitanje povijesti. Pitajte vaše bake, možda će se sjetiti da je postajala jedna krema, vrlo popularna, koja se zvala Borogal i imala je više oblika i receptura. Dandanas ga još proizvodi Galenika, a u jednoj od originalnih receptura kao jedan od sastojaka se nalazio škrobni gel s bornom kiselinom. Borogal je bio svelijek za kožu, danas su ga zamijenili moderniji proizvodi, baš kao što su i škrobne gelove polako istisnuli drugačiji tipovi gelova. Spravljaju se zagrijavanjem škroba pšenice u glicerolu na temperaturi preko 100 °C, pri čemu dolazi do karakterističnog bubrenja i nastanka gustog, prozirnog gela koji je bio podloga za druge gelove i kreme. Prirodni su, ali imaju i nekoliko mana. Vrlo se brzo kvare (ako su bez konzervansa), a zbog većeg sadržaja glicerola dosta su ljepljivi i teški za kožu. Oni su vrlo hidrofilni gelovi i ako nema emulgatora, u njih nećete moći staviti uljnu fazu. Dugo sam razmišljao da li da ga uopće i opišem, jer ćete ih vjerojatno rijetko raditi. No, dat ću vam recepturu za sam škrobni gel – u slučaju da vam se dopadne, da mi savjest bude mirna. A i zbog vaše opće kozmetičke kulture. Naravno, potpuno su u suglasju s eko standardima.

Inače, navedeni INCI naziv nije potpun. Uvijek treba precizirati iz koje se biljke škrob dobiva:

1. TRITICUM VULGARE STARCH (pšenica)
2. ZEA MAYS STARCH (kukuruz)
3. PUERARIA LOBATA STARCH (kudzu)
4. ORYZA SATIVA STARCH (riža)
5. AVENA SATIVA STARCH (zob)

Neke škrobove ponovo ćemo susresti kod pudera. Za pripravu škrobnog gela obično se koristi škrob pšenice.

Ksantan (INCI: XANTHAN GUM)

Ksantan  jedan je od najpopularnijih prirodnih gelova, korišten u prirodnoj i klasičnoj kozmetici. Dobiva se fermentacijom šećera u prisutnosti mikroorganizma Xanthomonas campestris. Otkriven je šezdesetih godina, kada su se proučavali biopolimeri. Spoznalo se da ova bakterija od šećera stvara neobične lance, polimere, koji lijepo bubre u vodi. Sastoji se od šećera i kiselina: glukoze, manoze, glukuronske kiseline i piruvične kiseline. Vrlo se lako spravlja, a prednost mu je viskoznost i u kiselim medijima, što je mana mnogim prirodnim gelovima koji su osjetljivi na promjene kiselosti (pH). Ksantan je vrlo često korišten gel koji se upotrebljava u gelovima i kremama te prehrambenoj industriji, pa čak i u građevinarstvu za podvodna cementiranja. U emulzijama sprečava spajanje malih raspršenih (emulgiranih) kapljica u procesu koji se zove koalescencija. Stoga je čest stabilizator emulzija. Ugodan je za kožu i ne stvara odveć snažan film. U gelovima se uobičajeno se koristi u koncentracijama od 0,5-1%. Učit ćemo spravljati gelove s ksantanom, a bit će nam i omiljen u gelovima za tuširanje i šampone. Ipak, ksantan gel ima i svojih nedostataka: kao i mnogi prirodni gelovi zna se “ljuštiti” ako je namazan u predebelom sloju. Često je ksantanski gel izgleda koji podsjeća na “grude” ili “slojeve”, što dolazi često do izražaja kod gelova za tuširanje.

Postoji više razina čistoće ksantana. Kod nas je dostupan korektan, ali malo grublji gel koji daje mutnije gelove. Izvan Hrvatske je dostupan “transparency grade” ksantan koji daje skoro potpuno prozirne i vizualno vrlo dopadljive gelove. Tržišni primjeri su Novaxan i Grindsted ksantan. Neki od njih su i granulirani, pa se tope vrlo lako običnim resuspendiranjem u vodi.

pH 1% gela je između 6 i 7, a viskoznost 1200-1600 mPa s.

