Bilo je proljeće, proljeće na Mosoru, bilo je toplo, toliko mi je to trebalo u godini potresa. Mosor je krasan, lijepa ugodna staza koja samo lagano umori, a na putu cijeli botanički vrt, švedski stol, rog obilja, za zaljubljenike u biljke gozba u kojoj se lako prežderati. Bilo je proljeće, kasno proljeće na Mosoru, ono doba kad doneseš životne odluke, ali ih još ne formiraš svjesno, pustiš mozak da upije planinu, pa što dođe. Na putu me iznenadi snijeg, snijeg koji to nije, nije odgovarao toplini Dalmacije dok se sve zelenilo, a ispod stijena još se skrivalo obilje vode za cvjetove.

Taj snijeg dobio je polako svoje obrise, čist kao nova stranica života. Astragalus croaticus Alegro, Bogdanović, Brullo et Giusso, Fabaceae, hrvatski kozlinac, dio je povelike obitelji kozlinaca; samo u našoj zemlji oko 18 vrsta. Neke su vrste ljekovite, neke slatke (doslovce slatkog okusa), a neke su vrijedne jer su endemi kao naš bijeli junak. U ispravnoj identifikaciji roda, kao što vidite, učestvovala su dva naša botaničara, Bogdanović i Alegro, obojicu ih poznajem. Antun Alegro me ponekad plaši svojim enormnim znanjem, znanjem koje ne vidimo (na žalost) u PR-izaciji onog što zovemo znanost, vrsta koja izumire.

Godinu dana kasnije, pametno je formirati odluke na sestrinskom brdu Kozjaku, sretneš ljubičasti mudri Astragalus muelleri Steud. et Hochst., krčki kozlinac, još jedan endem, pa si mislim, toliko toga vrijednog nalazim u običnoj šetnji. Jednom davno pitali su ekstremno bogatog Kuvajćanina, kako je živjeti u bogatoj zemlji. On je rekao: “Bogatoj? Francuska je bogata. Mi samo imamo puno novaca.” Bogatstvo je naći bezbroj vrijednosti, otkriti ih sebi i drugima, podijeliš pa se još više obogatiš.