Psihosomatika kože

Ljepota, kažu, dolazi iznutra. Iznutra nije samo ono što jedemo i ono što je na fizičkom nivou. Ljepota je i način na koji razmišljamo i što osjećamo. O, kako je lakše staviti puder ili kremu, nego razmisliti o sebi! A još i promijeniti? Ipak, u današnje doba razmišljanje o sebi, razumijevanja svijeta emocija i mijenjanje sebe nije luksuz, već potreba. Kroz jezik moderne psihosomatike i prizmu kineske tradicionalne medicine, pogledajmo što nam to koža može reći da upoznamo sami sebe.

Smisao simbolike u psihosomatici

Prije nego krenemo u svijet “površinskog”, tj. spravljanja preparata za vanjsku primjenu, provirimo na trenutak u nešto što u ovoj knjizi ne očekujete. U doba kriza, u kojima žanjemo glupost i neistinu što je civilizacija sije već stoljećima, zavirimo načas u nas same i našu psihu. Ljepota, kažu, dolazi iznutra. Ogleda se u očima, na licu, usnama, u hodanju ili držanju tijela i nije odraz samo prehrane, već i našeg emotivnog, etičkog i duhovnog života. Nije to samo luksuz alternativaca i new age-a, hagioterapeuta i inih, već je postala nužda, ako mislimo preživjeti promjene u ovom svijetu.

Svaki organ ima svoju simboliku, što su još davno shvatili stari Kinezi. A shvaćali su to i naši stari, a ne samo Kinezi. “Uvukao mi se strah u kosti”, “ne mogu probaviti njenu izjavu”, “prosipao je žuč”… Sve su to izrazi koji postoje odvajkada i koji opisuju na koji se način simbolika i funkcija nekog organa reflektira unutar naše psihe.

Prije svega, čemu to sve? Ima razloga. Prema kineskoj, ali i mnogim drugim tradicionalnim medicinama, svaki organ nosi pojedine segmente naše psihe i emocija. Koliko je zdrav organ, toliko su zdraviji i ti segmenti ponašanja. Vrijedi i obratno! Pa upoznajmo što to nosi naša koža, površinom najveći organ našeg tijela, kako bismo joj pomogli da bolje funkcionira.

Autoritet

Autoritet je prvi simbol kože. Dubok unutrašnji autoritet. U doba gomile pseudoautoriteta, u što prema klišeu spadaju političari, medijske zvijezde, ljudi s akademskim titulama, vjerski vođe, menadžeri i mnogi drugi, vrlo malo ljudi doista razumije što je to autoritet.

Postalo je normalno da se nametanje i dominacija smatraju autoritetom. To je netočno. Pravi autoritet samo potiče, inspirira drugi autoritet. On uopće nema potrebe dokazivati se bilo kome, ne treba isticati – tko on jest. Prvo, dakle, dolazi autoritet, pa tek onda iz njega, kao na temeljima, izrasta – ego. U moderno, pak, doba ego raste ni iz čega, ili raste iz parcijalnog autoriteta. Kad gledamo u pravi autoritet, to ne smanjuje našu vrijednost. Jean M. Auel je to prekrasno rekla u knjizi “Dolina konja”: “Katkad, dok gledaš bit nekog moćnog duha, vidiš svoje vlastito srce”. Kada gledamo pseudoautoritet, onda mislimo kako mi nismo sposobni biti takvi. To nas može ispuniti osjećajem divljenja prema pseudoautoritetu, ali duboko u sebi osjećamo bijes jer je netko drugi sposobniji od nas. Taj bijes protiv nekog, tko je sposobniji od nas, u kolektivnoj svijesti proključa kroz tekstove u novinama koji na uvredljiv način govore o sočnim detaljima privatnog života tog pseudoautoriteta, uz beskraj posprdnih tračeva. Počinjemo seradovati neuspjehu ili propasti tog pseudoautoriteta. Tada na površinu ispliva sva ljutnja prema onima koje naizgled obožavamo ili im se divimo. Krivi su svi, i oni koji se predstavljaju kao pseudoautoriteti, ali i mi koji stalno tražimo nekog boljeg i sposobnijeg od nas: nogometnu momčad, poznatu pjevačicu, vrhunskog znanstvenika, predsjednika države.