Opis ksantana pogledajte i kod emulzijskih sustava.

Guar (INCI: CYAMOPSIS TETRAGONOLOBA GUM)

Guar guma (gel) vrlo je ugodan gel koji se dobiva iz sjemenki biljne vrste Cyamopsis tetragonolobus (L.) Taub. Fabaceae. Biljka je samonikla u Indiji i tu se i proizvodi najveća količina guara. Sjemenke se ljušte i melju te se dobiva bijeli prah različite finoće. Kemijski je to galaktomanan, odnosno polisaharid sastavljen od šećera manoze i galaktoze. Guar gel zahtijeva dodatak kalcija ili borata da nastane snažno gust, viskozan gel, no u praksi to nećete trebati raditi. Relativno je jeftin, koristi se u gel-kremama i kao samostalan gel, također u koncentracijama 0,5-1%. Kao razgranata molekula, jako dobro stabilizira emuzlije. Vrlo se često miješa s ksantanom, jer sinergijski pomažu nastajanje gelova dobrog ponašanja. Hvaljen u prirodnoj kozmetici, guar gel je ipak nespretniji za raditi, a i pokazuje, ovisno o koncentraciji i efekt maske i ljuštenja. Sami gelovi su mutniji od ksantanskog.

pH 1% gela je 5-7, a viskoznost je 4,86 Pa s.

Vrlo je sličan i gel iz sjemenki rogača (Ceratonia siliqua L., Fabaceae), poznatiji pod engleskom skraćenicom LBG (locust bean gum) koji se bolje gelira i bez dodataka. No, njega ćete kod nas  rjeđe naći na tržištu.

Tragakant (INCI: ASTRAGALUS GUMMIFER GUM)

Tragakant je gel koji se dobiva iz nekoliko vrsta biljaka roda Astragalus, najkvalitetniji tragakant se dobiva iz vrsta A. gossypinus, A. microcephalus i A. echidnaeformis, no najčešće je na tržištu prisutan onaj dobiven iz vrste A. gummifer koji je nešto manje kvalitetan. Biljka je samonikla u Iranu, Siriji i Turskoj. Dobiva se iz tekućine u provodnim žilama biljke (“mlijeko”), koje sušenjem poprimaju karakterističan oblik rogova koze, odnosno jarca. Upravo to ime – tragakant, prevedno s grčkog jezika, znači: jarčev rog. Tragakant je nešto skuplji od ksantana, a pokazuje slična svojstva. Također se koristi u koncentracijama od 0,5-1%. Sastojak mu je tragakantin, polimer raznih šećera: L-arabinoze, L-ksiloze, L-fukoze, D-galaktoze i D-galakturonske kiseline. Vrlo je viskozan i odlično zadržava vodu i vlagu pa je i omiljen dodatak u kremama gdje, kao i mnogi gelovi, služi za stabiliziranje emulzija. Osim u kozmetici, koristi se i prehrambenoj industriji te kod izrade pastela kao sredstvo za vezivanje. pH 1% otopine je obično 5-6, što je kiselost koja je ugodna koži. Viskoznost 1% gela varira od 100 do 4000 mPa s.

