Iznimno poštujem bilo koga tko želi pomoći drugome. Pomoć drugima nije samo kirurško spašavanje života, već i jedna dobra riječ koja može biti jezičac na vagi sreće. Uz mnoge dobre namjere postoji manji broj primjera loših. Ego, duhovna zaslijepljenost i oholost uzroci su mnogih ljudskih patnji.
Etika i groteska
Želim ovime i ispričati svoja iskustva o ružnijim primjerima kršenja osnovnih etičkih principa u segmentu alternative. Etika počiva ne samo na medicinskoj struci, ona počiva i na pacijetnima i ljudima općenito. Počiva pogotovo na onima u “alternativi”. Ako već ponavljamo kako je današnja medicina u nekim segmentima dehumanizirana, od “alternative” na koju se pozivamo u kontekstu humanosti, očekujemo više standarde. Ili ne?
Groteska je karikaturalni stil iskrivljavanja stvarnosti koji kroz elemente komičnosti izaziva zastrašujuće osjećaje. Groteska nije cinizam, jer iz cinizma ne učimo. Ma koliko etika bila duboko znanstvena, a nadasve životna, toliko groteska, kroz pomicanje realnosti na sam rub, može nam jasnije ukazati od suhoparnih rasprava o etici. Nekoliko crtica, nekoliko groteski, pred vama, svakako ne za uživanje. Na žalost, nijedan detalj nije dodan. Groteska je bila stvarna.
Ovo nije kritika alternative, dapače. Ovo je kritika pojedinaca, sramota svih koji bilo čemu, pa i komplementarnoj i alternativnoj medicini pristupaju ozbiljno.
Kao što možete i sami uočiti, probleme možemo sažeti u nekoliko crtica:
- velika disproporcija u nabavnoj cijeni sirovina i konačnog pripravka. To je čista “mužnja” novaca, najčešće iz očajnih ljudi.
- manipulacija, kao što ćete vidjeti s tragičnim posljedicama.
- nepoštivanje osnovnih fizičkih zakonitosti, odnosno oholost prema znanosti i medicini u ime neutemeljene “duhovnosti”. Ako je i dio, nazovimo znanstvenog svijeta, naučio poštivati nevidljivu sferu postojanja, onda se od takvih ljudi očekuje da poštuju neke osnovne znanstvene, kemijske i medicinske, zakone.
Krema po mjeri čovjeka
“Ma kolegice, najbolje je da se bavite aromakozmetikom”, kaže NN kolegici i nastavi, “kupiš belobazu po kilu, natrpaš u kutijicu, nakapaš par kapi eteričnog ulja, onog jeftinog od L. I naravno naplatiš to bar 150 kuna. To ti je, znaš, čista zarada”. Odlično. NN je snalažljiva, dvije vrećice čaja ne stoje ipak 1200 kuna, ali jedna košta 100-150 kuna – naravno. Možda cijena ima smisla, ali kad bi čaj bio biodinamički. I to iz egzotične zemlje. Ne onaj kupljen na kilu, iz “špajze”.
Novac težak kao astma
Gospodin BB imao je sina, tipičnog astmatičara. Srećom, nije to bio onaj najteži oblik astme. Sin je živio relativno normalno djetinjstvo. Ipak, uvijek može bolje i prirodno je da svatko želi da zdravlje bude bolje. I eto čarobnog rješenja, poznati lijek za astmu, astma nestane za cijeli život, samo treba otići u Rijeku i “iskeširati” 9000 (devet tisuća) kuna. Nakon godine dana od kupnje i uzimanja tog “lijeka”, baš kao i i cijele te godine, sve je ostalo po starom. Osim ostatka minusa na tekućem.
Rak na licitaciji i Beogradska pomast
Sjemenke marelica – oni indijanci, gdje je marelica autohtona vrsta koliko je i eukaliptus u Zagrebu, nikada ne obolijevaju od tumora jer jedu te sjemenke. To svi znamo. To što nemaju lance brze prehrane, trče povazdan po šumi da nađu malo hrane i sigurno ne jedu dva prsta debelu istočnoeuropsku nutelu namazanu na bijeli kruh – koga briga.