Sad zaboravite na takav način ponašanja. Koža ga ne trpi. Zanimljivo kako upravo u kozmetici dolazi do izražaja negiranje autoriteta. Reklame vas obasipaju s time što vi to morate nanositi na svoju kožu. Ekstrakt đumbira. Dupla količina Q10 (znači do sad je bila premala količina?). Kalcij i magnezij. I tako u nedogled, godina za godinom. A što vi mislite, što je za vas najbolje? Odbacite da netko drugi misli za vas i umjesto vas. Uzmite savjet, neka vas potakne da učite i sami promišljate, ali ne budite bedasti. Napravite sami svoj kozmetički preparat. Možda neće biti odmah savršeno kao u kupovnoj kozmetici, ali bit će vaše. Već samo spravljanje kozmetičkog preparata goditi će vašoj koži.



Vrijeme

Vrijeme je vrlo filozofski aspekt elementa metala, ali nigdje nije bolje isprepleten sa stvarnošću kao ovdje. Sjećam se jedne monstruozne reklame: “stavite (…) kremu, i odmah izgledajte 5 godina mlađe”. “Dajte mi 10 minuta i učinit ću vas deset godina mlađom/im”. To je s gledišta kože najveći zločin.

Tko ne voli vaše bore, ne voli niti vaš život. Ima u njemu puno gorkih iskustava, ali ima i mudrosti. Tko vam kaže da morate izgledati kao nasmiješene lutkice? Autoritet i poštivanje vašeg vremena koje je proteklo – bit su zdrave kože. To ne znači da ima išta loše u želji da izgledate ljepše. Ali NE ukoliko to znači negiranje vremena vašeg života. Investirali ste previše u njega, previše vaše duše. Poštujte ga za početak i vi sami. Postoji još jedan segment vremena koji je vrlo bitan – odrastite. Bez brige, to govorim i sebi svakog dana. Još od doba Sigmund Freuda, psihoterapija svoj kruh zarađuje na ljudskom neodrastanju. Puno ljudi fizički odraste i seksualno sazrije (na to mislim na ljudsku plodnost), ali svi ljudi negdje zastanu. Na nekim segmentima u trećoj godini, na nekim u dvanaestoj, no u svakom slučaju uvijek zastane. To nas uči o nelinearnosti vremena.

U Zvjedanim stazama DS9, kapetan Sisko se susreo s bićima koja ne znaju što je vrijeme. Pokušao im je objasniti kako vrijeme za nas linearno teče i kako postoje događaji koji su bili prije, koji će biti, ali da on postoji sada u ovom trenu. I, paf, odjednom ga vrate u trenutak kada mu na rukama umire njegova supruga, sa svim bolima koje to nosi. I rekoše mu: “Kako, kad ti postojiš još uvijek i u ovom trenu? Kako je linearno? Pa ti postojiš i ovdje!”. Drugim riječima, u nekim trenucima života zastanemo, najčešće bolima, ali ponekad i u iznimno lijepim trenucima. I vrtimo sadašnjost po tim matricama prošlosti. Vrlo komplicirano, ali eto praktičnih posljedica: želimo ostvariti svoja dječja maštanja i snove, kriv je tata koji je bio grub, mama još uvijek kuha najbolje, svi su muškarci svinje, naređujemo ljudima da nas vole (kao da se ljubav može narediti!). Uglavnom, živimo otrcane šablone prošlih boli u sadašnjosti s malo izmjenjenom pozornicom te sve kompenzacije tih boli. Javlja se gramzivost, bahatost, bolesni karijerizam, besčutnost, maštarenja o nemogućoj i idealnoj budućnosti, sanjamo o dobitku na lotu da bi bili sretni, a povrh svega princa ili princezu na bijelom konju, još bolje i u bijelom Porscheu, živimo programe koje mislimo da moramo. Onda smo u apatiji, depresiji, “kreativnom zastoju” i uopće više ne znamo što nas to raduje. A gdje je tu pobogu sadašnjost?