Arapska guma (INCI: ACACIA GUM)

Arapska guma (akacija; acacia gum) dobiva se iz soka dviju vrsta: Acacia senegal Wild. (=Senegalia senegalBritton) i A. seyal Del., Fabaceae. Iz vrste A. seyal dobiva se guma lošije kvalitete i ponekad se naziva talh gum. Vrste rastu u saharskoj i subsaharskoj zoni Afrike te arapskom poluotoku. Osušen sok se melje za daljnje korištenje. Arapska guma je vrlo kompleksni gel koji sadrži i polisaharide i hemicelulozu. U kemijskom sastavu ističe se arabinska kiselina te šećeri arabinoza, glukoza, galaktoza i ramnoza. Sadrži i proteine (glikoprotein) pa je samim time drugačiji od do sada navedenih gelova. Za razliku od prethodnih gelova, arapska guma mora se koristiti u koncetracijama od 5-30% (ovisno o željenoj gustoći), jer je gel manje viskozan od, primjerice, ksantanskog. Rijetko se koristi kao čisti gel, već se uglavnom dodaje u gel kreme i mlijeka za tijelo za pospješivanje emulgacije. Veće je i cijene, koristi se u većoj koncentraciji pa se stoga i rjeđe koristi u kozmetici. Arapska guma ima još jednu manu: sadrži enzim peroksidazu koji može oksidirati osjetljiva ulja s polinezasićenim masnim kiselinama (poput noćurka, boražine, ploda divlje ruže…). Da biste uništili aktivnost ovog enzima, nakon otapanja gume ugrijte otopinu u kupki s ključalom vodom kroz nekoliko minuta, a potom ohladite. To opet komplicira izradu, stoga ćete i arapsku gumu rjeđe koristiti u kozmetici. Arapska guma se puno koristi u farmaceutskoj industriji, ali i za tiskanje, fotografiju, te naravno u prehrambenoj industriji.

Solagum AX (INCI: ACACIA SENEGAL GUM (and) XANTHAN GUM)

Ksantanski je gel vrlo popularan u industriji, viskozan no pomalo i “grudasti”, odnosno pokazuje slojanja zbog kojih ga neki nazivaju neugodnim nazivom – “šmrklje”. S druge strane arapska guma daje gelove koji su uniformni i bez slojanja, ali su izrazito slabo viskozni. Stoga je francuska tvrtka Seppic odlučila kombinirati ova dva gela da dobije novi, teksturno superioran ksantanu i arapskoj gumi. U tome je zavidno uspjela. Solagum AX je fino granuliran i dobro se raspršuje u vodi i bez istrljavanja u glicerolu, odlično bubri u toploj i hladnoj vodi. Teksturno doista izgleda kao ugušćena tekućina i vizualno je vrlo dopadljiv, tek je blago opalescentan. Slabije je viskoznosti od ksantana, ali mu je to i prednost: ksantanu viskoznost raste nelinearno s koncentracijom, pa i kad dodate samo mali suvišak ksantana dobijete odveć viskozan gel. To nije problem sa Solagum AX koji pokazuje daleko linearniji porast viskoznosti s povećanjem koncentracije. Premda je ksantanski gel dobavljiviji, Solagum AX je moj omiljeni gel u šamponima i gelovima za tuširanje, superiorne teksture gotovo svim drugim gelovima (barem po mom sudu). Kako je slabije viskozan, dodaje ga se čak do 3% u gelove, no u prosjeku ga se koristi 1,5-2%. pH 1% otopine je 5-7,5, a viskoznost je 400-600 mPa s.

Gel crvene alge (INCI: ALGAE EXTRACT)

