Sastojci maski | PLANTAGEA

Sastojci maski

PG — Mon, 11 Mar 2019 11:34:03 +0000

Svatko ima svoju percepciju što su to maske i koji su njeni sastojci. Ne skrivam da smatram maske od gline najkorisnijim tipom, ali maske mogu biti puno šarolikijeg sastava. Maske možemo grubo podijeliti na:

maske od gline ili drugih minerala
maske od voća, povrća i ljekovitog bilja, uključujući i alge/modrozelene alge
kombinaciju navedenog

Nadalje, maske u svom sastavu mogu biti čiste suspenzije/otopine vode ili vodenih medija poput hidrolata i vodenih iscrpina biljaka s mineralima ili biljnim materijalom, ali mogu biti i kompleksnijeg sastava i sadržavati gel kao jedan od matriksa, čak i emulzijski sustav. Kao gelovi i emulzijski sustavi uglavnom i budu prisutni na tržištu.

Naučimo stoga koji su korisni sastojci raznih maski za lice i tijelo.

Pogledajte:

The post Sastojci maski first appeared on PLANTAGEA.

Gline

PG — Mon, 11 Mar 2019 11:42:51 +0000

Što su gline?

Kakvo je to pitanje? Pa svi znamo što je glina! Da li doista znamo? Najčešće pomislimo na klasičnu zelenu glinu, ali glina je skup mineralnih sastojaka iznimno raznolikog kemijskog sastava, a takvo obilje je prava radost i za našu kožu i za našu kreativnost. Glina je mineralnog podrijetla, nastaje trošenjem stijena bogatih silicijem, a nalazi se i u termalnim izvorima. Te stijene nazivaju se feldšpatne stijene. Gline koje koristimo uglavnom su filosilikati, što znači da su osnovne kristalne strukture organizirane u malene slojeve. Gline se nalaze kao primarne – uz vulkanske stijene, no puno češće gline nalazimo kao sekundarne, nastale taloženjem čestica prenesenih vodom.

Same čestice gline sastoje se od gradivnih struktura manjih od 2 μm. Sve su gline aluminijevi silikati koji sadrže različite količine vode u svojim kristalnim strukturama. Sami kristali su vrlo zanimljivi, koga naravno zanima kristalografija. Oko nje uvijek lome glavu studenti kemije ili geologije. Kristali gline imaju dvije glavne forme – tetraedar i oktaedar. Tetraedar tvori silicijev atom okružen kisikom, a oktaedar tvori aluminijev atom okružen kisikovim atomima.

Svaki mineral gline sastoji se od sloja tetraedara (silicij) i oktaedara (aluminij).

I dok kod tetraedara uvijek nalazimo silicij, kod oktaedara aluminij zna biti zamijenjen drugim ionima, poput magnezija. Gibbsit se sastoji upravo od aluminija, dok se brucit sastoji od magnezija.

Kristalografski gledano, gline klasificiramo u dvije velike skupine.

1:1 gline

Kod 1:1 gline postoji jedan sloj oktaedara i tetaraedara. Slojevi su međusobno povezani vodikovim vezama. Ovdje pripada kaolinit, a najpoznatiji predstavnik je kaolin.

Kaolin je iznimno često korišten materijal. Punilo je za boje, katkad se koristi kao građevni materijal, standardni je ekscipijens (pomoćna tvar) u farmaceutskoj industriji, a vrlo često se koristi i u kozmetici, kao dodatak maskama, emulzijskim sustavima i puderima. Drugi, rjeđi mineral je halojsit koji se ne koristi u kozmetici.

2:1 gline

Kod 2:1 glina sloj oktaedara smješten je u “sendviču” tetraedara. Postoji četiri glavna tipa 2:1 glina:

smektit-montmorilonit
vermikulit
ilit
klorit

Između tih slojeva “smještaju” se minerali i puno molekula vode. Zato i kažemo da je glina presudna za život na zemlji jer omogućuje skladištenje vode u tlu, neophodnom za rast biljaka. Ulazak vode i iona omogućuje činjenica da su slojevi više odvojeni nego kod 1:1 glina zbog djelomičnog električnog odbijanja slojeva. Tijekom procesa ulaska vode između slojeva dolazi, logično, do pojave bubrenja gline. U svakodnevnom životu to vidim kada zemlja “ispuca” od suše, jer dolazi do stezanja gline u tlu. Nakon kiše, glina u tlu ponovo bubri i pukotine nestaju. Samo bubrenje vrlo lako vidimo i tijekom spravljanja maski.

Kada kupujemo gline, najčešće kupujemo upravo gline iz ovog tipa, i to uglavnom smektit-montmorilonit i ilit.

Svojstva gline

Kako se minerali gline nalaze u finim slojevima, čestice gline imaju vrlo veliku specifičnu površinu. Što su rubovi čestica tanji, to je specifična površina veća. Specifična površina ima nekoliko posljedica, pa i u kozmetici ona označava mogućnost adsorpcije (vezanja). Kaolin ima najmanju specifičnu površinu, što je u usporedbi s drugim tipovima prikazano u tablici, prema Yong i Warkentin, Soil properties and behaviour, 1975. I neka druga svojstva govore o sposobnosti vezanja gline. Jedna je i svojstvo vezanja kationa, odnosno ionske izmjene (najčešće iona metala).