Svijet je pun curica i dečkića u pubertetu ili ranom djetinjstvu, ali u odraslim tijelima. Neki to super zamaskiraju, pa postanu uspješni menađeri, vrhunske manekenke, saborski zastupnici, ljudi s moći i uplivom, frajeri i frajerice. Ili smo uspješni obiteljski ljudi? Zar je dokaz odraslosti kad se zaposlimo, imamo brak i djecu? Ili kad smo jako ozbiljni? Radeći u silno velikoj i silno ozbiljnoj firmi, imao sam prilike biti na visokim sastancima i uključiti psihoanalitični um. O, zabave! Neki su bili sasvim profesionalni, vidjelo se da je to njihov posao, ali njihov pravi život je nešto više od toga. Neki su s lakoćom i relativnom neproblematičnošću odlučivali velike odluke, jer su imali barem odškrinutu svijest da to nije valjda najveća planetarna odluka. Ali najmilije su mi bile šarene ribice upecane u svjetlucavu mrežu važnosti, malena djeca u kravatama, sa skupim kubanskim cigaretama u skupim hotelima, koja s jednakim žarom i važnosti donose odluke, a još uvijek imaju malene autiće i lutkice u rukama. Ti su uvijek htjeli biti najvažniji. Nije mi trebalo puno mašte da te sastanke postavim na pozornicu dječjeg vrtića. Moj pokojni otac je to nazivao napraviti korak u raskorak, skočiti iz zastoja djetinjstva u neku strukturu koja izgleda jako čvrsta i ozbiljna, ali nema unutrašnji temelj.

Da se ne bi preplašili, tako je sa svima. Samo budite toga svjesni. Sad znate odakle dolazi očekivanje od kozmetike da nas učini ne ljepšima, već mlađima. Jer smo doista na takvom nivou i zastali. I ja koristim termin anti-age, ali sam svjestan potpune zlokobnosti ovog izraza. Postoji cijela subkultura, pogotovo urbana, koja se protivi odrastanju. Ljudi koji su već prešli tridesetu ili četrdesetu, a još ih nalazite svaki dan na redovitim opijanjima u tjednu, čim imaju prilike razulare se kao psi pušteni s lanca na svim opojnim sredstvima koja su na raspolaganju. Ponekad i rade posao koji vole, ali većina ih sanja o velikim stvarima. Htjeli bi biti Spielberg, Orf, Dali ili su im uzori ocvale marketinške mesije i gurui koji svoje priče još prodaju po zaostalijim zemljama. Umjetnost, marketing, menadžment i PR su pogotovo na cijeni takve grandomanije, ali i aromaterapija dosta visoko kotira jer izgleda silno “eterična”, baš kao i “duhovni rad” s ljudima. Popularan je i odlazak u Indiju gdje će im neki bradati duhovnjak reći neku silnu istinu. Tu istinu da su doista htjeli i željeli našli bi i na kućnom pragu. Poštujem da se neki duboki odgovori mogu naći i drugdje, ali takvi odlasci najčešće su uzaludni pokušaji bijega od sebe, a to nije ništa drugo do bijeg od vlastitog autoriteta. Poštivanje toka vremena nas uči da svaka dob nosi i svoja zadovoljstva, ali odgovornosti kojih se najčešće ježe. Grčevito držanje za šablone vesele mladosti simpatično je dva dana, ali ne i 365 dana u godini. Izostanak dubokih sadržaja i ljubavi prema nečemu, pa bili to i uobičajeni, sasvim negrandiozni poslovi, obično ide s izostankom odgovornosti i radosti koju treba naći baš sada. Tako je i koža – ono što je sada, drugačija sa svakom novim danom baš kao i život.

Tuga

Koža nosi, kao i pluća, sposobnost tugovanja. Tuga je prirodna emocija. Na koži ona nosi spremnost da priznamo vlastite životne ožiljke, baš kao što i fizičke ožiljke nosimo na svojoj koži.