I tako moja kolegica prolazi Trgom bana Jelačića, jednim od onih tipičnih vašara. Odjednom – gužva. Za štandom s biljnim uljima cijela jagma jer eto stiglo je ulje marelice koje On sam proizvodi. Proizvodi vožnjom u kamionu od pravog proizvođača. I ne samo to, On sam obogaćuje vitaminom B17 iliti amigdalinom to isto ulje, kojeg isto sam proizvodi – što je pravo čudo, pa za to treba vrlo sofisticiran sintetski laboratorij jer cijanidna kemija nije jednostavna. Cijena, prava sitnica, preko 100 kuna 100 mL, u trenu kad je na tržištu jedna litra imala takvu cijenu. U gužvi čuje se glas – “imal’ nešto za tumor pluća”. Odgovor kao iz puške – “uzmi sedam dana 2 žlice konoplje, pa sedam dana dve žlice crnog kima, pa nakon toga marelice”. Novi glas “a bute imali kaj za rak creva”. Opet ko iz puške – “10 dana dvije žlice crnog kima, pa nakon toga po žlicu sjemenki grožđa. Sljedeći.” I tako licitacija za licitacijom, odgovor za odgovorom. I još kaže “sljedeći”. Kolegica ne zna jel’ bi se plakala ili smijala. Vašar u nekoć kulturnom gradu, gdje ne zna tko je luđi, očajnici na licitaciji ili On-Koji-Odgovara-Ko-Iz-Puške. Peku se lepinje, licitirani tumori odlaze ispraćeni mirisom točenog piva i kobasica, zvone bočice ulja u savršenoj disonanci s Thompsonom, žlica do dvije pa smo zdravi, žlica po žlica, da bolje podmažu ruke straha i ruke prepredenosti koje se uvijek tako savršeno spoje.
A onda, kad pomislih da luđe biti ne može, dolazi gospođa isti dan. Opet, bočice za rak, amigdalin koji je ulje. Ovo puta iz beogradske ljekarne ili nečeg sličnog, prava sitnica, 10 mL, jel’ rekla 50 ili 100 eura nisam siguran. Par kapi svaki dan, koncentracija amigdalina, da je malo veća doza, bila bi čak i homeopatska, a ovako je ispod razrjeđenja koju ljudi nazivaju nekim suvislim nazivom. Nazvali smo ju – Beogradska pomast, jer put tog ulja vodi samo u jednom pravcu, i one koji uzimaju, i one koji prodaju.
Lynch to sve možda gleda i srami se Twin Peaks-a kao amaterskog i dosadnog djela.
Čaj tip 1200
Gospođa NN bila je sasvim simpatična osoba koja je, kao i tisuće drugih ljudi, imala peh da oboli od teško izlječivog tumora. Naravno, svaka teška bolest nas ozbiljno pokrene da počnemo raditi sve po malo: od pospremanja svojeg razmišljanja do prehrane i načina života.
Gospođa, koja je svoj slučaj shvatila prilično ozbiljno ali i beznadežno, krenula je kopati po internetu, raspitivati se među ljudima i među pacijentima koje muče slične bolesti. I tako je došla do gospodina, navodno 100% uspješnog travara iz okolice Sarajeva. Meni je došla nakon nekih mjesec dana iza posjete tom gospodinu. Pomalo frustrirana samom bolešću, počela ju je kopkati jedna činjenica: da li doista dvije vrećice čaja, svaka oko 100-150g, vrijede 1200 (slovima: tisuću i dvije stotine) kuna? Donijela da vidim što je to tako čarobno unutra da ima toliku cijenu. Sadržaj čaja je bio sasvim jednostavan: cvijet nevena, list koprive, zelen majčine dušice i još nekoliko posve uobičajenih vrsta. Bila je napisana i doza, dvije čajne žličice u litri vode, uobičajena doza osvježavajućih napitaka ali ne i ozbiljne fitoterapije. Maksimalna nabavna cijena ove količine je oko 20-tak kuna, možda koju kunu više ili manje. Ostalo je novac kojim je gospođa platila, uz čaj, i očaj. Gospođa već dugo nije živa. Gospodin 1200 kuna još uvijek je.
Silovatelji duše
Neke su predstave monodrame. Druge su odličan dramatski splet kada se nađu dvije kompatibilne duše, ali ne da se ožene, već da stvore tragikomediju. Isprika starim Grcima – parodiju tragikomedije.
S jedne strane scene stoji Madame Lulu koja vidi sve. Marica Perkić ili Perkica Marić (imena izmišljena, ali simbolika ostaje ista) ipak se osjećala ugodnije kao Madame Lulu. 12 sloj aure bila je njena specijalnost, ali workout duše bilo je njeno oruđe. Cijena – prava sitnica, desetak tretmana po 400 kuna i sve bude super. S druge strane scene je Marko. Bog mu je dao neko vrijeme da nije trebao misliti o zarađivanju niti je trebao raditi. Lišen tih prizemnih bedastoća, u dokolici je iscjeljivao svoje ogromne duševne i psihičke jadi jednog sasvim prosječnog djetinjstva i prosječne hrvatske obitelji.