Gel crvene alge dobiva se iz crvene alge vrste Ahnfeltia concinna J. Agarth. Rhodophyta i već smo ga susreli kod tonika. Jeste li se kada poskliznuli na stijenama uz more, tamo gdje stijene rade male prirodne bazene s vrućom vodom ugrijanom od sunca? Vjerojatno već znate da se tamo nalazi jedan sloj algi koji je prokleto sklizak. E, pa, ako ste pali, onda znajte da ste se poskliznuli na vrhunskom kozmetičkom sastojku, bez obzira što to nije utjeha za vašu trticu. To nisu crvene alge iz kojih se dobiva gel crvenih algi: crvena alga je veći organizam i pacifička je vrsta. No, sastavom su vrlo slične. Dobiva se biotehnološki, iz kulture stanica i koja je poznata, kao i mnoge alge, po jakoj sluzavosti. Gel crvenih algi je relativna novost, ali vrlo ugodna novost u kozmetici, pa ćemo ga detaljnije opisati. Kompleksnog je sastava s polisaharidima i proteinima. Polisaharidi u ovoj algi se nazivaju karagenani ili karagenini, a osnovna struktura je šećer galaktoza na koju je često vezana sulfatna skupina. Sadrži i amino šećere, što je dosta specifično baš za ovu vrstu. Mnoge alge Rhodophyta sadrže karagenane, koji se naveliko koristi u kozmetičkoj i prehrambenoj industriji. Zašto je odabrana baš ova alga? Ahnfeltia concinna sadrži i jedan neobičan spoj, 4-hidroksi-prolin. On se nalazi u našem kolagenu (to je aminokiselina). Kada organizam “osjeti” da je došlo do povećanja koncentracije ovog spoja, počinje pretpostavljati da je došlo do pojačane razgradnje kolagena i započinje proces stvaranja novog – a upravo je to sveti gral mnoge kozmetike. Pojačana, ali kontrolirana sinteza kolagena smanjuje bore, pojačava tonus i elastičnost kože i jednostavno čini kožu ljepšom. 4-hidroksiprolin prodire u kožu i apsorbira se, što je velika prednost u odnosu na kolagen koji se ne apsorbira (o tome ćemo govoriti malo kasnije). Stoga je gel crvene alge daleko više od običnog gela – on je istovremeno i aktivna tvar, za razliku od većine gelova koje smo do sada nabrojali. Gel crvenih algi ima još jednu, vrlo praktičnu prednost. Za njega u šali znamo reći da je američki tip proizvoda – uzmi, pomiješaj i proizvod je gotov. Na tržištu dolazi u tekućem stanju, već spreman za upotrebu, kojeg je samo potrebno razrijediti u hidrolatu ili vodi. Vjerojatno će zato i vama biti zanimljiv. Koristi se posvuda, od gelova, tonika (u manjoj koncentraciji ne izaziva jako zgušnjavanje) te emulzijskih sustava koje i stabilizira i bude aktivna tvar. Naučit ćete raditi i luksuzne gelove za tuširanje i šampone kojih uopće nema na tržištu, u kojima gel algi daje odličnu hidraciju kože i osjećaj glatkoće, daleko bolji od svih komercijalno dostupnih proizvoda, pa i onih najskupljih. U šamponima kosi daje mekoću i sprečava elektriziranost, ali je ne oteža niti masti. Gel crvene alge, kao i mnoge alge, ima i blago antimikrobno djelovanje. Ne bih naglašavao ovu manje bitnu činjenicu, da nisam slučajno naišao na zanimljiv proizvod – gel-lubrikant od crvene alge koji služi kao zaštita od spolno prenosivih bolesti, pogotovo HPV-a! Ne bih bio tako pretenciozan da mislim kako je to baš 100% siguran način, no činjenica je da je to doista ugodan lubrikant koji uopće ne smeta sluznici. Inače, u gelove ga se dodaje od 45-60%, u tonike daleko manje, do 5%, dok u emulzijske sustave ulazi u koncentracijama 1-5%. U odnosu na cijene drugih gelova, gel crvenih algi je skup, no djelovanje opravdava svaku uloženu kunu. Potrebno je i znanje za izradu gela algi, jer u previsokoj koncentraciji postaje neugodan i snažno zateže kožu. Stoga ćemo s njim i naučiti raditi da se to ne desi.

O gelu crvene alge pogledajte i u poglavljima o tonicima i o emulzijskim sustavima.