Neki događaji, osim mudrosti, nose i trajne ožiljke. Hoćemo li se toga sramiti? Ili ćemo shvatiti da smo time postali jači i mudriji? Koža nas podsjeća da neke ozljede nikada neće do kraja zacijeliti, ali imati ćemo dovoljno srca da sebi i drugima oprostimo i živimo dalje sa stečenom mudrošću. Prikriti ožiljak puderom sasvim je prirodna stvar, ali katkad zastanite i razmislite. Je li to isto kao kad ste iznutra tužni dok u društvu glumite veseljaka? Bilo kako bilo, to ne godi koži. Ne morate promijeniti naviku, samo promijenite percepciju i već će biti bolje. Ne bih htio da ova knjiga bude moja tiha biografija, ali bih volio podijeliti svoj primjer. Pojavljujući se na televiziji, znao sam čuti komentare kako to da pričam o kozmetici, a sam imam ožiljke od akni na licu. Jesam li svojom pojavom doista dobra reklama prirodnoj kozmetici? Meni osobno ožiljci nose uspomenu na vrijeme rata i poratnog siromaštva. U Karlovcu, bombardiranom svaki dan nekih davnih godina, akne sigurno nisu bile prioritetan problem. Studirajući u Zagrebu devedesetdruge nisam baš imao sredstava da razmišljam o zdravoj hrani koja bi mi pomogla kod akni: zeleno-bijela konzerva beef in it’s own juice iz Karitasa, proizvedena možda i prije mog rođenja, bila je sasvim dobar obrok, dok je čak i studentska menza bila luksuz. Morao sam steći duboko u sebi puno osobnog autoriteta da stojim pred kamerama, pa i da pišem ovu knjigu. Meni su moji ožiljci omogućili da bez bahatosti cijenim svoje kasnije sasvim lijepe plaće u farmaceutskoj industriji. I da ih isto tako, umjesto na bezvrijedne dionice i nekretnine, uložim u svoju ljubav prema prirodi i biljkama.

Tuga je vrlo vrijedna emocija. U najvišem obliku, ona se javlja kada vidimo kako bi ovaj svijet mogao biti lijepo mjesto, a sada je takav kakav jest. Tuga je jedna od najkaloričnije hrane najviših ideala za kojima žudimo.

Vrijednost

Zanimljivo – koža je, baš kao i pluća, u stalnom doticaju s okolinom (za razliku od bubrega ili jetre) i pripada, kako je već rečeno, elementu metala, koji nosi simboliku najdublje nutrine, suštine, odnosno Boga u nama. Kao za napast, ono što bi trebalo biti “najdublje” – najizloženije je okolini.

Postoji razlog za to. Podsjeća nas na istinu koju ne samo da ne možemo sakriti od drugih, već da tu istinu trebamo uvijek svjedočiti. Istina je isto što i ljubav, isto što i duboki autoritet. Jesmo li spremni svjedočiti sebe? Ili trkeljamo na bezveznim kavama o neistinama i tračamo druge ljude? Koža to ne voli. Koža od toga pati. Zato su najglamuroznije zabave mjesto s najviše dekorativne kozmetike. Da li se skrivamo od nečega? I ako da, od čega? Od drugih ili od nas samih? Logično, ako metal nosi simboliku suštine, božanskog, onda znači da predstavlja i vrijednost. Koža nosi snagu da izvana predstavlja vrijednost proporcionalnu unutrašnjoj vrijednosti. Vidite li kojim slučajem po gradu ogromne SUV aute veličine prosječna dva automobila, kako divljaju po zagrebačkim ili splitskim ulicama? Zar nisu spretniji manji automobili? Lakše se parkiraju, manje zagađuju zrak i lakše manevriraju u gužvi. Iskreno sumnjam da svi koji imaju takve automobile ih koriste za njihovu glavnu namjenu – a to su šumske makadam ceste. Nisam siguran da mnogi od tih ljudi nalaze ljepotu odlaska u prirodu. Sve je u redu ako netko ima dovoljno da ih kupi, ali veliki je problem ako postoji novi korak u raskorak – puno vrijednosti izvana neproporcionalan vrijednosti iznutra.