Scena je postavljena, privatni stan za seanse, veliki drveni stol, kava, žarulja nije štedna ali je svjetlo prigušeno. I kreće. Ta gdje je problem? Pa ja zaslužujem obilje, pa trebam vjerovati u obilje (pogotovo dokolica voli obilje), pa Boga treba percipirati kroz ljubav, pogotovo ako će Bog imati utjelovljenje dobrog novčanika. Pa obilje, pa ona đubrad od roditelja, zamisli, samo prosječno djetinjstvo. Pa tako prvih par seansi.
A onda krene ispipavanje.
“Pa kakav je bio tata?”
Pa tata ovakav i onakav, opet prosječan, ajme pa znao je i galamiti, pa to nitko ne radi zaboga, a mama žrtva i tako vrši agresiju, pa tako sve ono što znamo iz knjiga popularne psihologije.
“Pa jel’ tata imao kakvih namjera?”
Pa ovakvih, pa kompenzacije njegovog djetinjstva, potisnute agresije…
Puno “pa” se još nastavi. Pa krene igra – zaboga pa uvidi moraju biti spektakularni a ne na razini prosječne obitelji.
“Pa jel’ te tata seksualno napastvovao, pa vidim u tvojoj auri. To se sigurno desilo!”
Gospodin tata, prosjek svih prosjeka, stvarno je bio sasvim ugodan čovjek. Odgovor “pa” postaje sve čvršći i ipak se Marko sjeti da se stvarno ne može sjetiti takvih stvari.
“Pa idemo onda vidjeti, pa možda vrlo rano, pa si imao potisnuta sjećanja.” – tone sve dublje Madame Lulu.
Stvarno nije, više nema “pa”, svašta se može reći, ali stvarno nije silovatelj vlastitih sinova.
Traži, traži Madame Lulu način da se izvuče.
“Pa idemo, idemo u duboko djetinjstvo, pa šest mjeseci kad i nisi mogao pamtiti.”
Marko je već sve čvršći. To se sigurno nije desilo.
Traži, traži, Madame Lulu, lica igrača pokera – “idemo sada duboko u djetinjstvo, ma kad si još bio u utrobi, hajde vizualiziraj sebe kao bebu u maternici.”
Zna Madame Lulu igru. Na riječ “vizualiziraj” odmah se uključi Markova znatiželja. Vizije lete, vizije trče. I, paf, nađe se trenutak. Netom oplođena jajna stanica. Duša tek ušla nakon rekombinirane DNA. Gle, ma zamisli molim te, baš u tom trenu oplođene jajne stanice, su roditelji vodili ljubav. Sasvim neprilično za jedan mladi bračni par. I stanica, oplođena, mali jednostanični Marko, osjeti to kao ugrozu. Silovanje. Našli smo! Juhu!! Skoro da bi tatu mogli policiji prijaviti, ma na galge s njim, kad si tako senzitivna, fina, velika, mudra duša, Marko.
“Ma moram zapalit’ cigaretu, tako sam zadovoljna.” – kaže pokerašica Madam Lulu. Koji fantastični tretman, ma vrijedi i više od 400 kuna. Kako se dobro izvukla. Svi sretni, ma to je uzrok svih životnih problema, od sada na dalje sve će se odvijati drugačije.
Šipak. Da li je tko uopće mislio da će se sve drugačije odvijati?
Puno je godina prošlo. Sreo sam “silovatelja” prije nekog vremena, uvijek lijepog osmijeha, jednostavan čovjek sa svim svojim manama i vrlinama. Nikad mu nisam imao srca reći da je njegova duša ta koja je bila silovana. Da li bi ikada shvatio da je bila silovana dokolicom i pokerom?