Hijaluronska kiselina (INCI: HYALURONIC ACID i SODIUM HYALURONATE)

Hijaluronska kiselina (hijaluronan, hijaluronat) marketinški je snažno iskorištena ne samo u kozmetici, već i kao dodatak prehrani za pomoć kod osteoartritisa (“habanje zglobova”). Koristi se u medicini u injekcijama koje se daju u zglobove kod osteoartritisa, ali i u dermatologiji u “filerima”, u injekcijama koje “instant” rješavaju probleme bora. To je ogromna molekula. Sastoji se od gradivnih jedinica D-glukuronske kiseline i D-N-acetilglukozamina. Nalazi se skoro u svim tkivima, a posebno je važna u hrskavici, gdje je i lubrikant i tvar koja apsorbira udarce (hodanje, trčanje, skakanje). U koži ima izuzetno važnu ulogu, jer joj daje, uz ostale molekule, elastičnost, ali i sudjeluje u cijelom nizu važnih zbivanja, poput regeneracije kože. Za nju se zna već osamdeset godina, ali je svoj marketinški uspjeh požnjela krajem prošlog i početkom ovog stoljeća. Paradoksalno je to što se intaktna hijaluronska kiselina uopće ne apsorbira kroz kožu i u principu uopće niti ne može djelovati na išta osim na sam površinski sloj kože. Stoga je naizgled njena upotreba besmislena. Ipak, ona na površini djeluje kao zaštitna tvar i daje elastičnost i vlažnost koži, a zanimljiva je jer radi gel pa i stabilizira emulziju i bude aktivna tvar. Obično se reklamira u sredstvima za intenzivnu regeneraciju, premda je to dvojbeno. Kako bilo, kreme s hijaluronskom kiselinom (a manje gelovi) vrlo su popularne i ljudi su njima subjektivno zadovoljni. Znanost je do sada izmislila puno različitih načina kako da “ugura” ovako veliku molekulu u kožu, poput liposoma, no to su sve obično skuplja rješenja potpuno nepodesna za jednostavniju izradu.

Hijaluronska kiselina može biti u obliku kiseline (hyaluronic acid) i natrijeve soli (sodium hyaluronate). Industrijski se dobiva iz dva izvora. Prvi je iz hrskavice životinja, pogotovo je za to zanimljiva hrskavica iz prsne kosti i krijesta kokoši. Ovakva hijaluronska kiselina nije COSMOS sukladna i ne koriste ju vegani. Drugi način je biotehnološka proizvodnja iz bakterija bogatih tom kiselinom, a takva hijaluronska kiselina je COSMOS sukladna. Bijela je praškasta tvar, vrlo rahla. Dodaje se u vrlo malim količinama u kozmetičke proizvode, jer daje vrlo guste gelove. Uobičajena koncentracija je od 0,01-0,2%. Nećemo je koristiti puno u gelovima, već ćemo njenu upotrebu naučiti upravo u emulzijskim sustavima.

Molekule hijaluronske kiseline su velike, prosječno je molekulska masa od 1-2,2 MDa (mega daltona, Mr=1 000 000 – 2 200 000). Francuska tvrtka Soliance kreirala je parcijalno hidrolizirane (pocijepane) molekule. Zanimljivo, cijepanjem molekule dobivaju se drugačija biološka svojstva u kozmetici. Primalhyal 300 (INCI: HYDROLIZED HYALURONIC ACID) je molekula hijaluronske kiseline pocijepana na fragmente od 100-300 kDa (Mr= 100 000 – 300 000). Njena funkcija je podizanje produkcije prirodnih obrambenih tvari, beta-defenzina, u keratinocitima kože. Koristi se ne kao gel već kao aktivna kozmetička sirovina kod kože sklone iritaciji i infekcijama, atopije i zrele kože. Cijepanjem na još manje molekulske mase (25 – 50 kDa, Mr= 25 000 – 50 000) nastaje Primalhyal 50 (INCI: HYDROLIZED HYALURONIC ACID). On potiče sintezu proteina “tight junctiona” kože, odnosno učvršćuju strukturu kože. Koristi se kao aktivni “anti-age” dodatak, ali i kod suhe i stanjene kože.