Svijet, odnosno mi, stvorili smo puno izvrnutih vrijednosti. Ti ne vjeruješ u mog Boga? Onda ću te mučiti, poniziti ili ubiti da ti pokažem svog Boga. Nisi moje nacije, ne pripadaš mojoj grupi? Vrijeme je onda za novi rat. Ako baš ne rat, onda barem vrijeđanje na forumu u sigurnosti autističnog naslonjača. Ili još gore, neću napraviti ništa nego ću nadmenim osmjehom čekati da krepaš i završiš u paklu, gdje će te mučiti onako kako ja iz finoće ne smijem, ali bih ludo htio/htjela, a to ne bih priznao/la niti na mukama. Ovo su sve vrijednosti koje genetski vučemo – naši najbliži srodnici čimpanze, u ljudskom okolišu, pakosno uživaju u krimi filmovima gdje grupa proganja individualca ili drugu grupu. U svojem okolišu brutalno ratuju među skupinama. Mi smo samo malo pametniji pa smo tim prototipovima ponašanja dodali puno ukrasa. Ako nam je to u genima, sad shvaćate da razvoj vrijednosti uopće nije jednostavan i lagan put.

Svi negdje u školi učimo da vrijednost i statusni simbol nisu isto. Ali nam se svijest obično zaustavi na ljubomori ili zavisti prema onima koji imaju takve statusne simbole. To nije poanta. Idemo na primjer zanimanja. Što je to danas posao koji reflektira vrijednost? Liječnik koji spašava živote? Bez fizičkog radnika koji je iskopao rupu u zemlji za nove kablove taj liječnik bi operirao uz svijeću, bez instrumenata i pacijent bi se najčešće mogao oprostiti od života. Političar koji usmjeruje naciju? Ona prekrasna košulja kojom je baš večeras zadivio njemačku kancelarku je speglala nevjerojatno vješta kućna pomoćnica koja baš to radi precizno njemački. Menadžer koji uspješno vodi kompaniju? Da čistačica nije očistila pod nakon zadnjeg žustrog sastanka s gomilom zgužvanih papira u žučljivim raspravama, menadžer bi se spotaknuo i pao kroz prozor. Nogometaš koji pobjeđuje za svoju reprezentaciju? Svih tih dvanaest i kusur dobro plaćenih momaka mogli bi se špekulati pred punim tribinama da netko nije uzgojio i zalijevao najbolju travu. Ne moramo biti “moralne vetikale” da smo toga svjesni.



Talent

I sada dolazimo do pojma talenta. Talent je dar, da budemo odlični u onome što činimo, da budemo vrijedni, i tako stvorimo vrijednost. Talent je nešto poput unutrašnjeg poziva.

Za svaki posao treba talent, ne samo za “važne” poslove. Vrlo često idem u pekarnicu. Do sada sam sreo samo dvije talentirane prodavačice kruha. Svaki deseti majstor koji postavlja pločice je doista talentiran za to. Nešto je malo bolje s konobarima. Mogu ja imati doktorat, ali bih u tim poslovima bio čist promašeni slučaj. Još ćemo se puno civilizacijski pomučiti dok u potpunosti shvatimo što vrijednost i talent doista jesu. Tada ćemo manje patiti što danas umjesto dobrih švelja, agronoma, kemičara i geologa imamo loše umjetnike, menadžere, komunikacijske i PR djelatnike. Talent se jednostavno vidi, baš kao što se vidi i naša koža.

Statusnih simbola ima puno i u kozmetici. Nije tajna da se u Hrvatskoj mogu kupiti kreme čija cijena debelo prelazi 2000 kuna. I sad zastanimo. Ako kupujete takve kreme jer točno osjećate da želite sa srcem dati svojoj koži nešto vrijedno, to je već dobar motiv, pogotovo ako dobro razumijete što se nalazi u takvoj kremi. Kupujete li takvu kremu jer se želite samo osjetiti da ste u klasi ljudi koja ih kupuje, ili pak želite biti dio takve klase, onda to nije najzdravije za kožu, barem ne s psihosomatskog aspekta.

Odnosi drugih organa i kože na psihosomatskom nivou su nastavak, nadam se, inspirativnih priča. Ukoliko nemamo svoj vlastiti autoritet, ili još gore, gradimo pseudoautoritet, jedan organ silno pati da iz ničega napravi kakav takav ego, pa, uz pomoć gomile opravdanja bjesomučno nekome nešto dokazuje. Organ zadužen za tu nemoralnu rabotu su jetra. Zato i nije neobično da skoro sve biljke koje dobro djeluju na kožu (vidi kozmetika iznutra), u biti dobro djeluju na jetru. U kineskoj medicini, to je loše međudjelovanje elemenata metala (koža) i drveta (jetra i žuč). Kada izdignemo i srušimo dovoljno autoriteta u životu, što u prosjeku uključuje nekoliko pjevača, pjevačica, glumica, nekoliko predsjednika vlade i države, na koncu zaključimo kako nitko ne valja i nitko nam ništa ne može dati da nam život bude bolji. Postajemo ogorčeni i žučljivi. Sam naziv govori u kojem je organu problem.