Rave travari
Jedne užurbane srijede doslovce je uletjela gospođa BB. Visoka žena, naizgled zdrava, pomalo agresivna, sasvim odlučna i na žalost bolesna: tumor od kojeg je oboljela gotovo da nema statistiku izlječenja. Malo mi je to bilo teško objasniti, no gospođa je bila sasvim optimistična, što je lijepo. Malo preoptimistična, što uvijek zvoni na uzbunu. I krenula je opisivati, da što ti liječnici znaju kako je, kad je ona k’o grom, odlično, nikada se nije bolje osjećala. I da zna da nije lako, ali eto ona kreće i uspjet će. A da, usput, uspjela je kontaktirati onog slavnog travara iz nama-bliskih-zemalja, onog do kojeg se teško dolazi, treba neka gotovo politička veza. I dao joj je, pa izvadi bocu nekog zelenog soka, sličio je pomalo na neki sok nedefiniranog, čak i ugodnog mirisa. No to nije bilo sve, osim te boce, dobila je malu bočicu, plastična bijela kapalica od 20 mL, e, a iz te bočice se nakapa 10 kapi u čašu te zelene tekućine. I tako gospođa BB u dahu objasni, tonom kao da je sada oslobodila Zagreb. Onda uočim te zjenice, proširene kao da je upravo sada bila na oftamološkom pregledu, to karakteristično škripanje vilice… “Gospođo, a što vam je u toj bijeloj bočici?” Pa to je ekstrakt neke biljke naravno, od gospodina travara. Bočica mirisa na organsko otapalo, bočica mirisa na najgori četvrtak Aquariusa kad je Rave bio mlad. I gospođa i bočice su otišle, da što oni liječnici znaju, ne treba njoj kemoterapija kad je ona super zadnjih dana. Nisu se vratile ni gospođa ni bočice. Srećom nisam niti pitao koji je to slavni travar, još se šećem živ po gradu.
Charleston izgubljen među zvijezdama
Gospođa susjeda imala je dosta stresova u životu, pa je “puknula”, a s vremena na vrijeme je znala pucati redovito. Malo kompulzivnog bojenja zidova jednom puta mjesečno, neobičnog načina šminkanja preko usana. Povremeno su bili upućivani pozivi rodbini kako bi se, eto, oprostila od njih, lijepo našminkana i s cigaretom na dugoj muštikli kao u doba charlestona. No, živimo u moderno doba, pa su lijekovi držali šavove da tih pucanja ne bude previše, dapače skoro su i nestala. Pucanja duboko unutra, istina, vjerojatno nisu nikada prestala, ali zašto bismo bili perfekcionisti? Gospođa susjeda je onda otišla zacijeliti do kraja svoja pucanja, o da, odličan bioenergetičar, pa navodno ima posebnu energiju, neke zvijezde se složile kao jednom u 12000 godina, ili 12 milijuna, sad nisam siguran, pa on dobio poseban talent, samo on zna liječiti, a ta energija, ma ni Tsar bomba joj nije ravna, a Isus osobno dolazi kada ju on daje. I što će vam ti lijekovi, odmah u smeće s njima, ma jeste čuli, ajde brzo u smeće tu kemiju, kad ste u mojoj energiji oni vam ne trebaju, ma izliječio ja pol’ Vrapča i Jankomira. I vrećica čaja, baš kombinacija na kojoj studenti farmacije padaju ispit kad uče o interakcijama lijekova. I tako jedan dan, dva dana, pa je energija sve jača a jad sve dublji, pa tjedan dana, pa je i ono malo kontrole pucanja puklo. Gospođa je otplesala svoj zadnji charleston s desetog kata. A taj zvjezdani gospon bez da trepne, srećom ne vidim ga više na oglasima. Ponekad ga zamišljam u poetičnoj pravdi kako pleše charleston, tamo u zapadnom dijelu grada.
Molitva suprotiva užeglom
Gospođa Hopica je silno uvijek nasmiješena. Ona je oduvijek voljela sve alternativno, pa masaža, pa eterična ulja, pa duhovna, pa prosvijetljena, skoro prosvijetljena i uskoro prosvijetljena. I stalno je na duhovnim čišćenjima, ma valjda još od doba pelena, čisti se čisti na veliko, još malo pa joj je život čist. A ta moć u njoj, njena masaža od 100 eura izvlači sve, čak i urasle dlake osim entiteta, duhova i mrtvih prateta kvačicama zakačenih ispod trećeg ili osmog sloja aure, ne sjećam se baš dobro. Ali to nije sve, ma ona super kuži biljna ulja i macerate, a još eterična ulja i hidrolate. Ma ona radi kapi za ljubav, za bogatstvo, od hidrolata. “Ali gospođo Hopica, pokvare se rado ti hidrolati kad istočite pa onda ljudi to uzimaju oralno po par kapi”. Ma ti to sve preznanstveno Stribore, to su niže energije u kojima ti živiš, znanost je niža energija, ti još nisi duhovno odrastao, ja sam ti iznad toga, posebne molitve južne Šambale, one sve to štite, to sve očisti, a nije ni skupo, ma bočica od 30mL oko 50 eura, kad toliko milosti nosi. “A što ovaj macerat malo je užegao, je li bio na suncu previše”, ma kakvi, pa opet molitve, ravno s Tibeta, Brahmaputre, sveti ljudi, ma mrak, molitve protiv užegnutosti, ma valjda imaju posebne molitve za perokside, a posebne za superokside i jedno malo otajstvo koje sprječava hidrolizu. Ma to dajem sad jednom koji ima rak, pa maže, ma uopće nije skupo, ah ti i tvoje niže energije, ja sam iznad toga, to sve fina energija.