Pogledajte hijaluronsku kiselinu u poglavlju o emulzijama.

Soligel (INCI: RHIZOBIAN GUM)

Soligel je relativno novi, biotehnološki gel sukladan COSMOS regulativi. Dobiva se biotehnološki iz bakterija rizobija, vrsti koje su simbioti s nekim biljkama poput grahorica (Fabacea). Osim što fiksiraju dušik iz zraka i time nadohranjuju zemlju, one u posebnim kvržicama korijena čuvaju vlagu upravo zahvaljujući ovom gelu. Vrsta iz koje se dobiva Soligel izolirana je iz korijena suncokreta. Soligel nije samostalni gel: niske je viskoznosti i dodaje se kao aktivna i senzorijalna sirovina. Daje vlažnost i mekoću koži, ali i poboljšava mazivost i pravi je “soft-touch” gel. Uobičajeno ga se koristi 0,2-0,3% u drugim gelovima i emulzijskim sustavima.

Kolagen (INCI: COLLAGEN i HYDROLIZED COLLAGEN)

Kolagen još je jedna od marketinški vrlo iskorištenih molekula iz prirode. Kolagena ima puno vrsta i tipova, a osnovni su sastojak vezivnih tkiva. Kao i hijaluronska kiselina tako i kolagen ne prolazi u kožu, stoga je njegova upotreba pomalo mutna i nejasnog fokusa. Kolagen također u vodi gradi gusti gel, ali to ovisi i o kiselosti (pH). Moje je mišljenje kako je bolje potaknuti sintezu vlastitog kolagena, a nanošenje izvana prilično je besmisleno. Inače, za sintezu kolagena treba vitamin C, pa je to još jedan podsjetnik kako zdrava hrana i te kako utječe i na našu kožu. Ne bi vjerovali, najfiniji kolagen dobiva se iz štakorovog repa. Ovo sad već zvuči kao vještičja kuhinja, no to je doista tako. Možda se toga sjetite i kada kupujete kremu s kolagenom. Osim iz ove vrste, kolagen se dobiva iz drugih, “mesarskih” vrsta poput svinja i krava. Stoga nije uopće COSMOS kompatibilan, a svi vegani izbjegavaju. Dobar podsjetnik i za nekoć raširene injekcije kolagena – ipak se radi o molekulama koje nisu identične ljudskima i protiv kojih može nastati i imunološka reakcija.

Chondrus crispus gel (INCI: CARRAGEENAN)

Chondrus crispus gel. Alga Chondrus crispus pripada skupini Rhodophyta, baš kao i prethodno opisana alga, no karagenani se izoliraju iz mnogih vrsta algi iz obitelji Gigartinaceae i Solieriaceae. Također sadrži karagenane, dapače, to je glavni industrijski izvor ovih gelova. Koristi se kao i drugi gelovi u niz proizvoda, što uključuje i emulzijske sustave. Glavni interes u kozmetici je njega kose, izrada gel pakunga za kosu, šampona jer daje kosi glatkoću. Može se kupit već kao gotov pripremljen gel poput gela crvenih algi, a koristi se u koncentracijama od 5-50%.

Drugi manje važni biljni gelovi. Agar-agar je davno nadišao klasičnu upotrebu u mikrobiologiji – nasaditi bakterije na agar je već uobičajen termin i u svakodnevnom govoru. Popularan jekao dodatak hrani, pogotovo za zdrave kolače, marmelade i pudinge koji ne debljaju, jer agar ne možemo probaviti. Dobiva se iz više rodova algi, Gelidium, Gracilaria, Gelidiella i Pterocladia. Ugodan je za kožu, ali zahtijeva kuhanje i ne bubri u hladnoj vodi, a u kozmetici se rijetko koristi. Pektin je popularni gel za kuhanje marmelada i slatkog. Dobiva se iz roda Citrus (agruma), a kemijski je poliuronska kiselina. Gelira dobro kuhanjem. Rijetko se koristi u kozmetici, ali može završiti u gelovima za tuširanje. Sterculia gelovi dobiveni iz istoimenih rodova, Ghatti guma (Anogeissus latifolia (DC.) Wallich., Combretaceae, konyaku (Amorphophallus konjac K.Koch, Aracaceae), gledicija (Gleditsia sp. Caesalpinaceae) i tara guma(Caesalpinia spinosa (Molina) Kuntze, Caesalpinaceae) sporadično se i rijetko koriste u kozmetici.

