
Bilo je jedne davne godine na Pagu, daleko do ludog turizma. Zaljubio sam se na plaži, nije li to sasvim uobičajena pojava? Stavio sam nogu u vodu, ostao sam sam sasvim miran, sunce je pržilo kamen i grmove konopljike a ona je zagrlila moju nogu. Svih njenih osam hladnih ruku. Prepala se i pobjegla, topla i dlakava ljigava noga sisavca ipak nije bila po njenom ukusu i razumijem ju. Gledao sam kako je otplivala dalje u svojoj ljepoti, nismo imali puno toga zajedničkog osim bilateralne simetrije.
Bio sam student kada me dodirnula prva hobotnica, ta proročica ostavila je neki skriveni otisak pipaca, nagovještaj svijeta kojeg ćemo tek otkriti. U to vrijeme molekularna biologija nije bila u povojima ali je svakako kretala na svoj eksponencijalni put. Sve što mi je dao fakultet bilo je temelje jedne velike katedrale, ali tek je hobotnica završila njena svodove a tornjevima kraja ne vidim. Učili smo priču koju smo znali još iz srednje škole. DNK, ta velika molekula koja nas definira, nosi zapis o proteinima. Ona je glavna faca, zar ne? Veliki orkestrator, nešto kao Borg Queen, ona koja je asimilirala vrste kroz nebrojene milijarde godina. Taj zapis marljivo prenosi RNK. Doživljavao sam RNK kao sluškinju DNK. mRNK, glasnička, „messenger“, na njoj će se poput negativa prepisati što je na DNK, tri slova čine jedan kod koji nosi poruku za jednu aminokiselinu. Tri po tri slova i cijela molekula mRNK nosit će naredbu velike DNK kako će željeni protein izgledati. Malena tRNK, transportna RNK, nosit će aminokiselinu po aminokiselinu i ona nosi u sebi isti kod, ključ, koji prepoznaje kod na mRNK. Donijet će točnu aminokiselinu a sve će se to odviti pod paskom ribosoma i ribosomalne RNK, rRNK, mjesto stvaranja novih proteina. Sve je bilo tako jednostavno. DNK naredi preko mRNK, ona u ribosomu koji štrika protein traži tRNK kako bi nastao točan slijed aminokiselina.
Onda je hobotnica te davne godine rekla, ne budali Stribore, dođi, odvest ću te na duboko da vidiš pravi ocean RNK. Početak života na Zemlji ili negdje drugdje u Svemiru mjesto je puno mašte, a znanstvenici su izmaštali jednu od najljepših priča postanka. Nazvali su je RNK svijet, RNA world. Premda je biofizičar Alexander Rich još šezdesetih godina stvorio skice tog svijeta, nobelovac Walter Gilbert 1986. godine dat će mu ime. U tom svijetu DNK još nije postojala i život, gotovo iznad naše mašte, bio je baziran samo na RNK. RNK će stvoriti DNK iz čiste spretnosti. Premda u toj hipotezi ima mašte, ona nije suluda ili tankih nogu. RNK je sve samo ne sluškinja DNK. Da li je DNK nastala kao sluškinja RNK? Odgovor ćemo izmaštati sami.

1986. godine Nancy Kedersha i Leonard Rome snimili su jednu od najvećih struktura – proteina u našoj stanici. Pod elektronskim mikroskopom izgledala je poput svoda velikih europskih katedrala. Od tada nosi ime „vault“, svod. Odmah smo upoznali mističnu RNK koja nije bila niti jedna od klasičnih školskih RNK, vtRNK odnosno vault RNK. Dan danas njena je puna uloga velika enigma, znamo da je bitna u transportu molekula kroz stanicu ali i za cijeli niz procesa života jedne prosječne stanice. vtRNK nije bila jedina koja voli transportirati proteine, 7SL-RNK majstorica je prijenosa proteina. Kada bebe proteini izađu iz svog ribosomskog rodilišta odvest će ih na pravi put da stasaju u dobre članove društva i otkrili smo ju još sedamdesetih godina. 1979. godine otkrili smo neobičnu RNK u bakterijama, ona je moga biti i transportna i glasnička RNK ali je imala niz drugih funkcija, mogla je promijeniti mRNK, oživjeti ribosome koji su „zastali“ i promijeniti strukturu proteina – ponašala se kao enzim.