Prvo stani i nikad ne reci hop
Gospodin BB bio je na dobroj poziciji i na dobroj plaći. Ne baš u braku, ali i veza i sreće u ljubavi je ipak bilo. Gladan svakako nije bio, a bilo je i lijepih odijela za obući. No, percepcija zašto bismo bili sretni uvijek je subjektivna, a on očito nije bio sretan. I vidjeh ga prije dosta godina, tada je bio malo uplašen ali sasvim pribran i psihički koherentan. Nakon toliko godina ponovo mi je došao. Malo sam se naježio kad sam vidio kakvu ima frizuru i kakav mu je stil odijevanja, ali pomislih da je to samo onaj famozni drugi muški pubertet u 40-tim. Gospodin BB volio je posuđivati novce drugima, sve nekim duhovnim osobama. Gospodin BB je u pet minuta razgovora najmanje deset puta ponovio priču o nekima koji mu pomažu, o nekim velikim novcima koje je prije par dana dao da bude sretan. “Moji dobri prijatelji sigurno će mi pomoći.” Ali malo je nervozan nešto se vratila tjeskoba. “Moji dobri prijatelji sigurno će mi pomoći.” I malo ima nesanice i uopće ne može spavati. “Moji dobri prijatelji sigurno će mi pomoći.” I nije lako na tom poslu. “Moji dobri prijatelji sigurno će mi pomoći.” Očaj jer su se brojni simptomi vratili. “Moji dobri prijatelji sigurno će mi pomoći.”
Nakon par dana nazvala me njegova, nazovimo, partnerica za koju nisam ni znao da je bila partnerica.
Glasom kao da priča o jučerašnjem dobrom espressu: “Bok, evo sam’ da ti kažem kako se BB ubio, sigurno bi to doznao. Bacio se sa zgrade. Znaš, mi smo ti bili zajedno ako nisi znao.”
Pomislih – kako li je baš njega uhvatila? Opet preko “dobrih prijatelja”? – “Bože dragi, bojao sam se jer sam vidio da nije dobro”.
“A gle, pomagala sam mu, redovito mu čistila šestu čakru, a i slala sam ga na tretmane eteričnim uljima prijateljici (op.a.: 700 kuna po seansi), pa drugoj drugoj prijateljici (op.a.: 3000 kuna mjesečna “pretplata”) i tako još svašta.”
Poludio sam – “Gle, njemu je trebala hitna pomoć, farmakoterapija odnosno lijekovi. Ja sam ga odmah uputio, i to hitno, da ide psihijatru. Tako si trebala i ti.”
“E pa vidiš to je bila greška i okidač samoubojstva što si ga poslao psihijatru. To ga je nagnalo da se ubije. Mi smo baš bile na dobrom putu da ozdravi.”
Ne mogu vjerovati što to slušam – “Ma razumiješ, on je trebao hitno lijekove. Jesi li ti dobro, treba li tebi pomoć?”
“Ma gle, prije bih ja tebi mogla pomoći nego ti meni.”
Klik.
Kuja je u pravu. Ona bi meni mogla pomoći, toliku razinu prepredenosti neću nikada imati u životu.
A BB? Za novac, ne samo bez sreće nego i bez života. Ma, u duhovnoj sferi nije lova bitna, zar ne? Stoga ni espresso partnerica ni drugi dužnici neće mu trebati vratiti novac. Kako vratiti novac mrtvom čovjeku? Da li je odgovor na ovo pitanje na njihovu radost? I još sam bio “kriv”, a taman su bile na dobrom putu. Odlično. Mislim si, od kada se to “duhovni” ljudi ne boje osnovnih božjih zakona? “Moji dobri prijatelji sigurno će mi pomoći.”
Moja pokojna teta je vjerovala u duhove. Nadam se da će im svima lupati svaku noć u ormaru, hodati po tavanu i puhati ledenim dahom za vrat.