Tip gline	Tipična debljina sloja	Tipična specifična površina (m²/g)	Kapacitet ionske izmjene (mEq/100g)
Kaolinit	50-2000	15	3-15
Klorit	30	80	10-40
Ilit	30	80	20-50
Montmorilonit	3	800	80-120

Prema ovoj tablici, vidi se kako gline općenito imaju veliku površinu. Jedan gram kaolinita ima površinu od 15 kvadratnih metara, dok je površina montomorilonita enormna, čak 800 kvadratnih metara. To stavlja razne praktične posljedice, a jedna od njih je svakako mogućnost vezanja drugih tvari – svojstvo koje nas najviše zanima kod maski. Kapacitet ionske izmjene ima druge praktične posljedice. Svi koji koriste maske znaju da je koža “omekšana” nakon maske od gline. Osim samo efekta prirodnog pilinga, koža je omekšana i zbog vezanja iona kalcija iz kože što je jako korisno kod masne kože. Isto tako, glina može koži “predati” neke važnije ione koji su vezani u njenu strukturu.

Što se cijeni kod glina?

Od gline očekujemo finoću čestica, a to se prije svega dobiva usitnjavanjem (mljevenjem) gline. Finije usitnjene gline se lakše koriste u proizvodima i nježnije su za kožu. No, na većinu svojstava ne možemo lako utjecati takvim postupcima, jer su diktirane samim svojstvima kristala.

Kod glina se cijeni i mineralni sastav. Prisustvo drugih elemenata osim aluminija, silicija i kisika pomažu metabolizmu kože. Nekih minerala ima više jer su sastavni dio samih kristala. Najčešće su to magnezij i kalij, ali i željezo i natrij. Većina glina sadrže cijeli niz elemenata u tragovima (oligoelemenata) koji doprinose ljekovitosti gline. To mogu biti relativno uobičajeni sumpor, ali i egzotični elementi poput germanija i zlata. Kod pojedinih komercijalno dostupnih glina osvrnut ćemo se upravo na takve druge elemente koji daju specifičnost primjene. Kao posljedica prisustva drugih elemenata, mijenja se i boja gline. Boja je posve estetski efekt, ali vrlo bitan u konačnom stvaranju proizvoda i njegovoj dopadljivosti. Dostupnost cijele palete boja čini posao stvaranja maski pravim umjetničkim djelom i u trenu vas u očima drugih može učiniti profesionalcem, čak i kada ste početnik.

Miris gline je uglavnom neutralan, dok vodom namočena glina ima blag miris koji podsjeća na miris zemlje. Ako glina ima neki floralni ili citrusni miris, to znači da je parfmirana.

Analize ispravnosti gline

Za razliku od eteričnih ulja, gline se rijetko patvore jer su široko dostupne i relativno su jeftin materijal. Stoga su sve analize, kao što je već rečeno, usmjerene na zdravstvenu ispravnost konačne sirovine.

Kristalografske analize više su znanstvene i primjenjuju se da se otkrije točan tip kristala (kristalne rešetke) gline. To je bitno proizvođačima koji pokreću projekt primjene novog tipa gline, kako bi bili sigurni koji su tip gline našli u novom nalazištu. Pripadnost pojedinom tipu glina može se mjeriti i drugim metodama, kao što je indeks bubrenja u vodi, indeksu plastičnosti (svojstvu da uz vodu glina ima određenu razinu plastičnosti) te kapacitetu ionske izmjene.

Analiza elemenata provodi se raznim tehnikama, a najčešće se radi o sposobnosti metala da emitiraju ili apsorbiraju točno određene valne dužine svjetlosti. Stoga se i koriste tehnike atomske apsorpcijske i atomske emisijske spektrofotometrije. Kako ne želim knjigu pretvarati u udžbenik iz analitičke kemije, ovo samo spominjem iz opće kulture i kao ideju vodilja za profesionalce koji razumiju što takve tehnike znače. Zahvaljujući tim analizama, na kutijama i nalazite točan sastav pojedinih elemenata u glini. Postoje i druge, specifične tzv. titracijske metode sadržaja pojedinih elemenata kojima se dokazuju elementi specifičnim reagensima. Takve analize daju isti profil rezultata – sadržaj elementa u glini. Vrlo bitno je određivanje teških metala koji mogu biti škodljivi. Ukupni teški metali uglavnom ne smiju prelaziti 50 ppm (dijelova na milijun).

Rekli smo da glina mora biti testirana i da ne sadrži opasne mikroorganizme koji u nju mogu doći u tlu, tijekom vađenja iz tla ili u procesu obrade. Za to se koriste klasične mikrobiološke analize. Mikrobiološka analiza je vrlo bitna, jer gline se dobivaju iz tla i mogu često biti kontaminirane sporama bakterija uzročnika tetanusa, čak i antraksa. Zbog toga se čak i glina za kozmetičku, a ne samo oralnu upotrebu, često podvrgava procesima kojima se uništavaju mikroorganizmi. Ovo je bitno upozorenje svima koji bi došli na ideju da sami skupljaju glinu, suše ju i uzimaju oralnim putem – to može doista biti opasna igra.