Polusintetski i sintetski gelovi

Gelovi poluprirodnih derivata celuloze jedni su od najupotrebljavanijih gelova u farmaceutskoj industriji, od lijekova koji se nanose na kožu (gelovi, emulzije) do tableta, punila za kapsule i sličnih proizvode. Postoje čak i kapsule spravljene od takvih gelova (hidroksipropil-celulozne kapsule). Sama celuloza jedna je od najčešćih molekula biljnog svijeta, dobiva se iz drvene mase, ali i iz biljaka kao što je pamuk. Svi znate da je vata celuloza. Kemijskom obradom celuloze, najčešće procesom nastanka etera i estera, dobivaju se i različite komercijalne supstancije: metil-celuloza, etil-celuloza, karboksimetil-celuloza, hidroksipropil-celuloza, hidroksipropil-metil celuloza i slične. Prednost im je što za njihovo zgušnjavanje ne treba, najčešće, dodatak lužine ili drugih tvari. Premda naširoko korišteni u farmaciji, mi ih nećemo previše koristiti jer imamo druge zanimljivije kombinacije, a i želim dati fokus na prirodnim gelovima. Nekima je, ne svima, mana što se lako ljušte s kože. Opisat ću jedino postupak dobivanja gela metil celuloze.

Karbomerni (karbopolni) gelovi (INCI: CARBOMER) vjerojatno su najšire primjenjivani gelovi u kozmetici. Oni su polimeri akrila, molekule vrlo često korištene za sintezu. Njihova priprema je malo složenija. Bubrenjem većine karbopola nastaju rijetki i kiseli gelovi slabe viskoznosti. Tek nakon neutralizacije (zaluživanja) nastaju gusti i prozirni gelovi. Upravo je taj proces neutralizacije “doveo” u kozmetiku neželjene tvari, koje se izbjegavaju u prirodnoj kozmetici, a koje su na zao glas dovele i ovu skupinu gelova. Te tvari, organske lužine, zovu se trietanol-amin (TEA) i dietanol-amin (DEA). Naći ćete na internetu sijaset upozorenja, neka previše bombastična, ali je činjenica da se ove tvari metaboliziraju u spojeve koji se zovunitrozo-amini i koji su kancerogeni. Kozmetička industrija koristi ove spojeve jer su jednostavniji za upotrebu od drugih spojeva. Još i danas nađete kakti prirodnu kozmetiku koja sadrži TEA i DEA. Umjesto ta dva spoja, mi ćemo koristiti (a koristi se i industrijski) natrijevu lužinu. Ona je također opasna, ali kada se neutralizira (spoji) s karbopolom, postaje obična, neškodljiva sol. O tome ćemo detaljnije kada ćemo govoriti o samom spravljanju karbopolnih gelova.