Ljubav

U stanju takve tmine, gdje je doista ljubav? Nigdje. Bez osjećaja unutrašnjeg autoriteta, bez osjećaja stvarne vrijednosti, bez sposobnosti tugovanja, ostaje nam samo da se igramo nečeg sličnog ljubavi: bliskosti, projekcije, seksa, nadanja, bijega, fantaziranja… “Imamo zajedno kredit i djecu”. “Hoću sigurnost”. Pomiješaj, zakuhaj i evo ti nadomjestak za ljubav, sličnog izgleda, bijednog okusa i mirisa, ali bez stvarnog sadržaja i bez – radosti.

U kineskoj medicini to je sraz kože s organima vatre: srca, osrčja, tankog crijeva i trostrukog grijača. Ali to čitajte u nekim drugim knjigama. I to ne mora biti tako! Koža naglašava taktilnost i bliskost u ljubavi. Ljubav u svojoj prirodi ima integriran dodir, nježnost i bliskost upravo kroz kožu i gomilu senzora koji osjećaju mnogobrojne kvalitete ljudskog dodira. I naravno, ne radi se samo o erotičnosti na koju mnogi ljudi pomisle kada razmišljaju o taktilnosti u ljubavi. Nije niti samo maženje male bebe ili djeteta. Zar ste zaboravili zagrliti kolegu ili kolegicu s posla? Poljubiti u obraz prijateljicu ili prijatelja? Kada ste otišli na neku ugodnu masažu koja ne uključuje samo prebijanje mišića? Zar je potapšati po leđima šefa ili šeficu (ili osobu kojoj ste šef ili šefica) na poslu doista samo seksualno napastvovanje? U svijetu raznoraznih perverzija, nastrani su upravo izvrnuti klišeji ponašanja. Ako niste zamijetili, život je kratak. Imate prosječno sedamdesetak godina za izgradnju zdravog odnos prema sebi i svojoj koži, tjelesnosti i taktilnosti. Možda vas vlastita kozmetika nagna da porazmislite o sebi na drugačiji način.

Autentičnost

Shvatiti kožu, jest pomiriti naizgled nepomirljivo. Koža nas kroz svoj princip uči da smo svi jedno. Svi smo spojeni, svi smo isti na neki način, sjetite se menadžera i njegove čistačice. A opet, svi smo unikati u ovom svemiru, jer kada nas nestane, pa ma kako bili “nevažni” ili “mali ljudi”, nikada neće nastati tako nešto kao mi.

O tim mislima neki su napisali puno. Cijele religije imaju zadaću pomiriti ove naizgledne suprotnosti. Vi za početak spravljajte svoju kozmetiku. Unikatnu, a opet tako sličnu drugima, barem po svojem cilju. Biti kreativan, znači naći autoritet, ljubav, Boga u sebi, kako god to htjeli nazvati.

Autentičnost je plod dobro ostvarenog talenta, osjećaja vrijednosti i vlastitog autoriteta. Biti autentičan nosi svakome puno izazova. Već spomenuti kapetan Sisko imao je razgovor s višim bićima oko svojeg životnog puta. Kada je shvatio da su se oni potrudili da dođu na drugi kraj galaksije u sasvim drugačiju dimenziju, uđu u tijelo njegove majke kako bi on mogao biti rođen baš s roditeljima koje je imao, a sve to kako bi obavio važan svemirski zadatak spašavanja jedno malo ljepše crvotočine, ljutito je pitao: “A zašto sam to trebao biti ja? Zašto BAŠ JA?”. Mudro biće, nakon kratkog razmišljanja, posve mirno odgovori: “Jer to nije mogao biti nitko drugi.” Ne kažem da su Zvjezdane staze religijsko štivo, ali ću taj dijalog shvaćati cijeli svoj život.