Glavni tipovi glina u kozmetici

Kaolin (INCI: Kaolin)

Već je rečeno kako kaolin ulazi u grupu 1:1 glina. Ima više naziva, jedni od njih su kineska glina, bolus alba i kaolinum ponderosum. To je bijela do prljavo bijela praškasta tvar bez mirisa i gotovo bez okusa. Kaolin je tipična farmaceutska supstancija čija je kvaliteta propisana svim važnijim svjetskim farmakopejama. Prosječna veličina čestica iznosi 0,6-0,8 μm. Praktički je netopljiv u vodi, kiselinama i lužinama. pH 20% suspenzije kaolina iznosi 4,0-7,5 što ga čini vrlo ugodnim za kožu. Kaolin je sigurna supstancija i za oralnu upotrebu, pa se stoga koristi u farmaceutskim pripravcima, najčešće kao pomoćna tvar.

Kaolin se dobiva iz prirode, te se pročišćava od nečistoća raznim postupcima, uključujući i ispiranje u kloridnoj kiselini ili elektrokemijskim čišćenjem, te se zagrijava kako bi se smanjio broj štetnih mikroorganizama.

U kozmetici, koalin je dugo vremena cijenjena susptancija. Nježna je supstancija slična puderu, pa se koristio kao dodatak ne samo u puderima već i emulzijskim sustavima. Miješanjem s vodom nastaje plastična, gelu slična masa koja je također vrlo fine teksture.

Kaolin se koristi za izradu maski za vrlo osjetljivu i suhu kožu sklone iritaciji. Koristimo ga kada ne želimo biti odveć “grubi” prema koži. Maske su “soft touch” i ne zatežu kožu.

Nekoliko komercijalnih kozmetičkih sirovina pripada klasi kaolina.

Color clay tip Vulcanus je jedan od njih. Bogatija je sumporom, relativno nižeg sadržaja željeza i kalcija. Njegova namjena su nježne maske za masnu kožu sklonu aknama. Tipično za kaolinit, njen pH je kiseliji, 5,1 i zbog toga je namijenjena masnijoj koži. Boja suhog praha je sivo-crna, a mokra gotova maska je nijansu tamnija. Vizualno je vrlo dopadljiva.

Color clay tip Rosa također je kaolin. Bogatija željezom s niskim sadržajem kalcija. Njena glavna namjena je izrada maski za kožu sklonu iritaciji. Njen pH je dosta lužnatiji u odnosu na tipične kaoline – 8,3.

Ilit (INCI: Illite)

Ilit, odnosno ilitne gline, su najčešće gline u kozmetici. Kao i montmorilonit, sastoje se od trostrukog sloja, no slojeve međusobno povezuje kalij. Zbog toga je sama struktura ilita dosta fiksirana, gotovo uopće ne apsorbira, ali dobro adsorbira. Ova glina slabo bubri u odnosu na montmorilonit, no to joj je i prednost – maske su čvršće, pastoznije i lakše se spravljaju. Ovisno o prisustvu drugih elemenata, ilitne gline mogu imati različite boje, stoga se nemojte iznenaditi kada nađete raznobojne gline na kojima svima piše – ilit.

Zelena glina koju nalazite na tržištu mahom je ilit. To je najčešći tip sirovine koji je i kod nas postao uobičajen. Ona je zlatni standard, bolje veže i čisti kožu od kaolina, ali su čestice, premda znaju biti vrlo fine, ipak grublje od kaolina. Zelena glina je uobičajena kod mješovite do masne kože, no zahvaljujući drugim dodacima lako se može primijeniti i za osjetljiviju kožu. Ovakav tip ilitne gline je najčešće korišten u kurama detoksikacije organizma, ne samo maski, ali treba voditi računa da se koristi glina namijenjena za oralnu upotrebu.

Kao i kod kaolina, postoji niz komercijalnih sirovina na bazi ilitne gline koje imaju ne samo različitu boju već i namjenu.

Color clay tip Tilia iznimno je bogat kalijem u odnosu na druge ilitne gline (23% kalijevog oksida). Boja suhog praha je kaki (svijetlo smeđa), dok je boja vlažne gline u maski smeđe-siva. Zbog visokog sadržaja kalija reklamira se kao anti-stres maska, ali i kao dobar čistač kože općenito izložene stresu. Njen pH je 9,0.

Color clay tip Olea sadrži puno (19%) kalcijevog oksida, a pH je 8,2. Koristi se kao “tonik” za kožu, odnosno za instant efekt boljeg izgleda umorne kože koja je izgubila tonus. Boja je sivkasto-svijetlo smeđa i vrlo je ugodna – podsjeća na boju tekućeg pudera.

Color clay tip Quercus bogatija je silicijem od drugih glina. Njen pH je 8,63. Suha glina je tamno sive boje, dok je vlažna maska svijetlijeg tona. Njena komercijalna namjena su anticelulitne maske, ali i efekt učvršćivanja kože pa je dobra i u anti-age maskama. Relativno je slična namjena i Color clay tip Corylus koja uz silicij sadrži i kalij i magnezij. pH je 8,9. Boja suhe gline je narančasto smeđa, a vlažne maske intenzivnijeg narančasto-smeđeg tona. I njena namjena je “face-lift” maska.