Nadalje, još jedna bitna opaska. Postoji više komercijalnih vrsta karbopola koji se razlikuju u viskozitetu i načinu proizvodnje. Primjeri su Carbomer 910, 934, 940, 941… Često se koristi jedan od najviskoznijih – karbomer 940. Zamjerka tim tipovima karbomera jest upotreba benzena kao otapala u njihovoj industrijskoj proizvodnji. Benzen je organsko otapalo koje samo po sebi nije štetno, ali ga organizam metabolizira (baš kao i TEA i DEA) u opasne molekule koje su kancerogene. Pitanje je, zašto se onda uopće i koriste? Razlog tome je što benzena bude vrlo malo (<0,5%) u konačnom proizvodu (to zahtijevaju i regulatorne agencije). To bi trebala, s obzirom na količinu gela u proizvodu, biti “sigurna” granica. Ipak, izbjegavat ćemo ovaj tip, od kojih je kod nas najčešći tip 940. Ne moram naglašavati da mnogi proizvođači koriste i “benzenske” karbopole i TEA i DEA, što sigurno nije najbolja varijanta za kožu. Postoje naravno i drugi tipovi, sigurniji. Karbomer (karbopol) 980 se ne proizvodi u benzenu, već u posve neškodljivim otapalima (etil-acetat i cikloheksan). On je definitivno siguran za upotrebu, a uz pravilnu proizvodnju bez TEA i DEA ovo je sigurno bolje rješenje. Upravo na ovom primjeru možemo naučiti koliko je bitno dobro poznavati svaku sirovinu i procijeniti koji će biti najmanji rizik za kozmetičku upotrebu, pogotovo kad koristimo i sintetske tvari.

Prvi razlog korištenja karbopolnih gelova je njihov superioran skin feeling, odnosno nevjerojatna mazivost, lakoća i osjet na koži. Zašto je tome tako? Evo male tajne. Recimo da planirate, iz samo vama poznatih terorističkih razloga, sabotirati neku kozmetičku industriju. Vrlo jednostavno – kada rade karbopolni gel, bacite im u njihove ogromne mješalice, koje rade nekoliko stotina kilograma do tona ovog gela, nekoliko kutija obične kuhinjske soli. I sve ste im upropastili. Naime, čak i manje koncentracije soli u potpunosti razaraju gel strukturu većine karbopola i pretvaraju ga u običnu rijetku kašicu. To mu je naizgled nedostatak, ali i vama upozorenje ako ste mislili od morske vode napraviti gel za kožu. No, to mu je i prednost. Kada namažete gel na kožu, sol koju normalno imate na površini kože (izlučuje se i samo diskretnim znojenjem), počinje razarati strukuru gela, pa se čini kako on nestaje i odmah se upija – a to je vrlo poželjna pojava. Iskreno, ovaj razlog, uz sljedeći koji ću navesti, zaslužan je što ga uopće spominjem u kozmetici. Karbopol je superioran u stvaranju pseudoemulzija, odnosno sposobnosti da raspršuje čestice ulja u vodenoj fazi, radeći nešto što sliči na kremu. Naravno, to nije savršena emulzija (najbolje se postižu i s emulgatorima i s gelom), ali je sasvim dobra da ih imate i na tržištu kao proizvode.

Beta-gel (INCI: GLYCERYL/BETAINE POLYACRYLATE (and) GLYCERIN) tržišni je naziv za akril-betain sintetski gel, već u gotovoj smjesi s glicerolom. Budući da se nalazi, slično gelu alge, već u gotovom gustom obliku koji se samo razrjeđuje, dosta je popularan premda je sintetski. Nezgodan mu je naziv, jer postoji drugi gel istog imena rađen od silikona, a koji služi za apsorbiranje udaraca – jaje bačeno s 22 metra visine na tanki sloj beta gela uopće se ne razbije. Ovakav gel završava u tenisicama s “jastučićima” za apsorpciju udaraca prilikom trčanja. Potpuno nekoristan podatak za kozmetiku, ali koristan ako će netko biti u zabuni da li ste gel napravili od ekstrakta iz modernih tenisica. Beta gel (kozmetički) vrlo je viskozan, gust – dodaje ga se 20-30% u hidrolat ili vodu, a nastaje vrlo homogen i prilično čvrst gel. Ako se dodaje u emulzijske sustave kao stabilizator, dodaje ga se i manje, oko 5-10%, ovisno o formulacijama.  Kao i karbopolni gel ugodan je za kožu, lako se razmazuje i ne stvara “masku”.