Nadam se da vam je jasno kako je samo čitanje o psihosomatici kože tek prvi korak u “kozmetici iznutra”. Možda će vam se takvo razmišljanje prilično dopasti. No, oprez! Neki su ostali u tome toliko zarobljeni da hodaju na beskrajne seanse u kojima imaju ogromne psihičke, emotivne ili duhovne uvide; na žalost često se samo vrte u praznom krugu. To je velika zamka pseudoduhovnosti, toliko raširene po svijetu da mi je postalo draže pričati s poljoprivrednicima i čistačicama (molim, bez stvaranja predrasuda oko zanimanja), nego sa silnim brojem duhovno naprednih ljudi. Ako ste postali zarobljenik brojnih analitičara koji vas godinama pipaju po starim ranama iz djetinjstva i gdje stalno vrištite na ove ili one boli iz prošlosti, ako vam više niti mala buba ne može proći ispred nogu, a da se ne pitate što vam to trenutno Bog želi reći, onda to znači da ste upali u zamku. Ako se, pak, stalno pozivate na velikog Brunu, Slobodana, Ivana, veliku Mariju, Zrinku, Vlatku, Biserku ili već koga, onda ste potpuno pobjegli od sebe (vidi: autoritet u psihosomatici). Uz dužno poštovanje prema etičnim duhovnim ljudima ili psihoterapeutima, Hrvatska je prepuna patoloških manipulatora. Najprije će vas izbaciti iz takta, što ponekad nije loše, ali će vas probati raznim taktikama dovesti do psihičkog naprezanja. Potom će reći kako ste u “procesu čišćenja”, a svaki vaš zdravorazumski i emotivni otpor suludim teorijama proglasit će otporom vaše podsvijesti na putu prosvjetljenja. Potom ćete naravno ići na terapije kod njih gdje će vam naizgled pomagati, a u biti će izazivati daljnja psihička naprezanja, pa i pucanja. Pa će još trebati terapija. Pa će još trebati novaca. A sve to će imati famozni naziv toga da ste “u procesu čišćenja”. Ljudi ostaju bez imovine, daju otkaze, razaraju veze i brakove ili, još gore, ostaju u njima premda su zrele za razumni i sporazumni prekid. Naravno da svaka psihoterapija i svaka religijska duhovnost poznaje puteve čišćenja, otpora i promjene svijesti. Ali mnogi od vas ili vaši bližnji ili poznanici su prošli put manipulacije. Nije ni čudo da neki autori iz područja raznih religija manipulaciju karakteriziraju demonskom.

Lijek za pseudoduhovnost, odnosno duhovnu i psihičku ispraznost je – posao. Bože, koliko mi ljudi zna doći s ovim ili onim psihičkim problemima. Mnogima od njih treba radna terapija, i to žestoka, fizička, a ne terapija gdje će po tko zna koji put čuti da izvor svih problema leži u tome što ih mama, tata, muž, žena i Bog ne vole/nisu voljeli. Besposlen pop i jariće krsti. Nezaposlen um i tijelo smišljaju pakosti prema sebi i drugima (sjetite se čimpanzi). Mudrost se stječe kroz znoj uma i tijela uz dobar osjećaj skromnosti i poniznosti.

Nađite stoga svoj balans između toga da ne razmišljate o sebi i da previše razmišljate o sebi. Previše razmišljanja o sebi lako postaje sebičnost, egocentričnost i bezobrazna manipulacija svojim vlastitim jadom. Čak i kuhanje kozmetike, kao kreativan posao, može vam pomoći da ne skliznete u takvu zamku.

Podijeli

E - KNJIGE

Striborova ljekarna

Pročitajte nasumično pokoju priču, svijet se sastoji od bezbrojnih komadića slagalice. U svakom treba uživati kao u dobrom vinu.

Želim vam samo inspiraciju da tragate dalje sami.

Priče iz šume Striborove

Puno je motiva iz kojih je knjiga nastala. Znanost i njena povijest su fascinantni poput bajki i htio sam ispreplesti priče od virusa i bakterija do biljnog svijeta kojeg volim.

Motiv mi je bio udahnuti emotivnost u suho područje znanosti lišeno emocija.

ONLINE TEČAJEVI

Stribor Marković
Online tečajevi iz mikronutricije, fitoterapije i aromaterapije
Scroll to Top