Color clay tip Cedrus zanimljivog je kemijskog sastava vrlo raznovrsnih iona – željeza, kalija, kalcija i magnezija. Zbog toga se reklamira kao “detox” maska koja odlično čisti kožu i potiče njen metabolizam. Ph je 9,0. Boja suhe gline je narančasta, a boja vlažne maske je boja hrđe. Vrlo sličnog sastava je i tip Cocoa vrlo ugodne boje tamne čokolade. Osim “detoxa”, reklamira se kao anti-age maska.

Color clay tip Cydonia također sadrži željezo, kalcij i magnezij i pripada skupini “detox” maski. Boja suhe gline je zeleno-žuta, a same maske je dopadljive boje zrelih dunja.

Talk je svima poznati sastojak pudera o kojem ćemo još pričati u malenom poglavlju posvećenom njima. U talku je većina aluminijevih atoma zamijenjena magnezijem (brucit). On nije dobar materijal za maske i prikladniji je za suhe pripravke, pa ga ovdje spominjem samo radi klasifikacije glina.

Montmorilonit (INCI: Montmorillonite)

Montmorilonit nazvan je prema francuskom gradu Montmorillon gdje je bilo jedno od njegovih prvih nalazišta. Montmorilonitne gline se koriste u kozmetici i u oralnoj upotrebi, a one imaju, osim svojstva adsorpcije (vezanja na površinu), i svojstvo apsorpcije (upijanja) tvari. Prostori između slojeva oktaedara i tetraedara su slobodni i mogu adsorbirati i apsorbirati vodu i ione. One zbog toga jako bubre u vodi. Kao što smo vidjeli, montmorilonitne gline imaju veliku specifičnu površinu.

Bentonit (INCI: bentonite) je jedan od najčešćih komercijalnih i farmaceutski korištenih montmorilonita. Sadrži veće količine magnezija i kalcija, te manje količine natrija i kalija. Koristi se upravo zbog svojstva bubrenja – u većim koncentracijama (preko 60g/L) radi gel strukture, upravo zbog svojstva upijanja (apsorpcije). Njegov indeks bubrenja je 12, što znači da u vodi 12 puta poveća volumen. To je logična posljedica kristalne strukture montmorilonita. Maske od ove gline su mekše, gelaste i neki ih radije miješaju s ilitnim glinama kako bi bile čvršće. No, upravo se bentonit dodaje ilitnim maskama kako bi dobile gelastu strutkuru i lakoću na koži. Bentonit je uglavnom prljavo bijeli do sivi praškasti materijal nježne teksture. Kao i druge montomorilonitne gline, dodaje se u maske za “osnaživanje detoxa”. pH 2% suspenzije je 9,5-10,5.

Premda je smjesa montmorilonita i drugih minerala poput atapulgita, ovdje je svrstana i fulerova zemlja, tip gline koji djelomično bubri, a nekoć se koristio za odmašćivanje, čišćenje ulja i vezanje boja. Fulerova zemlja je također sastojak nekih maski za kožu, premda se danas rjeđe koristi. Fulerova zemlja se, primjerice, koristi kao adsorbens tijekom rafinacije biljnih ulja.

Zelena montmorilonitna glina rjeđa je nego ilitna, ali je dostupna na tržištu. Iznimno dobro veže druge tvari, vrlo je mekane, gelaste strukture i teoretski bi upravo ona trebala biti prvi odabir za maske. Pomaže općenito u smirivanju upala, ali je prilično univerzalna i odgovara svim tipovima kože. Ovisno o mineralnom sastavu, takve gline mogu biti i crvene, a one se uglavnom koriste kod masne kože sklone aknama.

Kombinacije glina

Maske – gotovi kozmetički proizvodi često sadrže cijeli niz različitih tipova gline kako bi se dobila dobra plastičnost i struktura. Komercijalno postoje i smjese glina, primjerice smjesa zelene montomorilonitne i ilitne gline, pa i kaolina.

Neke sirovine sastoje se od kaolina i prirodnih pigmenata kako bi se dobila dopadljiva boja. Ona mahom imaju estetski karakter, a sama ljekovitost gline uglavnom počiva na samom kaolinu. Primjerice, ljubičasta glina izvrsna je za obnovu kože u vrlo nježnim maskama, a sadrži kaolin i boju CI 77742, koji je prirodni pigment Mangan (III) amonij difosfat.

Mogu li gline biti štetne?

Aluminij, svima poznati element koji je u Napoleonovo doba bio skuplji od zlata, nije baš na dobrom glasu. Svojedobno ga se optuživalo da može izazvati Alzheimerovu bolest jer ga se može naći u oštećenim živcima (plakovima) kod te bolesti. Danas znamo da to nije potpuna istina, ali određeni strah je ipak ostao. Nadalje, aluminijevi klorohidrati redovit su sastojak dezodoransa, no vrlo su omraženi među ljubiteljima prirodne kozmetike. Neki tvrde da može izazvati tumore, što baš i nije prihvaćeno među znanstvenicima. Ako ništa drugo, zaustavljaju proces znojenja i time katkad mogu štetiti. Neke alumijeve soli su otrovne. Znao sam čuti takve strahove u vezi gline i od ljudi koji procjenjuju zdravstvenu ispravnost proizvoda. Ipak, treba voditi računa kako je glina sastavljena ne od aluminija, već od aluminijevih silikata, a to je sasvim druga priča. To je kao da tvrdite da je morska sol (natrij klorid) štetna jer sadrži natrij. Kada biste stavili trećinu žličice natrija u usta, on bi se zapalio u ustima i sigurno biste umrli. Ako stavite trećinu žličice soli u usta, bit ćete samo žedni. Stoga treba biti razuman oko nazivanja nečeg štetnim, jer treba znati koji je spoj, a ne element u igri.