Svijet RNK je devedesetih godina prošlog stoljeća postao nakrcano mjesto. Male nuklearne i male nukleolarne RNK enzimski mijenjaju druge RNK, a RNK telomeraze čuvaju naše kromosome. DNK je ustupila svoje mjesto kraljice i potiho nestala sa trona. To što je RNK svijet radio s regulacijom života stanice bilo je daleko veće od naših maštanja. Duge nekodirajuće RNK (lncRNK), malene interferirajuće RNK (siRNK), malene „ukosnice“ RNK (shRNK) a u biljkama RNK slatkog imena, tasiRNK, odlučuju koliko će se neki proteini i druge RNK stvarati u stanici, bez obzira na naredbe DNK mogu potaknuti ili zaustaviti cijele skupine fizioloških procesa.
DNK je slijed baza i tri baze kodiraju, ključ su jedne aminokiseline. Taj zapis na DNK, te tri baze, slijepo će slušati mRNK i tRNK i rRNK, zar ne? Rob Benne i njegovi kolege 1986. bacit će prsten moći u Kletu Goru i jedna velika dogma znanosti srušit će se kao kula Sauronova. U malenim bićima, tripanosomama koje mogu uzrokovati bolest spavanja, otkriven je proces editiranja, promjene RNK nazvan RNA editing. O ovom malenom biću otkriven je proces editiranja, promjene RNK. Premda bi DNK naredila jedna slijed, druga RNK nazvana gRNK mijenjala je taj slijed. Ubrzo je otkriven sličan proces u gljivicama a nama ljudima omogućuje funkciju mozga. Bez editiranja, promjene RNK ne bi funkcionirali receptori za glutamat i serotonin u vašem mozgu i ako ste ikada mislili da ste nesretni, bez funkcije ovih proteina „editirane RNK“ kemija vašeg mozga bila bi u potpunom kaosu.
Editiranje RNK, to kršenje DNK dogme, zanimljivo je u ljudima ali mi se ne možemo mjeriti s drugim bićima – hobotnicama, sipama i lignjama. Lignje imaju preko 50 000 mjesta editiranja RNK, a hobotnice imaju više tisuća. Znatan dio tih mjesta nalazi se u funkciji živčanog sustava i znamo da te majstorice života mogu prilagoditi editiranje RNK ovisno o uvjetima okoliša. Ta bića, dio evolucijski naprednijih glavonošaca, doveli su editiranje RNK do savršenstva.
To ljeto na Pagu, u samotnoj uvali jedna hobotnica se zabunila, zagrlila moju nogu i pobjegla. Od tada rijetko jedem lignje i hobotnice. Odvela me duboko u drevna mora, mora snova o RNK svijetu, nekom drugom životu. Tko smo mi što mi doista znamo, osim diviti se mogućnostima? Pogledam zalaz sunca, pogledam sjenu konopljika, razmišljam. Ako će itko naslijediti ljude na svijetu, hoće li to biti fascinantni glavonošci, umjetnici editiranja RNK i prilagodbe? Sisavcima se možda bliži kraj, tko zna što mi sami nanosimo ovom svijetu kao sjeme budućnosti. Hoće li imati svog Rembrandta i Cézannea; Mozarta, Schnittkea i Tan Duna; Einsteina i Curie? Hoće li letjeti slobodno kao Robert (smrznem se i divim kada gledam slike), hoće li biti znatiželjne i vječno mlade kao Gordana koja mi je ustupila ovu lijepu fotografiju?
Danas rijetko idem i na more, planine me zovu. Katkad se spustim, stavim nogu u more, pričam s hobotnicama i RNK, duša mi živi u dobu starijem od DNK, treba mi bijeg od ovog svijeta i njegovih ograničenja. Razmišljam, hoćemo li moći editirati sebe kao vrstu?