Glinama se zna zamjerati i prisustvo teških metala, koji se u njoj mogu naći kao i svugdje u prirodi. To su najčešće olovo, a potom i živa i kadmij. Pravilo je jednostavno – sve dok se nalaze u razini koja je dozvoljena prema pravilima raznih zdravstvenih organizacija, do tada je sve u redu. Zato i na mnogim glinama lako uočite i detaljnu analizu koja uključuje i analizu teških metala kako biste znali da su zdravstveno ispravne.

Svi ovi mogući oprezi pogotovo su bitni kada se gline uzimaju oralnim putem, dok je za kozmetiku takav oprez manje potreban. Svejedno, danas gotovo svi proizvođači glina posebno paze na ovaj bitni aspekt primjene glina.

Određeni problem mogu predstavljati i mikroorganizmi, ali ozbiljniji proizvođači paze i na taj mogući problem, pogotovo kod glina za oralnu primjenu.

Gline u maskama mogu izazvati iritaciju jako osjetljive kože, pogotovo ako se dobro ne isperu. Stoga pazite da slijedite upute za primjenu maski. Iritacija će se rjeđe pojaviti kod vrlo finih glina, ali njih je katkad i teže isprati. Maske sastavljene samo od vode (hidrolata) i gline mogu dodatno isušiti vrlo suhu kožu, stoga će takvim maskama trebati dodati druge sastojke.

The post Gline first appeared on PLANTAGEA.

Zeolit

PG — Mon, 11 Mar 2019 13:49:42 +0000

Što je to zeolit?

Tehnički gledano, zeolit sam mogao navesti ne u zasebnom poglavlju već zajedno s glinama, jer je zeolit strukturno srodan glinama i po kemijskom je sastavu (mahom) alumosilikat, baš kao i gline. Ipak, klasificiramo ga i u minerološkom smislu dalje od glina, a po mnogim svojstvima i različitosti nadmašuje glinu.

Po mom mišljenju zeolit ima stvarno lošu “karmu”. Upoznao sam gomilice ljudi koji su se bavili zeolitom i sve su redom bili neki smutljivci, čudaci ili prevaranti. Svi su oni imali svoju tajnu “aktiviranog” zeolita, svima je netko drugi “pokrao” ideje, samo oni imaju “najbolji” zeolit, ali čim ih malo zagrebete ispod površine nitko nema nikakav odgovor i njihovo znanje o zeolitima ima pejsaž ementalera. Ah da, ali svi liječe tumore. U Hrvatskoj smo upoznali zeolit(e) upravo kroz prizmu “lijeka za rak” oko kojeg su se lomila velika koplja, a na kraju je takav sablasni marketing unazadio i blokirao sve potencijalne medicinske primjene zeolita. Ovdje neću naglašavati njegove koristi kao oralnog pripravka, ali je odličan za detoks organizma, odnosno probavnog sustava, a jedan je od najboljih pomoćnih tvari u kapsulama s eteričnim uljima. Zeolit je još jedan primjer žrtve pretenciozne marketinške kampanje koja je (dugotrajno) uništila ugled jednog sasvim kulturnog i fino odgojenog vulkanskog minerala.

Zeolit koristite daleko češće i više od gline. Svaki put kada stavite prašak za rublje ili izbjeljivač u perilicu, niste svjesni da koristite zeolit. Zeolit se koristi (redovno) u sustavima za pročišćavanje otpadnih voda, tijekom procesiranja otpada iz nuklearnih elektrana, u sintetskoj kemiji kao katalizator i molekulsko sito, koristi se i u analitičkoj kemiji u analizi iona, služi u proizvodnji plinova (kisika, plemenitih plinova), dodatak je umjetnim gnojivima, a završava i u stočnoj hrani kao “detoksikator” koji veže toksine, poput mikotoksina… Uglavnom, lista je poduža i nijedna glina se ne može pohvaliti ovako opsežnom upotrebom. Pa u čemu je njegova tajna?

Struktura i svojstva zeolita

Prema novoj klasifikaciji IMA-CNMNC, zeoliti pripadaju skupini 09, Silikati i germanati, podskupini tektosilikata, skupina 9G (sa zeolitnom vodom). Zeoliti su fascinantno različitih molekularnih struktura – do sada ih je opisano 176, pa koga detaljnije zanima mineralogija neka prouči sve oblike (pazite, tekst je vrlo stručan). Svi zeoliti u prirodi nastaju kristalizacijom iz vulkanskog materijala koji je u početku amorfan. Taj kristalizirani materijal erozijom se prenosi i taloži na određenom mjestu odakle ga rudarski iskorištavamo. Dio zeolita se proizvodi i sintetski.

U medicinskoj primjeni uglavnom se koristi zeolit klinoptilolit koji pripada skupini 9GE. Klinoptilolit u strukturi alumosilikata sadrži i natrij, kalij i kalcij i vrlo je kompleksne formule – (Na,K,Ca)_2-3Al₃(Al,Si)₂Si₁₃O₃₆·12H₂O. Sama kristalna struktura vrlo je zanimljiva i prikazana je na sljedećoj slici:

Upravo prostori (“šupljine”) u kristalnoj strukturi imaju sposobnost da “uhvate” cijeli niz molekula i vežu na sebe. Stoga vas ne treba čuditi da se koriste od pročišćavanja nuklearnog otpada, deterdženata i stočne hrane. Naravno, za takve aplikacije koriste se razne druge mineralne forme zeolita – klinoptilolit samo je jedan od mnogih korištenih. Svakako NE sugeriram da koristite izbjeljivač za rublje kao masku samo zato jer ste pročitali na kutijici da sadrži zeolit.

Klinoptilolit veže na sebe cijeli niz tvari – od teških metala kao što je olovo, kation iona kao što je amonijev i kalcijev ion, te različite organske molekule. Stoga ne čudi njegova upotreba kao detoksikatora.

Regulatorni status zeolita

Kako zeoliti imaju vrlo neugodne epizode u prošlosti, treba odmah naglasiti da je glavni problem zeolita veća količina olova koju sadrže zeoliti iz nekih nalazišta i koja prelazi dozvoljene zakonske granice. To je bio i kamen spoticanja. Srećom, od tih neugodnih vremena, zeolit je doživio poboljšanje kontrole kvalitete. Onaj koji se smije koristiti u kozmetici i oralnim putem je u Europskoj uniji registriran kao medicinski proizvod (medical device) s CE markingom, kao što ga ima registriranog austrijska tvrtka Panaceo.

Mala je nezgoda zeolita što je bezobrazno skup, ali to valjda i možemo očekivati za nešto što je registrirano kao medicinski proizvod. Bez obzira na cijenu vrlo je izdašan, a možete ga shvatiti i kao luksuznu sirovinu za prestižne maske – baš kao što doživljavate eterično ulje ruže u kremama.

Funkcija zeolita u maskama

Kao i gline, zeoliti su odlični “detoks” tretman, s tim što su same maske vrlo nježne, pogotovo ako koristite ispravni zeolit. Neki azijski proizvođači koriste zeolit za regeneraciju kožu kod dugotrajnih (kroničnih) rana, pa to čini zeolit funkcionalnijim od glina. Kako je vrlo blag, možda će baš zeolit biti odabir kod iznimno osjetljive kože. Zeolit se reklamira kao svašta, primjerice, da je antioksidans i istovremeno pomaže oksigenaciju. Moje mišljenje da je njegova dobitna kombinacija i adut: izvanredno sredstvo za vezanje raznih štetnih i otpadnih molekula, te istovremena blagost.

I uz sve – ima moj toplu preporuku iz vlastitog iskustva.

The post Zeolit first appeared on PLANTAGEA.

Drugi sastojci maski

PG — Mon, 11 Mar 2019 13:58:25 +0000

Već sam naglasio da ću biti fetišistički nastrojen prema glinama kao glavnom i najkorisnijem sastojku maski. Naravno, maske po definiciji moraju imati druge sastojke. Pazite samo da ne “nakrcate” previše sastojaka, jer se mnogi od njih vežu za glinu, tako da će nas voditi minimalizam kako bismo maksimalno iskoristili moć gline. Teoretski, sve što koristimo u tonicima mogli bismo dodati u maske, ali dodati i dekspantenol, i alantoin i slične sastojke samo će smetati prirodnom toku izmjene tvari između maske i kože.

Drugi minerali. Kako se maske sastoje od minerala i praškastih tvari, u njima koristimo i i druge minerale koji nosu gline. Najčešći je cink-oksid. To je bijela praškasta tvar koja djeluje blago antiseptično i adstringentno. Cink oksid se nalazi u tradicionalnim pastama cinkovog oksida koje se koriste kod kožnih infekcija. U maskama se obično primjenjuje kod akni. Cink oksid ćemo sresti još na jednom mjestu, a to su pripravci za sunčanje – cink oksid je najpoznatiji mineralni sastojak koji reflektira UV zrake.

Dio minerala koristi se kao bojila. Oni su obično iznimno jako obojeni i njihova je funkcija čisto estetska. Obično se dodaju u maske s kaolinom i smjesama kaolina i bentonita koji imaju bijelu do prljavo bijelu boju. Dodavanje pigmenata u već obojene gline ili zelenu glinu može biti pomalo riskantno po estetiku, ali ako želite – igrajte se. Tabelarno su prikazani važniji minerali koji služe kao bojila. Većina takvih boja (pigmenata) ima svoj međunarodni CI (Coulour Index) broj.

Boja	CI ili INCI	Naziv/spoj
Žuta	77492	Željezo III oksid
Crvena	77491	Zeljezo III oksid
Plava	77007	Ultramarin/lapis lazuli (plavo-ljubičasti oblik)
Zelena	77288	Krom III oksid
Roza	77007	Ultramarin/lapis lazuli (roza oblik)
Smeđa	77499 77491 77492	Zeljezo III oksid - smjesa tri oksida željeza 77491 (crven), 77492 (žut) i 77499 (crn)
Bijela	Zinc oxide	Cink oksid
Bijela	77891	Titan IV oksid, titan dioksid
Crna	77499	Zeljezo III oksid
Ljubičasta	77742	Mangan III amonij-difosfat

Voda (INCI: Aqua) pomiješana s glinom čini minimalističku i najjeftiniju masku. Stoga mnogi pribjegavaju spravljanju maski od vode i gline. To je sasvim korektan način. Ipak, treba imati na umu da takve maske znaju više isušivati kožu, pa su korisnije za masnu i mješovitu kožu. Nije svejedno koju vodu koristimo. Ona neka ne bude voda iz slavine jer je prilično puna “kamenca” odnosno kalcijevih spojeva. Voda neka bude destilirana ili demineralizirana, ili izvorska voda koja je siromašna mineralima. Nemojte zaboraviti da ioni iz vode reagiraju s glinom, stoga želimo koristiti što čišću vodu. Znao sam susretati ljude koji bi se jako ljutili ako bi se glina miješala s bilo čim metalnim, čak i nehrđajućim čelikom, a onda bi bez imalo grižnje savjesti dodali vodu iz slavine.

Hidrolati imaju različite INCI nazive ovisno o biljnom materijalu iz kojeg se dobivaju. Upoznali smo ih dobro kod tonika, tako da sada na tom znanju možete dobro graditi maske. Hidrolati su idealni za maske iz više razloga. Oni su sami po sebi nastali procesom destilacije, stoga je voda u njima iznimno siromašna ionima. Oni sadrže male količine molekula otopljenih iz eteričnog ulja, ali je ta količina mala stoga neće smetati normalnim procesima tijekom nanošenja maske na kožu. Nadalje, oni su vrlo blagi, stoga su idealni kada ne želimo pretjerano iritirati kožu.

Glicerol. O funkciji glicerola već je bilo rečeno u tonicima, stoga se dobro podsjetite njegovih svojstava. Kao i u tonicim glicerol služi kao humektans, odnosno tvar koja vlaži kožu. Kao i kod tonika pazite da ne dodate previše. Oko 5% glicerola je optimalna količina.

Vodene iscrpine biljaka također su zanimljiva mogućnost. Možete koristiti isti odabir kao kod spravljanja tonika pa pročitajte o njihovom djelovanju. Ipak, i ovdje imajte na umu da se ljekovite tvari iz biljaka adsorbiraju na glinu i time, bar teoretski, ometaju adsorpciju tvari iz kože. Stoga uglavnom preferiram korištenje vode i hidrolata, osim u slučaju ljekovitih obloga, primjeri za zglobove ili kod celulita. Bez konzervansa, ovakve maske sklone su kvarenju – na njima se obično razvije plijesan. Stoga ih uvijek spravljajte svježe.

U maskama se mogu koristiti i biljni prašci, no tada se i skraćuje trajnost maski kao proizvoda. Ima cijeli niz biljnih prašaka koji se koriste, od gotu-kole do kamilice. Njih ćemo ipak detaljnije upoznati kod pilinga.

Gel algi smo također upoznali kod tonika. Njegova je zadaća višestruka, a najbitnija je sama kvaliteta formulacije. Gel algi poboljšat će prianjanje maske za kožu i sama maska neće otpadati s lica tijekom sušenja zbog veće elastičnosti. O dodatnim funkcijama gel algi pročitajte više u poglavlju o tonicima i gelovima. 10-20% gela algi sasvim je dovoljno da nastane teksturno ugodna i vrlo profesionalna maska za kožu.

Biljna ulja dodaju se ponekad u maske za suhu i mješovitu kožu. Tijekom procesa miješanja, nastaje pseudoemulzija, odnosno stabilna suspenzija zbog same gustoće maske. Imajte na umu da je maska dosta stresovit okoliš za biljno ulje zbog prisustva gline, stoga dodajte uvijek stabilnija biljna ulja poput badema, suncokreta, maslinovog ulja ili pšeničnih klica, te voska jojobe. Nestabilna ulja poput noćurka i boražine izbjegavajte. Maske ćete uglavnom raditi svježe, ali ako stoje duže možda ćete zamijetiti neugodan miris nastao kvarenjem (oksidacijom). Teoretski i u praksi, biljna ulja je korisno konzervirati prirodnim antioksidansima poput CO₂ ekstrakta ružmarina, o kojem je bilo riječi kod macerata.

Eterična ulja se vrlo često dodaju u maske. Kako se nanose mahom na lice, njihova koncentracija mora biti niska, do 1%. Odveć visoke koncentracije eteričnih ulja mogu iritirati kožu. Najblaža maska sadrži samo hidrolat a ne eterična ulja.

Maske se mogu spraviti i kao emulzijski sustavi. Obično se koriste emulgatori dobre stabilnosti, otporni na veći sadržaj soli (elektrolita) i visoke HLB vrijednosti, o čemu će biti riječi kada dođemo do emulzijskih sustava. Poznati primjer u prirodnoj kozmetici su sukroesterni emulgatori. Njihova je glavna prednost što se ne trebaju zagrijavati, već se dodaju u hladnom procesu spravljanja maski.

Svježe ili kuhano voće i povrće još je jedna zanimljiva ideja koja ima dugu tradicionalnu upotrebu. Koriste se za maske, često i bez gline. Dan danas mnogi zamišljaju sliku tankih ploški krastavaca na licu koji odlično vlaže kožu. Voće zbog prisustva organskih kiselina služi i kao kemijski piling. Katkad je primjena ovakvih maski nespretna jer ploške voća ili povrća ne prekrivaju cijelu površinu, a i rado vole pasti s lica na tepih. Imajte na umu da se katkad znaju javiti iritacije, pogotovo kod svježeg voća i povrća. Biljni materijal poput voća i povrća treba usitniti blenderom, kasnije “ugustiti” glinom kako bi bolje prianjala za kožu. Osim već spomenutih krastavaca koji služe za vlaženje kože koristi se i kuhana bundeva, banane, marelica, jabuka, rajčica, avokado i cijeli niz biljaka koje inače koristimo u prehrani.

Ljekovite biljke se također koristi u maskama, ali najčešće u usitnjenom obliku, kao pulvisi, odnosno prašci. Neki su kod nas i komercijalno dostupni, poput praha neema (Azadirachta indica) ili gotu kole (Centella asiatica). Oni su nam i dvije najkorisnije maske za lice. Ipak, cijeli niz drugih ljekovitih biljaka može se koristiti u maskama za lice, poput stolisnika, preslice i njemačke kamilice. No, najprije ćete ih morati usitniti u mlinu za kavu. Napunite električni mlin za kavu biljnim materijalom i dobro usitnite. Materijal treba prosijati kroz obično cjedilo za čaj kako biste uklonili krupniji materijal. Kako usitnjavanjem mnoge biljne droge brže gube ljekovitost, sugeriram da ih iskoristite unutar mjesec dana od usitnjavanja. No, ovaj postupak ćemo detaljnije proći kod pilinga.

Alge su našle svoju primjenu najčešće upravu u maskama za lice i tijelo. Popularne su kod već dosadnih “detox” maski, ali i imaju veliku popularnost u tretmanima mršavljenja i kod celulita. Ima li u tome istine? Pa djelomično ima, premda same maske ne mogu nikada napraviti čudo ako se dodatno ne potrudimo prehranom i tjelovježbom (što često zaboravljamo). Spirulina je danas svima poznata ne samo kao dodatak prehrani već i kao hrana. Premda ju svi nazivaju algom, spirulina niti je alga, niti spirulina. Taksonomski ona je prebačena iz roda spirulina i komercijalno se dobiva uzgojem dviju vrsta, Arthrospira platensis i Arthrospira maxima, a naziv spirulina zadržao se iz povijesnih razloga kao trgovački naziv. To nije alga, već daleko drevniji oblik života: radi se o cijanobakterijama. Osim bogatog proteinskog sastava, u kozmetici nam je spirulina zanimljiva kao izvor esencijalnih masnih kiselina, odnosno ω-3 kiselina, mikroelemenata te pigmenata kao što su karotenoidi. Spirulina se osim u tabletama lako nabavlja i kao čist prašak kojeg je vrlo lako dodati u maske. Spirulina se uglavnom koristi kao hranjiva maska za toniziranje kože i poticanje metabolizma. Premda ne postoji limit, obično se koristi 5-20% praha ove zanimljive cijanobakterije. Nekoliko proizvođača kozmetičkih sirovina nudi cijelu paletu proizvoda ekstrakata algi. Francuska tvrtka Lessonia tako proizvodi alge vrsta Laminaria digitata, Fucus vesiculosus i Undaria pinnatifida (wakame) u obliku vodenih, glicerolnih i propilenglikolskih ekstrakata. I njihova je namjena formuliranje maski za oblikovanje tijela i protiv celulita. Na žalost, ove sirovine uglavnom nisu dostupne u Hrvatskoj. Mala je zamjerka svim algama njihov pomalo neugodan miris koji podsjeća na ne baš svježu ribu. Taj miris nije jednostavno prikriti eteričnim uljima, no to uglavnom ne predstavlja veliku prepreku, jer ljudi i očekuju miris algi od maske od algi.

Med je već tradicionalni sastojak nekih maski. Njegovo je djelovanje dvostruko – blago antiseptično, a kao i svi šećeri pomaže u zadržavanju vlage (blagi je humektans). Oprez je potreban kod alergija na med, ali i zbog činjenice što je razrijeđeni med dobra podloga za rast mikroorganizama. Stoga maske s medom treba držati u hladnjaku ili konzervirati.

Konzervansi su obavezno prisutni u komercijalnoj kozmetici kako bi se očuvala stabilnost proizvoda. Kako ćete spravljati uglavnom svježe maske uglavnom nam neće trebati, ali ako koristite, sugeriram Geogard koji je kompatibilan s glinama.

The post Drugi sastojci maski first appeared on PLANTAGEA.